Akumulacija patrijarhalne mučnine

Privlačnost tekstova Bužarovske leži ne u temama kojima se bavi, nego u načinu na koji te teme izlaže. Svoje junakinje i junake promatra u svakodnevnim situacijama, pomno ih analizira, oštra je prema njima, podsmjehuje im se, čini ih grotesknima taman toliko da se ne bismo u potpunosti zgrozili nad njihovim nonšalantnim opservacijama ili manje nonšalantnim akcijama, jer ćemo u njima, u nekom trenutku, prepoznati ili sebe ili društvo oko nas. A Zajec je, upravo na tome tragu, čini se, birao njene priče i u njihovoj adaptaciji, prvenstveno u prvom od dva dijela predstave, premrežio junake_inje u jedno neraskidivo društveno tkanje prošiveno tupom iglom patrijarhata. Ništa manje tupo nije ni zapadnjačko, liberalno-feminističko očište koje u Mom mužu predstavlja gđa Davies, supruga američkog veleposlanika. Ona na samom početku predstave postavlja njezin okvir pozivom publici na gledanje te organizira “meet and greet” moćnih žena povodom Osmog marta, pokazat će se, upravo svih junakinja Mog muža. Nešto će kasnije i podcrtati svoju poziciju, od stvarnosti i ekonomski i ideološki odcijepljenu od one svojih uzvanica, parodijom pjesme Still I Rise Maye Angelou.

A stvarnost junakinja ovih vinjeta nije ni šašava ni seksi, kako implicira koketna parodija Angelouine pjesme. Tako će Vesnu Baković, sveučilišnu profesoricu koju igra sjajna Nataša Dorčić, pregaziti uloge koje je igrala kao žena, i koje će opjevati na električnoj gitari u feminističkoj himni 90-ih Bitch Meredith Brooks upravo na prijemu kod gđe Davies. Mladost i osjećaj zanosa pokušat će rekreirati kroz sudjelovanje na studentskim prosvjedima, ali teret “kuje, ljubavnice, djeteta, majke, grešnice, svetice, besramnice, noćne more, sna i ničeg drugog između” za nju je odavno prevalio u nepovrat, ovaj put u alkoholizam i posljedično narušene odnose sa sinom i mužem.

Brak će se i za Alisu pokazati kobnim kod izvođenja upravo zadanih ženskih uloga: želi dijete, ali nikako da zatrudni, htjela bi i nešto asertivnijeg muža i bolje životne uvjete, ali u usporedbi sa svojim prijateljima, ona dobiva dojam da je po svemu neuspjela kao žena. Petra Svrtan nepogrešivo pokriva taj raspon boli koji u nekome raste od neostvarenih želja i očekivanja sve dok ne podivlja. Pa tako i Nataša Dangubić u ulozi Maše, žene ministra u vladi, koja nam putem razgovora s psihoterapeutkinjom otkriva koliko je patološki “zagorjela” njezina želja da je se voli: 19 puta zaredom gleda predstavu svoga ljubavnika, da bi se na kraju i počupala s njegovom novom, mlađom djevojkom. 

Ni za muškarce brak nije nikakav prostor ispunjenja, dapače, u njemu rekreiraju društvenu sliku u malome: teret bračne sreće rješava se prevarom i geslajtanjem supruge, teret odgoja djece prebacuje se na ženu, nacionalizam se vježba od malih nogu, a njihove pasivne a zapravo opresivne uloge dovode do negdje komičnih, negdje tragičnih situacija. Za Tanjina muža varalicu to je jedna lekcija lopatom, za Krešu siledžiju to je moždani udar, a za Borisa, alergičara na bijedu i siromaštvo svoje punice, pa posljedično i suprugino porijeklo, smrt kćeri jedinice Lile. Upravo će se na priči o Lili, kojim započinje drugi dio skoro trosatne predstave, osjetiti dramaturški lom u izvedbi, koju će do kraja dotjerati dva-tri prizora viška. Oni će bitno utjecati na vrijeme trajanja predstave i nespretno nasjesti na kovitlac emocija koje će zavrtjeti sudbina djevojčice Lile.   

