U subotu, 15. ožujka u prostoru Akademije dramske umjetnosti, održala se tribina o dragu u sklopu projekta QueerADU koji se odvija već drugu godinu zaredom. Posjetitelji_ce koji su došli na tribinu smjestili su se na nepretjerano udobnim strunjačama, što je stvorilo ugodnu i prisnu atmosferu posebice zato što se gotovo svi međusobno poznaju, uglavnom s Akademije.       

Gosti tribine su bili Karla Kostadinovski, Mateo Babić (Potpuna Prisutnost), Jurica Nikolić (Sofía Ambícia), i Colinda Evangelista, a razgovor je moderirala Lucija Brkić (Neven Nevera). Svi navedeni sugovornici na su na neki način uključeni u hrvatsku queer kulturnu scenu povezanu s dragom, odnosno djeluju u zagrebačkim drag kućama – House of Flamingo i House of Ambicía.

Razgovor započinje neformalnim predstavljanjem koje uz ime i prezime sudionika_ca obavezno uključuje i njihov horoskopski znak. Svi ukratko govore na koji način su povezani s dragom, a to je putem izvođenja u drag showovima, osim Karle koja ne nastupa već sudjeluje u produkciji i organizaciji drag događanja. 

Prvo pitanje postavljeno sudionicima_ama tribine je na koji su se način upoznali s dragom, i već tu situacija postaje zanimljiva. Iako se naravno kao jedan od odgovora spomenuo RuPaul’s Drag Race koji je neupitno popularizirao drag kulturu na globalnoj razini, Colinda spominje kako je prvi put drag vidio kao dijete u animiranim filmovima sa Zekoslavom Mrkvom. Jurica se nadovezuje s primjerom iz opere o kojem je učio u glazbenoj školi. Unatoč tome što se to ne smatra dragom u klasičnom smislu, on je u određenim aspektima opere prepoznao obrasce draga. 

Naravno, tu je važan i povijesni kontekst kao što su recimo kazališne prakse Shakespeareova odnosno elizabetanskog doba, kad glumicama još nije bilo dozvoljeno nastupati pa su ženske uloge izvodili mlađi muškarci u dragu. To je dakako samo mjesto u povijesti kazališta gdje on možda na neki način postaje vidljiviji, ali drag u kazalištu postoji još od starogrčkog doba, otkada je funkcionirao na sličan način kao u 16. stoljeću. Zanimljiv primjer možemo pronaći u Euripidovim Bahkama u kojima je motiv crossdressinga od velike važnosti za radnju i služi kao dio Dionizove kazne za hibris kralja Penteja. Drag nastavlja biti važan u izvedbenim umjetnostima i danas.

Većina govornika_ca tribine izjasnila se kako su drag na prvu doživjeli kao laičku popularnu i zabavnu formu, no kroz rad u toj formi počeli su otkrivati aktivističku prizmu draga. Zanimljivo je to što je Jurica spomenuo kako je njegov početak u dragu bio takav da je pokušao imitirati druge kraljice, ali da se s vremenom opustio i shvatio da mu je zabavnije i smislenije biti kreativan. Ono što je trebao otkriti je bilo to da si može priuštiti kršenje pravila baš zato što u dragu ni nema striktnih pravila (bez obzira na to što je možda RuPaul’s Drag Race kreirao određenu popularnu viziju draga koja ima svoju strukturu i set pravila). 

Kako se uopće konstruira identitet i stvara drag persona? Colinda nudi odgovor kroz vlastito viđenje lika koji utjelovljuje. Ona nije jednostavan karakter niti je svaki put isti, riječ je o svojevrsnom mnogokutu koji je odraz nekih aspekata njegovog identiteta koji se u dragu prenaglašava, postaje ekspresivniji i slobodniji. Jurica je svoju drag personu otkrio kroz istraživanje šminke i vizualnog identiteta, a zgodno zaključuje kako mu je važno dati si slobodu i ne razmišljati pretjerano što njegova persona bi ili ne bi učinila ili rekla.

