Ne ponosim se time, ali priznajem: bio sam nekoć i ja jedan od onih napornih likova što stalno trube kako su serije novi filmovi i da kome više uopće trebaju filmovi kad imamo tako dobre serije! Kao da se mora birati ili jedno ili drugo, kao da su serije i filmovi imali neki krvavi gladijatorski sraz iz kojeg su serije izašle kao pobjednici i trijumfalno nagazile čizmom na prsa poraženog i poniženog protivnika na tlu.

Mislim, da se razumijemo, ja i dan-danas daleko više gledam serije nego filmove, ali mi je apsurdno svoje preferencije izdizati na razinu nekakvog suda kad se godišnje snimi toliko nevjerojatno puno različitih filmova na svim stranama svijeta, a ja od svega toga godišnje pogledam jedno… Dvadesetak komada? Tridesetak uvrh glave?

Dovoljno je, uostalom, baciti pogled na godišnje kritičarske liste da se vidi razlika u biodiverzitetu svijeta serija i svijeta filmova: možete uzeti liste najboljeg iz godine na izmaku od deset različitih filmskih kritičara i ne naići na gotovo nikakvo preklapanje u nabrojenim naslovima, dok u slučaju serija… Pa, možete se mirne duše kladiti da će se manje-više sve liste najboljih ovogodišnjih serija opet vrtiti oko jednih te istih naslova (ovaj put: Atlanta, Killing Eve, Pose, Sharp Objects, Bodyguard, The Americans, The Good Place… i da, Homecoming). Globalna filmska industrija godišnje generira na stotine naslova oko kojih će se solidan broj upućenih složiti da su itekako vrijedni pažnje; televizijska industrija ih – čak i u eri peak TV-ja – generira tek na desetke.

Čest je argument – za kojim sam i ja također nekoć rado posezao – da serije ostavljaju više prostora za razvoj likova, a time i za više vremena koje ćemo provesti s likovima koje zavolimo. Što načelno jest točno, ali… Kruške i jabuke, ne? Kao što format romana nije inherentno superiorniji formatu kratke priče, tako ni format serije nije sam po sebi bolji ili lošiji od onoga filma, nego je jednostavno drugačiji. Svaki ima svoje komparativne prednosti i svoje potencijalne zamke, ali film ima jasno definiranu glavu i rep: što je napravljeno unutar sat i pol do dva, napravljeno je… A što serija dulje traje – to su veći izgledi da će upasti u neku od tih zamki. Posebno po pitanju likova, koji se do n-te sezone nerijetko pretvore u karikature ili u zombi-verzije samih sebe.

A da ne spominjem kako nije sve ni u radnji i likovima! Jer format filma omogućuje istraživanje apstraktnijih dimenzija audiovizualnog izričaja, što bi u teoriji trebalo biti moguće i u serijama, samo što… Pa, mislim, koliko se možete sjetiti serija koje su imale ijednu epizodu nalik, recimo, osmoj epizodi Twin Peaks: The Return? Možete li zamisliti da bi se u skorijoj budućnosti, ako i ikada uopće, mogla pojaviti serija koja bi se u cijelosti sastojala od takvih epizoda?

A onda imamo i, evo, Homecoming. Seriju s glumicama koje smo navikli gledati na velikom platnu, poput Julije Roberts i Sissy Spacek. Seriju koja je snimljena toliko filmično da bi se komotno i mogla prikazivati na velikom platnu. Seriju od deset epizoda u prosječnom trajanju od trideset minuta, ilitiga ukupno oko pet sati – ne drastično više od trajanja jednog filma. Koliko više onda uopće ima smisla gurati priče tipa “filmovi su s Marsa, serije s Venere, Venera btw brutalno izdominirala Mars”, kada je jedna od trenutno najhvaljenijih serija u suštini jedan – malo produljeni triler s Julijom Roberts?

No nemojte me krivo shvatiti, ovo je jedan odličan produljeni triler s Julijom Roberts. U seriji paralelno pratimo dvije linije radnje: prošlost u kojoj je psihologinja Heidi Bergman (glumi je, jel, Julia Roberts) radila u sklopu Homecominga, programa posvećenog resocijaliziranju američkih vojnika koji su se vratili s ratišta (… ili se tako samo čini?), te sadašnjost u kojoj Bergman radi kao konobarica u zalogajnici kada joj dođe istražitelj iz Ministarstva obrane kako bi joj postavio nekoliko pitanja vezanih za pritužbu majke jednog vojnika koji je išao na terapeutske seanse s Bergman u Homecomingu – na što ona poriče da je ikada radila tamo.