Zagušena poetika zatočenosti

Naime, dok sve gornje priče kaleidoskopski akumuliraju u gledatelju_ci osjećaj mučnine, koji će na kraju i većina glumačkog ansambla pri kraju odraditi jednim spektaklom od povraćanja na sceni, dojma sam da publika svoje emocije nije imala prilike jednako epski osloboditi. One su se suspregle upravo na vinjeti koja je najpotresnija, stvar vodi do kraja, i unutar predstave jedina stoji zasebno. Za razliku od prijašnjih priča, ova naoko ne pripada urbanom okruženju, posreduje u odnosu sela i grada, i scenski je pokret drugačiji od vibrantnog i protočnog kakvog ga oblikuje Petra Hrašćanec, u npr., prikazu studentskih prosvjeda. Također, likovi nisu umreženi s ostalom niskom priča, ni kostimima ne liježe u već postavljenu inscenaciju jer upućuje na neko prijašnje vrijeme, te je ostalo nejasno je li joj to bila namjera. Ako i ide u tom smjeru usporedbe siromaštva kakvo reprezentira selo i (bogatstva) prilika kakvo reprezentira grad, onda je ta usporedba inscenacijski slaba i vizurom ograničena.

Ovdje je selo prikazano kao krajnje okrutno za sve žene, pa i one koje su ga fizički napustile, a prijašnje se inscenirane priče žena iz grada olako mogu svesti na komentar: ima i većih problema od tvojih. Lilina baka zalegla truli u nekoj zabiti u vlastitoj mokraći, Lilina je majka obilazi da je koliko-toliko iščupa iz svega toga, i unatoč zahtjevima svoga supruga da tamo ne vodi njihovu kći kako je ne bi izložila bolestima, ipak radi drugačije. Anđela Ramljak briljira u ulozi žene koja je rastrgana između brige o majci i kćeri te očekivanjima socijalne i ekonomske prirode koje ovdje utjelovljuje njezin suprug. Tako Lile, u izvanrednoj ulozi Doris Šarić Kukuljice, umire dok majka pokušava balansirati upravo tim očekivanjima. 

Publika je nakon priče o Lili i novim izlaskom gđe Davies na scenu počela pljeskati sama od sebe pretpostavljajući unutarnji kraj predstave. Dok se prvi dio Mog muža bavio još koliko-toliko čitavim ličnostima i odnosima (barem se njihovi junaci i junakinje nisu umorili od njihova spašavanja), drugi dio uhvatit će se u koštac sa sad već otkrhnutim ženskim identitetima i narušenim ulogama, od kojih je najupečatljivija ona o mladoj udovici Emi. Njoj tugovanje za umrlim mužem presreće grižnja savjesti jer ga je varala, a jedina osoba koja će je razumjeti je ona prema kojoj ima najveći otpor – njezina majka. Upravo se u majčinoj odluci da s kćeri podijeli svoju intimnu priču o zaljubljivanju u drugog čovjeka dok je još bila u braku, ali i kćerinoj volji da sasluša i vidi majku kao više od jednodimenzionalna bića, događa osobni prevrat junakinja. U toj se vinjeti i ogromna trokutasta građevina na sceni okreće i napokon vidimo njenu unutrašnjost, sponu svega, ultimativnu patrijarhalnu zidinu: kuhinju. Iz nje i izlazi deux ex majčina juha koja će umiriti mučne trbuhe naših junakinja i podcrtati da će se u ovako postavljenim društvenim okvirima, ako itko, žena pobrinuti za ženu, u krajnjem slučaju: pojedinac za pojedinca. 

Nakon majčine juhe, nek’ se jedu kolači

Multifunkcionalnost jedne takve scenografije koju potpisuje Stefano Katunar odlično zaokružuje i nadograđuje interpretativni potencijal priča Mog muža. Naoko masivna, može se iščitati i interpretirati na razne načine i odlično se nadovezuje na svaku od vinjeta. Poslužila je već kao metafora za pramac broda, ali je i jasan komentar u društveno-političkom smislu, kad definiciju jednakokračnog trokuta kao onog koji ima najmanje dvije stranice jednake duljine, uzmemo kao odgovor na pitanje tko sudjeluje u kreiranju ženskog identiteta i partnerskih odnosa. Tako nas teme Moga muža, polazeći od neplodnosti, prijateljstava opterećenih klasnim razlikama, alkoholizma, ljubavnih afera, preko nacionalizma i ksenofobije, udovištva, studentskih prosvjeda itd., upozoravaju na komplementarnu spregu kapitalizma i patrijarhata. Ona nam obećava da možemo imati sve, svoju tortu (eto na, građevina se može iščitati i kao komad torte!) i pojesti je, također, a ako nam prisjedne, zagrizle smo previše. 

