Rupa – Kulturpunkt

Višeglava stvorenja

admin — Tue, 14 Sep 2010 17:56:19 +0000

Zagrebački anarhistički pokret – ZAP nastaje iz Zagrebačke anarho-pacifističke organizacije – ZAPO koji svoje sjedište tijekom devedesetih nalaze u prostorima Antiratne kampanje. Ključna aktivnost ZAP-a bila je usmjerena na izdavačku djelatnost i objavljivanje newslettera, fanzina i časopisa, među kojima su najvažniji bili Comunitas, Nećemo i ne damo te Zaginflatch. Marko Strpić i Marko Vuković iskustvo prikupljeno kroz djelovanje ZAP-a prenose na Autonomnu tvornicu kulture – Attack, organizaciju koja nastaje upravo na inicijativu Marka Strpića i Vesne Janković, a kojoj se pored Marka Vukovića ubrzo pridružuju i mnogi drugi pojedinci i grupe. U razgovoru koji slijedi, Strpić i Vuković prisjećaju se svojih aktivističkih dana.

KP: Početkom devedesetih ste bili uključeni u Zagrebački anarhistički pokret. Možete li predstaviti rad ovog pokreta?

M. S: Prije Zagrebačkog anarhističkog pokreta – ZAP-a, postojala je Zagrebačka anarho-pacifistička organizacija – ZAPO koju je pokrenula starija generacija, i to je zapravo prva inkarnacija ZAP-a, koja je nastala negdje u isto vrijeme kada i Antiratna kampanja. Mada su postajale i neke akcije prije, one nisu bile formalne. Radilo se o skupini koja se okupljala na Mažurancu i još par ljudi koji su odlučili nešto raditi kroz neku anarhističku organizaciju. Napravili su neke anti-ratne demonstracije u ljeto 1991. ZAPO je tijekom 1992. pristupio formalno Antiratnoj kampanji, ali kada je počeo rat 70% tih ljudi je pobjeglo, pa je ovdje ostala šačica ljudi. Negdje 1993. godine su neki ljudi došli studirati u Zagreb, neki su već bili tu i tako smo se počeli družiti u Tkalčićevoj ulici, gdje je bilo tadašnje središte Antiratne kampanje. Odgovarali smo kolektivno na bezbroj pisama koja su nam stizala. Ljudi su ispitivali o ratu, o nama kao pokretu, o anarhizmu u takvim okolnostima i slično. Čitali smo časopise, dobivali fanzine, gradili neku svoju bazu. Prve akcije smo počeli organizirati tijekom 1994., a godinu dana ranije je tiskan Preko zidova nacionalizama i rata, što je zapravo bila prva veća stvar koju smo napravili, a koja je bila komunicirana s ekipom s područja bivše Jugoslavije. 1994./1995. se dogodila smjena generacija, i gotovo više nikoga nije bilo iz prve generacije, a Zagrebačka anarhističko-pacifistička organizacija je promijenila ime, jer smo odlučili da nismo ni pacifisti, a ni organizacija. I tako nastaje Zagrebački anarhistički pokret.

M. V.: U to vrijeme okupljanja u Tkalčićevoj postojala je grupa ljudi koji su bili spremni identificirati se s anarhizmom i reći – ja sam anarhist i hoću radit u tom smjeru. I bila je gomila ljudi koji su ili bili anarhisti u svojoj studentskoj prošlosti ili su i ostali anarhisti ali se nisu bili voljni identificirati kao anarhisti, ali im je bilo fora da postoji mjesto i vrijeme, par dana u tjednu kada su se, kao grupa anonimnih alkoholičara, mogli okupljati. Osim njih dolazila je gomila stranaca čiji je background bio usidren u anarhizmu, a u Hrvatsku su došli pomagati izbjeglicama. Tkalčićeva, odnosno središte Antiratne kampanje, je za njih bio neki hanging place gdje su mogli doći pronjuškati što zapravo znači biti ovdje, u Zagrebu i Hrvatskoj. Okupljala se i gomila potpuno mladih ljudi koji su se htjeli informirati. Tako da možemo reći da je to bilo neko socijalno mjesto. Nije bilo ni programa, niti nekog načina prihvaćanja i priključivanja novih ljudi. Baš je bilo mjesto za druženje, socijalizaciju i informiranje. Svatko je imao neku ideju što bi htio raditi i onda bi nagovarao druge da mu pomognu to ostvariti. Tada je postojao veliki interes iz inozemstva da se podrži bilo kakva anarhistička aktivnost. Za to su najviše bili zainteresirani Talijani. Ljudi su nam slali svoje časopise, pitali su kako mogu pomoći, tražili su informacije o tome kako se raspala Jugoslavija i slično.

KP: Antiratna kampanja, a onda i Zagrebačka anarhističko-pacifistička organizacija, odnosno kasnije Zagrebački anarhistički pokret nastaju u ratno vrijeme. Što je za vas predstavljala Antiratna kampanja i koliko je utjecala na ono što ste vi radili u okviru ZAP-a?

M. S.: Nije lako shvatiti kontekst cijele te priče. U kontakt s Antiratnom kampanjom sam došao zato što sam u to ratno vrijeme kao klinac razmišljao drugačije – nisam brijao na nacionalizam i cijela ta ratna priča me nije zanimala na taj način na koji je zanimala većinu ljudi. Stoga sam Antiratnu kampanju prepoznao kao siguran prostor gdje sam mogao doći i pričati s normalnim ljudima o normalnim stvarima i gdje me nitko neće pitati koje sam nacionalnosti. Uostalom, tamo sam mogao jednako razgovarati i o glazbi i o politici. Tako da su Antiratna kampanja kao prostor, a onda i ZAP unutar ARK-a, predstavljali ljudima neko sigurno utočište. Ljudi koji su se okupili oko Antiratne kampanje su htjeli stvoriti neki prostor koji će odvojiti ljude od svega toga. Bila je to neka vrsta grupe za psihološku samopomoć. Dođeš i družiš se s ljudima koji su u istim govnima kao i ti.

M. V.: Postojao je veliki utjecaj Antiratne kampanje na ono što smo mi radili. Ako gledaš na anarhizam kao aktivnost koja ima ultimativni cilj promijeniti društveno uređenje to te može iskreno zatresti. Postoji potencijal toga da revolucionarna organizacija to može. ZAP-ove aktivnosti su bile individualne. To je bila kao produžena ruka cijele atmosfere i konteksta. Nije bila organizirana, čak niti osviještena. Većina ljudi nije imala svijest o svojoj stvarnoj poziciji. Bili su vođeni sindromom Indijanca s Trnja. Ima jedan “frajer” koji se krajem 80-ih i početkom 90-ih povlačio po svim koncertima i alternativnim događanjima u Zagrebu i okolo po Hrvatskoj. I on je u doslovnom smislu bio Indijanac, izgledao je kao Indijanac i “brijao” je da je Indijanac. Zamislite koja je to želja da se teleportiraš odavde. Tako da mi se čini da se cijeli taj sustav htio teleportirati odavde. Pa ipak, Antiratna kampanja se nije htjela teleportirati, nego je htjela utjecati, ali impact koji je imala gotovo je isti. To je bila grupa ljudi koji su na neki način bili freakovi i za njih osobno bi možda bilo najbolje da ih je netko zbilja teleportirao iz situacije u kojoj su se našli.

KP: Možete li naznačiti neke prijelomne trenutke u svom djelovanju unutar Zagrebačkog anarhističkog pokreta? Kako se ZAP razvijao kroz devedesete?

M. S.: Čini mi se da smo 1995. konkretizirali neke stvari, to jest da je nas par koji smo radili nešto konkretno uspjelo nagovoriti druge ljude da se nešto zavrti i da se nas više angažira na tome, točnije da se ne temelji samo na druženju, nego da komuniciramo i s ljudima izvan granica države. Nakon Preko zidova nacionalizama i rata, počeli su izlaziti i Nećemo i ne damo, što nije bio samo naš doprinos i inicijativa, nego nešto što je došlo iz inozemstva, jer kao što smo već istaknuli dosta je stranaca zalazilo u prostor u Tkalčićevoj i svi oni su donijeli sa sobom neke ideje i razmišljanja, pa onda i inicijative. Počeli smo raditi newslettere, jer je to bio puno jednostavniji i kraći način za prenošenje informacija koje bismo inače prenosili ljudima pišući im rukom individualna pisma. Tada je već izlazio i Comunitas, fanzin ZAP-a koji se uglavnom bavio anarhističkom teorijom i aktualnostima. Do 1995. on je izlazio periodički ali u dužim vremenskim razmacima, tipa izašao je 1991., pa 1992. i onda 1994. Tako da smo u to doba, zavrtili i Comunitas koji je počeo živjeti sa svojim usponima i padovima. Kako je došao utjecaj sa zapada počeli smo se baviti McDonald’s-om i prije nego smo stupili u kontakt s ekipom koja je u Engleskoj završila na sudu. Naime, postojala je jedna grupa koja je, uvjetno rečeno, “napala” McDonald’s na svečanom otvorenju na kojem su bili svi političari, kao što su Zdravko Tomac, Vesna Pusić i drugi. Sjećam se Tomca kako jede hamburger i s nevjericom nas gleda kako dijelimo letke protiv McDonald’s-a. On jednostavno nije mogao vjerovati što se događa, kao – što vi hoćete, pa napokon je došao zapad i kod nas, u Srbiji je McDonald’s došao prije nego kod nas, evo sad smo i mi ostvarili taj desetljetni san. Onda su iz svega toga, kako su se stvari zakotrljale, ljudi počeli sve više dolaziti u prostor. U jednom smo trenutku imali grupu od 40-ak ljudi koji su stalno tamo “visili”. Odlučili smo sve materijale koje smo imali staviti u jedan prostor. Antiratna kampanja je imala jednu prostoriju na ulazu koja je bila prostrana ali zatrpana smećem. Mi smo ju raščistili i napravili tamo info-shop i knjižnicu. Tako da je to postao prostor gdje su se ljudi skupljali i gdje se radilo. Sredinom 90-ih je najveća aktivnost bila izdavaštvo. Nije bilo ničega, nije postojalo ništa i nitko nije ništa objavljivao. Bilo je jedino muzičkih izdanja, a nas je zanimalo više od toga.

