Da bismo mogli zamisliti drugačije budućnosti, vratimo se nakratko u prošlost. Nakon pobjede na izborima 1970. godine, Allende i njegovi saveznici susreću se problemom implementacije ambicioznih planova – obećanom nacionalizacijom čitavih industrija, uspostavom i koordinacijom sustava distribucije osnovnih roba i potrepština osiromašenom stanovništvu – kao i s izrazito neprijateljski nastrojenim savezom bogatih čileanskih elita, vojske, stranih korporacija i američkih tajnih službi. Rušenje Allendeove “revolucije crvenog vina i empanada” (jedan od slogana Allendeove kampanje) zapravo je započelo još prije nego što je izabran za predsjednika. 

Međutim, jedno od neočekivanih oruđa na strani nove socijalističke vlade takozvani je Projekt Cybersyn. Skupinu ekonomista, inženjera i znanstvenika okupljenih oko projekta tehnološki kritičar Evgenij Morozov u svojem je nedavno objavljenom i istoimenom podcastu nazvao – The Santiago Boys. Morozov se tim naslovom referira na takozvane Dečke iz Chicaga, odnosno niz čileanskih studenata koji su u Chicagu studirali pod mentorstvom ekonomista poput Miltona Friedmana pa za vrijeme Pinochetove diktature implementirali usvojene neoliberalne ideje. Baziran na dvogodišnjem intenzivnom istraživanju – koje je uključivalo preko 200 intervjua, pedantan arhivski rad, ali i učenje pisanja scenarija – Morozovljev podcast funkcionira kao napeti historijski triler o tehnološkim inovacijama, špijunaži i političkim prevratima. Morozov kroz devet epizoda nudi detaljnu narativnu povijest projekta Cybersyn, detaljno dokumentiranu izvorima i pozadinskim napomenama.

No što je točno Cybersyn i zašto je uopće danas relevantan? Prema Morozovu, Cybersyn predstavlja možda jedinstvenu točku susreta između tehnologije i socijalističkog (samo)upravljanja ekonomijom i društvom. Ideja je bila uspostaviti sustav upravljanja u stvarnom vremenu koji bi omogućio prijenos podataka iz tvornica i poduzeća do središnjeg upravljačkog centra. Sustav zapravo nije osmišljen da ima središnju točku upravljanja, ali se činjenica da je u tadašnjem Čileu bilo dostupno tek jedno za svrhu primjereno računalo pobrinula za određene kompromise. Spomenuta razmjena podataka trebala je osigurati bolje razumijevanje trenutačnih proizvodnih uvjeta, omogućujući brže donošenje odluka i prilagodbi, čime bi se osigurala bolja koordinacija i efikasnost u cjelokupnom ekonomskom sustavu. Cybersyn je u konačnici trebao poslužiti kao primjer kako se tehnologija može koristiti da bi građanima u ruke dala moć, umjesto da ju oduzima.

U središtu priče o Cybersynu, kako je prepričava Morozov, nalazi se Stafford Beer, nekonvencionalna figura koja doživljava transformaciju iz britanskog obavještajca i korporativnog magnata u svojevrsnog socijalističkog gurua. Radeći u tandemu s Allendeovim mladim ministrom, Fernandom Floresom, Beer je svojim kibernetičkim rješenjima namjeravao izgraditi spomenutu decentraliziranu mrežu radničkog samoupravljanja. No njihovo partnerstvo dovelo je do nepredviđenih ishoda. Beer je zamijenio svoj korporativni život i posvetio se aktivizmu, dok se Flores upustio u sferu tehnologije, ostavljajući iza sebe svoja ljevičarska politička opredjeljenja za život i utjecaj u Silicijskoj dolini.

Dok je fokus podcasta čvrsto na Projektu Cybersyn, Morozov također veliku količinu pažnje posvećuje kontekstu turbulentne hladnoratovske Latinske Amerike, nudeći uvide u ključne događaje kao što su državni udar u Gvatemali, Nixonovo burno putovanje regijom, brazilski državni udar itd. Ta povijesna pozadina služi za osvjetljavanje zamršene dinamike koja je oblikovala tadašnju političku situaciju i uopće utrla put Allendeovu eksperimentu. 