Mateo priznaje da je imao problema s određivanjem karaktera i smišljanjem imena svoje persone, no ono što mu je bilo važno je da ona ima neku jasnu funkciju, srž ili poantu iz koje proizlazi sve ostalo. Nadodaje kako se kao Potpuna Prisutnost prilično oslanja na interakciju s publikom i da persona nije pretjerano izvježbana.

Lucijin istraživački proces bio je zabavan – napravila je anketu o iskustvu dejtanja hetero muškaraca i onda Nevena Neveru stvarala prema arhetipu napornog hetero muškarca, ali s vremenom se bolje upoznala sa svojim likom i shvatila da je njegov toksični maskulinitet samo fasada koja skriva njegovo pravo lice.

Jurica u jednom trenutku spominje strah koji ga ponekad ulovi kad mora izaći van u dragu (zbog čega to izbjegava). Moram priznati da me to na određen način zaboljelo. Mislim da je važno razumjeti hrabrost ovih drag kraljica i kralja što se uopće bave dragom u konzervativnom, hrvatskom kontekstu, a ono što je divno je vidjeti podršku koju dobivaju jedni od drugih. Nadodaje kako je Sofía samo maska iza koje se krije Jurica, ona ga štiti i ako nešto pođe po zlu on uvijek može obrisati šminku s lica i vratiti se u sigurnost vlastite osobnosti.

Proces osmišljavanja nastupa Karla iz produkcijske perspektive ironično opisuje kao deseti krug pakla. Prvo o čemu se treba razmišljati jesu financijske mogućnosti – u kojem prostoru mogu nastupati, hoće li imati dovoljno novaca za isplatiti sve ljude za njihov rad na projektu i slično. Spominje kako na kraju znaju biti u minusu od projekta i koliko je potrebno rada i truda da se drag showovi organiziraju s obzirom da većina ljudi koji radi na njima imaju druge poslove i/ili faks. 

Kako onda uspijevaju opstati na nezavisnoj kulturnoj sceni? Odgovor je luđačka volja i želja za radom u dragu. Snalaze se na razne načine kako bi priskrbili potrebne materijale za nastupe. Colinda u šali govori: “Lagat ćeš i krast ćeš.“ Osim toga tu ima puno posuđivanja odjeće, obuće i šminke od prijateljica, a to što su neki od njih studenti ADU-a omogućava im određene povlastice poput toga da mogu posuditi kostime i koristiti prostore akademije za uvježbavanje nastupa. 

Rad u dragu na početku podrazumijeva puno grešaka, uvijek će u glavi biti jedna zamisao koja se neće moći odmah realizirati, ali svi govornici_e tribine naglašavaju koliko je važno učiti iz grešaka. Colinda naglašava kako su tehničke greške nerijetka pojava na nastupima, ali smatra ih najzabavnijim dijelom showa. Tehnička greška često na kraju postaje najbolja fora iz showa, a publika, barem iz Colindinog iskustva, na tome ne zamjera. Svi koji su se ikada bavili glumom ili kazalištem znaju da je odlika dobrog izvođača to da se ne smrzneš u trenutku pogreške, već da se možeš snaći i improvizirati. 

“RuPaul’s Drag Race has fucked up drag”, Karla citira drag kraljicu Jasmine Masters. Ponovno se vraćamo na RuPaul’s Drag Race koji smo na samom početku shvatili kao medijski fenomen preko kojeg je drag kultura ušla u mainstream i preko kojeg se puno osoba po prvi put upoznalo s njom.

Ponekad publika na drag nastupima ovih kraljica očekuje da će prepoznati određene elemente naučene iz onog što su gledali u Drag Raceu pa ostane razočarana kad se to ne dogodi. Colinda ipak ne misli da je to česti slučaj te podcrtava kako ne želi nametati kakva bi očekivanja gledatelji trebali imati od njenih nastupa, ali generalno misli da publika prihvaća nastupe jer su dobri i zabavni, ne zato što su mimeza Drag Racea.

