Program 14. siječnja otvara film Kradljivac ritma u režiji Matthewa Harrisona, koji prati priču o prodavaču piratskih kaseta koji dolazi u neprilike nakon što se zamjeri pjevačicama punk rock benda. Na rasporedu je i film Noć žonglera Roberta Butlera i Sidneya J. Furiea koji se prikazuje 16. siječnja, a donosi priču o bivšem policajcu u potrazi za svojom otetom kćeri, koji se uz to nalazi u bijegu od lokalnih bandi i korumpiranih kolega.

Osim toga, ciklus uključuje i kultnu hip-hop komediju Wild Style Charlieja Ahearna koja je na rasporedu 21. i subverzivnu satiru Putney Swope Roberta Downeya Sr.-a 23. siječnja. Oba filma prikazuju se u novim restauriranim verzijama.

Više detalja o programu i satnici pronađite na programskoj stranici Kinoteke.

Naime, pazuh je za mnoge gej muškarce jedna od omiljenih erotskih zona na muškom tijelu, a ovo je bio prvoklasan pazuh. Nije mi dugo trebalo da otkrijem kako taj pazuh pripada Hasanu Pikeru, rođenom 1991. u New Jerseyu, ali odraslom u Istanbulu, kao i da saznam da je dotični popularni streamer na Twitchu, koji prvenstveno komentira politiku, za razliku od većine ostalih na toj platformi koji igraju kompjuterske igrice. Hasanabi, kako mu je nickname, nije samo politički streamer, on je, zamalo sam ejakulirao kada sam pročitao, ljevičarski politički streamer! I to još u SAD-u! Jesam li konačno našao savršenog muškarca?!

Ubrzo sam na Youtubeu otkrio ono što se naziva Hasanabi Industrial Complex tj. brojne kanale posvećene isključivo tome da objavljuju isječke Hasanovih streamova s Twitcha i u roku od dva-tri dana sam postao Hasanabihead, kako se nazivaju njegovi fanovi. Pritom kao i mnogi od njih, odnosno nas, nisam u ove 2-3 godine nikad otišao na Twitch da bih uživo gledao Hasanov stream, primarno iz lijenosti, a sekundarno zbog razlike u vremenskoj zoni, s obzirom da Hasan živi u Los Angelesu, pa je njegovo jutro moja večer. Ionako se sve može naći na Youtubeu.

Iako me privukao besramnim queer baitingom (Hasan je, nažalost, strejt), teško da sam mu to mogao zamjeriti kada sam upoznao njegove komunikacijske vještine i strategije, koje, između ostaloga, podrazumijvaju korištenje humora, odbacivanje liberalne političke korektnosti, golemo znanje o temama koje pokriva (diplomirao je politologiju na Sveučilištu Rutgers), suverenu retoriku i, last but not least, svijest o vlastitom seksipilu i fizičkoj privlačnosti. 

Nisam ni prvi ni zadnji koji je za Hasana saznao preko thirst traps koje periodično objavljuje na društvenim mrežama. Sve je to fanatično lenjinistički (slavnog druga Vladimira Hasan često citira) u službi širenja ljevičarske ideologije u neprijateljski nastrojenom kontekstu i to, u međuvremenu je jasno, s impresivnim rezultatima i u online prostoru i u stvarnom životu. 

Moj seksi jaran Hasan – nema smisla glumiti izostanak parasocijalnosti – otkako je 2018. godine započeo streamati na Twitchu, spasio je tisuće mladih muškaraca od najgoreg desničarenja i mizoginije, pozicioniravši se kao antipod Andrewu Tateu, kojega je deklasirao u debati 2022. godine. 

U vrijeme kada internetom dominira tzv. manosfera, Hasan je jedan od rijetkih popularnih content creatora koji mladim muškarcima nudi drugačiji primjer, a istovremeno izgleda kako bi mnogi od njih htjeli izgledati, mišićavo i markantno (bavi se dizanjem utega i redovito igra košarku), te je vrlo popularan i među ženskom publikom. Pritom svojim muškim gledateljima nudi i konkretne savjete o tome kako ne završiti kao incel, ponavljajući da ”every guy can be a 7” ako se samo malo potrudi. The New York Times je u nedavnom članku dosta dobro sažeo Hasanovu privlačnost naslovom A Progressive Mind in a MAGA Body.

Iako je svojevrsni nepo baby, što će sam odmah priznati, s obzirom na to da mu je ulaz u svijet medija omogućio ujak Cenk Uygur preko tada popularnog Youtube kanala The Young Turks, iza Hasanovog uspjeha stoji prvenstveno puno rada. On streama svaki dan, uključujući i vikende, osam sati, što je impresivna konzistentnost u periodu od sedam godina. Zbog toga sam sebe opisuje kao nekoga tko je “brain broken”.

Na Twitchu ima 2,9 milijuna pratitelja, na Instagramu 1,4 milijuna, na Twitteru 1,6 milijuna, koliko i na Youtubeu itd., što je clout koji se gradio godinama. U međuvremenu je zbog toga često gost i u mainstream medijima, primjerice kod notornog Piersa Morgana. Prema (američkim) mainstream medijima Hasan ima većinom antagonističan odnos, sustavno kritizirajući način na koji pokrivaju određene teme, kao i koje teme zanemaruju, tako nudeći svojim gledateljima_cama sustavnu edukaciju iz medijske pismenosti. No kako je postao vrlo popularan, pa i utjecajan, oni ga više ne mogu ignorirati, pa vješto umije koristiti prostor koji mu sve više nude.

Istovremeno je taj rast popularnosti značio i rast broja hejtera, što je uobičajena dinamika danas na internetu, pa je Hasan često izložen raznim kampanjama čiji je cilj da ga se deplatformira. Glavna optužba na njegov račun je da je antisemit, koja se primarno temelji na njegovom anticionizmu i općenito antiimperijalističkoj politici koju zagovara. Američka vanjska politika i Izrael su redovne mete njegovih kritika već godinama, no stvari su se dodatno intenzivirale nakon što je Izrael krenuo provoditi genocid u Gazi nakon Hamasovog napada 7. listopada 2023., a Hasan još više dao gas kada je riječ o agitaciji za palestinsku emancipaciju.

Optužbe za antisemitizam se u biti temelje na vađenju Hasanovih riječi iz konteksta, poistovjećivanju Izraela sa Židovima ili jednostavno lažima, s obzirom na to da svatko tko malo duže prati što govori shvaća da je jedan od najvećih boraca protiv antisemitizma u online prostoru, kao i da je to njegov iskreni stav, a ne gluma u ime političke korektnosti. Konstantnim razlikovanjem judaizma, židovstva i cionizma Hasan svoju publiku educira o tome što doista jest antisemitizam, a što je zloupotreba tog pojma kako bi se kamufliralo zločine Izraela. Također, za jednog navodnog antisemita Hasan previše kritizira i proziva realni antisemitizam.

Zato je bilo toliko apsurdno što ga je američka proizraelska organizacija Stop Antisemitism prošle godine nominirala za titulu antisemita godine u društvu notornih antisemita poput Candace Owens (koja je na kraju i pobijedila) i Dana Bilzeriana, udrobivši tu još i npr. aktivistkinju Gretu Thunberg i glumca Johna Cusacka, oboje glasne protivnike genocida koji u Gazi provodi Izrael. Ipak, toliko se uspio zamjeriti proizraelskom lobiju da ga u medijskim istupima redovito proziva Jonathan Greenblatt, predsjednik Anti-Defamation League, koju Hasan duhovito zove “Apartheid Defence League”. 

Druga stanardna kritika na Hasanov račun je da je on salonski socijalist i prevarant, koji je postao milijunaš prodajući ljevičarsku politiku, u koju sam ne vjeruje. Glavni argumenti za to su što je 2022. kupio kuću u Los Angelesu za 2,7 milijuna dolara i što voli nositi skupu odjeću. 