Kako je spomenuto, Projekt Cybersyn pojavljuje se kao simbol alternativnih mogućnosti tehnološkog razvitka, te i danas nastavlja utjecati na razgovore o “digitalnom socijalizmu”. No istraživanje koje je Morozov predstavio u formi podcasta nastoji ne romantizirati dostignuća samog projekta – štoviše, ne bježi od utopijskih obilježja projekta, kao ni od Cybersynove neefikasnosti i nepripremljenosti u sukobu sa znatno bolje organiziranim neprijateljima. Međutim, za Morozova je važnost Cybersyna velikim dijelom upravo mitološka, u smislu da kao imaginarij pokazuje da su drugačiji načni razvoja tehnologije bili itekako mogući. “Kada solucionizam Silicijske doline propovijeda jedinstvena privatizirana rješenja za sve bolesti, vrijeme je da ponovno otkrijemo moćni antisolucionizam Salvadora Allendea: ‘Zahtijevamo pravo da tražimo svoja vlastita rješenja i da slijedimo puteve koji najbolje odgovaraju našim navikama i tradiciji’, poručuje Morozov.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Piše: Luka Bolonić

Jedan of filmova koji smo imali priliku gledati na netom završenom HRFF-u, debitantski Adrianina pogodba Lissette Orozco dokumentarac je o obiteljskim sablastima, čileanskoj povijesti i možda ponajviše o odrastanju u određenoj vrsti močvare od države. Obitelj Orozco naizgled je savršeno uigrana cjelina, a osim (ovlaš spomenutog) majčinog napuštanja redateljice Lissette, ništa ne kvari ugođaj toplog obiteljskog doma imunog na iznenađenja. Na početku filma uz redateljičinu naraciju pratimo fotografije i snimke svadbi, rođendana i ostalih događaja međaša koji jamče da je sve u najboljem redu. Lissette su odgajale žene (petero tetki, baka i prabaka), a među njima je povlaštena pozicija oduvijek pripadala ambicioznoj i flamboajantnoj Adriani Rivas zvanoj Chany, koja bi svake praznike dolazila iz magične Australije i donosila najbolje darove za manje uspješne članove obitelji. U mašti nećakinje ona je sasvim prirodno zauzimala posebno mjesto, predstavljajući široke mogućnosti svijeta izvan Čilea. 

Međutim, to se neočekivano mijenja kada prilikom uobičajenog posjeta obitelji policija uhapsi Chany na aerodromu. Dok isprva postoji nada da je riječ o zabuni, uskoro postaje očito da je situacija daleko od trivijalne. Chany biva optužena da je kao član zloglasne tajne službe DINA sudjelovala u mučenjima komunista i drugih nepodobnih tijekom Pinochetova režima. To je ujedno trenutak začetka ideje da se s ciljem otkrivanja istine snimi dokumentarni film, a kao posljednju kariku u postavljanju scene koja se fizički neće mijenjati do kraja filma treba spomenuti uspješan Chanyjin bijeg natrag u Australiju, vjerojatno potaknut slutnjom presude koja joj visi nad glavom, a možda i općenitim prijezirom prema pravosuđu države kojoj nije odana i koju smatra komunističkom. Film će se nadalje razvijati na nekoliko planova, kroz snimke Skype razgovora između Lissette i tetke Chany, razgovore redateljice i raznih stručnjaka i novinara, odnose unutar kuće, razne komemoracije za Pinochetov režim i protiv njega itd.

Neke recenzije su film smatrale političkim dokumentarcem u užem smislu, uspoređujući ga s već klasičnim dokumentarcima o Čileu, poput onih Patricia Guzmana. Meni se ipak čini da takva usporedba nije dobra te da je film zanimljiv unatoč skromnoj ambiciji i intimnoj naravi ili upravo zbog njih. Naime, politički doseg filma neodvojiv je od vizure koju mu podaruje Lissette, a ona nema ni želju ni kapacitet razjasniti sve što se može o Pinochetovu režimu. Uostalom, sve što se saznaje o Pinochetu već smo manje-više spomenuli – postojala je tajna služba, zvala se DINA, brutalno je mučila komuniste i ostale neistomišljenike, bila je frankistička itd.