Završno pitanje dolazi od mene. Zanimalo me događa li im se da ih ljudi nazivaju pogrešnim zamjenicama, odnosno da budu u zabludi da su oni trans osobe samo zato što su drag kraljice. Karla spominje kako je bilo trenutaka gdje su ljudi iz publike sa nezlonamjernom znatiželjom zaista postavljali pitanja vezan uz rodni identitet kraljica. Njezin pristup tome je da je potrebno imati strpljenja (ako je ton kojim je pitanje postavljeno uljudan), bez obzira na to što pojedinci dolaze s prvoloptaškom i pogrešnom vizijom draga.

Colinda zaključuje da nije bitno jesi li crossdresser, trans ili drag sve dok te ljudi ne gađaju petardama, što je na neki način ironično jer su njega jednom prilikom gađali bakljama i srećom promašili. Tu moram ponovno naglasiti dimenziju hrabrosti koja je potrebna da se ove kraljice bave dragom i nastupaju na ovim prostorima.

Na samom kraju imam potrebu pohvaliti rad govornika ove tribine – drag kraljica, drag kralja i drugih uključenih u projekte na kojima oni rade. Usprkos poteškoćama vezanim uz financiranje projekata koje nisu rijetkost za nezavisnu kulturnu scenu, ovi_e izvođači_ce i njihovi produkcijski timovi uspijevaju organizirati drag nastupe kojima obogaćuju lokalnu, queer kulturnu scenu. 

Festival Dragram svake godine ima temu, a ovogodišnju su temu ikoničnosti odlučili postaviti vrlo široko, pa su neke od drag inkarnacija kojima je publika mogla posvjedočiti na pozornici Močvare one Lady Diane i Lady Gage, Djevice Marije i Madonne, Divine i Afrodite, Beyoncé i anonimne Hrabre Imoćanke. Već uhodani koncept glavne večeri festivala sastoji se od pojedinačnih točaka stalne postave House of Flaminga s inozemnim pojačanjem, a program započinje i kulminira dvjema velikim grupnim točkama. 

Nakon nastupa laureatkinje Ru Paul’s Drag Racea Alaske Thunderfuck na prvom Dragramu, organizatori su pri izboru gošći narednih izdanja festivala odlučili preusmjeriti pozornost na jaku britansku drag scenu koja se poprilično razlikuje od američkog stila dreganja koji je trenutno dominantan, a čijoj je dominaciji svakako pridonijela popularnost RuPaulovog showa. RuPaul’s Drag Race inače je Emmyjem nagrađen reality show, potraga za “idućom američkom drag superzvijezdom” koju vodi drag legenda Ru Paul, a njegov su uspjeh i reality format znatno utjecali na dominantne predodžbe o dragu unutar popularne kulture, kao i na same prakse draganja, ponajviše u Americi. To znači kako se na izvedbenom planu drag persone uglavnom grade putem lip syncanja, a rjeđe pjevanja ili govora na sceni, s jače prisutnim momentima realnessa i fishy pristupa ženstvenosti. Osim toga, američke prakse draga razvile su se iz njujorške ball kulture, a važan je estetski utjecaj i club kid drag osamdesetih.

S druge strane, britanska je scena ukorijenjena u lokalnoj i europskoj tradiciji popularnih zabavljačkih izvedbenih vrsta poput music hall kulture, viktorijanske burleske i kabareta, te je bliža komediji, posebice satiri, pa ju tako odlikuje eksplicitnija političnost vidljiva i na razini estetskog poigravanja signalima roda na pozornici – puno je češća i jača praksa genderfuckinga te prošireno poimanje samih pojmova “drag” i “queen”. Ističem ovu razliku jer je američki drag (ili bar jedan njegov dio) popularniji i lakše ga je pronaći i pratiti, stoga Dragram sustavnim gostovanjima s britanske scene koja je više underground domaćoj publici približava širok spektar mogućnosti drag izričaja, ove godine s drag queen Virgin Xtravaganzah. 