I tako se malo po malo počinje odmotavati klupko u maniri najboljih trilera: ništa nije kao što se isprve čini, ne znaš kome možeš vjerovati a kome ne, i ne možeš prestati gledati. I mada jesam uvjeren da sve skupa ne bi ništa lošije funkcioniralo ni u sažetijem obliku dvosatnog filma, ta dodatna tri sata nipošto nisu višak, a svaka epizoda je jedna mala zaokružena cjelina sa svojom glavom i svojim repom.

Dojam da se više gleda jedan dugi film nego kratka serija podebljan je time što Homecoming ne samo da se radnjom i stilom referira na Hitchcocka i trilere paranoje iz sedamdesetih, nego je i soundtrack serije sastavljen od glazbe iz postojećih filmova tog soja: Klutea, Svih predsjednikovih ljudi, Francuske veze, Vrtoglavice, Carrie i mnogih, mnogih drugih (ovdje imate kompletan popis). Što je bio možda i produkcijski najzahtjevniji dio stvaranja serije, jer je trebalo i locirati i isplatiti sve vlasnike ne samo autorskih nego i izvođačkih prava, a kako je riječ o glazbi iz desetaka filmova koje su u nekim slučajevima snimali i orkestri od po 60-70 ljudi… Bogami, svaka čast, skidam kapu produkciji!

Homecoming je, inače, zasnovan na istoimenom podcastu iz 2016. (u kojem su glavne uloge imali Catherine Keener i David Schwimmer). Autori podcasta Eli Horowitz i Micah Bloomberg su napisali i većinu scenarija za seriju, koju je režirao tvorac Mr. Robota Sam Esmail – zadržavajući se ovaj put samo na redateljskom stolcu, bez upliva u scenarij (ili bar ne nekog bitnijeg upliva koji bi iziskivao njegov potpis). Esmail se kao redatelj većine epizoda Mr. Robota već dokazao kao vrhunski stilist, ali se zato nešto manje iskazao kao scenarist – kao što se vidjelo po raspadu sistema nakon Robotove prve sezone – pa se nadam da mu Homecoming nije samo izolirani incident te da će se ubuduće nastaviti držati onoga što mu ipak najbolje leži.

Jer ovo je stvarno sjajna serija… Ili, kao što rekoh, produljeni film kojem ne bih ništa dodao, a ni, produljenosti unatoč, oduzeo. Pa mi stoga nije baš najbolje sjela najava da će biti i – kuku lele – druge sezone! Jer ovo je tako fino zaokruženo da mi se bilo kakav nastavak čini potpuno nepotrebnim, posebno kad se uzme u obzir da je rasplet glede stvarne naravi programa Homecoming jedan od onih raspleta na koje pomisliš “Uhhhhh pa KAKO je itko od uključenih zlikovaca zamišljao da bi ova šema mogla funkcionirati na dulje staze?!” i da sve upućuje na to da bi se produžilo u smjeru sve zakučastijih korporativnih zavjera, baš poput onih koje su pokopale i Mr. Robota… Mislim da bi stvarno bilo bolje da je sve ostalo na ovome i da se ne mora snimati dalje samo zato što se ova sezona svima toliko svidjela.

Ali što se može kad je ovo ipak, jebiga – serija, a ne film.

Kad se pojavio početkom ljeta 2015, Mr. Robot je u roku od nekoliko epizoda postao serija o kojoj svi pričaju. Zgrabio je zeitgeist za gušu nadovezujući se na kamene temeljce milenijalnog kanona poput Fight Cluba i Američkog psiha, kao i na post-Occupy bujanje antikapitalističkog raspoloženja. Odlikovao se specifičnim, hladno kubrickovskim vizualnim stilom koji ga je na prvu izdvajao od ostatka televizijske produkcije. Imao je Ramija Maleka, nekadašnju dječju sitcom zvijezdu koja je oborila sve s nogu u ulozi Elliota Aldersona, blazirano-paranoičnog borca protiv pokvarenog sistema. Imao je zanimljivu, uzbudljivu priču o srazu hakerskog Davida (Elliotova grupa Fsociety) i korporativnog Golijata (E Corp, ili kao što ga nazivaju naši junaci – Evil Corp). A kad je u jednom od centralnih trenutaka prve sezone gotovo pa preslikao jedan od centralnih trenutaka Fight Cluba, popratio je to instrumentalnom obradom Where Is My Mind? Pixiesa, pjesme koja je većina ljudi poznata iz ikonske završnice Fight Cluba; u nekoj inferiornijoj seriji to bi bio tragikomični vrhunac potkradanja filma kojim je “inspirirana” – ovdje je bio dojmljivo drzak izraz autorske samouvjerenosti, arogancija s pokrićem. Jeli smo Mr. Robotu iz ruke.