KP: Nezadovoljni izdavačkom djelatnošću tog vremena, počinjete sami izdavati/objavljivati fanzine/newslettere. Pored već spomenutog Comunitasa, započeli ste s objavljivanjem Nećemo i ne damo, na hrvatskom jeziku, kao i s objavljivanjem newslettera Zaginflatch na engleskom jeziku. Možete li objasniti koncept ovih newslettera – kako ste odlučivali što je sadržaj jednog, odnosno drugog?

M. V.: U ZAP-u nije postojala nikakva formalna organizacija niti podjela odgovornosti, ali je u praksi ona ipak postojala. To je naravno proizlazilo iz toga što je svaka ideja bila nečija individualna inicijativa u koju su se onda uključivali drugi ljudi. Primjerice Nećemo i ne damo smo pokrenuli nas dvojica kao nešto potpuno nezavisno, a kako je u to vrijeme u ZAP-u krenula priča i s newsletterom Zaginflatch, shvatili smo da nema logike da radimo dva newslettera, pa smo odlučili da jedan bude na hrvatskom, a drugi na engleskom. Stvari su funkcionirale na toj razini, to je bio vrhunac formalnosti.

M. S: Newsletter po definiciji nosi vijesti. Većinom smo bili fokusirani na to da se newsletteri napune informacijama koje se tiču neposredno aktivnosti državne represije prema aktivnostima, ali u širem kontekstu ne samo aktivističkim aktivnostima, nego svim aktivistima koji su bile na neki način protiv državne politike tada. Naravno, prenosili smo informacije i o aktivnostima koje smo mi radili, ali i svi oni za koje smo čuli, a da su imali veze s ovim prostorom. Kada bi to ispunili onda bi vidjeli koliko nam je prostora ostalo. U početku se dešavalo da je urednik ostao taj koji se “grbi” da napiše komentar nekih konkretnih, a nerijetko i političkih događanja. To je vrijeme prije interneta, i ovakav tip komunikacije je bio iznimno važan. Imali smo ZaMir s BBS sustavom mailova. Newsletteri su bila jako važni i zbog kontakata – bili su to kontakti svega i svačega, tko god je nešto radio i objavljivao. Tu i tamo smo recenzirali nekakvo izdanje ili objavili informaciju da je nešto objavljeno. To su bile kratke crtice, a ne opsežne recenzije. Oba fanzina/newslettera su izlazila na formatu A5, samo presavijeno, znači A4 presavinut na 4 stranice, pa smo to povećali na A3. Ovisno o tome koliko smo novaca imali.

KP: Na koji način ste financirali ta izdanja i kako ste vršili njihovu distribuciju?

M. S: U to smo vrijeme radili majice koje smo prodavali. Npr. napravili bismo 100 majica, prodali ih i tako prikupili potrebna sredstva. To je bio temeljni izvor financiranja. Tu i tamo ako je netko imao nešto novaca ubacio bi ih u kasicu. Ali, to je bilo jako rijetko. Znalo se dogoditi recimo da neki skvot u inozemstvu napravi neki benefit koncert pa skupi novac i pošalje ga nama. Ali ta sredstva nikada nismo koristili za ova dva newslettera, već smo ih ulagali u objavljivanje Comunitasa, jer je to bio časopis koji smo htjeli redovito izdavati, a kako smo ga tiskali onda su i troškovi za njega bili veći.

M. V.: Dakle, ova dva newslettera smo fotokopirali na kopirkama na raznim mjestima. U to vrijeme je poštarina bila prilično jeftina, a osim toga, poštanske markice smo mazali s voskom i lijepili selotejpom, pa smo molili ljude da nam vrate markice kako bi ih koristili više puta dok se ne izližu. Snalazili smo se na različite načine.

M. S: No, sve te gerilske metode nisu mi ostavile neku trauma i nemam osjećaj da je to bilo vrijeme kronične besparice. Kakva god situacija bila, uvijek smo nekako uspjeli napraviti dovoljno primjeraka da se izdanja dijele.

M. V.: S obzirom na to kako smo radili i u kojoj smo situaciji bili, možemo reći da smo objavljivali u prilično veliki nakladama, gotovo uvijek po 500 komada, a najviše je bilo 2 tisuće primjeraka, što je doista bila velika naklada za nešto što radiš bez novaca, i što distribuiraš od ruke do ruke.

M. S.: Tih je newslettera bilo po svuda, jer je jedan dio distribucije išao i preko velike mreže tih malih nezavisnih distribucija koja je tada postojala i koje su “valjale” fanzine. Ako je bio neki koncert uvijek si znao da će negdje na stolu biti novi broj.

M. V.: Bilo je to takvo vrijeme u kojemu je način distirbucije bio stvarno izniman. Pisala su se klasična, old school, pisma. Ljudi su imali potrebu komunicirati šire od svog kruga ljudi u lokalnoj sredini, bilo da su imali svoje bendove ili iz nekog sasvim drugog razloga. Tako da se u takvoj postojećoj mreži i brzo i relativno lako mogao distribuirati i svaki novi broj naših newslettera.

KP: Zagrebački anarhistički pokret stoji i iza prvog skvotiranja u Zagrebu. Naravno mislimo na Kuglanu iza Autobusnog kolodvora. Kako je došlo do ideje skvotiranja i kako ste ga organizirali?

M. S.: ZAP je okupio grupu ljudi koja je bila svjesna da se želja za skvotiranjem može i praktično isprobati pa tako i pronaći metodu kojom se to može postići. Stvorila se dakle jedna grupa, nekih 40-ak ljudi, koja je bila dovoljno čvrsta da posluži kao baza za djelovanje, tj. za skvotiranje, kojoj se onda pridružila jedna puno šira grupa ljudi, pa nas je u konačnici bilo nekih 200-tinjak. Prostor Kuglane kao prostor koji ćemo skvotirati je našla i predložila Tina, jedna cura iz Makarske. Bila je studentica fizike koja je napustila studij. Bila je jako energična i jako frustrirana ratom što ju je potaklo na aktivizam. Kada je čula da se mašta o skvotiranju jedan je dan došla u ZAP i rekla – obišla sam grad i znam gdje ćemo, bila sam tamo i sve ispitala.

M. V.: Mi smo već prije bili u skvotovima u inozemstvu i živjeli u njima. A gotovo na dohvat ruke nam je bilo iskustvo Metelkove, koja je bila skvotirana godinu dana ranije. Kada je Grad Ljubljana htio u tom prostoru napraviti nešto komercijalno, naša generacija u Ljubljani je skvotirala dvije zgrade, jednu za život/stanovanje, a drugu za klub. Imali smo direktnu vezu s ljudima iz Metelkove, a onda i njihovu podršku, pa su taj vikend došli u Zagreb kako bi nam pomogli.

M. S.: Nama to jest bilo prvo direktno iskustvo i prvi pokušaj u Zagrebu. S druge strane mi nismo niti razmišljali toliko o tome. Kada sada uzmem neke tekstove iz toga vremena koje sam pisao, i kada se prisjetim naših razgovora, smiješno mi je koliko smo bili naivni tada. Smatrali smo da radimo nešto super – budući da je zgrada ionako bila napuštena, očekivali smo da će doći čovjek iz Gredelja i reći nam – Jao super, vi mladi, pa bolje da nešto radite nego da se drogirate. Nismo razmišljali o medijima, nisu nam bili ni na kraju pameti. A njima je to odjednom postala vijest. Svaki dan je bilo sve više novinara, pa su se onda pojavile i kamere. A kako nitko od nas nije imao iskustva s medijima, nismo ih znali ni primiti. To je bilo na neku foru potpuno nepripremljeno. Nitko od nas nije tako razmišljao niti imao dovoljno iskustva u tim stvarima da bi se uopće mogli pripremiti. Nije bilo kočnica, to je sve bilo vrlo spontano. U to vrijeme stvarnost je bila toliko čemerna kao da danas netko kaže – Ajmo na Mjesec. Ne govorim da je to neki ogroman događaj, ali mentalno je to bio ogroman korak. Iz nekog stanja uma – ne, to se ne može, do uspjeha. Do tada smo imali osjećaj da koliko god radili i trudili se da nema pomaka.

KP: Koliko je ovo iskustvo skvotiranja bilo važno za sve ono što ste kasnije organizirali i radili, ne samo vi, nego i svi oni koji su se okupili oko vas u Kuglani?

M. V.: Ovo je bila prva kolektivna akcija koja je imala udar i koja je ostavila traga, ne samo na nama nego na širokom krugu ljudi. Dogodila se neka skroz zanimljiva interakcija među nama samima, ali i iskustvo s policijom i vlasnicima prostora je također bilo važno.

M. S.: Možemo čak reći da je i došlo do određenog oštećenja ako govorimo o ovoj anarhističkoj priči. Dakle, kada danas govorimo o anarhizmu, o njemu ne možemo govoriti a da takve prakse ne povežemo s udrugama. Naime, kada smo ušli u pregovore s tvornicom Gredelj, vlasnikom prostora, rekli su nam da bi postojala mogućnost dobivanja prostora da imamo neku udrugu. Iz osjećaja da se ništa ne može, najednom se pokazalo da se ipak nešto može, ali da je sve lakše ako imaš udrugu. Tako da smo odjednom i mi, i masa drugih osnovali kojekakve udruge, pa je tako nekoliko godina kasnije nastao i Attack!, kao udruga jer smo mislili da bez takvog tipa formaliziranog djelovanja nije moguće ništa napraviti. Naravno, ne mislim da je to nužno loše za svakoga, ali je loše jer sve stavlja u jedna kalup.

KP: Attack! ste pokrenuli 1997. godine, tako da je između skvotiranja Kuglane i prvih Attackovih akcija prošlo tri godine. Što ste sve pokrenuli i u čemu ste sudjelovali u međuvremenu?