Tekst posvećen mom prerano preminulom kolegi i prijatelju Luki Kurjačkom, scenaristu, režiseru, kritičaru, pjesniku.

Otkad su se elementarne političke prilike naoko stabilizirale, a vlast premijera Zorana Zaeva donekle uhodala, iz Makedonije kao da stidljivo pristižu i neke pozitivne vijesti pa tako ovih dana čitamo čak i da se besmisleno ozbiljni spor s Grčkom oko službenog imena države pomiče s mrtve točke.

No dok identitetska pitanja, kao i drugdje, zapanjujućom efikasnošću mobiliziraju javnu pažnju, političke se križaljke oko nekih temeljnijih problema, osobito onih ekonomskih, ukrštavaju na načine koji analitičare čine sumnjičavima prema govoru o radikalnom zaokretu u odnosu na destruktivnu politiku bivšeg premijera Nikole Gruevskog.

Ipak, u jednom se sektoru otvorio prostor za nešto utemeljeniji optimizam. Na čelo Ministarstva kulture u Zaevljevoj vladi postavljen je, naime, nestranački čovjek Robert Alađozovski, pisac, kritičar, prevoditelj i izdavač, regionalnoj književnom i kulturnom polju poznat kao član redakcije Sarajevskih sveski. Budući da je riječ o istaknutom predstavniku nezavisnokulturne scene, njegov dolazak predstavlja jedinstven primjer u regiji, ali i šire, i signalizirao je ne samo jasan odmak od groteskne kulturne politike za vrijeme Gruevskog, nego i nadu da će upliv tržišno-europskog odnosa prema kulturi naići na produktivnu protutežu tijekom njegova mandata.

Prvi su znaci svakako bili ohrabrujući – Alađozovski je ubrzo najavio obustavu deliričnog arhitektonsko-urbanističkog projekta Skopje 2014 koji je prijestolnicu uz goleme troškove – prema nekim izvještajima preko 600 milijuna eura! – pretvorio u jedno od omiljenih crpilišta rugalačke internetske fascinacije istočnoeuropskim bizarnostima. No ako je time učinio očekivan potez koji je predstavljao gestu simboličkog raskida s ostavštinom Gruevskog, Alađozovski je pokazao spremnost i da pruži direktnu podršku nezavisnoj kulturi otvorivši u prosincu 2017. godine drugo izdanje festivala kritičke kulture KRIK.

Reforme koje je Alađozovski pokrenuo u prvom dijelu svojeg mandata uključuju čišćenje korupcijske mreže u kulturi, osobito vezano uz ugledni međunarodni filmski festival Braća Manaki koji je prethodna vlast oduzela Društvu filmskih radnika, njegovu dugogodišnjem organizatoru, i na netransparentan način dodijelila drugom.

Do kraja 2017. godine pokrenute su i zakonodavne promjene, među kojima se u godišnjem izvještaju Ministarstva kulture ističu promjene Zakona o kulturi u području mirovinskih olakšica, kao i poništavanje Zakona o nacionalnim umjetnicima, izglasano u siječnju 2018. godine. Kako je izjavio zamjenik ministra kulture Vladimir Lazovski, taj zakon koji propisuje privilegije za uzak krug odabranih umjetnika poništen je jer dovodi do “nejednakog tretmana u odnosu na ostale radnike u kulturi koji ostvaruju zarade u znatno nižem iznosu od prosječne plaće u zemlji”.