S treće strane nalazi se naš kontekst u kojemu House of Flamingo tek stvara drag kulturu, doslovce ni iz čega. Iako su izvedbe draga u Hrvatskoj, naravno, postojale i prije njih, uglavnom se radilo o raštrkanim nastupima u noćnim klubovima, te prije HoF-a ne možemo govoriti o “sceni” u punom smislu, kao ni o poimanju draga izvan čisto zabavljačke sfere, odnosno shvaćanju draga kao umjetničke forme. Rezidentice House of Flaminga razvijaju vrlo različite drag persone, a nakon četiri godine postojanja kolektiva i usavršavanja njihovih izvođačkih vještina već možemo govoriti o individualnim poetikama i na razini stilova izvedbe, kao i izbora izvora inspiracije iz kojih grade likove. 

Solo dio otvorila je Roxanne izvedbom Your Disco Needs You Kylie Minogue u pratnji četvorice plesača, uz vrlo spektakularnu koreografiju. Sam izbor pjesme i činjenica razgolićenih istesanih muških tijela, odnosno seksualizacije na pozornici jasni su signali muške gej estetike vezane uz dio popularne kulture koji je bliži campu i trešu. Na sličnom tragu, u idućoj točki izgradila je lik komičnim sučeljavanjem lika Hrabre Imoćanke u borbi s prirodom i Severine, ovaj put smjestivši isti senzibilitet u lokalni kontekst.

Uslijedila je Entity s kratkom izvedbenom biografijom Lady Diane. Krenuvši od vjenčanja s Charlesom (čiji je lik projiciran u pozadini), nesretnog braka uz Don’t Speak No Doubta i razvoda uz Robyn i Dancing on my Own, Entityjina Diana se postepeno oslobađa vjenčanice koja joj koči pokrete, tužno lip synca uz isječke pjesama o nesretnoj ljubavi i napuštenosti da bi se napokon oslobodila svih slojeva kostima i rasplesala, no naprasno ju prekidaju zvuci automobilske nesreće i mrak na sceni.

Iz mraka se uzdiže Colinda Evangelista s izvedbom Papparazzi Lady Gage, koja funkcionira kao nastavak priče o Diani, ali i komentar Gaginog hita sa svim njegovim problematičnim mjestima. Tako Colinda u jednom trenutku nastupa sa štakom (“kontroverzni” potez iz Gaginog spota zbog kojeg su joj upućene brojne kritike) i na kraju citira poznati nastup prosipanjem lažne krvi po sebi. U idućoj točki kombinirala je neke od okrutnijih izjava Tyre Banks upućenih natjecateljicama America’s Next Top Modela s Beyoncéinom Listen i stvorila lik koji pronalazi svoj vlastiti put do uspjeha, nadovezujući se na poigravanje temom “tamne strane” slave iz prve izvedbe. Colinda se u izvedbi najviše koristi mimikom te iz minimalnog scenskog pokreta uspijeva izvući maksimum izražajnosti.

Kao potpunu suprotnost njezinom stilu stoji hiperekspresivna drag izvođačica Spazam Orgazam koja koristi daleko najviše scenskih sredstava i gradi točke kao potpuno audio/vizualno/izvedbeno iskustvo. Uz animiranu projekciju na zid u pozadini i dodatno platno na kojem se ukazuje njezin lik kroz više “ikoničkih” varijanti u jarkim bojama i uzorcima, koreografija uključuje brzo, energično kretanje po sceni s naglim pokretima i skakanjem, a kostim i šminka nimalo ne ciljaju na realness. Bombardiranje publike gomilom istovremenih podražaja vidljivo je i na razini izbora pjesama – primjerice, prvu je točku otvorila Divineovom Walk Like a Man s projekcijom military uzorka i pokretima koji ismijavaju vojničke geste, nastavila je uz Grace Jones te Velvet Underground i Nico, a svaku je pjesmu pratio novi kostim i vizual.

