Ovaj rad, 2021. predstavljen u obliku filma, inicijalno je prezentiran u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci kroz pet simultanih videa projiciranih na plohe u prostoru. Za potrebe projekcije u Apoteci, rad je prilagođen u filmsku, jednokanalnu verziju istoimene videoinstalacije.

“Razmatrajući utjecaj digitalnih tehnologija na doživljaj vlastite (ženske) pojavnosti koja se postiže analizom obrazaca internetskog pretraživanja putem alata Google Trends te manipulacijom vlastite slike kroz aplikaciju Snapchat, autorica propituje imperativ ljepote i kult mladosti koje nameću mediji i razvijaju društvene mreže”, stoji u popratnom tekstu Ksenije Orelj i Sabine Salomon.

Marina Rajšić umjetnica je i dizajnerica vizualnih komunikacija. Diplomirala je Vizualne komunikacije i grafički dizajn na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci 2019. godine. U prosincu 2018. objavljuje umjetničku knjigu naziva Umjetnost lijepog, za koju je nagrađena Rektorovom nagradom Sveučilišta u Rijeci.

Više detalja o programu možete pronaći ovdje.

Ova izložba je koncipirana na materijalima iz kolekcije MMSU i proširena je radovima iz različitih faza karijere Mirka Ilića. Organizirana u niz tematskih poglavlja, izložba donosi svježe čitanje dizajnerovog opusa obrađenog kroz prizmu vremena. Prva cjelina okuplja radove u mediju stripa i njegove odjeke u kasnijim radovima, druga je usmjerena na političku ilustraciju te oblikovanje naslovnica novina i časopisa, a treća predstavlja skup kraćih tematskih poglavlja vezanih uz određeni period dizajnerovog stvaralaštva.

Kako navode kustosi izložbe Marko Golub i Sabina Salamon, “Crvena nit izložbe koja teče kroz tematske cjeline i brojna tematska poglavlja, usmjerena je na ideju vremena koja se u brojnim radovima manifestira kroz čitav niz različitih oblika, perspektiva i mogućih čitanja. Premda je rijetko u središnjem fokusu samih radova, vrijeme u mnogima od njih nalazimo kao važan konceptualni, kreativni, spoznajni ili narativni mehanizam.”

Izložba je nastala u suradnji s HDD-om i može posjetiti do 26. listopada. Više detalja pronađite ovdje.

Drugi kat riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti postao je trajna lokacija arhive izvedbenog kolektiva BADco., koji je obilježio hrvatsku vaninstitucionalnu scenu svojim dugogodišnjim radom i produkcijom na razmeđi suvremenog plesa i teorijsko-istraživačkih propitivanja datosti izvedbe. Upravo je u neposrednoj blizini Rijeke, na Grobničkom polju, 2020. godine ova skupina izvela svoju posljednju predstavu Rad panike (kao treći dio trilogije koja je “tematizirala veze rada, utopije i konfrontacije s nemogućnostima u vrijeme prijetnje klimatske katastrofe”), čime je obilježila kraj svoga dva desetljeća dugog djelovanja. Posljednjih nekoliko godina, kao refleksiju na vlastiti rad, ali i kao temelj za nove početke umjetničkog istraživanja, kolektiv je radio na sakupljanju arhivske građe koju je ponudio MMSU-u.

Kao prvi korak otvaranju arhive javnosti, u MMSU-u je 2. ožujka 2023., u organizaciji Muzeja i udruge Drugo more, održan razgovor o arhivama izvedbenih umjetnosti, kojemu je arhiva BADco. poslužila kao povod za otvaranje šire teme i pitanja vezanih uz arhiviranje izvedbenosti uopće, s naglaskom na vanistitucionalne prakse i nezavisnu scenu, pri čemu su se predstavili primjeri iz Slovenije i Srbije. Tako su u razgovoru, koji je moderirao član BADco.-a Tomislav Medak, sudjelovali kritičar, teoretičar, publicist i arhivar Rok Vevar, kazališni redatelj i teoretičar Bojan Đorđev te kustosica MMSU-a Sabina Salamon. Prisutni su bili i članovi BADco.-a Goran Sergej Pristaš, Nikolina Pristaš i Ana Kreitmeyer, a među brojnom publikom, koja je napunila kapacitet dvorane Jaslice, našli su se i sadašnji studenti_ce Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci povodom programa suradnje namijenjenog istraživanju arhive BADco.