Makedonsko Ministarstvo kulture je pod Alađozovskim proširilo i međunarodne, ali i lokalne suradnje pa je tako u svibnju s gradonačelnikom Skopja Petreom Šilegovim potpisao pismo namjere o sufinanciranju obnove Univerzalne sale, jednog od ključnih gradskih objekata za kulturne i umjetničke manifestacije većeg formata.

Unatoč ovim i drugim pomacima koji se u kulturi događaju pod njegovim vodstvom, Alađozovski je pao žrtvom Zaevljevih pokušaja da osnaži svoju poziciju koja počiva najtanjoj mogućoj parlamentarnoj većini – Zaev ima podršku svega 61 od 120 zastupnika. U ozračju kritika zbog pregovora s Grčkom oko imena Makedonije, o kojima ovisi i njezino približavanje Europskoj uniji i NATO-u, Zaev je u travnju najavio restrukturiranje Vlade, a u tome su mu prvi korak bili pregovori s albanskom strankom Pokret Besa.

Međutim, pregovori s Besom pokazali su se izuzetno zahtjevnima – riječ je o stranci podijeljenoj u suprotstavljene frakcije: onu koju vodi Bilal Kasami i koja broji dva od pet Besinih zastupnika u parlamentu, i onu Afrima Gašija kojoj pripadaju preostali zastupnici. Kako prenosi portal Balkan Insight, od njih dvojice Gaši se pokazao kao isključiviji, izjavivši da će se Zaev morati odlučiti za jednu od frakcija.

S obzirom na važnost svakog od glasova, u tako delikatnoj situaciji Zaev se konačno odlučio za priklanjanje Gašiju, što mu je donijelo tri nove ruke u parlamentu, a uz njih je potvrđeno i stupanje dvaju zastupnika Demokratske partije Albanaca u vladajuću koaliciju. No savezništvo je moralo biti plaćeno udjelom u vlasti: 15. svibnja makedonski su mediji prenijeli Gašijevu izjavu da će Besi biti prepušteno upravo Ministarstvo kulture. Kao nestranački čovjek i politički alternativac, Alađozovski se, izgleda, pokazao kao idealan trejd koji neće proizvesti sukobe s političkim teškašima u klimavoj koaliciji.

U svojem obraćanju Gaši je izjavio kako Makedonija “ima potrebu za oslobođenjem, katarzom i reflektiranjem kulturnih i duhovnih vrijednosti koje su nažalost do sada bile skrivene ili zaboravljene”. Koje su to vrijednosti, međutim, javnost nije doznala, a takav se govor uistinu čini praznim u svjetlu činjenice da je po svemu sudeći produktivan zaokret u kulturnoj politici već učinjen dolaskom Alađozovskog.

Ovakva je očito besmislena trgovina pokrenula i brojne reakcije radnika u kulturi, uključujući političkog teoretičara Artana Sadikua i spisateljicu Rumenu Bužarovsku, koja se zapitala je li makedonska politička elita naučila išta od odnosa prethodne vlasti prema kulturi. Iako je tehnički rano govoriti o raspletu situacije, dakle, sasvim je očito da među nezavisnim glasovima na kulturi vlada mišljenje da će smjena Alađozovskog označiti kraj onog opreznog optimizma koji je njegovim dolaskom napokon bio pristigao u kulturno polje.

Konačno, u subotu, 19. svibnja došla je i vijest da će Besa za novoga ministra kulture predložiti Asafa Ademija, bivšeg veleposlanika u Danskoj i trenutnog direktora u danskoj IT kompaniji Inscale. S obzirom na to zaleđe, dakle, ostaje otvorenim kakvim pojmovima o kulturi Ademi operira i koje su njegove kvalifikacije za preuzimanje tog opustošenog sektora. Jedno je, međutim, nedvojbeno: smjena Alađozovskog pokazala je dokle sežu mogućnosti neovisnog djelovanja u okviru Zaevljeve vlade i, još važnije, pokazala je do koje mjere je u postojećim političko-ekonomskim okvirima kultura uistinu nebitna. Da je zadnja na listi prioriteta – to smo ionako znali.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Piše: Leona Širac

Pojmovi granice, međe, konture u posljednje su vrijeme vrlo frekventni kada se govori o društvenim zbivanjima i o modelima individualnih i kolektivnih identiteta. Osim što fizičke granice u prostoru, ponegdje ojačane bodljikavom žicom, doslovno priječe put ljudima, one apstraktne onemogućuju pojedincima samoostvarivanje, određujući im što se smije raditi te kakav se smije biti. Ponašanje koje se odvija unutar međe smatra se dopuštenim i normalnim, a bilo kakav prijelaz ili ignoriranje granice obilježeno je kao devijantno, što se često može čuti u zbunjenim pitanjima tipa: “je li to muško ili žensko?”. Dakle pojam granice operira po principu isključivanja – može se biti ili jedno ili drugo, može se ostati ili iskoračiti.  