Međutim, baš iz tih Lissettinih ograničenja proizlazi mogućnost da se sagledaju razni aspekti koji bi inače ostali skriveni, odnosno zagubljeni u plastičnosti “objektivne” ili ideološki suviše jasne istine. Ako je iz ovog filma išta jasno, to je da ne znamo što je istina u njezinoj punokrvnoj kontingentnosti, a da se pravda, kao i mnogi drugi socijalni procesi, sastoji od prilično krutih i širokih pokreta kistom. Za početak, iako je gledatelj po prilici od polovice filma siguran da Adriana nije u strogom smislu nevina, točni razmjeri njezine krivnje ipak ostaju nejasni. Njezin lik oscilira u svijesti gledatelja između ponešto ljigave histrionske poremećenosti malograđanske karijeristice i ozbiljne sociopatske dijagnoze profesionalnog ubojice. 

Ona “žbuka” koja često nadolazi da bi izjednačila te dvije vrste nemoralnosti obično dolazi od manjka empatije, a viška ideologije i (paradoksalno) mentaliteta krda, a ovaj film je zanimljiv upravo jer nas stavlja u nezahvalnu poziciju Lissette, političkog ignoramusa koji je privatnom situacijom prisiljen naglo odrasti i zauzeti određeni stav o mračnoj prošlosti Čilea. Stekao sam dojam da inicijalno Lissette nema pojma o Pinochetovu režimu, a pitanje obiteljske krivnje u toleriranju eventualnih tetkinih zločina uopće se ne postavlja. Dakle, u ovoj avanturi ona je potpuno sama, a političnost filma proizlazi upravo i jedino iz usamljenosti i intimnog uloga njezinog pothvata. Doduše, nisam siguran da je redateljica namjeravala tako čitati vlastiti film, s obzirom da na kraju filma spominje da joj je ponestalo rješenja ove “zagonetke” i da se nada da je pružila jedan dio rješenja koji će pomoći ostalima u zacjeljivanju; to, čini mi se, nije ni realno očekivati od njezinog filma. Zagonetni su jedino pojedinačni slučajevi poput Chany, a za opću sliku je potreban manje defetistički pristup. Ali to nije ni važno; tvrdim samo da je ovo dobar i zanimljiv film, a ne da je Orozco velika redateljica.

Velik dio šarma filma je u neobveznoj naravi Skype komunikacije. Međutim, ona s rastućom emocionalnom distancom između Lissette i njezine tete postaje sve sličnija sceni privatnog suđenja; upečatljivi su prizori u kojima Lissette pregledava snimke razgovora projicirane na zid u mračnoj prostoriji, pritom stojeći na rubu projicirane slike, pokušavajući shvatiti laže li ju tetka i na koji način. Tema je već klasično zabavna i mučna, na postmoderan način, zbog narcisoidne tetke koja ne razumije kako funkcionira jezik, uporno tiranski pokušavajući utisnuti vlastitu namjeru i tumačenje u dijalog s naivnom nećakinjom. Naravno, ona manipulira, ali to čini s očajnički mnogo nade da će joj nećakinjin film pomoći izbjeći suđenje.

Jedna od ključnih scena je pri kraju filma – nakon Lissettina razgovora s Chanyjinim bivšim suradnikom koji ju smješta na mjesto zločina, Chany se u njihovom posljednjem Skype razgovoru ponaša agresivno, veoma očito igrajući na kartu Lissettinih osjećaja, optužujući ju za izdaju i sl. Time se prekida njihova komunikacija, a Lissette izjavljuje možda diskutabilnu, ali čini mi se ključnu stvar za ovaj film – ljudski odnosi ne mogu nestati, mogu se samo transformirati. Dakle, unatoč svom naporu da otkrije istinu, Lissette ne saznaje je li Chany uistinu mučila ljude, ali odlučuje da se mora ponašati kao da jest, brišući je iz svog života. U suprotnom, morala bi živjeti sa saznanjem da postoji mogućnost da je pod izlikom obitelji bliska s ubojicom. Ujedno je riječ o otkrivanju društvenog identiteta i o individuaciji: u netom spomenutoj sceni ona izjavljuje da se “promijenila”, a njezina je odjeća pomno odabrana da to ilustrira – ona je u tamnim bojama, s naušnicama i cigaretom, odajući dojam “odrasle” osobe.