A dvije godine kasnije? Jesen je, i kreće treća sezona Mr. Robota. Malo tko priča o njoj. Tu i tamo netko na društvenim mrežama pita je li to čemu, na što se javi pokoji od rijetkih preostalih fanova: “Okej, da, istina, treba istrpjeti tih prvih par epizoda, ali nakon toga opet postane dobro, kunem se, ne lažem, sto posto, vjerujte mi, MAJKE MI!” Komentar dobije jedan do dva lajka. Sezona prolazi, više ne komentiraju ni najzagriženiji fanovi. Seriju koja je prije samo dvije godine bila udarna popkulturna senzacija – sada više nitko ne šljivi.

Što je pošlo po krivu?

Nerijetko ćete čuti kako su TV-serije romani našeg doba. Ta se predodžba ustalila s usponom produkcije američkih kablovskih kanala, koji su polagano napuštali model procedurala – ilitiga policijskih, pravničkih i sličnih serija čija je svaka epizoda po manje-više istoj špranci te se svaka može gledati zasebno, bez nekog posebnog predznanja o prijašnjim epizodama  – te su se sve više okretali serijama s radnjom koja se kontinuirano provlači i razvija kroz čitave sezone. Uz procedurale je lakše pustiti mozak na pašu pa ostaju najunosniji (NCIS čak i u reprizama višestruko nadmašuje gledanost praktički svake prestižne kablovske drame), no u međuvremenu se pokazalo da itekako postoji i tržište za serije koje nagrađuju redovito i pozorno praćenje, kod kojih epizode nisu poput roto-romana koji se zgrabe na kiosku nego više nalik poglavljima knjige. Koje se gutaju kao romani.

Što ne znači da autori takvih serija dižu ruke od gledatelja koji ih ne gledaju od početka. Dapače! Kroz uvodnu epizodu, recimo, druge ili treće sezone obično se potrude nenametljivo sumirati najbitnije od onoga što se dotad dogodilo, tako da i oni koji su se tek uključili pohvataju glavne konce. Što je također, naravno, od koristi i starim fanovima: neki ususret novoj sezoni iznova pogledaju stare sezone, ali većina najvjerojatnije ipak ne, pa im malo podsjećanja svakako dobro dođe.

Uvodi u kasnije sezone su jedna od stvari po kojima se raspoznaju serije koje ozbiljno igraju na duge staze, jer povratak u njihov svijet je poput ponovnog susreta s najboljom prijateljicom s kojom se niste vidjeli dugo vremena: prvih nekoliko minuta bude možda malo čudno i nelagodno, no odmah potom se opustite i raspričate, najnormalnije, kao da ste zadnji put na kavi bili prošlog tjedna, a ne prošle godine. Ali Mr. Robot, nažalost… nije takva serija.

Iako me ohladio s drugom sezonom koja je provela malo previše vremena u Elliotovoj glavi, trećoj sam pristupio s najboljom voljom, i željom da se priče o povratku u formu pokažu istinitima – samo da bi prve dvije epizode proveo s upitnikom nad glavom, muku mučeći da razaznam tko tu što pije, a tko plaća. Što ono bješe Elliotova “faza 2”? Da li je to samo Elliotov projekt, ili je još netko uključen? Gdje je Tyrell? Radi li on sad ono s Elliotom, ili protiv njega? A čekaj, za koga sad radi Angela? Da li je ona sada pozitivka, ili negativka? Je li prešla na mračnu stranu, ili podriva E-corp iznutra? Ima li to neke veze s onim nečim što je bilo s njezinom mamom, ili što već? A E-corp i Dark Army, jesu oni suparnici ili suučesnici? Itd, itd, itd. A najgore je što treća sezona na većinu tih pitanja odgovara i s “da”, i s “ne”! Mr. Robot se pretvorio u seriju u kojoj istovremeno svi šuruju sa svima – i svatko protiv svakoga.