U vremenu kada moraš biti čvrsto ukalupljen u jedan model ili pak etiketiran kao drugi i lošiji, treba se truditi prelaziti te granice, pa makar i u glavama, napominje direktor Festivala europske kratke priče Roman Simić. Upravo su po tome ključu izabrani gosti ovogodišnjega FEKP-a, koji se održao od 29. svibnja do 3. lipnja pod naslovom On/No Tresspassing – o ljudima i granicama. Pisci koji su gostovali u svojim djelima propituju razne granice – one koje stoje na putu slobodi čovjeka, one koje određuju žanrove ili pak one koje odvajaju književnost od zbilje. Mnogi od njih tu praksu i konkretiziraju svojim angažiranim društvenim radom: Rumena Bužarovska sudjeluje u protestima u Skoplju, Asja Bakić bavi se feminističkom kritikom umjetnosti i popularne kulture na portalu Muf i društvenim mrežama, a Faruk Šehić sudjeluje u radu Centra za nenasilnu akciju. 

Od brojnih tema o kojima su pisci i moderatori razgovarali najviše se istaknula ona o odnosu književnosti i njezine političke pozadine, odnosno kako ta pozadina utječe na pisce i njihova djela te  kako djela mogu povratno djelovati na društvenu strukturu. Ova tema kao da je anticipirala prijedlog udruge “U ime obitelji” za izbacivanje iz lektire onih naslova koji su “štetni za duševno (emocionalno), duhovno i intelektualno stanje učenika”, gdje prednjače djela koja “mlade navlače na teme seksualnosti i svih mogućih devijacija”. No ne treba se zavaravati kako je ovdje riječ samo o temi seksa koja je, navodno, neprimjerena za tinejdžerski uzrast, već se ovakvom cenzurom vrši izravni napad na slobodu čitanja i obrazovanja i možemo se samo pitati što je sljedeće.

Na jednom od razgovora na FEKP-u, prigodno naslovljenom “Ne piši!”, autori su istaknuli teme za koje redovito slušaju prigovore i koje među publikom izazivaju iritaciju. Tako Bužarovska ne bi trebala pristajati uz feminizam jer je to u Makedoniji prostota, Šehić ne bi trebao pisati o ratu jer je on tobože dosadan i treba se optimistično gledati naprijed, a Zoran Ferić, čija se knjiga Anđeo u ofsajdu našla na crnoj listi, svakako bi se trebao u širokom luku kloniti ikakva spomena pedofilije jer radi u školi. Međutim izbjegavanje iritantnih, teških i napornih tema linija je manjega otpora koja održava društveni status quo i reproducira uspostavljene vrijednosti umjesto da ih propituje. Iako pokraj kritički usmjerene književnosti postoji i ona koja podupire vladajući politički sustav (primjerice u totalitarnim režimima 20. stoljeća književna je fikcija bila važan dio političke propagande) te razni eskapistički žanrovi koji ga pokušavaju ignorirati, može se primijetiti kako velika količina suvremene produkcije ipak sadrži kritičku oštricu uperenu prema zbivanjima na društvenoj sceni. No treba realno primijetiti da književnost danas nije medij širokoga recepcijskoga raspona kao što je to bila prije pojave radija, televizije i interneta. 