Nema sumnje da je Hasan otkako je počeo streamati na Twitchu postao milijunaš (procjenuje se da je zaradio oko 8 milijuna dolara), no taj je novac pretežito zaradio od pretplate onih koji ga gledaju, odbijajući niz sponzorskih ugovora kojima je, da je htio, mogao značajno maksimalizirati profit. Drugim riječima, da je Hasan in it for the money, mogao je već namlatiti i pedesetak milijuna dolara bez problema. Što se tiče kuće, riječ je o cijeni koja za tržište nekretnina u Los Angelesu i nije posebno visoka, uz napomenu da je u nju uselio i svoje roditelje, s kojima živi. 

Istinsku opredijeljenost za lijeve politike dokazao je ne samo onime što sustavno govori, već i fundraisingom za američke sindikate, kao i doniranjem vlastitog novca za sindikalno organiziranje radnika_ca, pomoć Gazi itd. Dodatni primjer da Hasan provodi ono što propovijeda je da je podcast Fear &, koji je pokrenuo s nekoliko prijatelja, utemeljen kao kooperativa u kojoj jednako pravo odlučivanja imaju i oni ispred i oni iza kamere – radničko samoupravljanje u praksi.

Što se tiče sklonosti modnoj ekstravaganciji i općenito hedonizmu, Hasan je tu uz bok maršalu Titu, uz čiju se bistu ponosno fotografirao kada je bio na obiteljskom odmoru u Dubrovniku. Sam ističe da biti socijalist ne znači ne uživati u životu i da ne treba pristati na kapitalistički narativ koji socijalizam izjednačava sa siromaštvom. Možda je to ono što mu hejteri i najviše zamjeraju: Hasan čini da socijalizam izgleda seksi u svakom smislu.

Iako sam ne preuzima titulu novinara, Hasan često, uz uobičajeno pronicljivu medijsku kritiku, proizvodi vrhunsko novinarstvo i u intervjuima koje vodi na streamu, ali i izlaskom na teren. Postoje brojni primjeri za oboje, pa ću se ograničiti na samo dva svježa. 

Prvi je njegov intervju s američkim liječnikom Ferozeom Sidhwom koji je proveo nekoliko mjeseci radeći u Gazi i u kojem je autoritativno razvaljeno niz izraelskih laži koje papagajski prenosi većina zapadnih medija. 

Drugi primjer je njegovo izvještavanje s nedavnih protesta u Los Angelesu, koje je sa svojim snimateljem Marcheom pratio, za razliku od većine mainstream medija, sa strane prosvjednika, a ne policije, u jednom trenutku izbjegavajući i ispaljene gumene metke. Usput je demonstrirao koliko novinarski izbor s koje će se strane policijskog kordona izvještavati utječe na perspektivu i način prezentiranja događaja i činjenica. 

Tom prilikom mogli smo svjedočiti koliko Hasan znači mnogima, što se lako zaboravi uz bujicu hejta kojoj je stalno izložen online. Mnogo ljudi mu je prilazilo da mu se zahvali za njegov rad, tražilo selfije i sl. U svijetu distopije kasnog kapitalizma, vječnog rata, liberalnih laži, mizoginije, homo- i transfobije i imperijalizma, Hasan je za mnoge svjetionik nade.

To su konačno primijetili i američki (neo)liberali iz Demokratske stranke, potreseni nakon što je Donald Trump spektakularno potukao Kamalu Harris na prošlogodišnjim predsjedničkim izborima. Analizom demografskih podataka glasača shvatili su da su, između ostaloga, izgubili mlade muške glasače, koje je Trumpova kampanja lukavo targetirala kroz njegova (uspješna) gostovanja na podcastima i streamovima usmjerenim na takvu publiku. Zaključili su da im treba njihova verzija Joea Rogana, pa su pogledali u pravcu Hasana Pikera kao jedinog progresivnog streamera koji po utjecaju konkurira eksponentima manosfere. 

No, Hasan im je odmah poručio da glavni problem Demokratske stranke nije optika ili proizvodnja više liberalnih i ljevičarskih internetskih zvijezda (iako potonje ne bi bilo loše zbog dominacije desnice u tom polju), već njihova neoliberalna politika koja pretpostavlja interese krupnog kapitala i poduzetnika interesima radničke većine, kao i njihovo liberalističko moraliziranje s visoka u vezi svega i svačega. Jednostavnije, ako Demokratska stranka želi pobijediti, treba se na izborima natjecati s platformom uvođenja javnog zdravstva za sve građane, pa Hasan kaže da bi u tom slučaju rado i besplatno bio njihov propagandist.

Što nas na kraju dovodi i do pitanja gdje je naš Hasan Piker? Pod “naš” mislim na Hrvatsku i cijeli postjugoslavenski prostor, što se terminologijom Europske unije naziva Zapadni Balkan. Očito ga nema, a prijeko je potreban. 

Dapače, najveća srodna internetska zvijezda postjugoslavenskog prostora je (bio?) srpski Youtuber Baka Prase, koji je, svjesno ili ne, utjelovljenje sada dominantnih vrijednosti neoliberalnog kapitalizma, sociopatskog individualizma, antiintelektualizma, heteropatrijarhalne mizoginije i autokolonijalizma. Vjerojatno je zato i bio tako popularan, jer je bolno tipičan proizvod ovog (post)tranzicijskog Zeitgeista, pa su se mladi Balkana s njime mogli identificirati kao s nekime tko je uspio, a nije – po dominantnim kriterijima – luzer poput većine koja obitava u ekonomskoj mizeriji europske periferije.

Naravno da sam se i sam zapitao jesam li ja taj koji bi mogao replicirati nešto poput regionalnog Hasana, s obzirom na to da bih vjerojatno svaki dan mogao satima relativno upućeno komentirati politiku i društvo iz (jugo)socijalističke pozicije, ali sam s 45 godina previše star, da ne govorim o tome da bih morao krenuti i na fitness journey, što mi se ne da. 

Stoga mi jedino preostaje da mladim ljevičarima i ljevičarkama na kojima svijet ostaje pokroviteljski poručim da se okane suhoparnog teoretiziranja u zatvorenim kružocima ili pisanja ovakvih i sličnih tekstova, već da počnu otvarati profile na TikToku, Instagramu itd., kao i streamati na Twitchu, Youtubeu i ostalim platformama te vrste i tamo sustavno vršiti agitaciju i propagandu za naše ideje. Praznina zjapi, samo se netko treba usuditi i odlučiti da je ispuni ljevičarskim sadržajem. Ja bih se na to pretplatio, neovisno jesu li u sadržaj uključeni i seksi muški pazusi, ali njihovo prisustvo sigurno neće odmoći.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Pandemijska kriza u svojim ekonomskim učincima čini bjelodanima neodrživost položaja i tretmana kulture diljem svijeta. U kontekstu SAD-a, čini se kako posljedice krize čine upitnim duboku isprepletenost kulturnih institucija i privatnog kapitala. Tamošnji model, naime, podrazumijeva da u upravnim odborima kulturnih institucija, pogotovo onih u području vizualne umjetnosti, sjede moćnici čija su korporativna sredstva neizostavna u funkcioniranju većih kulturnih prostora u toj državi.

Protiv tako velikog korporativnog utjecaja na područje umjetnosti tamošnji kulturni radnici i radnice već su mnogo puta istupali, upozoravajući na njegovo duboko licemjerje: sredstva koja omogućuju muzejima da postavljaju izložbe što upozoravaju na različite nepravde dolaze od korporacija koje te iste nepravde proizvode i održavaju. Pogledajmo kako se ondje odvijaju zbivanja koja se tiču mjera pomoći kulturnom sektoru.