Naime, Muzej je arhivu smjestio u tri prostorije dostupne po prethodnoj najavi: soba Silvio Vujičić u kojoj su dostupni kostimi korišteni u raznim predstavama; soba u kojoj je pohranjen fizički i digitalni materijal – nekoliko stotina artefakata poput publikacija, dokumenata, rekvizita, dijelova scenografija; te treća, prazna soba zamišljena kao “working space” za studente APURI-ja, ali i zainteresirane umjetnike_ce i istraživačice_e, čime se arhiva zapravo otvara kao temelj daljnje umjetničke produkcije i istraživanja, a njeni artefakti postaju živim, dinamičnim materijalom koji nije namijenjen isključivo izlaganju, već može poslužiti kao polazište za nove scenarije korištenja arhive. Upravo je u tom smjeru potekao razgovor u sklopu kojega su sudionici_e predstavili vlastite prakse arhiviranja umjetničkog rada, pri čemu su se otvorila razna pitanja o važnosti i značenju arhiviranja izvedbenih praksi, a kao okosnica se neprestano provlačilo pitanje kojim načinima i metodama učiniti arhivu živom, te kako ju predstaviti javnosti. 

Odnos između institucija i nezavisne scene, u kojemu se pitanje arhiviranja nameće kao političko, imali smo prilike prepoznati u izlaganju povjesničara plesa Roka Vevara. On je proces arhiviranja slovenske vanistitucionalne plesne scene započeo vlastitom, privatnom inicijativom, sakupljajući i pohranjujući u svom stanu razne materijale – od scenarija, publikacija i bilješki do posebno dizajniranih objekata namijenjenih promociji predstava – polazeći od  premise da je povijest plesne vaninstitucionalne produkcije u Sloveniji do tada bila nepotpuna, kao i od odluke da je se za taj materijal potrebno pobrinuti. Arhiva, koju je počeo stvarati 2011. godine, preseljena je 2018. u Muzej moderne i suvremene umjetnosti Metelkova u Ljubljani te se sada nalazi u prostoriji iza vratiju na kojima stoji natpis Temporary Slovene dance archive, no ona još nisu (u potpunosti) otvorena za javnost.

Vevar još uvijek radi na preslagivanju i nadopunjavanju arhive u svoje slobodno vrijeme, volonterski, pošto nije zaposlenik Muzeja, a inventarizacija arhive će, kazao je, biti postignuta i kroz digitalizaciju na kojoj radi kao član grupe za arhiviranje u sklopu europskog projekta (Non)Aligned Movements, čiji je cilj uspostaviti digitalnu arhivu suvremenog plesa na razini regije Zapadnog Balkana. Vevarova odlučnost da pohrani trag tako temporalnog i “fugitivnog” medija kao što je plesna izvedba, te ga time otrgne zaboravu povijesti, vidljiva je i u odluci da neselektivno zadrži sve materijale do kojih dolazi, često i raznim privatnim donacijama. Pritom ne cilja samo na trajno očuvanje memorije na pojedine radove, već na kompletan “ekosustav” u kojima su nastali, pa tako zadržava i artefakte koji odražavaju uvjete rada ili događaje tek posredno vezane uz same produkcije, kako bi se materijalima dalo glas, omogućilo da cirkuliraju, da se o njima priča, raspravlja, odnosno da dobiju novi život i posluže kao leća kojom se sagledava povijest plesne, ali i tzv. alternativne kulturne scene. Među materijalima se mogu pronaći i crno-bijele fotografije pokojnoga Božidara Dolenca iz kasnih 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća, koje nisu dokumentacija samo tadašnje izvedbene scene, već cijele underground kulture Ljubljane tog razdoblja, a svoju su sistematizaciju pronašle tek u ovoj arhivi. 

Vevar zaključuje svoje izlaganje isticanjem važnosti veza između različitih arhiva kojima se otvaraju višestruke perspektive i produbljuju uvidi u razne povijesne događaje i fenomene, no na putu ka tome ostaju razne prepreke, poput pitanja vlasništva i nevidljivosti privatnih kolekcija, čemu se može doskočiti zagovaračkim aktivnostima i pronalaskom načina da se neagresivno otvore javnosti. Na to se nadovezuje Medak utiskom kako je, za razliku od vizualnih i dramskih umjetnosti nastalih unutar institucija, arhiviranje nezavisne plesne scene zapravo novina i često ju karakteriziraju neformalnost, samoarhiviranje i raspršenost u raznim privatnim arhivama.