M. S.: Radili smo plakate i letke, i družili se. Vrtili smo se oko tog info-shopa, bavili se izdavaštvom, širili letke i zapravo smo vjerovali da se niti ne može napraviti više. Nismo se usuđivali raditi demonstracije jer je to bilo komplicirano i gotovo nemoguće, trebalo ih je prijaviti policiji i vidjeli smo milijardu ograničenja za neke takve akcije. Sudjelovali smo u ARK-ovim akcijama. Zapravo do 1997. i nije bilo baš nekih velikih akcija.

M. V.: Što se tiče konteksta interneta, imali smo web stranicu. Prvu je imao Arkzin, a onda smo mi imali svoju. Web stranicu smo pokrenuli paralelno s Ex-yu-a-listom. To je sve bilo negdje 1996./1997. Većina aktivnosti i energije se svodila na to da postoji fizičko mjesto. Bilo je jako puno komunikacije s ljudima koji su dolazili i puno komunikacije prema van. Puno je energije odlazilo i na keriranje materijala – na pisanje i prevođenje. Znači ljudi su ili pisali svoje osobne stvari ili su prevodili i izdavali.

M. S: No, ni to pisanje i prevođenje nije bilo bez vraga. Nije nam bilo svejedno izaći na ulicu i dijeliti Preko zidova nacionalizama i rata, jer nikada nisi znao hoće li te netko klepiti po glavi ili reći – Bravo! Jednom su čovjeku prijetili pištoljem u policiji, a to je imalo veze s dolaskom Pape. Kad god je Papa dolazio mi smo bili na informativnom razgovoru.

KP: Spomenuli ste Ex-yu-a-listu. O kakvoj je listi riječ?

M. V.: Ex-yu-a-lista je bila distribucijska emailing lista. Nastala je na mom kompjutoru tako što sam imao jedan prastari kompjuter spojen na Zamir BBS i nekih 30-ak frendova s područja bivše Jugoslavije s kojima sam razmjenjivao poruke i povremeno im slao cirkularne mailove s novostima o tome što se događa u Hrvatskoj, svojevrsni e-newsletter. Prelomilo se kad sam shvatio da se radi o super mediju za komunikaciju. Prvo je sve išlo preko mog email accounta a poslije smo uz pomoć Zamira uveli i software koji je bio otvoren i drugim ljudima. To je bio jedini način komuniciranja među anarhistima u bivšoj Jugoslaviji. Ex-yu-a-lista je funkcionirala kao nešto između informativne liste i foruma.

M. S.: Bio je to neki tip hanging placea koji smo imali u fizičkom prostoru u Tkalčićevoj, samo što se odigravala u virtualnom prostoru i uključivala je prostor cijele bivše Jugoslavije. Za mnoge je ta lista bila važna, posebno za one koji su živjeli u manjim gradovima, u kojima su imali svega nekoliko istomišljenika, pa im je bilo od presudne važnosti imati mogućnosti komunicirati sa sličnima iz drugih krajeva.

KP: Iz te komunikacije preko Ex-yu-a-liste, kao i newslettera Nećemo i ne damo došli ste na ideju da biste se mogli nalaziti s istomišljenicima iz Jugoslavije te s njima razgovarati o zajedničkim problemima i raditi na njima. Možete li se prisjetiti tih prvih sastanaka i okupljanja i koliko su oni bili korisni za vaše daljnje aktivnosti?

M. V.: Prvi sastanak smo napravili u ARK-u 1996. Bilo nas je negdje 50-ak i to je bilo dosta veliko i zanimljivo, bez neke strukture i ideje što i kako. Bilo je ljudi s nekim idejama koji su i potegli tih par tema. No, to i jest bila naša zamisao – da se nađemo i družimo pa ćemo onda vidjeti što će iz toga izaći i što ćemo raditi.

M. S.: Bilo je doista tako otvoreno i neformalno, ali istovremeno se jako dobro znalo tko će doći, tko će gdje spavati itd. Dakle, ipak je postojala svojevrsna organizacijska nijansa.

M. V.: U Zagrebu smo se dogovorili da ćemo sljedeći sastanak napraviti u Mađarskoj, jer je bio veliki problem, gotovo nemoguće, dobiti vize za ljude iz Srbije. A Mađarska je bila na pola puta, i nikome nije trebala viza. No, problem je bio što u Mađarskoj nismo imali infrastrukturu. Jedan je sastanak bio na nekom jezeru na granici s Ukrajinom, i još jedan u pograničnom mjestu poviše Osijeka. Ova dva susreta u Mađarskoj su opsegom bila puno manja od onog zagrebačkog, jer je trebalo puno novaca i truda da se okupe ljudi, osigura spavanje i hrana. Mi smo recimo na prvi susret u Mađarsku došli auto-stopom, a mjesto su nam preporučili budimpeštanski anarhisti koji su također došli na susret.

M. S.: Izdvojio bih jedan kasniji sastanak koji je možda bio najvažniji. Naravno, svi su sastanci bili važni na svoj način, pa tako i ova dva u Mađarskoj koji iako su bili neka vrsta eksperimenta, ipak su bili važno iskustvo. Uostalom, iz svih tih sastanaka je nastala ideja da se napravi sastanak u Zelenkovcu u Bosni. Bilo je to je već 2000. kada je Ex-yu-a lista bila na svom vrhuncu i kada je okupila oko 150 aktivista koji su skoro svi došli na taj sastanak u Zelenkovcu. Tamo smo sjedili, pričali i radili u malim grupama, pa smo navečer imali velike zajedničke sastanke na kojima bi razgovarali što su male grupe radile.

M. V.: Po meni je najveći efekt ovog, kao i ranijih sastanaka taj što su svi ljudi dobili osobno pročišćenje i nabrijavanje. To je bilo prekrasno iskustvo, otići negdje s grupom ljudi s kojima možeš razgovarati o stvarima koje nas muče, a hoće li to nekoga stvarno aktivirati bilo je manje važno. Najvažnije je bilo što si morao biti “nabrijan” da bi uopće tamo došao, a od tamo si odlazio još “nabrijaniji” i “energiziraniji”. Uostalom, ti su sastanci i okupljanja svima dali osjećaj da nismo sami, već da smo dio nekog većeg pokreta. Također su nam dali priliku da artikuliramo svoje ideje i misli.

KP: Možete li se osvrnuti na društvenu i političku situaciju devedesetih koja je na neki način doprinijela tome da vas se kritizira kao nositelje anarhističke ideologije koji su se zalagali za ljudska prava što nije bila uobičajena praksa anarhista?

M. S.: Postojali su oni i postojali smo mi. Imao si diktaturu i nas koji nismo dio te diktature. Imaš nacionalizam i Tuđmana, dnevne novine i zapravo nemaš nikakvu televiziju nego HTV i Hloverku koja čita proglase.

M. V.: Mislim da je to bio osjećaj većine mladih ljudi u 90-ima, samo se nekima to manifestiralo na jedan način, a nekima na drugi. Taj je period bio kulturološki strašno skučen i bilo je puno agresije u društvu koja se osjećala. Svi su to osjećali, pa vjerojatno čak i Tuđman, samo što je njega puklo na drugu foru. To je artikulacija koju bi svatko tko je bio u ZAP-u imao. Čak i moje prijatelje koji nisu bili anarhisti su mučile iste ove stvari. Samo eto, mi u ZAP-u smo možda pronašli neki mali mehanizam obračuna. A zapravo smo bili smiješni, čak i iz anarhističke pozicije. Nas je klasična anarhistička struja mogla jako kritizirati zbog naše političke pozicije u tom trenutku. Npr. zalagali smo se za ljudska prava, a anarhistička kritika formalne politike obrane ljudskih prava je jaka, dakle klasična anarhistička škola se sukobljava s tim konceptom. Nama to nije palo na pamet, jer u tom trenutku je obrana ljudskih prava bila jedina logična opcija djelovanja. S tim i sličnim detaljima uostalom nismo nikada raščistili. Jedino što jesmo raščišćavali je bilo pitanje izbora. Anarhisti se oduvijek međusobno kolju oko pitanja izbora – ići na izbore ili ne? Načelno nismo vjerovali u zastupnike kao reprezentativno tijelo, ali smo razmatrali da budemo oportunisti i glasamo za one koji su manje problematični. Dalo bi se dakle iz vizure klasičnog anarhizma uputiti puno kritika našem djelovanju i tome da nismo bili pravi anarhisti, da nismo bili dosljedni. Ali svi smo se svejedno identificirali s anarhizmom.

KP: Alternativnih kulturnih događanja je tijekom devedesetih bila jako malo. Što je uopće bilo u ponudi, kako je izgledala alternativna kulturna mapa Zagreba u tom vremenu?

M. S.: Mi smo stalno bili u Ljubljani, jer u Zagrebu nije bilo koncerata. URK je nešto radio u Rupi na Filozofskom fakultetu, ali sve je to bilo sporadično. Pogotovo je sredina 90-ih bila katastrofalna.

M. V.: Doživio sam klupsku scenu s kraja osamdesetih, ali kako je vrijeme prolazilo ti su klubovi u devedesetima nestajali jedan za drugim. Na kraju se sviralo i družilo po kafićima. Cijela atmosfera je bila otužna. Mislim da je to opće nezadovoljstvo dovelo do fizičkog stvaranja Attacka. Možda čak i osobno nezadovoljstvo jer svatko je nezadovoljan kada osjeća da je zakinut. Čini mi se da Attackova reakcija proizlazi iz tog zrenja kroz godine i ojačavanja pozicija alternativne kulture, bilo kroz URK ili neke druge i slične aktivnosti. Došlo je dakle do neke točke gdje se situacija morala prelomiti.

KP: Attack nastaje u jesen 1997. i vrlo brzo biva medijski prepoznat i podržan. Na koji ste način komunicirali u javnosti i kako ste uopće došli do publike?

M. S.: Mi smo slučajno bili na tom mjestu, u tom trenutku i s tom idejom da se nešto napravi. Koliko god je to sve bilo povezano, mi nismo razmišljali o tome na taj način. Živo se sjećam razgovora na terasi između Dejan Kršića, Vesne Janković i mene kada smo raspravljali o tome što ćemo i kako napraviti. Bilo je to u ljeto 1997. a već u 10. mjesecu smo se našli s nekih 20-ak ljudi i za 10 dana napravili akciju, stajali na cesti, prodavali članarinu i oblijepili grad plakatima. Nismo znali što će se točno dogoditi, jedino što smo znali je da je sazrela situacija za nešto. Attack je odjednom postao inkubator za mnoge projekte.