Američki savez muzeja (AAM) tražio je od Kongresa 4 milijarde dolara za spas muzejskog sektora. U priopćenju su ustvrdili kako gubitci iznose 30 milijuna dolara dnevno. Prema predviđanjima na temelju dosadašnje situacije najmanje se 30 % muzeja neće moći otvoriti jednom kad se izvanredne mjere povezane s koronavirusom prestanu provoditi, što se pak najvećim dijelom odnosi na one muzeje koji se nalaze u manjim sredinama. Ubrzo potom, 27. ožujka, američki je Kongres izglasao CARES zakon (Coronavirus Aid, Relief, and Economic Security Act) kojim je predviđeno 2 trilijarde dolara pomoći sveukupnoj ekonomiji, a sredstva koja su dodijeljena cjelokupnom kulturnom sektoru predstavljaju znatno manji dio iznosa koji je Savez muzeja tražio. Konkretno, CARES predviđa iznos od 225 milijuna dolara za pomoć kulturnom sektoru. Iznosi od 75 milijuna predviđeni su za nacionalne zaklade za umjetnost (NEA) i humanistiku (NEH), 50 milijuna za Institut muzejskih i knjižničarskih usluga, a 25 milijuna dodijeljeno je Centru za izvedbene umjetnosti John F. Kennedy. Ove zaklade zadužene su za daljnju preraspodjelu sredstava institucijama i organizacijama. Za usporedbu, u spas aviokompanija uložit će se više od 50 milijardi dolara, a sredstva za umjetnost dio su većeg paketa u iznosu 43 milijarde dolara, čiji je glavni dio namijenjen obrazovanju. 

Saveznim su mjerama posebno pogođeni radnici/e u manjim kulturnim organizacijama. Naime, CARES većim poslodavcima propisuju obvezu neutralnosti po pitanju sindikalizacije radnika, no na manje se to ne odnosi, čime su otvorena vrata  pritiscima na radnike koji su članovi sindikata u organizacijama koje zapošljavaju manje od 500 osoba. Ovakve pak organizacije čine nezanemariv dio sektora, kao i sindikalne aktivnosti u njemu. Sindikalizacija, koja je u području kulture uzela u SAD-u uzela maha, tako se potencijalno nalazi na udaru. 

Nimalo neočekivano, COVID-19 u američkom je kulturnom sektoru uzrokovao je val otpuštanja i otkazivanja suradnje freelance radnicima i radnicama. Primjerice, muzej Whitney otpustio je 76 zaposlenika u jednom danu, dok je njujorška MoMA također jednim potezom raskinula brojne ugovore o suradnji. Osim toga, prema navodima medija, brojne organizacije u području izvedbenih umjetnosti ostat će potpuno sredstava prije no što istekne mjesec dana od zabrane javnih događanja. Ovakav je slijed događaja potaknuo umjetnike i radnike u kulturi da se organiziraju odozdo, pa su krenuli formirati popise s dostupnim resursima. 

Kako ističe Jasmine Weber na portalu Hyperallergic, trenutna zbivanja razotkrivaju koliko se muzeji u SAD-u u prevelikoj mjeri oslanjaju na privatne i korporativne donatore. Naime, u nizu akcija kojima su umjetnici i kulturni radnici istupali protiv pojedinih donatora i zahtijevali da “svijet umjetnosti” promisli čijim novcem raspolaže (poput serije prosvjeda protiv Whitney o kojem smo pisali), institucije su u pravilu stajale na stranu donatora i ponašali kao dionička društva, a ne javni servisi. S druge strane, u trenutnoj krizi isti se muzeji okreću javnosti i državnoj infrastrukturi i od njih traže pomoć. U tom smislu, zaključuje Weber, na američkim je muzejima da promisle kome bi trebale odgovarati – korporativnom kapitalu ili javnosti. 

Béja konstatira da u Americi nema masovnog društvenog ili kulturnog pokreta, stoga je bitno pokušati mapirati male stvari – poput političkih časopisa – iznjedrenih u posljednje vrijeme, budući da nam oni mogu poslužiti kao korisni alati za kritičku produkciju, koja je i u Europi u krizi. Časopisi u Americi imaju dugu tradiciju, te nisu nekakva novina; njihova tradicija seže u rane 30-e godine prošlog stoljeća s modernističkim časopisima koji jesu naginjali prema umjetnosti, no to ne znači da su bili apolitični. O ovakvim publikacijama treba govoriti, tvrdi Béja, iako su marginalne, budući da utjecaj ovih malih političkih časopisa često nadilazi maleni krug čitateljstva.

U Americi se tako proteklog desetljeća pojavio niz malih, lijevih političkih časopisa koji djeluju van Demokratske stranke: n+1, Dissent, Jacobin, ROAR (reflections on a revolution – razmatranja o revoluciji), Viewpoint, New Inquiry. Oni djeluju na marginama kako političkih stranaka, tako i mainstream medija i akademije. No, važno je spomenuti da urednici i autori koji pišu za ove časopise ne žele da se njihov glas čuje samo u ovakvom tipu publikacije, već pišu i za mainstream medije, budući da ne žele ostati izolirani. Svi se časopisi definiraju kao lijevi, (iz)van Demokratske stranke, no fokusi su im drugačiji: oni poput ROAR-a više prate društvene pokrete, drugi naginju marksističkoj teoriji, a neki književnosti. Urednicima časopisa jako je bitno kako uspostavljaju vezu između forme i sadržaja, te veliki naglasak stavljaju na dizajn i na to kako predstavljaju sadržaj. Oni svoje časopise vide i kao objekte koji trebaju biti informativni, ali i transformativni. Urednici Jacobina (koji tiska i papirnati časopis i ima online izdanje) stoga naglašavaju njegov dizajn, za kojeg smatraju da igra veliku ulogu kod čitatelja. Zapravo, većina časopisa uz to što imaju online izdanje, tiska i papirnati časopis budući da za njih papir i internet nisu antagonistički formati, već se međusobno nadopunjuju. Često upravo tiskani časopis – kao lijepi objekt koji se posjeduje – donosi zaradu (tekstovi dostupni na internetu su besplatni).

Uspjeh određenog pokreta gledamo kroz kombinaciju tri “m”: trenutak/momentum (moment), ljudi (men), koje Béja zamjenjuje s terminom milje (milieu), poruka (message) te ona još dodaje četvrti “m” – sredstva (means). Tvrdi da je potrebno mapirati uvjete u kojima su ovi časopisi nastali koristeći ta tri, odnosno četiri “m”. Budući da je ovakav tip časopisa po definiciji izrazito fragilan i prekaran, te ne možemo sa sigurnošću reći hoće li opstati ili ne, Béja u jednadžbu pridodaje i sredstva. U SAD-u država direktno ne financira kulturnu proizvodnju, već to uglavnom čini indirektno putem poreznih olakšica. Tako da se časopisi oslanjaju na pretplate, donatore, kampanje, no zapravo većinu vremena funkcioniraju ili u minusu ili na nuli. Većina poslova je neplaćena, tj. volonterska, tekstovi su također ili neplaćeni ili vrlo malo plaćeni, te se novci uglavnom izdvajaju za tehničke poslove poput dizajna ili računovodstva.

Što se tiče navedenih političkih časopisa i pokreta poput Occupy Wall Street, Béja kaže da kada govorimo o trenutku nekog događaja ili pokreta, ne možemo govoriti o partikularnom događaju određenog trenutka, već u obzir moramo uzeti sve ono što se dogodilo prije, tijekom i poslije njega. U slučaju pokreta Occupy moramo govoriti i o financijskoj krizi koja mu je prethodila i uzdrmala svijet, o antiglobalizacijskom pokretu iz 1990-ih, knjigama poput Doktrine šoka Naomi Klein, i onome što se dogodilo i došlo poslije, poput Bernieja Sandersa. Dakle, pokret Occupy ne možemo vremenski i prostorno ograničiti na fizičku okupaciju parka Zuccotti koja je trajala od rujna do studenog 2011. godine. Nastanak političkih časopisa mapira i prati sve te događaje proteklih desetak godina u Americi – n+1 nastaje 2004. godine, The New Inquiry 2009., ROAR i Jacobin 2010., a Viewpoint je nastao iz pokreta Occupy 2011. godine. Paralelno s ovim događajima došlo je do revolucije u novinarstvu i diseminaciji informacija zbog pojave Facebooka, ali i aplikacija koje su izradili Google i Apple. Situaciju stoga treba staviti u širi kontekst – teroristički napadi 2001. godine stvorili su jedinstvo među strankama i vladom, što je dovelo do ratova u Iraku i Afganistanu. No, više od terorističkih napada na stvaranje časopisa su utjecali ekonomska kriza i prosvjedni pokreti poput Arapskog proljeća.