Upravo više primjera (samo)arhiviranja imali smo priliku vidjeti u prezentaciji Arhiva u izlaganju i izvedbi Bojana Đorđeva iz Beograda, člana kolektiva Teorija koja Hoda, nezavisne organizacije koja je djelovala kao platforma za izvedbene umjetnosti kroz teoriju i praksu od 2000. do 2017. godine. Dekonstrukcijom koncepta instalacije Radovi na sceni, nastale u sklopu izlaganja srpskog paviljona na Praškom kvadrijenalu 2019., predstavljanjem rada AT-90: Performativni arhiv Ane Miljanić te izložbe Okupljeni, Đorđev kroz primjere radova koji se bave arhiviranjem kao sredstvom prikaza i propitivanja društvenih okolnosti ili samorefleksije vlastitog umjetničkog rada razlaže kompleksan odnos između umjetničke produkcije i arhiviranja, čime logika arhive postaje strategija ili alat koji pomaže u umjetničko-kulturnom radu. 

Razgovor zaokružuje Salamon otvaranjem raznih kustoskih pitanja kojima naglašava potrebu za istraživanjem novih načina izlaganja arhiva (različitih od kolekcija kakve se uobičajeno nalaze u muzejskom prostoru), a koji bi postigli bolju vidljivost, otvaranje prema publici i opipljivost, svojevrsnu performativnost, a da ne “zamore” sadržaj. Pronalazak ključa i logike po kojima sadržaj neće biti (samo) niz izloženih objekata, već živi materijal koji otvara nove teme i čitanja, struktura bez konačnog kraja u stalnom promjenjivom odnosu s kontekstom trenutka, tek predstoji kao izazov, a do tada zainteresirana javnost može uz najavu posjetiti arhivu BADco., dok su prisutni imali priliku proviriti u nju na kraju razgovora. Kako će se osigurati njezina otvorenost istraživanju i hoće li uistinu zaživjeti, ostaje za vidjeti u skorijoj budućnosti. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Kako se snaći između rekvizita, bilješki i dokumenata? Kako katalogizirati žive izvedbe, a njihov sadržaj učiniti dostupnim i razumljivim? Što možemo učiniti da nas razvrstana građa potiče na novo čitanje, samo su neka pitanja koje pred nas postavlja arhiva BADco., čiji smisao je nastaviti razvijati ideje i vrijednosti njihovog umjetničkog rada, otvoriti ga istraživačima, kustosima i studentima.

Sudionici razgovora su Nikolina Pristaš, Ana Kreitmeyer, Goran Sergej Pristaš, Rok Vevar, Bojan Đorđev i Sabina Salamon. Moderator je Tomislav Medak.

The exhibition – Alen Floričić: Video 1998 – 2015 – at the Rijeka MMSU is the first in a series of exhibitions to be hosted here and abroad throughout 2016. The aim is to present the artist not just locally but also internationally; after Rijeka, the exhibition will be shown in Ljubljana’s ŠKUC Gallery (Slovenia) and Trieste Contemporanea (Italy). The exhibition catalogue is envisaged in the same way; it is going to cover the three exhibition locations, along with reviews of several curators and art theorists. The catalogue is to be published before summer.                                                

From the very beginning of the artist’s engagement in video, in the late 1990s, we have witnessed the authentic language of simple forms, usually lasting only few minutes, featuring only one character – the author himself. The video mostly consists of a single scene (sitting in the room) or a single action (coming out of the sea), endlessly repeated, impossible to retell. Nevertheless, the experience is always intense, for the observer is affected by the rhythm of the repetitions, the vibrations of the electronic image, the absence of narration and linear structure. Floričić strips the video of its documentary qualities, enabling the observers to consciously think about what they see. Immersed in Floričić’s video, the observers experience a whirl of emotions, of apprehension, humour and confusedness. They pass through the parts of their inner beings that are not for showing, through the states that we try to overcome in order to meet the standards of normalcy. A benevolent humour permeates these works, too, emerging as a side effect of funny gags (rising and falling on the screen in the 2005 series). Sidestepping the current trends and pretentiousness, Floričić’s artwork takes us deep into the shelters of the subconscious, into the unidentified aspects of the human. This is confirmed by the author’s avoidance of descriptions, titles and the related implications of content: these are all Untitled videos, indexed by ordinal numbers and the years of creation. Throughout the above stated period of production, with introducing some new chapters, Floričić continued to develop his themes. These include, for instance, repetitions as the cause of discomfort, the motif of doppelgänger and broken “self”, dysfunction of communication.