M. V.: Attack je bio medijski prepoznat. Dijelom je to došlo i iz iskustva Arkzina kao taktičkog medija što nam je pomoglo oko artikulacije. Međutim, nitko se od nas u Attacku nije svjesno bavio medijima. Čini mi se da su novinari također bili istraumatizirani situacijom u društvu, pa su se lako zainteresirali za Attack koji je bio drugačiji. Vjerojatno su rekli idemo to pokazati uredniku pa možda prođe. I očito je prošlo. Da nije bilo tih par novinara u medijima, mislim da cijela priča s Attackom ne bi tako lako prošla.

Kada smo prodavali članske iskaznice, zapravo smo prodavali maglu na ulici, a ipak je došlo 500 ljudi i učlanilo se u ništa. U javnost smo izašli s gotovo političkim programom – izjavili smo da ništa ne valja, da ćemo sve to preokrenuti i osvojiti prostor za svoju djecu! Uz to smo pokrenuli seriju buvljaka kao javnih događanja u javnom prostoru, tj. na ulici. Tako smo, dok smo prodavali i dijelili članske iskaznice skupili oko 500 adresa ljudi kojima smo rekli da ćemo im javiti kada nešto budemo radili. Tako smo ih sve pozvali na prvi buvljak koji smo organizirali i mnogi su se odazvali. Vesna Janković je tada odigrala glavnu ulogu, jer je ona znala što i kako reći i napraviti, i bila je puno artikuliranija od svih nas. S vremenom smo shvatili kako stvari funkcioniraju i počeli smo osvajati prostor za prostorom, i počeli smo se povezivati s masom ljudi. Ali sama srž bili su Vesna Janković i Marko Strpić. Oni su išli okolo i doslovce cimali ljude za rukav da se pokrenu i da se nešto radi.

U to vrijeme su s nama počeli surađivati ljudi koje do tada nismo poznavali, što je bilo sjajno jer su s njima stigle i neke nove ideje. Na buvljaku i s članarinama smo skupili novce za najam prostora za jedan mjesec. Računali smo da ćemo novce za sljedeći mjesec već nekako skupiti. Kako smo dobili puno medijske pažnje, osim ljudi počele su se učlanjivati i udruge. Tada smo odlučili objaviti imena svih udruga koje su bile u članstvu, a među njima su bile Antiratna kampanja, Centar sa žrtve rata, ZAP i Kontra. Kada smo došli u prostor gazda nam je rekao da on nije znao tko smo mi, tj. da ne želi da mu po prostoru hodaju nekakve anarho-lezbače. Iz tih smo razloga za buvljak napravili natpise – Ja sam anarho-lezbača, pa je kulturni događaj postao politički. Dobili smo veliku medijsku pažnju, i postalo je sasvim jasno da nismo samo kulturna inicijativa, nego politička i socijalna.

KP: Od samih početaka oko Attacka su se okupljali brojni pojedinci koje ste sve uključivali u procese donošenja odluka. Kako ste funkcionirali u tako postavljenim pravilima igre, tko je na kraju preuzimao odgovornost, kako ste dijelili zadatke?

M. S.: Bilo bi doista teško poimence nabrojati sve ljude koji su potrošili vremena i dio sebe dali Attacku. Pojedinci su bili profesionalci u svom polju djelovanja, i onda su na tom području i pomagali. Recimo dizajner Ruta je napravio izvrstan logotip, francuski ključ, koji je u samom startu jasno reflektirao naš identitet. Uključivali su se mnogi i svi su bili voljni nešto dati, bez ičega zauzvrat. Tako je na sastancima znalo biti od 30 do 70 ljudi. Danas mi je jasno da je jedna od grešaka koju smo napravili, a koja nam je tada bila potpuni imperativ da drugačije ne može i ne smije funkcionirati, to što smo rekli da se sve odluke donose konsenzusom i da svi članovi Attacka imaju pravo odlučivati. To je super i bio je izvrstan eksperiment, ali s druge je strane bio mukotrpan, dugotrajan i iscrpljujući proces. Pogotovo kada su dio grupe postali ljudi koji su shvatili da se to može zloupotrijebiti i uopće ih nije zanimao taj princip. Recimo imali smo pravilo da se u prostoru ne može piti, jer smo mislili da će to narušiti dinamiku rada koju smo pokušavali postići, a također smo smatrali da ima dosta mjesta za opijanje, da takvih mjesta nije falilo, nego upravo onih na kojima se može raditi nešto drugo. No, pojedinci su htjeli raspravljati o toj odluci, što je mislim bilo prilično nepotrebno. Kako god, ta mogućnost sudjelovanja svih, koliko god bila iscrpljujuća, ipak je svima dala prostor da sudjeluju i uključila je mnogo ljudi, jer su svi bili ravnopravni. Nisu važni samo tamo neki Marko ili Vesna, nego i mali Ivica koji je tu došao.

Što se pak tiče samog programa i organiziranja, nastojali smo uvući što je više moguće ljudi. Gotovo nasumce bi ponudili nekome performans koji organiziramo u četvrtak i pitali ga želi li to organizirati. Neki su tako prvi put organizirali, i samo bi ih usmjerili na one koji su imali nekakvog iskustva. Pokazalo se da je to dobar način da se ljudi uključe i da im takav princip odgovara.

Mislim da je u Attack dolazilo puno ljudi jer je bila dobra energija. Mnogi nisu niti ulazili u neka odlučivanja, nisu ih zanimali mikro-detalji, u smislu rasprave hoće li se piti u prostoru ili ne. Više je to bilo neko ugodno mjesto za diskusiju. Najaktivniji u Attacku su bili ljudi koji su bili za neformalna organiziranja i anarhizam, i oni su ulagali najviše energije pa su tako najviše i kormilarili u kojem će se smjeru ići. S druge strane, bilo je jako puno ljudi koji su imali iskustva s nevladine scene i unijeli su puno elemenata u to. Grupa anarhista nikada ne bi razgovarala na principu – evo tebi mikrofon, sad ti pričaš, mi šutimo i slično. To je baš priča nevladine scene. To je bilo višeglavo stvorenje kojim su kormilarili ljudi koji su davali najviše energije. Ali to je bila interna stvar, a ono što se vani osjećalo je ipak odisalo kao neka kompaktnija slika, mada mi je teško zamisliti kako je netko tada vidio Attack, u biti o tome nisam puno ni razmišljao.

KP: Još od prvih akcija, skupljanja članarine i organiziranja buvljaka, Attack izlazi u javni prostor. Ulice i trgovi postaju Attackova ključna pozornica za aktivizam i društveni angažman, a mnoge su akcije bile duboko ukorijenjen u kontekst i bile su kritika društva i politike. Koje ste sve akcije organizirali?

M. V.: Na intimnoj razini su za mene biciklističke akcije Kritične mase bile jako oslobađajuće. Ekspedicija biciklista koja blokira promet u Zagrebu na kraju 90-ih je bila samoubilačka akcija. Kritična masa je spontano organizirani događaj za koji se samo oglašavalo vrijeme i mjesto. Očekivalo se od ljudi da samoinicijativno dođu biciklima i sudjeluju u prometu. Posljedica je toga da se biciklima blokira promet, u biti da biciklisti postaju ravnopravni sudionici u prometu. Prvi put se odazvalo oko 100 ljudi. Meni je to bilo lijepo jer je to bio klasični građanski neposluh, vrlo nedužan. Rezultat toga su bile potpuno čiste ulice grada. No, to je moj intimni doživljaj. Mislim da je samom Attacku, njegovoj vidljivosti i prepoznatosti, puno više značila akcija Knjiga i društvo – 22% Igora Grubića. On je došao sa idejom da bi radio nešto u Attacku. Tako je nastala ta akcija 22%. Attack je imao dosta ljudi koji su mogli s Igorom odraditi tu manifestaciju koja je uključivala 22 akcije na 22 lokacije. Sama manifestacija je bila posebno zanimljiva jer se događala u vrijeme kada je bilo aktualno pitanje PDV-a na knjige i kada su se mnogi nezavisni izdavači angažirali oko toga.

M. S.: To je imalo velikog odjeka jer je uključilo tu scenu kulturne produkcije, a s druge strane Igor Grubić je bio taj koji je to inicirao i odradio je veliki dio posla. Attack mu je bio dobra platforma i pokret u koji bi se to moglo ugurati, pa mu je Attack pomogao. Također je bio bitan i politički moment koji je u Attacku postojao, a koji je ova akcija također artikulirala. Nakon toga je izašla knjižica i to je ostalo dokumentirano. Akcija 22% je odjeknula tako jako jer je bila percipirana kao inkluzivna za ljude koji su već formirali neku scenu. Mislim da je upravo u tome njegova najveća težina, i da zbog toga i u današnjim vremenima ima veliki odjek.

KP: Attack je pokrenuo i Festival alternativnog kazališnog izričaja – FAKI.

M. S.: FAKI je zapravo nastao iz neke druge stvari koju smo mi izreciklirali. Vesna Janković nam je jednom prilikom ispričala kako su oni u 80-ima radili nešto što se zvalo Ulične intervencije. Mi smo rekli – ajde neka se to zove Intervencije četvrtkom, pa smo svaki četvrtak izvodili performanse na cesti, pa smo radili neke performanse koje su ljudi smislili ili koje smo naprosto iskopirali iz prošlosti. Bilo je tu i gluposti, ali i sjajnih prijedloga. A sve smo uredno prijavljivali policiji kao performans. Jednom smo imali Šarene demonstracije na kojima je nekih 100 ljudi hodalo u krug s transparentima na kojima ništa nije pisalo, nego je sve bilo bezveze šareno. Bilo je fućkanja i urlanja. To je bio period kada smo radili performanse svaki tjedan dok nam ne daju prostor.