S druge strane, za dijelove filma u kojima Lissette istražuje nedavnu čileansku povijest tipično je i prostorno izmještanje: riječ je o scenama koje se odigravaju u javnim prostorima, kao npr. na žalobnom obilježavanju Pinochetova napada na palaču bivšeg predsjednika Allendea ili na manje-više otvoreno fašističkom skupu nostalgičara autoritarnog režima. Činjenica da su to situacije u kojima Lissette ima priliku gledati kolektivnim očima ili čak biti na strani društvene “savjesti” kao u prvom slučaju, ne olakšava njezinu poziciju, ukrštenu između privatnog i političkog. Te scene su ponekad i mučne, kao kada vidimo televizijski prijenos šačice prosvjednika ispred Adrianine kuće u Australiji kako viču preko megafona stvari poput “odsada će ti život biti pakao” i “Adriana, ti nisi čovjek”: situacija koliko uobičajena, toliko razumljiva, ali svejedno teška za gledanje i nepravedna. U tom smislu, zanimljivo je i kada žena zaposlena u arhivu govori Lissette kako svi podaci upućuju na to da njezina teta nije mogla biti nedužna, demonstrirajući time postojanje “dviju istina”, objektivne i osjećajne – dodajući Lissette da je na njoj da se pobrine (samo) za ovu drugu.

Adrianina pogodba je uvjerljiv film baš zbog toga što nije politički film u strogom smislu. On funkcionira baš zato što Lissette na početku filma ne zna što ju čeka, odnosno ne sluti razmjere rascijepa između dvije istine, privatne i javne, i zato što ne poznaje mehanizme koji se brinu da njihova proizvodnja svejedno funkcionira. Ona je redatelj filma, ali ujedno i njegov lik, pa čak i tema, i u toj ulozi je uvjerljiva u mjeri koju je moguće ostvariti samo nesvjesno. Ona je povjerljiva, nenametljiva, predstavnik velikog konformističkog dijela populacije tipičnog za konzervativne, postautoritativne zemlje – one tihe većine koja (uvijek istu) moralnost stvara u toplom okrilju vlastitog doma i isključivo je primjenjuje na one koji mu pripadaju. Lissete prekidom komunikacije s tetkom, pa i samim snimanjem filma, ipak izlazi iz konzervativne, licemjerno apolitične špilje svoje obitelji na čistinu, iako kraj filma ne daje baš mnogo povoda za slavlje; čini se da biti svjestan kako stvari stoje u postpinochetovskom Čileu i nije neki razlog za ponos.

Tekst je nastao u sklopu radionice za mlade kritičare koju u suradnji s Human Rights Film Festivalom provode Zaklada Solidarna i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva.

O čileanskom putu u socijalizam raspravljat će se iz ekonomskog, povijesnog i društvenog aspekta i pokušati to povezati sa recentnim događajima u ovoj južnoameričkoj republici u kojoj se, unatrag nekoliko godina, razvio jedan od najjačih studenskih pokreta lijeve orijentacije na globalnoj razini.

Tribina će se održati u petak, 11. listopada u 19 sati u Hatzovoj 16, u prostorijama SABA-e. Na tribini, u organizaciji Mladih antifašistkinja Zagreba i Centra za radničke studije, izlažu povjesničar Josip Jagić, Mislav Žitko (CRS) i Mario Kikaš (Slobodni Filozofski). Moderator je Marko Kostanić iz CRS-a. Nakon tribine slijedi otvorena rasprava.

Fotografija: Ostatak Allendeovih naočala, pronađenih u Palacio de la Moneda nakon njegove smrti