Alen Floričić graduated in Fine Arts from the Rijeka Faculty of Education, Sculpture Department, under the mentorship of the professor Žarko Violić. He earned his master’s degree in Video and New Media at the Ljubljana Academy of Fine Arts and Design. Floričić currently works as an art teacher at the High School of Applied Arts and Design in Pula. He also worked as a part-time associate at the Rijeka Academy of Applied Arts from 2008 to 2013. He participated in group exhibitions, for example, at MoMA PS1 in New York, Kunsthalle Bethanien in Berlin and Renaissance Society in Chicago, among others. He was on the Croatian representatives at the 51st Biennial of Contemporary Art in Venice in 2005.  

Alen Floričić: Video 1998 – 2015, curated by Sabina Salamon, is open in the Museum of Modern and Contemporary Art (MMSU) in Rijeka until November 22nd. 

Spajalica se nastavlja na aktualne kulturne prakse vezane uz reaktiviranje javnog i urbanog prostora, a dodatno se bavi nesnalaženjem (pozicioniranjem) čovjeka u socijalno-ekonomskom kretanju svjetskog kapitala. Tome su pridodane i dvojbe vezane uz priželjkivanje bolje budućnosti kojoj možda vrijedi doskočiti svjesnim preusmjeravanjem želja i potreba pojedinaca.

I ove godine radi se o hrvanju s brzim promjenama, istiskivanju javnog prostora iz zajedničkog horizonta te odumiranju dokolice koja postaje oznaka nepoželjnog svjetonazora – neučinkovitosti i nerada. Na repertoaru su izložbe, intervencije i radionice, a sudionici su ARCHIsquad, Lara Badurina, Filip Cenek, Laura Llaneli, Miron Milić, Damir Žižić i Kristian Kožul. 

Glavna riječka šetnica privremeno dobiva novu skulpturu – Stvarnost na napuhavanje (Žižić/Kožul), atrij Malog salona i Radija Rijeke oprema se modularnim dnevnim boravkom (ARCHIsquad), izlozi Malog salona postaju nove svjetlosne ikone (Badurina), ruševno pročelje staroga grada zove na visinske radove street arta (Milić). Riječki bendovi su u điru – izvan klupskog ambijenta, a 95 godina staru točku proglasa o glazbi kao glavnom principu vladanja proglašavamo ponovno aktualnom (inicijativa Laure Llaneli i Filipa Ceneka). 

Kalendar Spajalice, odnosno raspored izložba i radionica, popis gostujućih predavača, intervencija u javnom prostoru i razgovora u Malom salonu potražite na službenim stranicama. Voditeljica projekta je Nataša Šuković, a kustosice Ksenija Orelj i Sabina Salamon. Spajalica je dio projekta Soft Control.

Projekt Wonderful Things will Happen tandema Žižić/Kožul u Malom salonu nastavak je i svojevrsna dogradnja istraživanja i pristupa koje smo imali prilike vidjeti u Galeriji Karas, u Kući Lauba i u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Izložba se odvija u sklopu međunarodnog projekta Spajalica, u organizaciji Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci. Spajalica se oslanja na aktualne kulturne prakse vezane uz reaktiviranje javnog i urbanog prostora, a dodatno se bavi nesnalaženjem (pozicioniranjem) čovjeka u socijalno-ekonomskim stremljenjima u kojima se kanalizira kretanje svjetskog kapitala. Simptom problema leži u činjenici da je pitanje, zašto siromaštvo većine raste, postalo svakodnevno, a čini se, nerješivo.

Iz navedenog ne slijedi jedinstven zahtjev za revolucionarnim preokretom, već oblik tihog otpora, sadržanog i u građanskim i umjetničkim inicijativama koje zagovaraju promjene posredstvom odozdo prema gore. Govorimo o otklonu od tradicionalnog interesa prema velikim pričama i monumentalnim temama, koje su se, nakon 1989., u općem urušavanju materijalnih i vrijednosnih uporišta, te zakazivanju institucionalnih rješenja koja bi kontrirala ekstremnom kapitalizmu, pokazale neodrživima. Prijedlozi i umjetničke intervencije Spajalice u dosluhu su s vidljivim potrebama svakodnevnog života; od poziva na igru i kapric, do potrage za rješenjima glavobolji svakodnevice i tegobama užurbanog dnevnog ritma.