Veliki broj onih koji trenutačno rade u časopisima dolaze iz akademskog svijeta gdje se prekarnost jako dobro ugnijezdila; studenti i istraživači postali su prve žrtve neoliberalnog menadžmenta na sveučilištima, tako da se sve više ljudi ne može nadati karijeri u akademiji  koja se radikalno transformirala i više ne pruža sigurnost kao i prije (postoje slučajevi u Americi u kojima profesori i asistenti nemaju zdravstveno osiguranje i žive ispod granice siromaštva), te pokušavaju naći poslove drugdje – u izdavaštvu, novinarstvu, kulturnoj industriji. Neki od časopisa nastali su s namjerom da razbiju izolaciju u kojoj se našla američka ljevica, smatrajući da se previše zaplela u kritiziranje Georgea W. Busha i pitanja poput Domoljubnog zakona (Patriot Act), te da je bila previše udaljena od globalnih pokreta.  Ovo posljednje izrazito je bitno s obzirom na to da se nakon događaja u 1980-ima ljevica povukla s ulica na kampuse, stoga su oni koji sudjeluju u izradi ovih časopisa direktno povezani s društvenim akcijama ili pokretima (Fight for 15 Dollars, primjerice) ili sindikatima (Jacobin je povezan s Chicago Teachers Unionom). Njihovu borbu ne karakterizira samo rad na produkciji znanja, već i direktan rad na terenu. Ujedinjuje ih rastuća krhkost intelektualnih profesija, no odnose se kritički i prema akademiji i neoliberalnoj doktrini koju su prisvojila sveučilišta, te prema intelektualnoj izolaciji istraživanja koje je postalo previše specijalizirano i nije u dodiru s pitanjima eksploatacije, otuđenja i diskriminacije kojima svakodnevno svjedočimo, a na koja ovi časopisi kao vjesnici promjena svakodnevno upozoravaju.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Američka kulturna i politička scena u posljednjih je godinu dana doživjela velike promjene. Predsjednički izbori iznjedrili su nova imena ljevičarske politike vezane za nasljeđe pokreta Occupy Wall Street i u jednom trenutku ulijevali nadu u promjenu da bi u konačnici rezultirali pobjedom Donalda Trumpa uz ovacije krajnje desnice. Alice Béja pokušat će ocrtati američki ljevičarski milje poznat pod nazivom “the young left” te analizirati fenomen novih ljevičarskih časopisa koji su se javili u posljednjih godina. Predavanje će se baviti ulogom kulturnih i političkih časopisa lijeve provenijencije u ovim promjenama te njihovom vezom sa scenom nastalom iz pokreta Occupy Wall Street kao i vezom s mainstream politikom i predsjedničkom kandidaturom Bernieja Sandersa.

Béja predaje kulturnu povijest, povijest ideja i književnost anglofonog svijeta na Sciences Po Lille u Francuskoj. Specijalizirala je američku književnost te doktorirala na Sveučilištu Sorbonne Nouvelle. Predavala je na sveučilištima Paris 8 i Science Po Reims te bila urednica francuskog časopisa Esprit. Bavi se odnosom književnosti i politike u Sjedinjenim Američkim Državama kroz proučavanje anarhističkih i socijalističkih pokreta s početka 20. stoljeća, ljevičarskih pokreta u 21. stoljeću te proleterske književnosti. Magistrirala je na temu The transfiguration of politics: Upton Sinclair, John Dos Passos and the Sacco and Vanzetti case, a doktorirala na temu A combat writing. Literature and politics in the interwar period in the United States: John Dos Passos (1920-1938).  

Teroristički i homofobni pokolj u gej klubu Pulse u Orlandu na Floridi najbrutalnije je masovno ubojstvo i najbrutalniji usmjereni napad na pripadnike LGBT zajednice u povijesti SAD-a. Broj mrtvih se, za sada, zaustavio na 49, a ranjenih je 53, no prema aktualnim izvješćima, broj mrtvih bi mogao rasti. 

U epilogu ovog stravičnog zločina, poruke podrške i solidarnosti stižu iz svih krajeva svijeta. Gradonačelnik Londona Sadiq Khan stajao je s tamošnjom LGBTIQ zajednicom i svojim sugrađanima okupljenim ispred puba Admiral Duncan u Sohu, jednog od ikoničkih londonskih gej okupljališta i poprištu neonacističkog homofobnog napada 1999. godine. “Ponosan sam što sam gradonačelnik grada u kojemu Londončani svih zajednica, vjera i pozadina ne samo da toleriraju jedni druge već poštuju, prihvaćaju i slave međusobne različitosti”, rekao je Khan. Institucijama hrvatske vlasti takav čin očito nije na rasporedu: na njihovim stranicima stoje poruke podrške nogometnoj reprezentaciji i izvještaji s gostovanja u lokalnoj zajednici, uz zakašnjelu poruku potpore, naravno, bez spomena da se radi o usmjerenom homofobnom napadu. 

Zagreb Pride i Platforma 112 priključili su se u osudi ovog strašnog terorističkog čina mržnje. “Svi mi koji smo prošle subote u Zagrebu marširali na 15. Povorci ponosa”, ističe se u njihovom priopćenju, “želimo iskazati našu sućut s voljenima, obiteljima i prijateljima žrtava te izraziti našu solidarnost sa LGBTIQ+ zajednicom i svim američkim građanima. Znajte da cijeli svijet osjeća vašu bol. Ovaj homofoban, transfoban i bezuman čin nasilja sve nas je duboko pogodio”.

Dugine obitelji, inicijativa koja okuplja LGBTIQ* roditelje, parove i pojedince i pojedinke koji imaju djecu ili žele postati roditelji, poziva na okupljanje solidarnosti s obiteljima, prijateljima i prijateljicama poginulih, žrtava homofobije i transfobije u Orlandu, koje će se održati u četvrtak, 16. lipnja u 20 sati ispred Muzeja Mimara. “Pokolj u Orlandu podsjetio nas je u kakvom svijetu živimo i kakav svijet moramo graditi”, ističe se u pozivu i dodaje: “Pokažimo da smo jaki/e, da se nećemo predati u borbi za dostojanstvo svake osobe, u borbi protiv mržnje i nasilja, u borbi za bolji i ljepši svijet za sve nas”. 

Kao što smo već pisali, pregovori o Transatlantskom sporazumu o trgovini i investicijama (Transatlantic Trade and Investment Partnership, TTIP), uspostavi slobodne trgovinske zone između Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država, vode se već neko vrijeme, a tim se ugovorom uvode liberalniji standardi radnog prava, zaštite podataka, financijske regulacije i zaštite okoliša. 

“Sporazum je gotovo u cijelosti tajan, pregovarači ga brižno čuvaju. WikiLeaks danas poduzima korake kojima želi osigurati da Europljani mogu napokon pročitati taj čudovišni trgovinski sporazum”, objavio je WikiLeaks. “Tajnovitost TTIP-a baca sjenu na buduću europsku demokraciju”, ističe osnivač WikiLeaksa Julian Assange i dodaje: “Pod tom krinkom divljaju posebni interesi… Vrijeme je da se prekine ta tajnovitost”.