Imao je Mario Kovač jedan sjajan performans Šum u komunikaciji. Troje ljudi je sjedilo zatvorenih ušiju, očiju i usta i cijelo se vrijeme čuo šum s radija. U jednom trenutku počinje svirati himna i oni ustaju i stoje, a kada završi himna počinje šum i oni opet sjedaju. U jednom trenutku iz mase od oko 500 ljudi koji su stajali okolo i gledali, prišao je jedan stariji čovjek i to baš u trenutku kada je zasvirala himna. Shvatio je da sada svi gledaju u njega, pa je on brzo stao u ravninu s izvođačima, stavio ruku na srce i čekao dok himna ne završi.

KP: Ideje koje je Attack promovirao, kao i akcije/događanja koja su realizirana mahom nisu bile autohtoni proizvodi već uvoz iz inozemstva, a ipak je Attack prilično iskakao iz mase ujednačene, tradicionalne, nacionalističke i konzumerističke ponude tog vremena.

M. V.: Attack je sam sebe izmislio. Govorili smo da ne radimo nešto novo i ne otkrivamo toplu vodu. Mi smo znali da to postoji negdje drugdje, ako ništa imali smo prijatelje u Metelkovoj. Uzimali smo druge za primjer, gledali kod njih što je dobro, a što ne te pokušavali slične pa čak i iste stvari napraviti unutar svoje zajednice. Svoju smo poziciju o tome zašto to radimo gradili kroz newslettere koje smo izdavali kao Attack i na taj način smo objašnjavali sve što smo organizirali i pucali smo na taj sentiment što je dobro na zapadu treba i kod nas biti – npr. tvornice se preuređuju u kulturne objekte, pa i mi to hoćemo imati ovdje.

Mislim da se Attacku može uputiti najoštrija kritika baš na razini njegove kulturne produkcije. Taj moment se jest dogodio, ali ne u potpunosti. Bilo je par događaja tipa izložba Tvornica igračaka, Faki – festival alternativnog kazališnog izričaja, ali zapravo kulturna i umjetnička praksa nije bila dominantna. Čini mi se da se baš tu nismo uspjeli osloniti na ljude koji su postojali i već radili. Nismo bili dovoljno lukavi, niti otvoreni.

M. S.: Čini mi se da su ljudi više prilazili Attacku, nego što je Attack sam gradio svoje kulturne prakse. Imali smo jednu ideološku raspravu u kojoj smo se pitali jesmo li mi neka kišobran organizacija ili smo inkubator koji nekome tko nema podršku daje podršku. Tu smo dosta raspravljali i zbog organizacije je to otišlo u smjeru da nismo bili producenti. Mada možemo reći da jesmo producirali, jer kada bi netko došao do nas s idejom koju je htio realizirati, mi smo mu pomagali na razini resursa – rješavali smo prostor, osiguravali novce, sređivali dozvole i slično. Nismo mi bili ti koji su organizirali punk koncert, već su ga drugi radili u Attackovom okrilju.

KP: Attack se 2000. useljava u tvornicu Jedinstvo nakon akcije Juriš na Jedinstvo. No, upravo tada dolazi i do smjene generacija, tj. vaša ekipa se polako povlači. Što se dogodilo?

M. S.: Dok se nismo preselili u Jedinstvo intenzivno smo radili iz stanova i različitih prostora, dok nije otvoren klub, odnosno dok nismo ušli u tvornicu Jedinstvo gdje smo imali i info-shop i cyber cafe, dnevni prostor itd. Međutim, to je bio podrumski prostor koji je plavio i s vremenom nam je pukao film. 2000. je neka točka u kojoj Autonomna tvornica kulture – Attack prestaje egzistirati kao neki formalni identitet, i nastavljaju živjeti Attack te Autonomna tvornica kulture kao dva odvojena subjekta. To je koincidiralo s novom generacijom koja je stvari preuzela u svoje ruke.

M. V.: Meni je ta smjena generacija super jer mislim da je Zagrebu potrebno tako nešto. Attack je jedna od rijetkih organizacija u kojoj se uopće događaju smjene generacija. U jednom sam trenutku osobno osjetio da više ne pripadam toj grupi, i bilo bi mi žao da se našim odlaskom sve ugasilo. Super je da Attack kao grupa ljudi toliko dugo postoji. Bilo mi je užasno žao kada se zatvorio klub u Jedinstvu, kakav god on bio, jer mi je falio taj prostor i ta energija i drago mi je da se priča nastavila. Nakon podjele grupe na dva pravna subjekta ostao sam djelomično aktivan u onom formalnije organiziranom, Autonomnoj tvornici kulture. Tu sam bio podrška projektima koji su trebali strukturu a prije svega mislim na časopise Libra Libera i Komikaze. Ostala je i jedna osobna bitka koju je trebalo odraditi a to je tužba HDS ZAMP za kršenje autorskih prava. Podnijeli su prekršajnu i krivičnu prijavu protiv Autonomne tvornice kulture te tužbu na trgovačkom sudu. Pošto sam bio uvjeren da je tužba nepravedna, imao sam volje i energije za višegodišnje natezanje po sudovima i policijskim ispitivanjima. Nakon 9 godina i ta priča je, nadam se, zaključena.

Foto: Demonstracije održane 19. lipnja 1991. u organizaciji Zagrebačke anarho-pacifističke organizacije – ZAPO

Tri puta rođen

admin — Thu, 21 Jan 2010 16:53:47 +0000

Supkulturni stilovi u Hrvatskoj svoje su identitete najčešće gradili na glazbi, ali su uz svoje stilove vezali i uz druge elemente. Tijekom osamdesetih se javlja niz supkulturnih stilova te cijeli niz specifičnih umjetničko-aktivističkih praksi koji svoje porijeklo imaju u tzv. novim društvenim pokretima, poput feminističkog, ekološkog, mirovnog i drugih. U to vrijeme u Zagrebu djeluje niz klupskih prostora, poput Lapidarija, Kulušića, Keseta, Gjure ili Jabuke, u kojima se najčešće održavaju koncerti, a tek rijetko drugi vidovi umjetničkih i kulturnih praksi. Kao značajno mjesto okupljanja aktera raznovrsnih supkulturnih stilova i novih društvenih pokreta početkom 90-ih godina pojavljuje se Galerija ESCE (Savska 25) u kojoj se prakticiraju različiti umjetnički izrazi (koncerti, izložbe, glazbene slušaonice, predstave, video instalacije, razgovori, projekcije i sl.). Galerija ESCE prestaje s ovakvim heterogenim konceptom aktivnosti početkom 1991. Nakon zatvaranja Galerije ESCE i brojnih drugih klubova glavni grad Hrvatske ostaje bez mjesta okupljanja mladih. Prepušteni ulici, mladi su samostalno počeli voditi brigu o kulturnoj i umjetničkoj ponudi koju počinju sami proizvoditi i nuditi svojim vršnjacima, ali i svima onima koji su bili željni drugačije kulture. Ta otvorena kultura bila je nasuprot prihvaćenoj tradicionalnoj i nacionalnoj kulturi koju je propagirala tadašnja vlast.

Black Rebel Motorcycle Club

RAVNO NA GLAVU

Marko Matošić u prisjećanju na rane devedesete godine objašnjava kako je došlo do ideje osnivanja Udruženja za razvoj kulture (URK). “Prva akcija skvotiranja u Zagrebu odigrala se 1994., kada smo ušli u Kuglanu koja se nalazila iza Zagrebačkog autobusnog kolodvora. Skvotiranje je kratko trajalo jer je nakon koncerta koji smo organizirali došla policija i otjerala nas. Kako je većina nas koji smo skvotirali Kuglanu imala svoje bendove, htjeli smo na bilo koji način doći do prostora u kojem bismo konačno mogli svirati i održavati koncerte kako svojih, tako i drugih bendova. Zato smo bili uporni oko Kuglane, pa smo saznali da prostor pripada tvornici Gredelj. Obratili smo im se za dozvolu za korištenje prostora, a kada su nas pitali tko smo, jedini odgovor koji smo im mogli dati je da smo zainteresirana skupina za taj prostor. Tada su nam savjetovali da bi nam bilo pametnije da nastupimo kao neki subjekt te su nam sugerirali da osnujemo udrugu. Mnogi od nas su tada prvi put čuli da takvo nešto postoji, ali je svejedno pala odluka da pokrenemo udrugu. Nakon tog razgovora, sljedeći dan su bageri srušili Kuglanu, ali naša ideja o udruzi je nastavila živjeti.”

Nekolicina Markovih prijatelja i poznanika (djelomično članovi Zagrebačkog anarhističkog pokreta – ZAP) se tako, potaknuta konkretnim potrebama i razlozima, upustila u birokratski proces sakupljanja dokumentacije kako bi osnovali udrugu. Inicijativu je preuzeo Marko, ali mu je do cilja trebalo nešto više od godinu dana, tako da je Udruženje za razvoj kulture formalno počelo postojati tek 1996. U međuvremenu, u nastojanju da organiziraju koncerte i omoguće sebi i kolegama prostor za svirku, realiziraju u suradnji sa Zelenom akcijom 1995. prve Ponikve. Bilo je to jednodnevno događanje na livadi pored nikada završene magistrale iznad Gajnica tijekom kojeg su, pored koncerata hrvatskih i slovenskih bendova, organizirali čišćenje zelene površine prije i poslije happpeninga, budući da su je mnogi koristili kao divlji deponij. Te su prve Ponikve neslavno prošle zbog kiše i neiskustva mladih organizatora, ali neuspjeh nije bio nikakav razlog da ih zaustavi u naumu i daljnjem nastojanju. Jednostavno, želja i potreba da sviraju te slušaju i gledaju nastupe drugih, bila je jača od svih prepreka i motor koji ih vozi i dan danas. Matošić te dane opisuje sljedećim riječima: “U kontekstu u kojem smo se nalazili doista se ništa nije dešavalo. Da je događanja bilo ovoliko koliko ih danas ima, pitanje je bi li imali ikakvu potrebu krenuti u cijelu tu priču. Ne sjećam se odluke – idem to napraviti zbog toga i toga, nego je to jednostavno bila potreba i organizirali smo.” Na Markove riječi Kornel Šeper nadodaje: “Ljudi koji su organizirali su svirali u bendovima, ili su se bavili nezavisnim izdavaštvom, ili su imali fanzine. To su bili ljudi koji su se s tim bavili pa su htjeli napraviti nešto za sebe i za druge. Za svoj bend ili neki drugi bend. Ljudi su htjeli svirati, a kako tada skoro nigdje nisi mogao svirati, postojala je potreba da se nešto napravi. Institucije nisu davale podršku, ali nije nam ni padalo na pamet da ih uopće pitamo. Imali smo osjećaj da bi njihov odgovor sigurno bio NE, čak i da smo ih pitali.”