Žižić/Kožul je umjetnički tandem koji čine Damir Žižić i Kristian Kožul. Rade na umjetničkom istraživanju i projektima od 2013. godine. Do sada su samostalno izlagali u Galeriji Karas (HDLU), u Kući Lauba u Zagrebu i Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Sudjelovali su u grupnim izložbama 53. porečki Annale u Poreču i Nagrada T-HT@MSU.HR u Zagrebu. Dobitnici s otkupne nagrade T-HT@MSU.HR, čime su njihovi radovi postali dijelom fundusa Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Radovi su im zastupljeni u privatnim kolekcijama, javno su izloženi  oni iz Zbirke Filip Trade u Kući Lauba u Zagrebu.

Kustosice izložbe su Sabina Salamon i Ksenija Orelj (MMSU), a producentica je Vanja Žanko (NOMAD). 

Otvorenje izložbe je u petak, 30. siječnja u 19 sati. Izložba ostaje otvorena do 5. ožujka. 

“Krijumčarenje je svuda u svijetu oduvijek bilo jedna od glavnih ekonomskih metoda preživljavanja, nadilazeći postojeće administrativno-političke zadanosti i režime. Oni koji su švercali, činili su to u ime preživljavanja, a ne za blagostanje ili stvaranje dodatnih zaliha. U sivom polju krijumčarenja nailazimo i na aktualnosti skrivene pogledu običnog građanina: krijumčarenje ljudi, preprodaja organa, droge i arheološkog blaga, koji ne ohrabruju prvotnu ideju po kojoj krijumčarenje potječe iz nemogućnosti života po pravilima, dopuštajući ljudima nadoknadu oskudice, pronalaženje prednosti u ograničenjima i preprekama. Iz situacija gdje šverc podrazumijeva kreativnost, projekt zaokreće u smjeru kriminalnih ulica, otvarajući put suvremenoj umjetnosti da u širokoj perspektivi promatra ispreplitanja povijesti i sadašnjosti, kriminala i prava, umjetnost i ekonomije”, navodi se u najavi projekta.

Umjetnici, povjesničari, sociolozi, teoretičari, stručnjaci i građani pozvani su predložiti umjetničko-istraživačke projekte s područja vizualne, medijske umjetnosti i filma, teorije, povijesti, kulturne baštine, etnografije i sociologije koji će odgovoriti na temu šverca, a na razmeđi dokumentarno-fikcijskih i praktično-teorijskih pristupa. Projekt zagovara interdisciplinarni pristup temi. Žiri u sastavu Giuliana Carbi, Ana Peraica, Sabina Salamon, Marija Terpin i Slaven Tolj izabrat će radove za jedan događaj po gradu (Rijeka, Idrija, Trst). Između svakog događaja u različita grada najavljena je  pauza od približno četiri mjeseca, a svaki od gradova imat će drugačije koncipiran program s obzirom na djelatnost institucije i regije.

“Zanimaju nas načini, mjesta i periodi opstanka šverca kao nelegalne ekonomije na stjecištu kultura, društava i životnih situacija. Tema krijumčarenja dijelom je postavljena u kontekst novonastalih administrativno-političkih karata i razlikovanja EU/ne-EU na područje Istre, Slovenskog primorja i Tršćanskog zaljeva, a većim dijelom na činjenicu da su se na tom području donedavno odvijale aktivnosti krijumčarenja na relaciji more-kontinent, Istok-Zapad, Jugoslavija-Italija, socijalizam-kapitalizam”, obrazloženje je projekta o kojem možete više pronaći na stranicama Muzeja moderne i suvremene umjetnosti.

Poziv je otvoren do 10. lipnja, obavijest o sudjelovanju bit će objavljena do kraja srpnja, a za dodatne informacije kontaktirajte jedan ili drugi mail.

KP / MMSU

Podijeljen u nekoliko sklopova i popraćen kronološkom prezentacijom radova, razgovor je zamišljen kao intervju u kojem će naglasak biti na procesu i smjernicama rada, tehnikama kojima se služi i temama koje smatra bitnima za svoj rad. Dio razgovora posvetiti će se studentima kroz pitanja što i kako nakon završene likovne akademije, osvrćući se na rezidencijalne programe koje umjetnicima nude prostor za istraživački rad. Intervju će voditi Sabina Salamon, kustosica MMSU.