Zagovornici TTIP-a tvrde da će potaknuti gospodarski rast i zapošljavanje, no kritičari strahuju da će ugroziti zaštitu potrošača i omogućiti korporacijama da blokiraju zakone koji im ne odgovaraju, prenosi HINA.

WikiLeaks kontinuirano objavljuje dokumente vezane i uz TISA-u (Trade in Services Agreement), ugovor nastao inicijativom SAD-a radi daljnje liberalizacije svjetske trgovine usluga, a koji uključuje 23 zemlje i područje Europske unije. Udruženje sindikata Public Services International (PSI) opisuje TISA-u kao ugovor koji će daljnje liberalizirati trgovinu i investicije u uslugama te proširiti “regulatorne odredbe” na sve sektore uključujući javne usluge. Odredbe će omogućiti stranim pružateljima usluga ulazak na domaća tržišta pod jednakim uvjetima te ograničiti mogućnosti vlada da te usluge reguliraju, kupuju i dobavljaju. Tijek pregovora i sadržaj tog ugovora bili su tajni do lipnja 2014. godine kada je WikiLeaks objavio sadržaj dodataka na ugovor, a od 3. lipnja 2015. dokumenti i dalje pristižu.

Za fond koji bi imao omogućiti razotkrivanje vela tajni iza TTIP-a do sada je skupljeno gotovo 60 tisuća američkih dolara, a među donatorima su ekonomist Janis Varufakis, modna dizajnerica Vivenne Westwood, zviždač Daniel Ellsberg, filozof Slavoj Žižek i novinar Jevgenij Morozov. 

Od svog osnutka 1984. godine Havanski bijenale uživa specifičnu poziciju u svijetu umjetnosti zbog geopolitičkog statusa same Kube, te je od samog početka manifestacija bila posvećena umjetnosti zemalja Latinske Amerike, Kariba, Bliskog istoka, Afrike i Azije. Time je stvorena svojevrsna enklava za umjetnost ne-zapadnih zemalja, okupirana temama od društvene i političke važnosti poput sukoba između tradicije i suvremenosti, postkolonijalnog života, odnosu umjetnosti i društva, te razvoju čovjeka u svjetlu tehnološke revolucije i urbanog života. Havanski bijenale stoga tradicijom tematiziranja kulturnih i političkih distinkcija između Juga i Zapada inzistira na pokrivanju društveno političkih specifičnosti globalne zajednice, čime je politički naboj manifestacije svakako u prvom planu.

Recentno otvaranje Kube prema Americi te naziranje mogućeg ukidanja američkog embarga baca novo svjetlo na Havanski bijenale i njegov politički angažman. Upravo su kompleksni povijesni i politički odnosi Kube i SAD-a uvelike odredili razne aspekte kubanskog života, kao i koncept samog bijenala. Nakon Kubanske revolucije, invazije u Zaljevu svinja te Kubanske krize, posljednjih pedesetak godina službeno nepostojećih diplomatskih odnosa između dvije zemlje ostavilo je dovoljno prostora za duboko utvrđivanje suprotnih ideoloških pozicija. No krajem 2014. godine američki predsjednik Barrack Obama objavio je da je, nakon dugih i tajnih pregovora sa svojim kubanskim kolegom Raulom Castrom, odlučio promijeniti američku vanjsku politiku prema Kubi. Posljedice uspostave bilateralnih odnosa ponajviše će utjecati na gospodarske prilike, odnosno na otvaranje tržišta između dviju zemalja. Pritom se otvara mogućnost putovanja između njih, što je iznimno važno uzevši uobzir veliku kubansku imigrantsku zajednicu u SAD-u, kao i stvaranje uvjeta da kubanski građani mogu koristiti poslovne usluge na tlu SAD-a, uz ništa manje bitno smanjenje internetske cenzure od strane kubanske vlasti. 

Ova “rehabilitacija” i potencijalna demokratizacija Kube prema zapadnim, liberalnim načelima ne otvara samo nove mogućnosti gospodarstvu i stanovništvu, već i kulturnom te umjetničkom svijetu. Kao što piše L.A. Times, potaknuti recentnim događanjima, američki kustosi, umjetnici i kolekcionari uputili su se u velikom broju na 12. Havanski bijenale, koji je otvoren od 22. svibnja do 22. lipnja. Ovogodišnje izdanje naslovljeno je Between the Idea and Experience (“Između ideje i iskustva”) te je posvećeno pitanjima društvenog angažmana u lokalnoj zajednici, pri čemu se pokušava umjetnost dovesti na ulice Havane i izazvati izravnu interakciju s građanima i posjetiteljima. No na bijenalu nije svaki tip društvenog i političkog umjetničkog rada dočekan s oduševljenjem. Kubanska umjetnica i performerica Tania Bruguera, predstavljena i u zagrebačkoj Galeriji Nova u sklopu izložbe Arte Útil, u prosincu 2014. godine našla se u nemilosti kubanskih vlasti nakon izvođenja performansa posvećenog slobodi govora na havanskom Trgu revolucije. Performans naslovljen Tatlin’s Whisper #6 (“Tatlinov šapat br.6”) trebao je na trgu – koji je inače mjesto političkih skupova i govora – omogućiti svim voljnim građanima da u trajanju od jedne minute javno iskažu svoje mišljenje.

Performans je prekinut a Bruguera uhićena, te je još nekoliko puta nakon puštanja privođena, nakon čega joj je oduzeta putovnica. Bruguerin dosadašnji rad obilježen je miješanjem politike i umjetnosti, te je u više navrata svojim provokativnim metodama zadobila pozornost globalne umjetničke zajednice. Svojim performansima Bruguera napada ono što smatra suvremenim poimanjem umjetnosti, odnosno inzistiranje na formi lišenoj svakog kritičkog ili političkog sadržaja. Usprkos tome što je poznata po kritičkom i angažiranom radu, Bruguera je do ovog incidenta imala potporu kubanskih elita, poglavito stoga što primarno radi na području SAD-a i Europe. No njen prosinački performans vlasti su osudile kao pokušaj izazivanja nemira i podrivačku aktivnost. “Kada svoj rad predstavljam u inozemstvu kubanskoj vladi to odgovara, ali očito joj ne odgovara kad isto pokušam napraviti na Kubi”, komentira Bruguera. Pritom valja naglasiti da je Bruguera isti performans izvela na Havanskom bijenalu 2009. godine uz punu potporu nadležnih institucija, što u očima javnosti jasno potvrđuje da se radi o primjeni dvostrukih standarda. U konačnici, pravna trakavica oko statusa Tanije Bruguere traje već mjesecima, a državno tužiteljstvo produživalo je rok za službeno podizanje optužnice tako da joj se onemogući sudjelovanje na bijenalu. Usprkos tome, Bruguera je tijekom prvih dana bijenala održala javno čitanje teksta Porijekla totalitarizma Hanne Arendt, nakon kojeg je – očekivano – ponovno pritvorena.

U svjetlu ove kontroverze, neskriveni entuzijazam oko ovogodišnjeg izdanja bijenala ne jenjava, unatoč tome što su određeni umjetnici prijetili bojkotom u slučaju daljnje stigmatizacije Bruguere. Osim što otvara kompleksnu temu o odnosu umjetnosti i politike, što je svakako bio i cilj njezinog performansa, Bruguerin slučaj zasigurno je ukazao i na to da u svojoj osnovi promoviranje te prakticiranje umjetnosti, aktivizma i osnovnih sloboda ostaje zasjenjeno neizbježnim podilaženjem potrebama tržišne ekonomije, globalne politike te ostanku unutar institucionalnih okvira. Ironija jedne umjetničke manifestacije sa snažnim političkim predznakom poput Havanskog bijenala izgledno leži u tome što nova otvorenost ipak nije namijenjena svima. 