Londonska gošća Virgin Xtravaganzah svoju drag personu temelji na figuri Djevice Marije koja je “sišla iz raja da bi postala drag queen” što je po njezinoj procjeni puno zanimljivija inkarnacija od one prve, biblijske. Svoj vizualni identitet Virgin je stvorila posuđujući iz likovnih interpretacija figure Majke Božje čemu pridonosi i kostim koji prekriva cijelo tijelo i ograničava mogućnost kretanja, što spretno koristi kroz scenski pokret – ukočenim stavom i minimalnim kretnjama njezina pojava podsjeća na kip ili ikonu.

Za razliku od članica House of Flaminga, a u skladu s naznačenom britanskom tradicijom drag komedije, Virgin gradi lik prije svega verbalno – kroz direktno obraćanje publici i pjevanje, a ne lip syncanjem, pri čemu izvodi obrade pop pjesama kojima mijenja značenje umetanjem vlastitim stihova. Primjerice, Sexyback Justina Timberlakea u njezinoj izvedbi postaje Abstinence, pjesma u kojoj ironično poziva na apstinenciju u doba Grindra. Njezin humor proizlazi više iz govora, a manje iz tjelesnog gega, a komičnost postiže promišljenim odnosom spram kršćanstva – kako kanona upućivanjem na Bibliju, tako i suvremenih stavova Crkve o queer ljudima kao i svim drugačijim identitetima.

Glavni joj je manevar doslovno čitanje Djevice Marije kao mlade djevojke i govor iz promišljeno naivne perspektive njenoj lika kao današnje tinejdžerke, mlade kršćanke kojoj nisu baš najjasniji kontradiktorni stavovi Crkve pa je odlučila potražiti svoj queer put. Virgin se u svojim točkama bavila problemima koji možda mogu zvučati kao opća mjesta (licemjerje krovne joj institucije, razračunavanje katolički odgojenog gej dečka s autohomofobijom), no nimalo jednostavnim uslojavanjem odabranih momenata pop kulture sa vlastitom scenskom pojavom visokoestetizirane madone s brkovima uspjela se postaviti u kompleksan odnos spram izabrane građe, pri čemu je zahvatila širok spektar mogućnosti humora.

Virgin krajnje doslovno preuzima određene elemente cisheteronormativne kulture, postupak koji sam po sebi već potiče na smijeh jer ih izmješta u queer kontekst i samim time očuđava i prokazuje kao isprazne, da bi ih nadalje postavila u različite odnose spram svoje persone i ostalih elemenata izvedbe. Time ostvaruje širok spektar parodijskih postupaka, od pastiša preko travestije do čistog i efektnog ruganja s “rodnim politikama našeg vremena” kroz završnu obradu pjesme Let it Be koju je preoblikovala u pjesmu o sve aktualnijem problemu toaletnog binarizma s refrenom Let us pee/Let me pee, u koju ponovno ulazi iz naivne perspektive preko koje svodi taj problem ono na što se on i treba svoditi – na suštu fizičku potrebu za mokrenjem.

Program Dragrama zaključile su Flamingosice velikim finalom – interpretacijom hrvatskih eurovizijskih uspješnica iz “zlatnih” devedesetih. Svaku izmjenu pjesme pratila je i izmjena kostima, odnosno skidanje po logici da nova pjesma vodi jednom sloju odjeće manje, što u složenoj desetominutnoj točci s brzom izmjenom pjesama i pripadajućih plesnih stilova nije bilo lako izvesti. Stihovi Svete ljubavi, Marije Magdalene i Neba ljubavi sasvim su se prigodno nadovezali na Virgin Xtravaganzah i time zaokružile večer tijekom koje su Flamingosice pokazale koliko se u posljednje četiri godine napredovale u svim segmentima – od lip syncanja, scenskog pokreta i prisutnosti, komunikacije s publikom i koreografija do sve ljepših kostima. Osim zahtjevnijim, razrađenijim nastupima i pomakom u svim scenskim i izvedbenim vještinama, uočljiva je činjenica da njihova publika raste, da imaju sve veći broj nastupa tijekom godine što sve pokazuje kako se drag kao izričaj sve više prima i prepoznaje.