Jedan od zapaženijih likovnih umjetnika mlađe generacije, Goran Škofić, predstavio se u Malom salonu video ciklusom pod nazivom Bijelo, nastalim u razdoblju 2010. i 2011. godine. Ukupno četiri rada iz ciklusa zasnovano je na studijski snimljenom akteru, samom autoru. Dinamika radnje i ritam mehaniziranih pokreta glavnog lika pokazuju srodnost s tehnikom animacije koja je prethodila izumu filma, a iluziju pokreta postizala pomoću manualnog pomicanja dvodimenzionalnog, statičnog, crteža.  Time Škofićev rad tumači povezanost starih i novih, zastarjelih i suvremenih tehnika i postupaka pokretnih slika, o čemu se u teoriji novih medija često raspravlja. Neobično je da digitalne tehnologije, koje smatramo progresivnim zbog lakoće i brzine rukovanja, uvažavaju neke vrlo stare postupke poput prethodno spomenute animacije. Za nju je karakteristična koncepcija cikličnog vremena što ovi radovi kao i većina novomedijske i video produkcije, izražava formom petlje (loopa).

Osvrnuvši se na prethodne radove, vidljivo je da se autor i dalje bavi problemima kao što su brzina, nepogrešivost i ponavljanje koje nam nalaže svakodnevica, a čiji rezultati nerijetko bivaju zamor ili monotonija (Kontrolirani, 4’56”, loop, jednokanalna video instalacija; Linija , 3’28”, loop, dvokanalna videoinstalacija). Tako se i protagonist u ciklusu Bijelo, nalazi u apsurdnim situacijama kakve u realnom životu ne vidimo. Zahvaljujući formi karikature, autor u svim radovima uspijeva postići rasterećujuću komičnost, kroz geg i nemoguće akcije, poput pucanja u sebe samog (Pucanje, 5’45”, loop, dvokanalna videoinstalacija), ili beskonačnog smijanja (Smijeh, 5’45”, loop, jednokanalna videoinstalacija). 

Rođen je 1979. godine u Puli. Završio Školu primijenjenih umjetnosti i dizajna u Puli (grafički dizajn) te diplomirao video na Umjetničkoj akademiji u Splitu.  Predstavljao je Hrvatsku na Bijenalu mladih umjetnika Europe i Mediterana u Skoplju, a iste 2009. godine, primio je i nagradu Radoslav Putar – za umjetnike do 35 godina. U 2010. godini, dobitnik je tromjesečnog rezidencijalnog programa AirAntwerpen u Antwerpenu te ISCP (Internacionalni studijski i kuratorski program) u New Yorku. Nakon toga je boravio je u Sao Paulu u Brazilu na FAAP rezidenciji (2011.). Jedan je od finalista T-HT nagrade 2011. na koju je kandidirao ciklusom Bijelo izloženom u Malom salonu.

Izložba je u svibnju ove godine bila predstavljena u riječkoj galeriji Kortil. Pravo sudjelovanja imali su svi likovni stvaratelji sa završenim školovanjem (diploma, magisterij, doktorat) u posljednjih pet godina bez obzira na starosnu dob s područja Republike Hrvatske koji su svojim radom, obrazovanjem i podrijetlom vezani uz Hrvatsku i Veliku Britaniju. Preferirali su se autori koji u svom recentnom radu (ne starijem od tri godine), bez obzira na medij, donose određene novitete i kvalitete u galerijske prostore. Vodilo se računa i o naglasku na istraživačkom odnosu naspram likovnoj umjetničkoj praksi, no ipak vezanu uz tematiku aktualnu za svakog pojedinog autora te uz njihov dosadašnji rad i istraživanje.

Sudjeluju: Ania Bas (London), Lara Badurina (Rijeka), Anna Baker (London), Justine Blau (London), Rachael Allen (Newcastle Upon Tyne), Maša Bajc (Čakovec), Anna Chapman (Edinburgh), Corinne Felgate (London), Zdravko Horvat (Zagreb), Ksenija Jurišić (Slavonski Brod), Yoon Jung Kim (London), Stefano Katunar (Rijeka), Pippa Koszerek (London), Mirna Kutleša (Rijeka), Maja Marković (Zagreb), Ruth Martindale (London), Emanuela Santini (Rijeka), Davor Sanvincenti (Pula), Dario Smetiško (Zagreb), Marijana Stanić (Zagreb), Sonia Paco-Rocchia (London), Melita Sorola-Staničić (Rijeka), Davorka Tumpić (Pazin), Dawn Woolley (Cardiff) i Tom Walker (London).