S obzirom na sve naglašeniju militarizaciju političkog diskursa u Europi, fokus više nije isključivo na bliskoistočnim sukobima koji tek posredno utječu na događanja na zapadu. Gledano iz aktualne perspektive, svrgavanje ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča te ustanak proruskih separatista na krimskom poluotoku bitno su destabilizirali političku sliku Europe. Ruska intervencija u taj sukob dovela je do podizanja napetosti između Rusije i Europske unije, a u mnogim pokušajima demonstracije sile i do nimalo suptilnog zveckanja oružjem. Nakon Američke invazije na Irak i Afganistan te revolucija poznatih kao Arapsko proljeće 2010. godine, Bliskim istokom i dalje bjesne ratovi. Pojava i kontinuirano jačanje Islamske države na područjima Iraka i Sirije predstavljaju ogromnu prijetnju lokalnom stanovništvu i miru u regiji, ali i neminovno utječu na opći porast religijskog fundamentalizma.

Jasno je kako je u tom kontekstu pitanje interne sigurnosti zauzelo bitno mjesto u javnom diskursu. No kao što je slučaj Edwarda Snowdena pokazao, konkretne akcije usmjerene prema očuvanju interne sigurnosti svele su se na nadzor i uskraćivanje informacija javnosti. Američke obavještajne službe, u suradnji s europskim kolegama, netremice su godinama nadzirale građane diljem svijeta, uz nesmetan pristup velikom broju komunikacijskih mreža. Nakon što su informacije o tome izašle u javnost, uvelike se problematiziraju ovlasti koje su dane obavještajnim službama, pogotovo jer su sami državni vrhovi dopustili nadzor vlastitih građana. Kako se bliži 15. lipanj, odnosno rok potencijalne obnove zloglasnog Patriotskog zakona (Patriot Act), koji omogućuje nadzor komunikacije i podataka, pojačava se pritisak javnosti na američke zakonodavce. Tako se već sada u ranoj fazi američke predizborne predsjedničke kampanje to pitanje tretira s velikim oprezom, pri čemu čak i neki konzervativni kandidati pozivaju na odustajanje od zakona.

Kao primjer “dobre volje” zakonodavaca, a i pokušaja smirivanja protivnika politike nadzora, američki Senat ovaj je tjedan najavio glasanje o novom Zakonu o slobodama (USA Freedom Act). Zakon bi onemogućio velike akcije prikupljanja telefonskih podataka građana Nacionalne sigurnosne agencije (NSA), no postojeće baze telefonskih podataka drugih agencija, kao i neograničen pristup postojećim bazama o internetskim podacima korisnika i dalje bi bili omogućeni. U kojem god smjeru glasovanje pošlo, sasvim je jasno da su Snowdenova otkrića ostavila dubok trag, odnosno kako je globalna javnost shvatila da su njihovi osobni podaci i komunikacija nisu nimalo privatni. Stoga je došlo do trenda autocenzure, pri čemu internetski korisnici oklijevaju pristupati podacima vezanim uz određene “osjetljive” teme. Naravno, time se i ograničava kvaliteta i količina informacija dostupnih široj javnosti, odnosno radi se o ograničavanju slobode govora koje predstavlja veliku prepreku normalnom, svakodnevnom životu građana. No, kako pokazuje nedavni zviždački istup britanskog mornara koji je upozorio na sigurnosne propuste u nuklearnoj mornaričkoj bazi Trident u Škotskoj, svijest o obavezi informiranja javnosti svakako postoji.

No, sigurnost se ne tiče samo interne sigurnosti zemalja, slobode govora i slobodnog protoka informacija, već i osobne sigurnosti ugroženih građana. S povećanim valom migracije stanovništva ugroženih bliskoistočnim i afričkim oružanim sukobima, reakcije europskih institucija i država su zabrinjavajuće. Nakon nedavnog prijedloga da se uspostavi centar za procesuiranje na obalama Afrike, novi razvoj događaja pokazuje nastavak trenda klanjanja “problema” dalje od europskog tla. Recentno iznesen prijedlog o raspodjeli migranata prema sustavu kvota za svaku zemlju Europske unije dočekan je s velikom skepsom. Nakon što su Njemačka, Francuska, Velika Britanija i Španjolska kao vodeće zemlje unije glasno digle glas protiv takvog sustava, izvjesno je da provedba plana neće ugledati svjetlo dana. Nadalje, Federica Mogherini, visoka predstavnica Europskog vijeća sigurnosti, pred skupštinom Ujedinjenih naroda iznijela je dodatne prijedloge za rješenje pitanja migranata. Prijedlozi su bili usmjereni na pružanje azila migrantima, spašavanje na moru, relokaciju među zemljama članicama EU te pružanje pomoći zemljama iz kojih migranti potječu. No posljednji prijedlog, koji se tiče uporabe vojne sile u sprječavanju krijumčara i uništavanju brodovlja koje prevozi migrante, opravdano izaziva sumnju o obećanom humanom tretmanu migranata. Sasvim je jasno da bi bilo kakva nepromišljena uporaba sile mogla dodatno ugroziti živote migranata. 

U svim prethodno spomenutim slučajevima uočljiv je konzervativni pristup vitalnim pitanjima sigurnosti svih građana. Bilo da se radi o slobodnim procjenama toga što spada u sferu interesa šire javnost, do koje mjere je moguće fleksibilno pristupiti osobnim slobodama građana, ili na koji način pristupiti problemu sve većeg broja disclociranih i ugroženih. Sva ova pitanja nerazdvojiva su od vanjskih politika koje vode velike svjetske sile, s obzirom na to da je dovoljno spominjano u kojoj mjeri su upravo postupci istih i doveli do aktualnih ekonomskih, sigurnosnih i humanitarnih kriza. Orijentirajući se isključivo na zaštitu vlastitih interesa i ostavljajući malo prostora za razmišljanje o dalekosežnim posljedicama, izvjesno je da će ovakva jednostrana tumačenja očuvanja mira i sigurnosti izazvati još veći porast problema – do te točke kada će sve uistinu biti izvan bilo kakve kontrole.

Piše: Silvestar Mileta

Javno i privatno Eda Snowdena

Film Citizenfour, koji se u svjetlu slave Akademijine nagrade od 19. travnja prikazuje i u hrvatskim kinima, predstavlja trenutno najkompaktniji izvor informacija o najprije američkom, a potom globalnom skandalu prisluškivanja građana u sprezi tajnih službi (poglavito Nacionalne sigurnosne agencije – NSA) i telekomunikacijskih operatera što ga je sredinom 2013. godine razotkrio bivši sistemski inženjer CIA-e Edward Snowden. Posljednji rad iz samoosmišljene “post 9/11” trilogije novinarke, aktivistice i redateljice Laure Poitras pripada, k tome, čestom tipu “zakulisnog” dokumentarnog filma – onome koji se povlaštenim pristupom globalno poznatim protagonistima koristi kako bi razotkrio njihovu “drugu” / intimnu stranu. Poitras, kao i mnogi prije nje, profitira od karakterističnog kontrastiranja javnog i privatnog – dok sve televizije svijeta naklapaju o najvećem zviždaču našega vremena, on u kupaoni pokušava namjestiti neposlušnu kosu. Državnog neprijatelja br. 1 vidimo u kućnom ogrtaču, dok tipka ili se skriva ispod deke – u istovremeno tipičnoj i atipičnoj svakodnevici izgnanika. No za razliku od sličnih junaka, recimo sportskih i rock zvijezda, Edward Snowden simbol je borbe za razgraničenje javnog i privatnog, altruist novoga doba koji se svjesno žrtvovao u ime prava na slobodno mišljenje i govor. Stoga je značenjima bremenit novinarski instinkt onih koje je Snowden oko sebe okupio, a koji pored svih senzacionalnih dokumenata koje je pred njih stavio najprije pitaju za njegovo “privatno” – baš kao što je to mladić iz Sjeverne Karoline i predvidio. Poitras, Glenna Greenwalda (autora trenutno najčitanije knjige o temi No Place to Hide koja u većoj mjeri razlaže događaje što ih vidimo u filmu – prije svega osmodnevni honkonški intervju na kojem se i film temelji) i Ewena MacAskilla iz The Guardiana zanima pozadina, po mogućnosti intima ili barem motivacija, pa protagonista nastoje izazvati pitanjima o mogućnosti suđenja i zatvora. Snowden je, međutim, duboko svjestan orijentacije suvremenih medija i svoje uloge simbola. Kao osviješteni, ali ipak tipični Amerikanac Snowden medije ne prezire, već im, svjestan njihove uloge, poklanja povjerenje i nastoji prepustiti dio vlastite odgovornosti.