Mr. Robot je, ukratko, serija koja ne zna više što bi sa sobom. Serija bez svrhe i cilja. Dobro, ajde, njezin je autor Sam Esmail od početka govorio kako je u glavi isplanirao snimanje pet sezona (ovog tjedna je, uzgred budi rečeno, službeno naručena četvrta) pa vjerujem da sve skupa vodi nečemu, ali… čemu točno? U prvoj sezoni je sve bilo jasno: imaš hakere kao junake, imaš veliku korporaciju i kapitalistički sistem kao zlikovce, i hakersku revoluciju kao cilj koji je na kraju sezone bio ostvaren. A sve poslije se vrti oko toga da će sistem kooptirati svaku revoluciju i iz nje izaći još jači nego prije, dok će oni najranjiviji samo još više najebati… Što jest potencijalno dobar materijal za neku drugu seriju smještenu u taj svijet, s nekim drugim likovima, možda čak i nekom drugom djecom koju je revolucija pojela – ali ne i za seriju koja se i dalje vrti oko Elliota i ekipe, koji evo već dvije sezone nisu načistu bi li trebali i dalje djelovati protiv sistema ili ne, je li njihova revolucija bila smislen čin ili samo šteta koju trebaju popraviti, bi li piškili ili bi kakali.

Sigurno ste pokoji put u životu gledali neki film u kojem glavni junak i junakinja nakon niza peripetija završe skupa, i svi su živjeli sretno do kraja života, bla bla, a vi se zapitate: hmmmm, pa jesmo li baš sigurni da su stvarno živjeli sretno do kraja života? Što je bilo s njima nakon odjavne špice? Jer zaljubiti se i završiti skupa, to može svatko, no održati vezu ili brak je već posebniji izazov – i što ako bi se ispostavilo da je bijeg iz ralja korzikanske mafije ili potraga za ukletim smaragdom Angkor Vata mačji kašalj u odnosu na peripetije zajedničkog života? Mr. Robot je zoran primjer kako određene priče završavaju u određenom trenutku s razlogom. Jer priča mora imati i glavu i rep, i ponekad jednostavno moramo prihvatiti kako su svi živjeli sretno do kraja života, jer ako i nisu – to je već za neku drugu priču.

I tako, Mr. Robot se pridružio Kućanicama, Orphan Blacku, Veronici Mars, Scandalu, Revengeu, Battlestar Galactici, Damageu, Masters of Sex, The Affair i nizu nebrojenih drugih naslova u panteonu serija koje jesu imale više sezona… ali im nijedna, jebiga, nije bila do koljena prvoj. Za razliku od humorističnih serija, koje se često zahuktaju tek u drugoj ili trećoj sezoni jer im obično treba vremena dok se razvije komičarska kemija između glumaca a scenaristi tu kemiju detektiraju i upregnu – dramske se serije ipak prije svega zasnivaju na priči, na onome što autori imaju za reći. I koliko god da to što imaju za reći bilo zanimljivo ili zabavno – toga najčešće zapravo i nema toliko puno, i nerijetko se ispuca već u prvoj sezoni.

Pa bih, umjesto romana, predložio jednu drugu analogiju – da na serije katkad gledamo kao na bendove. Jer, hajde, nemojmo si lagati: većini bendova je prvi album ujedno i najbolji koji će ikada snimiti! Jest da kasnije postanu bolji, iskusniji i podmazaniji glazbenici, ali većina bendova manje-više sve što ima za reći kaže na prvom albumu: sve nakon toga je samo rafiniranje i glancanje već utvrđenog, a autorska i sviračka zrelost naposljetku ispadnu slabom nadoknadom za izgubljenu energiju i svježinu.

I da dobro, normalno da ćemo najviše slaviti kreativno najplodnije bendove i izvođače kojima su muze desetljećima šaputale u uho, svakog Davida Bowieja i svaku Kate Bush i sve te Rolling Stonese i Saint Etienneove, isto kao što ćemo i najviše slaviti dramske serije koje su bez bitnijih posustajanja uspješno otrčale višesezonske maratone, Mad Manove, The Wireove, Breaking Badove i Leftoverse. No opet, u svijetu glazbe ima mjesta i za slavljenje pojedinačnih albuma bendova koji mimo toga nisu ostavili bogznašto pamtljivo za sobom, dok serije sa samo jednom vrhunskom sezonom obično ostaju tek fusnote u kanonu – unatoč brojnim slučajevima kada ta jedna sezona nije bila ništa manje fantastična od najboljih sezona najboljih serija koje držimo na najuzvišenijim pijedestalima.

Pa eto, ako ništa drugo, molio bih bar zaseban kanon za one season-wondere, i molim da Mr. Robotu oprostimo glavinjanje u kasnijim sezonama i da ga pamtimo po njegovim najboljim danima. Mr. Robot je mrtav, živio Mr. Robot!