Bilo je to još uvijek vrijeme kada nove tehnologije i era interneta nije doživjela svoj potpuni bum u Hrvatskoj, zbog toga se komunikacija odvijala pismima, telefonom, a o bendovima su saznavali preko brojnih fanzina koji su u to vrijeme preplavili hrvatsko podneblje. Članovi bendova su se međusobno upoznavali i po rijetkim koncertima u zemlji, ili ako bi otišli u susjednu Sloveniju ili do Italije. Kornel, prisjećajući se fanzina, naglašava da su “bili važno sredstvo komunikacije. Nastajali su fotokopiranjem, pisani su rukom ili pisaćom mašinom, svejedno, a bilo je i onih razvijenijih pa je jedan izlazio čak s CD-om. Komuniciralo se i pismima. Pišeš rukom – Ja sam taj i taj. Bilo je to jako važno ljudima, a drugim putem nisi mogao. Važni su bili i telefoni, tako da je mamin telefon odigrao bitnu ulogu.” Naglasak na mamin mnogo govori o uvjetima u kojima su tada mladi ljudi stvarali. Dobrim dijelom je to bilo gerilsko samoorganiziranje, kroz koje su mladi učili kako na greškama, tako i na uspjesima. Pisanje aplikacija, internet, postojanje ureda i bilo kakve infrastrukture, muke sa ZAMP-om, sve je to za njih u to vrijeme bila potpuna nepoznanica. Nošeni krilima entuzijazma i razigranosti išli su od koncerta do koncerta.

Negdje u to vrijeme prvih Ponikva počinje i prva suradnja s Kornelom Šeperom koji nakon prvog uspjelog koncerta u Ksetu (29. studenog 1996.) ostaje u stalnoj postavi URK-a. Bio je to koncert s kojim je URK započeo seriju koncerata u namjeri da predstavi raznovrsne alternativne bendove, a na koncertu u Ksetu su promovirali pet najnovijih izdanja iz nezavisne izdavačke kućice Kekere Aquarium, koju je već godinama vodio Kornel. Za taj koncert je Igor Hofbauer Hof na Kornelov poziv napravio prve plakate (bilo ih je čak dva za jedan događaj) za URK, nakon čega se nastavlja njihova suradnja. Tijekom 1996./1997. URK organizira jedini redovni koncertni program u gradu Zagrebu nalazeći svoj privremeni dom u Klubu studenata Filozofskog fakulteta, poznatiji pod imenom Rupa. Koliko je ovaj program bio važan govori i činjenica da su se koncerti održavali u terminima od 18 do 22 sata, što u gladi za događanjima nije nimalo utjecalo na posjećenost, jer je Rupa svakog utorka bila dupkom puna, bez obzira na spomenuto radno vrijeme koje je podsjećalo na dobro uhodani ritam policijskog sata koji recimo počinje u 22h. Pored Rupe, kako u to vrijeme URK nema svoj prostor, koncerte održava u klubovima, napuštenim kino dvoranama, vatrogasnim domovima i otvorenim prostorima širom grada Zagreba, ali posjećuje i Koprivnicu, Ivanić grad, Sv. Klaru i dr.

Blurt

HOĆU KLUB

Devedesetih godina na zagrebačkoj kulturnoj mapi izostaju mjesta okupljanja mladih koja su vezana uz kulturne javne objekte. Radi se samo o povremenim ulascima u zatvorene prostore različitog tipa te akcijama koje se odvijaju u javnom prostoru. U tom smislu, ovo ulaženje u raznovrsne prostore širom grada nije svojstveno samo URK-u, već i Autonomnoj tvornici kulture, poznatijoj kao ATTACK! koja od 1997. djeluje na nekoliko lokacija u Zagrebu i nerijetko osvaja javne otvorene prostore te ih koristi kao poligon za svoja aktivistička djelovanja (položaj žena i anarhofeminizam, antifašizam, ksenofobija, queer-politika, antiglobalizam, ekologija itd.). Nekadašnji klubovi kao što su Jabuka, Kulušić, Lapidarij ili Gjuro, svoja vrata otvaraju samo povremeno i to uglavnom za realizaciju glazbenih programa, najčešće koncerata. No, to su uglavnom komercijalna i profitna događanja te ovi prostori ostaju zatvoreni za raznovrsne umjetničke i kulturne prakse tadašnje alternativne kulturne scene. U to vrijeme tek otvoreni klub Aquarius ponajviše je okrenut promoviranju elektronske plesne glazbe te kao i već spomenuti klupski prostori ne omogućava ulazak drugih vidova umjetničkih i kulturnih aktivnosti. Osim toga, tijekom devedesetih se Studentski centar, koji je prethodnih desetljeća bio važno žarište kulturnih događanja i u kojem su nicale brojne alternativne inicijative, mahom sveo na niz zavičajnih klubova, čime je mladima uskraćena kulturna živost tog prostora. Tek otvaranjem kluba Močvara u Runjaninovoj ulici, uz tada postojeći prostor ATTACK!-a u Heinzelovoj, Zagreb nudi mjesta okupljanja mladih različitih supkulturnih stilova koja se temelje na raznovrsnosti programskih aktivnosti kakve smo prepoznali u Galeriji ESCE na početku 90-ih godina prošlog stoljeća.Udruženje za razvoj kulture 16. travnja 1999. vlastitim i posuđenim sredstvima otvara klub Močvara u Runjaninovoj ulici u Zagrebu. O tome kako je uopće došlo do ideje da se otvori Morčvara, Marko govori: “Jedan dan je došao Six (jedan od aktivnijih članova URK-a, op. a.) i rekao da ima super prostor u Runjaninovoj u kojem bismo mogli raditi koncerte. Otišli smo ga vidjeti i zainteresirali se. Saznali smo tko je vlasnica prostora, pa smo došli do nje i dogovorili najam za 3000 maraka”. Na upit kako to da su se odlučili za iznajmljivanje prostora i to za vrtoglavi iznos od 3000 maraka, Marko dodaje: “Kako smo većinu prostora u kojima smo tada radili koncerte morali plaćati, naša je računica bila jednostavna – imat ćemo prostor 30 dana u mjesecu i moći ćemo napraviti gomilu koncerata”. A kako je uopće došlo do ideje da se programski ide u ponudu koja je šira od glazbe i koncerata, tj. da se ide prema otvaranju kluba Kornel objašnjava da je “ideja kluba postojala i prije među brojnim ekipama. A ja sam još od 80-ih i vremena Galerije ESCE kada sam se vrzmao oko takvih prostora i u njima nešto radio, maštao o klubu u kojem radim. Kako nismo imali sreće s tada postojećim klubovima u kojima smo htjeli raditi neki permanentni program, shvatili smo da moramo sami otvoriti klub. Kada se pojavila Runjaninova bila je to prilika koju nismo htjeli propustiti.”

Kada su krenuli u priču u Runjaninovoj oko URK-a je bila okupljena tek nekolicina aktera (njih desetak), da bi se nakon nepuna dva tjedna od otvaranja kluba, oko kluba okupilo skoro 40 zainteresiranih koji su svi, na ovaj ili onaj način, pomagali i radili u klubu, i to potpuno besplatno, uključujući i vodstvo kluba. Još u samom startu im je bilo jasno da ne mogu i ne žele raditi samo koncertni program, nego da klub treba profilirati kao mjesto heterogenih kulturnih i umjetničkih formi. Zahvaljujući poznanstvu koje su u to vrijeme ostvarili s Ivanom Ramljakom, odmah započinju s filmskim programom ponedjeljkom, a ubrzo nakon toga i s Kazalištem u Močvari u suradnji s Marijom Kovačem. Tako se program kluba profilirao već prvih dana njegova rada te je tako publici nudio večeri filmskih projekcija, performansa, slušaonica, koncerata, nastojeći obuhvatiti širok raspon žanrova alternativne kulture. U okolnostima kada su se u glavnom gradu države na prste jedne ruke mogla nabrojati slična mjesta čija ponuda uključuje raznolike kulturne i umjetničke proizvode, klub Močvara je veoma brzo u javnosti viđen kao mjesto okupljanja mladih različitih supkulturnih stilova, a u medijima prepoznat kao “jedino okupljalište alternativne publike”. Marko objašnjava da su već prve večeri u klub došli mnogobrojni posjetitelji, iako nisu imali nikakvu reklamu, osim dobre stare i uhodane prakse “od uha do uha”. S obzirom da nisu imali karte, o broju posjetitelja se može govoriti samo kroz broj prodanih boca piva na šanku kluba pa je tako u prvih pola sata rada kluba “planulo” 20 gajbi piva za koje su mislili da će biti dostatne ne samo za prvu večer, nego i nekoliko sljedećih.

Već od prve večeri postaje jasno da će, ako misle nastaviti s ozbiljnim radom kluba, određeni vid profesionalizacije biti neophodan. Nakon manjeg incidenta na otvorenju sljedeći dan su odmah pohrlili osigurati redare, a prije toga su već napravili i neki tip strukture vođenja kluba pa su se pojedinci profilirali u voditelje pojedinih segmenata – primjerice, prodaja karata, šank, filmski program, glazbeni program, programi vikendom itd., pri čemu Kornel naglašava da su se ti “pojedinci profilirali kao voditelji bez ikakvih interesa i ideje da bi se od toga moglo živjeti” te ističe da “nije bilo različitih ljudi i interesa ne bi mogli napraviti klub. To nije bila priča tri tipa koja su se našla i napravila neki klub, nego je to bila priča jedne šire skupine ljudi koja je stvarala klub”.

