Područja politike kao polja javnog rada na dobrobit sviju i kulture kao vječnog bojnog polja na kojem se odvija borba za prevlast nad značenjima, kooptirana su u korist onoga što se naziva slobodnim tržištem. Njime tako slobodno plutaju roba, novac, politike, ideje, a oni koji kontroliraju ekonomski, kulturni i politički kapital, kontroliraju i alate proizvodnje te na slobodnom tržištu mogu – kroz konačan značenjski proizvod – intervenirati u zbilju na sve dostupne im načine. U političkom sanatoriju doktora Petrova, recimo, bez obzira na pacijente na zatvorenom odjelu koji haluciniraju o tome da je “žena u Saboru malo jer nisu ambiciozne” i da osuđeni ratni zločnici “zauvijek ostaju heroji”, na snazi je politika otvorenih vrata. U ordinaciju prezaposlenog doktora pacijenti tako ulaze i izlaze kako ih je volja, uglavnom kako popuštaju kratkoročni efekti verbalne terapije, ali ono što je, čini se, za pacijenta najvažnije jest da se nikada ne osjeća isključeno. Da, koliko god kriza bila obuhvatna, zna da stvari uvijek mogu krenuti nabolje. Da zna da su uloge liječnika i pacijenta ionako arbirtrarne. 

Naličje ovog antipolitičkog pastiša ogleda se i u figuri svećenika Ivice Berdika, stručnjaka za pitanja onostranog, ovostranog i svestranog. Budući da su pravila igre na slobodnom tržištu i u javnom prostoru veoma fleksibilna, Berdik je taj manipulativni prostor iskoristio kako bi u formatu “jumbo-plakata” na Aveniji Većeslava Holjevca javnosti predstavio rezultate svog dugogodišnjeg istraživačkog rada: uzročno-posljedične veze između komunizma, pokreta za mir u svijetu, egipatske mitologije, horoskopa i – pedofilije.  

Tu se negdje smjestio i Luka Popov, predavač na javnom sveučilištu, a istovremeno libertarijanac, žestoki zagovornik tržišne deregulacije, a istovremeno kolumnist medija koji potporu dobiva iz javnih sredstava ili, jednostavno, junak našeg doba. “Ukinuo bi on i prisilno državno obrazovanje, pardon- indoktrinaciju, djece”, piše Demian Vokši na Libeli,  “Zašto bi djeca učila o evoluciji ako roditelji to ne žele? Zašto bi znanstvena spoznaja usavršavana stotinama godina imala primat nad mišljenjem roditelja? Teška su to pitanja, ali postoji odgovor na njih: ‘zato jer ja tako želim’”. Također, Popov je jedan od ključnih “kritičara neefikasnosti” zaposlenika u državnoj i javnoj upravi, odnosno, budimo iskreni, jedan od ključnih zagovornika histerične proizvodnje i kokošarske reprodukcije diskursa o “uhljebima”. O tome su, u Trećoj rundi, diskutirali Popovljev medijski sudrug Goran Vojković i sindikalist Siniša Kuhar. 

“Kad sam pisala Kulturu laži, sama riječ ‘kultura’ još uvijek je imala smisla, postojao je sistem zajedničkih referenci, zajednički kulturni kod, govoreći o nečemu nismo trebali fusnote”, veli Dubravka Ugrešić u razgovoru s Nevenom Svilarom za Booksu, “Danas je taj sistem urušen, ako ne već i srušen, kod sporazumijevanja također, stvari više nemaju isto značenje. Ključna stavka našega vremena nije ni autor, niti je to djelo, već recipijent, primalac, konzument kulture, koji nije više pasivan. Primalac je uzeo stvari u svoje ruke, on je izvođač, on je dirigent, on je režiser, on je glumac, on je akter, on je proizvod, on je i konzument. Taj oslobođeni, emancipirani, aktivni, interaktivni glas nije autentičan, odnosno autentičan je upravo toliko koliko je autentična – Borna Rajić. Zbog sveopće demokratizacije, koja pritom znači i demokratizaciju ukusa, svijet oko nas pretvorio se u farsu. Zbog toga se današnji trenutak teško može parodirati”. Njenim se riječima solidno zaokružuje ciklus proizvodnje besmislene zbilje koju živimo, o čemu je govorila i na predavanju posvećenom svome eseju Karaoke kultura. Radijsku reportažu s predavanja možete poslušati ovdje. 

Medijski spektakl oko novog franšiznog nastavka “svemirske opere” Zvjezdani ratovi otvorio je prostor za neke nove rasprave. Naime, kako piše Miles E. Johnson, na internetskoj inačici američkog magazina Mother Jones, mala, ali posvećena frakcija obožavatelja Zvjezdanih staza sredinom je listopada pokrenula kampanju kojom je pozvala na bojkot novog filma, specifično zbog činjenice da glavnu ulogu u njemu tumači – osoba crne rase. O problemima rase, roda i klase u znanstvenofantastičnoj fikciji Johnson je razgovarao s Brianom K. Vaughanom, tvorcem Sage, stripa koji – na inteligentan način – predstavlja jedan izuzetan, diverzificirani fikcionalni svemir.   

Godina u medijima, čak i ako i dalje pristajemo na iluziju da su nas strastveno izvještavali o stvarnom stanju na terenu, bila je kao i svaka druga. Da se poslužimo citatom autora koji će u nadolazećim tjednima visoko kotirati na televizijskom programu, imali smo posla i s najboljim i s najgorim vremenima i teško da možemo očekivati da će se – između mudrosti i gluposti – nešto značajno promijeniti. Možda sljedeće godine.