Citizenfour atipičan je primjer politički angažiranog filma snimljenog metodama filma istine utoliko što redateljica i njezini kolege na razvoj događaja imaju u najboljem slučaju pasivan utjecaj – iako Snowden izvjestiteljskoj profesiji pripisuje veliki značaj, ustvari sve polazi iz njegove sposobnosti i požrtvovnosti. Ono što, međutim, sve likove čini autentičnim dionicima priče jest paranoja u koju zajedno postepeno tonu. Snowden, Poitras, Greenwald i MacAskill pritom su u nekoj vrsti konspirativnog savezništva – involvirani u događaje znatno više no što je inače slučaj čak i u istraživačkom dokumentarcu. Snowden je Poitras, zajedno s Greenwaldom, odabrao kao posrednika između dokumenata i javnosti pa je njezino ime uz Snowdenovo i prije Citizenfoura bilo usko vezano. Usprkos tome, ona ostaje isključivo iza kamere, primjetna tek kroz (de)kriptirane elektroničke poruke. Poitras se tako našla u rijetkoj situaciji da je Akademijinu nagradu primila za film čija je tema u doslovnom smislu odabrala nju, manje kao autoricu ranijih radova o američkom ratu u Iraku (Moja domovina, moja domovina, 2006.) i zatočeniku Guantanama (Zakletva, 2010.), a više kao praćenu osobu senzibiliziranu za opasnosti koje iz nenadziranog obavještajnog sustava proizlaze. 

Navedeni se likovi sa strahom isprva nose s pomoću humora, da bi naposljetku došli u stanje u kojem sve misli etapno zapisuju namjesto da ih izgovaraju. Nije sva paranoja ni vidljiva oku – primjerice načini na koje je Poitras štitila filmski materijal od mogućeg pretresa, postavši pritom i sama vrsni stručnjak za elektroničku sigurnost. Nešto od paranoidne atmosfere trebalo bi se prenijeti i na gledatelja, što filmu kao kvalitetu napetosti pripisuje velik broj anglofonih kritičara. 

Poitras povremeno nastoji dinamizirati središnji lik filma (tada reportaže), zapitkujući o osjećajima prema djevojci ili stresu, no on se tome bez truda opire bezizražajnošću i neparadnim intelektom lišenim želje za samopromocijom. Snowdenovi su odgovori, kada je o njemu samom riječ, iskreni i dosadni. On se u prikazanoj napetoj situaciji otkriva kao osoba potisnutih emocija – iako o njima otvoreno govori, pokazuje ih tek u detaljima poput karakterističnog hihotanja, um-kanja, poštapalica, šmrcanja, disanja i manjih tikova. Mnogo su stoga važniji njegovi iznenađujuće čvrsti stavovi (možemo slobodno reći – ideologija) i njihova zavidna artikulacija. Riječ je prije svega o intimno-intelektualnom sentimentu prema slobodnom internetu i njegovoj globalnoj demokratičnosti te pravu na privatnost koje jedino omogućuje slobodnu razmjenu mišljenja. Snowden, s jedne strane, idealizira neograničenost interneta s čijom se (auto)cenzurom ne može pomiriti pa, u kontinuitetu s novovjekim protestnim pokretima, zagovara internetsku Hidru kao snagu kolektiva. S druge strane, za Snowdena srž problema leži u narasloj moći države i nemogućnosti građana da joj se smisleno suprotstave. Odnos građana i države postaje onim podčinjenih i vladara, namjesto birača i izabranih. Snowden i William Binney, stariji zviždač iz NSA, primjećuju kako država želi neograničeno prikupljati podatke o svojim građanima čime, dakako, postaje totalitarna. 

Možemo dakle ipak malo žaliti što Poitrasina i Greenwaldova nastojanja nisu urodila širim spoznajama o Snowdenovu zaleđu, primjerice o njegovu školovanju ili osobama koje su na njega presudno utjecale. Ovako nam ostaje samo nagađanje o polazniku javnog fakulteta u sredini koja cijeni privatna sveučilišta i kojega je doista oblikovao slobodni internet, što pobija razglašenu bojazan o preobilju informacija u kojima se neformirani mladi čovjek tobože ne zna orijentirati bez vertikalne vrijednosti “pravoga školskoga znanja”. Može se također spekulirati o tipskoj pobuni djeteta iz vojničke obitelji koje postaje radikalno slobodnomisleće, no pritom treba voditi računa kako Snowdena dio američke javnosti ne smatra bez vraga patriotom, a ne samo korifejem slobode govora. I takav genij, koji vrlo često spominje domovinu i, stječe se dojam, ipak većim problemom smatra ogrešenje o ustavno zajamčeno pravo na privatnost nego li o živote Iračana (koliko god mu dronovi predstavljaju važan motiv), nasjeo je, primjerice, na euforiju oko prvog crnog predsjednika. U tome je on ipak ne samo internetski globalist, već i kontekstualno značajno – Amerikanac. Obamina administracija i inače tvori snažan podtekst priče o Snowdenu: on je intimno odlučio odgoditi zviždanje “u nadi” da će Obama donijeti promjene; Obama je meta Greenwaldova pisanja i prije Snowdenova slučaja koji dolazi kao točka na i toga interesa; Obama se u filmu prikazuje kao vrhunski demagog koji poručuje kako se eventualne nepravilnosti treba razriješiti u finoj maniri, upozoravanjem nadređenih; na retorički snažno zaključno mjesto dolazi otkriće da je predsjednik, kao ultimativna institucija, na vrhu lanca prisluškivanja. Do tada se još moglo misliti kako je samo zapovjedno odgovoran, prema ustaljenoj predodžbi o tajnim službama koje dragom vođi rade “iza leđa”. U Citizenfouru riječ je dakle najprije o američkoj, a tek potom i univerzalnoj temi.