Postojanje i vođenje kluba donosi još jednu bitnu promjenu za URK. Naime, do tada su sve koncerte organizirali prema osobnim interesima. Ako bi se nekome sviđao određeni bend, on bi ga pozvao i negdje organizirao njegov koncert, a ostali članovi URK-a bi mu pomogli. No, kako su bili zainteresirani isključivo za underground alternativne i punk bendove, s otvorenjem kluba su shvatili da je to vrlo usko polje i da se više ne mogu temeljiti na osobnim preferencama i momentima, nego da se moraju širiti i misliti kako privući publiku te kako platiti najam prostora idući mjesec. Stoga, napuštaju politiku isključivo osobnih interesa i počinju profilirati klub izvan usko definiranih okvira alternativne glazbe, proširujući se i obuhvaćajući razne supkulturne, ali i više popularne žanrove. Tako se vrlo naglo proširio profil glazbe koju je URK nudio, ali i koju su drugi počeli organizirati u klubu, što je rezultiralo sve većim brojem posjetitelja.

Einstürzende Neubauten

IDEMO DALJE

Stoga niti ne čudi da je Udruženje za razvoj kulture, nakon što je vlasnik prostora u Runjaninovoj otkazao nastavak suradnje, u vrlo kratkom roku pronašlo novi prostor za preseljenje kluba. Naime, nakon što je URK objavio javnosti da napušta prostor u Runjaninovoj i traži novi prostor za klub Močvara te pozvao Grad Zagreb da odgovori na njihove potrebe i potrebe publike, novi prostor je pronađen u nekadašnjoj tvornici benzinskih crpki Jedinstvo. Napuštenu tvornicu Jedinstvo je Grad Zagreb nešto ranije u javnosti spomenuo kao potencijalni prostor nekog budućeg kulturnog centra, a u medijima se spominjao Krešimir Dolenčić kao njegov voditelj. Međutim, kako se ništa na tom planu nije dogodilo članovi URK-a su uvidjeli da je lokacija na Trnjanskom nasipu dobar izbor za novo mjesto kluba te su se obratili Gradu Zagrebu, vlasniku prostora, za dozvolu ulaska u prostor. Bez ikakvih posebnih uvjeravanja, Grad Zagreb im je dodijelio prostor, mada su prvi ugovor dobili tek nakon 9 mjeseci. Nakon što je Udruženje za razvoj kulture dobilo prostor u Jedinstvu, Autonomna tvornica kulture (ATTACK!) organizira akciju Juriš na Jedinstvo i javno traži dio prostora tvornice za otvaranje svoga kluba. Akcija je rezultirala pozitivnim odgovorom iz Grada te je podrumski prostor tvornice dodijeljen ATTACK!-u koji u njemu u lipnju 2000. otvara svoj klub. Tada je u Zagrebu otvoren prostor koji će postati popularno urbano okupljalište mladih različitih supkulturnih stilova i značajan prostor nezavisne kulture grada Zagreba, a dugo će, uz net.kulturni klub mama koji je iste godine otvoren u središtu grada, ostati jedini prostori nezavisne kulture glavnog grada.

Budući da je prostor koji su dobili u tvornici Jedinstvo bio u potpuno devastiranom stanju kada je URK ušao u njega, moralo je proći pet mjeseci do ponovnog otvorenja kluba, tako da nisu imali priliku jednostavno zatvoriti jedan i otvoriti drugi prostor, iako su već prilikom zatvaranja Močvare u Runjaninovoj znali da imaju osiguran drugi prostor. Tako je nakon zatvaranja prostora u centru grada, uslijedio rad na čišćenju prostora, koji je između ostalog bio prepun starih scenografija zagrebačkih kazališta, i njegovoj rekonstrukciji, pri čemu je Grad investirao novce u wc-e i ulazna vrata. Močvara je na novoj lokaciji otvorena 24. ožujka 2000., a u prva tri dana otvorenja, iako program nije bio osobito atraktivan s “velikim imenima”, kroz prostor je prošlo čak 6 tisuća posjetitelja.

Klub Močvara još je u Runjaninovoj utemeljio svoje osnovne programske smjernice koje su se zasnivale na različitim tipovima kulturnog i umjetničkog sadržaja, a koje su u novom prostoru proširene: od koncerata i partija, preko kazališnih i plesnih izvedbi, izložbi, filmskih projekcija, radionica, predavanja pa sve do književnih večeri. U klubu Močvara svoje programske aktivnosti ne provodi samo Udruženje za razvoj kulture koje upravlja klubom, nego i druge organizacije i inicijative iz Zagreba, ali i drugih hrvatskih gradova. U svakom slučaju, s otvarenjem kluba na novoj lokaciji, URK ide prema još većoj profesionalizaciji, jer je to bio jedini mogući način opstanka. “Nakon mjesec dana rada nove Močvare, tijekom kojih su svi radili besplatno, shvatili smo da tako ne možemo nastaviti. Sve je bilo 10 puta jače nego prije, u smislu produkcije. Volonterski rad više nije bio dostatan i postojala je potreba da se rad naplati, jer su ljudi svakodnevno imali sve više i više posla. Uz to je nestao onaj osjećaj koji smo imali u maloj Močvari, a koji se temeljio na poistovjećivanju s prostorom i cjelokupnom pričom. Jednostavno smo svi osjećali da su se stvari profesionalizirale i nismo svoj angažman više doživljavali isključivo kroz prizmu hobija. Močvara u Runjaninovoj radila je kraće te su mnogi okupljeni oko kluba ostajali u njemu i kada bi se vrata zatvorila te nastavljali brijati. Sjećam se da sam tamo visio, čak i onda kada ne bih imao realnog posla. Nisam mogao otići. To je u velikoj Močvari bilo nemoguće jer je klub radio do 4 ujutro. Nakon toga jednostavno ideš doma spavati. Osim toga, godine su se nizale i jednostavno s 30 nisam mogao više biti nezaposleni razigrani klinac.”, ovim riječima Kornel Šeper objašnjava prijelaz na viši stupanj profesionalizacije URK-a i kluba Močvare.

Udruženje za razvoj kulture i klub Močvara, od samih početaka pokazuju vrlo jasnu svijest o tome što je identitet skupine, dakle ono što bi se u komercijalnoj komunikaciji zvalo korporacijski identitet. U tome postižu tržišni uspjeh, koji je prepoznat i na međunarodnoj razini, pa su plakati, kojima se najavljuju događanja u klubu, 2003. izloženi na izložbama u Milanu i Ateni (11th International Biennale of Young artists of Europe and the Mediterranean), a neki od njih su objavljivani i u inozemnim publikacijama, primjerice u The Art of Modern Rock: The Poster Explosion koji je imao temu dizajn svjetske klupske scene, te Handwritten: Expressive Lettering in the Digital Age, autora Steven Hellera i Mirka Ilića.

Vizualni identitet organizacija kao što je Udruženje za razvoj kulture često kreiraju sami pripadnici određene skupine što, kako nas Olga Majcen Linn u megazinu 04 upozorava, proizlazi iz njihova ograničenog financijskog okvira. “Forma proizlazi iz sadržaja, dizajner je i sam jedan od nositelja ideja udruge ili incijative ili istomišljenik. To mu omogućuje jače emotivno uključivanje u strategije oglašavanja i bolje razumijevanje onog što se želi poručiti.”

Dizajn kluba Močvare nastaje u radionici autora iz redova Udruženja za razvoj kulture kojem poseban pečat daje umjetnički stil Igora Hofbauera Hofa, ilustratora, dizajnera i strip crtača. Hofov dizajn Majcen Linn ocjenjuje kao “kombinaciju očite naklonosti plakatima ruskog konstruktivizma, posebno u izboru boja, čudovištima i UFO-objektima iz SF-filmova 50-ih godina, te grafički pristup koji asocira na linoreze i njemački ekspresionizam u filmu”. Upravo njegov jedinstveni umjetnički rad čini plakate kluba Močvara prepoznatljivim i uočljivim.

GLAZBA U TEMELJU

Klub Močvara se prije svega profilirao kao mjesto susretanja poklonika glazbe, posebice one koja je alternativna, nezavisna i underground. U glazbenoj industriji, kada je riječ o alternativnoj i nezavisnoj glazbi, krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća dolazi do promjene paradigme na svjetskoj razini. Naime, dok su se alternativni bendovi poput The Smithsa ili Joy Divisiona, 80-ih godina obraćali ograničenom broju poklonika te odabirali manje klupske prostore u kojima su bili u direktnom doticaju sa svojom publikom, tijekom devedesetih s pojavom Nirvane i niza drugih bendova u Sjedinjinim Američkim Državama i Velikoj Britaniji, alternativna glazba počinje dopirati do sve većeg broja ljudi te ulazi u velike prostore. Iako poetika i estetika ovih bendova slijedi nasljeđe alternative glazbe, njihov se status ipak mijenja – oni se počinju sviđati sve većem broju ljudi; publika ih jednostavno voli, kupuje njihove albume, dolazi na njihove koncerte, prati njihove televizijske nastupe, a sami bendovi prihvaćaju svoju sve veću popularnost. Ove trendove prati i hrvatska publika alternativne glazbe što se vidi po sve većem broju posjetitelja koncerata ovakvog tipa glazbenog izričaja te po brojnosti mladih posjetitelja koji se svakodnevno okupljaju u klubu Močvara.

