Izložba se, kako navode organizatori, bavi načinima na koje društvene norme oblikuju, čitaju i usmjeravaju tijelo. Kroz različite medije autori promišljaju rod, identitet, pripadnost, poželjnost i društvena očekivanja, ali i mogućnosti njihova pomicanja i otpora. U sklopu izložbe Karlo Štefanek izvest će i performans, kojim se istraživanje tijela i njegovih društvenih uloga proširuje u prostor izvedbe i neposrednog susreta s publikom.

Ines Borovac multimedijska je umjetnica koja trenutačno djeluje u Amsterdamu i koja, oslanjajući se na iskustvo balkanskih tradicija i na napetost između istočnih i zapadnih kulturnih okvira, koristi vlastito tijelo kao prostor u kojem se susreću vidljivi i neprimjetni oblici nasilja i žudnje. Izlagala je, među ostalim, u Kunstinstituutu Melly, Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, FRAC Champagne-Ardenne i Garageu Rotterdam.

Karlo Štefanek multidisciplinarni je umjetnik čija praksa kroz autoportret i performans istražuje kako se identitet konstruira, dekonstruira i rekonstruira, a živi i radi između Zagreba, New Yorka i Amsterdama gdje trenutačno boravi kao student diplomskog studija na Sandberg Instituutu.

Izložba je u Galeriji Novo otvorena do 23. listopada.

Šebjanič u Aquatic Archives Aftermath “otkriva skrivene tragove ratne povijesti na morskom dnu Jadrana i Baltika, u kojem potopljena municija i danas utječe na morski ekosustav. Kroz zvuk, umjetničku instalaciju i znanstvena istraživanja izložba posjetitelje poziva da promišljaju o dugotrajnim posljedicama ljudskih aktivnosti na more i okoliš”, stoji u tekstu najave.

Robertina Šebjanič međunarodno je priznata umjetnica i istraživačica čiji rad istražuje biološke, kemijske, političke i kulturne aspekte vodenih okoliša. Njezini projekti često se bave filozofskim pitanjima na sjecištu umjetnosti, znanosti i tehnologije, s posebnim naglaskom na utjecaj ljudske aktivnosti na morske ekosustave.

U četvrtak, 30. travnja, održava se stručno vodstvo kroz izložbu Aquatic Archives of Aftermath uz sudjelovanje umjetnice i kustosice Sabine Oroshi.

Ulaz na izložbu je slobodan, a može se pogledati do 7. svibnja, svakim radnim danom od 16 do 20 sati. 

Ovom izložbom Tkalčić će predstaviti svoje umjetničko istraživanje na temu sjećanja, odnosno njegove temporalnosti i linearnosti. Neka od pitanja kojima se umjetnica bavila su smještanje sjećanja koja možemo beskonačno reproducirati, montirati i ponovo učitavati u vremenske odnose, te kako percipiramo (linearnost) vremena kada iskustvo možemo zaustaviti, umnožiti ili premotati unatrag.

“Izložba se razvija kroz tri međusobno isprepletena elementa – ekran, tekstil i biljke – koji u prostoru uspostavljaju različite ritmove vremena. Na ekranima se slika neprestano osvježava i vraća, titrajući u ubrzanom digitalnom i algoritamskom tempu. Tekstilni otisci, obješeni u slojevima, zadržavaju sliku i usporavaju pogled, dopuštajući joj da dobije težinu i uđe u odnos s prostorom kroz nabore, sjene i gravitaciju.

Dok biljni sloj unosi treći ritam – vrijeme rasta, živo trajanje koje se ne reproducira ni ne osvježava, nego se odvija tiho i bez sučelja. U njihovoj istodobnoj prisutnosti prostor postaje mjesto preklapanja brzine i sporosti, gdje se percepcija razapinje između digitalne akceleracije, tjelesnog iskustva i biološkog trajanja”, stoji u popratnom tekstu Sabine Oroshi.

Izložba se može posjetiti radnim danima, do 27. ožujka, od 16 do 20 sati.

Više detalja pronađite ovdje.

A Gathering Without a Manual zamišljen je kao otvoreno okupljanje – prostor za dijalog, kolektivno slušanje, refleksiju i čitanje ulomaka iz nadolazeće publikacije kustosko-istraživačkog kolektiva Collective Rewilding, a uključuje slušanje odabranih skladbi s albuma Respuestas umjetnice Nicole L’Huillier.

Teme koje će se otvoriti na susretu su briga u kontekstu umjetničkih institucija i prostora. Kako stoji u najavi, u vrijeme “kada umjetničke institucije sve češće govore o brizi, a rijetko preuzimaju odgovornost za ekološke, društvene i među-vrsne krize koje su same pomogle oblikovati, okupljamo se oko pitanja: što danas znači brinuti – kustoski, umjetnički, politički?”

Collective Rewilding je globalna kustoska i istraživačka platforma osnovana 2020. godine, koju čine Sara Garzón, Sabina Oroshi i Maya Hayda. Kolektiv razvija kritičke prakse i analitičke pristupe usmjerene na razotkrivanje povijesti otpora, razmjene znanja i mreže umjetničke solidarnosti protiv kolonijalnih, kapitalističkih i antropocentričnih struktura moći. Problematizirajući pojam rewildinga (ponovnog prelaska u divljinu), kolektiv istražuje sjecišta između ekologije, skrbi i kustoskih praksi.

Više detalja o programu pronađite ovdje.

Nezavisna kustosica i istraživačica Sabina Oroshi trenutno boravi na kustoskoj rezidenciji u Prostoru, a njezin kustoski rad istražuje teme ekologije, zvuka i transnacionalnog diskursa. Nourishment Ties je interdisciplinarni projekt koji koristi hranu i srodne prakse kao konceptualni i fizički medij za istraživanje zamršenih veza između ekoloških sustava, ljudskog ponašanja i umjetničkog izražavanja. Riječ je o pokušaju angažiranja publike kroz participativne događaje koji spajaju osjetilna iskustva s istraživanjem medija.

Dr. masharu (oni/njih) živi i radi u Amsterdamu te je osnivač_ica Muzeja jestive zemlje. Nakon predstavljanja projekta, od 19 sati, održat će radionicu posvećenu geofagiji, praksi konzumacije zemlje i zemljolikih tvari, poput gline, krede i mineralnih tala. Radionicom poziva publiku “da istraži čin konzumiranja zemlje” te “pruža osjetilno i edukativno iskustvo dok istražuje pitanje o tome što stoji iza tradicije jedenja zemlje”, stoji u najavi.

Napomena iz najave: “Jedenje zemlje nije preporučeno od strane prehrambenih i zdravstvenih institucija te se prakticira isključivo na vlastitu odgovornost.”

Sabina Oroshi će u sklopu svog boravka u Prostoru organizirati još tri događanja tijekom travnja.

Više informacija možete pronaći ovdje.