U kiberzemlji slobodnih i Oceaniji hrabrih

Kada se teme poput ove pretoče u američke društvenokritičke dokumentarne filmove računa obično valja povesti o dvije temeljne razine recepcije – onoj manje ili više liberalne američke srednje klase kojoj su primarno namijenjeni te onoj gledatelja u ostatku svijeta koji o SAD-u imaju nešto manje iluzija. Tako je, primjerice, s Prljavim ratovima prema knjizi i scenariju Jeremyja Scahilla koji se, uzgred, pojavljuje i u Citizenfouru – takvi filmovi retorički se postavljaju kao razotkrivatelji nekih skrivenih mračnih istina o američkim vlastima koje nadgledaju i ubijaju što u SAD-u, što u Trećem svijetu. Kulminaciju šoka uvijek predstavlja otkriće kako vlada ne samo da ubija tamo neke Arape, već nadzire i po potrebi ubija i američke državljane. Takva deziluzorna terapija vjerojatno je šokantna pojedinim Amerikancima, ali ovdašnji gledatelj s njome često ne zna što bi jer ni u kakvoj iluziji kada je o SAD-u riječ ionako ne živi. To je terapija potrebna prije svega državljanima te zemlje, bilo da se obavlja u formi Michaela Moorea, Errola Morrisa, Sebastiana Jungera, Charlesa Fergusona, Alexa Gibneyja ili ranijih filmova Laure Poitras. Navedeni redatelji i sve brojniji zviždači pokazuju, doduše, kako je reakcija na prikriveni ili jasno vidljivi totalitarizam u pravilu najjača u njegovu centru, no obračuni s američkim sustavom po logici stvari uglavnom nose snažna obilježja tamošnjeg konteksta pa se ne mogu nekritički transponirati na globalnoj razini. Tako se, primjerice, iz Jugoistočne Europe može činiti odbojnim što zviždanje u SAD-u, baš kao i svaka druga tamošnja plemenita inicijativa, prolazi samo ukoliko je medijski dobro osmišljena – svaka borba protiv negativnih tendencija nužno je spektakl svoje vrste, no to je okolnost koju tamošnji “borci” prihvaćaju kao datost. U SAD-u se, prosta je činjenica, pozitivci i negativci podjednako laćaju medijske halabuke. I Snowden je toga u potpunosti svjestan – očekujući predvidljivu i usku medijsku interpretaciju, ipak poseže za kanalom koji do građana može doprijeti na način na koji dokumenti to sami za sebe ne mogu. Znakovita za tretman medija jest i središnja uloga CNN-a kao arbitra kroz kojega upoznajemo i drugu stranu – one koji žive u uvjerenju kako su Amerikanci slobodu voljni žrtvovati na odru sigurnosti. Po tamošnjoj logici očuvanja nacionalne sigurnosti koja se odavno poima taman toliko široko da uključuje javne i tajne operacije u cijelom svijetu, Snowden je, razumljivo, izdajnik (premda treba pošteno priznati da bi to bio u svakoj svjetskoj vojsci ili tajnoj službi). Ključno je stoga izmjestiti ga iz vojnog konteksta u poziciju zviždača, gdje se civilno počinje miješati s vojnim, pri čemu “vojno” nikada doista ne vjeruje kako bi trebalo biti nadzirano po civilnom sektoru. “Vojno” vjeruje, naučili smo to i iz filmova poput (američkog) Snajperista, da postoje civilne ovce koje vojni psi čuvari trebaju štititi na načine o kojima ovce ne trebaju znati ništa i o kojima im se može slobodno lagati. I baš je jedna takva laž, direktora Nacionalnih obavještajnih službi (DNI) Jamesa Clappera pred Senatom 2013, bila neposrednim povodom Snowdenova “pucanja” – odluke da na svjetlo dana iznese obavještajnu razularenost. 

Snowdenov slučaj, iako i sam razdijeljen na relevantnost po američkoj i globalnoj recepciji, poseban je utoliko što SAD nadziru cijeli svijet i utoliko što je ideologija protagonista filma razmjerno univerzalistička – tiče se svakoga tko posjeduje pristup internetu. Nije ipak film univerzalan zato što SAD prisluškuju i njemačku kancelarku i Brazil i Veliku Britaniju… (pohvalno je što Poitrasina kamera hvata svako od ovih, po Snowdenu omogućenih, otkrića) jer se saveznike i neprijatelje prisluškivalo oduvijek uz karakteristično licemjerje realpolitike sile – moralni problem nije u činu prisluškivanja, već u njegovu razotkrivanju. Univerzalnost Citizenfoura osiguravaju, zanimljivo, prije svega pobočni likovi poput Williama Binneya, hakera Jacoba Appelbauma i programera Ladara Levisona koji se javljaju po rubovima filma kao vrlo uspjeli tumači onoga što gledamo. Njihova pojava doprinosi ozračju kolektivnog projekta. Iako estetski-strukturalno pripadaju neurednom polu filma, didaktički i politički gledano njihova je uloga sistematizacijska i aksiološka. Jednostavnim jezikom iz usta modernih boraca za slobodu o kojima, dakako, ne čitamo baš po hrvatskim novinama, saznajemo neke važne istine o svijetu u kojem živimo, o skupljanju metapodataka svih nas. Nešto manje važna, no također univerzalna poruka jest i ona o informatičkom geniju mlađe generacije kao predvodniku društveno odgovorne požrtvovnosti koja se opire stereotipu o autističnoj samodovoljnosti. Snowdenovo stavljanje dokumenata NSA na raspolaganje novinarima s WikiLeaksom i dokumentima koje je tom projektu Juliana Assangea na raspolaganje stavila utamničena Chelsea Manning tvori osnovu zviždačkog kompleksa 21. stoljeća. Snowdena Amerikanca pritom motivira univerzalističko nirnberško načelo: pojedinac ima međunarodne dužnosti koje nadilaze nacionalne obaveze i pokornosti. Građani trebaju kršiti zakone svoje zemlje ukoliko time sprječavaju zločine protiv mira i čovječnosti. Prema ovom načelu Snowdenova lojalnost ipak je više prema internetskoj braći nego li prema domovini u klasičnom smislu. Bez obzira, međutim, na univerzalni jezik kojim govori, Citizenfour bolje se razumije tek uz poznavanje specifičnog američkog socio-političkog okružja. 

Film ili rasprava?

U kojoj se mjeri Poitrasin prikaz Snowdena razlikuje od predodžbi poznatih filmskih zviždača, spomenimo ovdje samo pamtljivog Pacinova Franka Serpica iz Lumetova klasika. Od artističkih postupaka Poitras koristi podlaganje snimaka najvećih svjetskih postrojenja za prikupljanje i skladištenje podataka, onih u Utahu i Velikoj Britaniji (gdje GCHQ s programom Tempora služi kao američko vježbalište totalnog nadzora) pod čitane elektronske poruke. Potom su tu snimke metropolitanskih košnica u kojima se radnja zbiva i čiji totali ostavljaju prostora osjećaju “motrenja”; pa trailerski provodni motiv tunela za kojega se ispostavlja da se nalazi u Hong Kongu – mjestu susreta novinara sa Snowdenom. Značajna je i završna sugestija razasutih papirića kao gubitka svake vrijednosti uslijed spoznaje da je i “POTUS” (predsjednik) umočen u malverzacije. 

Usprkos tim postupcima, za dvosatni film, kojega je prvi dio mnogo slabiji, s nepotrebnim kadrovima Greenwalda, nekoliko saslušanja (sadržajno zanimljivih, primjerice u ukazivanju na “nježno” dokidanje trodiobe vlasti) i predavanja, riječ je o suviše raznorodnom vizualnom materijalu. Jasno je da film vodi ideja, a ne slika, kako je i inače čest slučaj u politički angažiranim radovima. Pritom autorici nije pošlo za rukom prenijeti onu energiju koju bolji subverzivni filmovi u sebi nose, a koja, u jednom od stotinu slučajeva, može gledatelja pokrenuti na akciju ili barem daljnje informiranje – ta je energija trebala po Greenwaldovoj zamisli proizaći iz Snowdenova “fuck them” stava, no on informatičaru iz Elizabeth Cityja nije bio doista svojstven. Poitras Oskara svakako nije primila zbog filmske umješnosti, već zbog afirmacije slobodarskog duha kojeg Hollywood povijesno, uz neke iznimne periode, želi biti nositeljem u američkom društvu. Pozitivno je ipak što je nakon Watergatea i njegovih filmskih odjeka, poput Coppolina Prisluškivanja sredinom sedamdesetih, tema prisluškivanja sa Snowdenovom pojavom ponovno dobila zamah, ne samo u institucionalnim ceremonijama, već i u odista umjetničkim radovima kakvi su recimo oni Deborah Stratman. 

U zaključku, Citizenfour nije vizualno nevješt ili neugodan, posjeduje i nekoliko uspjelih “poetičnijih” kadrova, ali je kao cjelina nedovoljno promišljen, odnosno u potpunosti podređen kapitalizaciji situacije te je mogao, sa stajališta konciznog izlaganja, trajati i sat manje. Iako nije lišen tipičnih manira suvremenog umjetničkog dokumentarnog filma, u njemu je jedino značajno ono što se kaže (ili napiše), a mnogo manje kako. Zato ga je najbolje gledati i interpretirati kao izvještajno i filozofsko-političko, a manje kao uspjelo filmsko-umjetničko djelo. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.