Do sada nisu provedena istraživanja o tipovima, strukturi i broju posjetitelja kluba Močvara i ovdje nam jedino mogu poslužiti podaci kojima Udruženje za razvoj kulture raspolaže, a tiču se broja prodanih ulaznica. To znači da nam ovaj podatak daje uvid samo u jedan tip kulturnih aktivnosti za koji se naplaćuje ulaz i koji su u tom smislu više komercijalni programi, a to su najčešće glazbeni programi. Za većinu drugih kulturnih aktivnosti kluba ulaz je besplatan pa je stoga i teško procijeniti koji je broj posjetitelja prisustvovao ovim događanjima, odnosno temelje se na prometu šanka i neposrednom uvidu organizatora. Kada je riječ o glazbenim programima i ovdje možemo uočiti nekoliko različitih kategorija i to s obzirom na popularnost, poznatost i komercijalnost pojedinih skupina i autora. Tako možemo govoriti o popularnim i poznatim grupama i autorima (kao što su Mogwai, Tindersticks, Violent Femmes i drugi kada je riječ o gostovanjima, ili Let3, Hladno pivo i drugi kada je riječ o hrvatskim grupama) koji bi mogli napuniti i veće prostore od kluba Močvara. Neke od tih koncerata URK je doista i realizirao u drugim prostorima (primjerice Violent Femmes u Tvornici), a ponekad su organizirali nastupe popularnih grupa dva dana za redom (nastupi hrvatske skupine Let3 obično bi se održavali dan za danom i svi koncerti bi bili rasprodani danima unaprijed).

Klub Močvara je također tijekom svojih desetak godina rada kreirao programe koje je drugdje u Zagrebu bilo teško čuti. Predstavljao je i one male, nepoznate bendove različitih glazbenih žanrova (poput punka, noisa, hard-corea i sl.) iz brojnih zemalja koji su prava poslastica poklonicima ovih glazbenih žanrova. Također su kroz mnogobrojne slušaonice različitih glazbenih žanrova (afrobeat, dub, electro pop, punk-reggae, ska, jungle) koje su u hrvatskom okruženju bile nepoznate i nedovoljno promovirane educirali publiku i proširili njene kulturne uvide u svjetske trendove. Osim toga, svojim su radom stvarali trendove i hrvatskoj publici promovirali skupine koje su se iz nepoznatih autora prometnuli u vrlo popularne i prihvaćene kulturne atrakcije. Primjera radi navedimo samo slučaj njujorškog benda Gogol Bordello koji u klubu Močvara nastupa prvi put 2002. Tada okuplja svega dvjestotinjak gledatelja, ali već na njihovom sljedećem gostovanju broj posjetitelja se udvostručava da bi njihov treći nastup bio potpuno rasprodan u klubu čiji su kapaciteti tri puta veći od Močvare.

Kroz radionice su osigurali polaznicima upoznavanje s vještinama i zanatima različitih umjetničkih praksi (glazba, kreativno pisanje, strip i sl.) i na taj način doprinosili ponudi neformalnog obrazovanja mladih. Istovremeno, svoj prostor klub je kontinuirano otvarao kazalištu, književnosti, vizualnoj umjetnosti i drugim umjetničkim područjima koji pokazuju, kako to Andrea Zlatar svojoj knjizi Prostor grada, prostor kulture opisuje, da se radi o “nekomercijalnim umjetničkim formama koje ciljaju različite supkulturne i alternativne grupe.” O dosezima ovih programa svakako govori i činjenica da je Galerija Močvara nakon šestogodišnjeg iskustva organiziranja izložbi u prostorima kluba, 2008. dobila priznanje na suvremenoj likovnoj sveni. Naime, djelatnost Galerije je priznata od strane struke te je uvrštena na popis uvaženih institucija i izložbenih prostora RH, čime se našla u društvu 22 institucije i galerije grada Zagreba, među kojima su Muzej suvremene umjetnosti, HDLU, Moderna galerija, Galerija Vladimir Nazor, Galerija Nova, Galerija Miroslav Kraljević i druge.

Samojed, Marko Marković, Galerija Močvara (2009.)

GDJE JE MJESTO MOČVARE?

U preplitanju svih opisanih raznolikosti možemo postaviti pitanje: Ima li klupska kultura veze s određenom ideologijom, je li jednostavno proizvod industrije zabave ili je način provođenja slobodnog vremena tipičan za mlade? Ako odgovor dajemo sagledavajući klub Močvara u svim njegovim datostima koje smo ispisali u prethodnim redovima, odgovor ne može biti jednoznačan, već ga treba potražiti u svim ponuđenim kategorijama.

Artikulacija društvenih antagonizama pa čak i političkih borbi izmješta se iz postojećih državnih aparata prema polju raznovrsnih kulturnih opcija. Kultura tako postaje samo još jedan od ideoloških oblika educiranja masa. A ako se vratimo na sami početak djelovanja Udruženja za razvoj kulture i otvaranje kluba Močvara, kako smo ovdje i pokazali, jasno ćemo vidjeti da se radi o kulturi koja nastaje kao reakcija na dominantne, ideološki uvjetovane i nacionalno obojene oblike kulture devedesetih godina. Kultura koju promovira URK i klub Močvara je kultura koja se bori za pravo Drugog. A kad se politički obzor početkom 2000. promijenio, klub Močvara ostaje i dalje aktivni proizvoditelj kulture koja prije svega okuplja supkulturne skupine mladih koji ne nalaze svoje mjesto u drugim kulturnim prostorima. Ovdje također ne možemo zaobići i stalni pregovarački angažman kluba s vladajućim gradskim strukturama oko opstanka i poboljšanja uvjeta rada (zbog kojih je klub bio zatvoren godinu dana te se 21. svibnja 2009. treći put otvorio), koji iako ne polazi iz ideoloških, nego infrastrukturnih i egzistencijalnih poriva, često ulaze u polje ideoloških sukobljavanja.

Brojni su primjeri koji pokazuju da u suvremenom svijetu granice između politike, umjetnosti, zabave i uobičajenih podjela društvenih uloga više nisu tako jasne. I koliko god sa sintagmom provođenje slobodnog vremena mladih nećemo imati problema, toliko će nam se oni nametnuti u razmatranju ideje o klubu Močvara kao jednom od dijelova industrije zabave. Naime, radi se o iznimno profitnoj industriji, koja se djelomično veže i uz kreativne industrije, a čije je najprofitabilnije područje vezano uz audiovizualnu proizvodnju. Pa ipak, koliko je god teško tvrditi da program kluba Močvara djelomično ulazi u ove industrije, čini se da u tome ipak ima nešto istine. Ako kulturnu proizvodnju izmaknemo iz sagledavanja s velikim K i približimo je razmatranjima popularnog ili supkulturnog, lako ćemo naći zabavu kao jednu od sastavnica ovih kulturnih praksi. Upravo zbog toga bi i programsko djelovanje kluba Močvara valjalo razmatrati u ovim kategorijama. Suvremeno je društvo, društvo imidža, u kojem se roba naprosto estetski konzumira. Ovaj se efekt vidi u svakodnevnom življenju kulturne potrošnje pa tako i među mladima koji konzumiraju različite proizvode, uključujući i kulturne, kao što su koncerti, filmske projekcije, predstave i sl. Ideologije Just do it! i Be yourself! idu u prilog ovoj tvrdnji, a svakako su važne za formiranje mladih supkulturnih skupina.

Kada još ovoj kategoriji nadodamo provođenje slobodnog vremena mladih, onda stvar postaje daleko jasnija. Slobodno vrijeme je proizvod kapitalizma i novih uvjeta rada te poimanja života. Uz obrazovni proces, smatra se da je kreativno provođenje slobodnog vremena jedan od presudnih elemenata formiranja svake mlade osobe. Dakako, publika koja posjećuje klub Močvara u njemu provodi svoje slobodno vrijeme, izvan svojih školskih (srednja škola, fakultet) ili pak radnih (bilo da se radi o mladima koji se ne obrazuju i visokoškolskim ustanova, bilo da se radi o mladima koji su to obrazovanje stekli) aktivnosti. Po definiciji zdravog razuma provođenje slobodnog vremena bi trebalo biti povezano sa zabavom i ugodom, barem u njegovom teorijskom sagledavanju. Svakako ne treba zaboraviti da su supkulturne prakse način iskazivanja životnih stilova kroz glazbu, odijevanje i slično, koje se provode kroz svakodnevni život, pri čemu ponajviše uključuju slobodno vrijeme.

I mada smo pokazali da u programskom djelovanju i prepoznatljivom dizajnu kluba Močvara možemo naći neke elemente popularne kulture, ipak ne smijemo zaboraviti da je, kako Zlatar upozorava, “riječ o klubu koji se svojim programskim profilom obraća financijski još nesamostalnoj populaciji, koja i po svojem urbanom, alternativnom habitusu pruža otpor komercijalnom i zanima se za one oblike umjetnosti koji, da bi opstali – trebaju sustavnu podršku javnih institucija.” Transformativni potencijali umjetnosti i kulture ruše uobičajena shvaćanja pojedinca i društva kao konzumenata. Novi društveni akteri razmatraju kulturu sa stajališta svog iskustva, a ne kao stručnjaci koji će procjenjivati kulturnu i umjetničku proizvodnju. Narušavanjem postojećih podjela autor-gledatelj te produkcija-recepcija, korisnici posežu za onim oblikom racionalnosti koji svoje temelje nalaze u uporabnoj vrijednosti. Tako danas možemo biti građani i konzumenti, ali i proizvođači i korisnici, odnosno sudionici tzv. žive kulture – prostora koji nastaje između visoke i elitne kulture te niske i popularne, masovne kulture i unificirane industrije zabave.

Na kraju ostaje pitanje, kamo će se klub Močvara smjestiti u novim okolnostima kulturne ponude 2010. u gradu Zagrebu, u kojem je kontekst sasvim različit od onoga kada su URK-ovci počinjali, kada je jednostavno vladala potpuna suša u kulturnom životu. Danas je kulturni život preplavljen raznim događanjima i inicijativama. Stoga ne čudi da Kornel, razmatrajući promijenjenu ulogu kluba, ističe: “Nekada smo gotovo jedini radili takve stvari. Danas je ponuda neusporedivo veća. U Rupi se sviralo kada se nigdje nije moglo svirati. Bio je jedini klub u gradu, iako se ni nije mogao zvati klubom. Naša uloga je bila da otvaramo neke nove vidike, uvodimo nove scene, nove vrste glazbe. Ljude je prije sve zanimalo. Ti napraviš nešto čudno i publika dođe. Sada treba biti užasno oprezan. Dogodilo se neko zasićenje. Naša je uloga promijenjena, i dalje je bitna, ali ne više kao prije.”