Može li ona danas uopće biti socijalno angažirana, pitala se i jedna od gošća Festivala, makedonska autorica Rumena Bužarovska. Osim što sve manje ljudi čita književnost, kontakt između pošiljatelja i primatelja poruke njezinim posredstvom dosta je spor. Internet je pak, zbog svoje brzine i neposrednosti, slobode te manje mogućnosti nadzora, postao velika platforma za kritiku, subverziju te za obavljanje društvenoga angažmana. Međutim iako je izrazila sumnju u književni aktivizam i naglasila važnost aktivizma na društvenim mrežama i ulici, što i sama prakticira, priče Rumene Bužarovske itekako su angažirane. Njezine zbirke Osmica i Moj muž čine sitni, pojedinačni detalji iz obiteljskoga života poput prilagođavanja svekrvi, netrpeljivosti prema vlastitom djetetu, sukoba s partnerom, no oni se ipak trebaju čitati na fonu privatnoga kao političkoga. Krilatica “Osobno je političko” služila je 1960-ih i 1970-ih godina feministkinjama za relativiziranje patrijarhalne liberalističke opreke javnoga i privatnoga; kako piše Carol Pateman u Ženskom neredu, za isticanje da “osobne uvjete strukturiraju javni čimbenici”, odnosno da je smještanje žene u kućnu sferu odraz spolne hijerarhije u kojoj muškarci stoje na dominantnim pozicijama. U privatnim situacijama ženskih likova u pričama Rumene Bužarovske ogledaju se opresivne granice patrijarhata, što nikako nije banalno i trivijalno, već zadire u temelje tako čvrste i sigurne strukture u koju se muškarci i žene u tradicionalnim sredinama pouzdaju. 

Slično kao djela Bužarovske, proza hrvatskih autorica Nore Verde (Posudi mi smajl, Do isteka zaliha) i Jasne Jasne Žmak (Moja ti), također gošća Festivala, primjer su da i intimno može biti političko, pogotovo kada je ono u stvarnosti marginalizirano i zataškavano. Ovu tezu zagovara Johanna Hedva u svojoj Teoriji bolesne žene gdje kritizira definiciju Hannah Arendt da je političko ono što se odvija u javnosti, pitajući se: “Kako možeš baciti ciglu kroz prozor banke ako ne možeš ustati iz kreveta?”. Prema tome se nju, kao nekoga tko je onemogućen nastupiti u javnosti, ne može smatrati političkim subjektom, a tako je, navodi, i s mnogim drugim utišanim pojedincima. Stoga se djela Verde i Žmak mogu smatrati političkim iskazima jer, pišući o lezbijskom iskustvu i svakodnevici, čime prezentiraju queer identitete, upisuju ih na stranice na kojima im dosad nije bilo mjesta, te osim što ljudima drugih seksualnih orijentacija nude priče s kojima se mogu povezati, rekla bih i da vrlo pozitivno mogu djelovati na hetero čitatelje upoznavajući ih s njima stranim iskustvom i, nadam se, razvijajući razumijevanje. 

Senzibiliziranje publike za manjinska iskustva vrlo je važno kada se govori o književnom aktivizmu. Nije dovoljno naglašavati samo subverzivni impuls djela, već treba uzeti u obzir i mogućnost čitatelja da tu subverziju prepozna. Primjerice, Bužarovska spominje kako većina čitatelja u Makedoniji njezine priče ne prepoznaje kao feminističke, što ukazuje na to da još uvijek ne razumiju ukorijenjenu opresiju te zanemaruju ironični ton pripovjedačice, a priče čitaju kao realistične slike iz života kakav naprosto jest. Jedan se od razloga takva promašenoga čitanja krije u obrazovnom sustavu koji ne uspijeva učenike zaista naučiti čitati, tj. kritički se odnositi prema pročitanome, razumijevati značenja motiva i formi te povezivati tekst s kontekstom u kojem nastaje, odnosno u kojem se čita. S takvim nekritičkim i nezainteresiranim čitateljstvom i najsubverzivnije književno djelo gubi moć te njegovo prokazivanje ostaje neprimijećeno. Prema tome, ne treba samo očekivati od pisaca da otkrivaju skrivena značenja i neuralgične točke društva i ljudske prirode, već treba raditi i na stvaranju osviještene i aktivne književne publike koja će piscima pomoći rasvijetliti njihovu ideju i ostaviti traga u javnome prostoru. Takva edukacija, naravno, treba započeti već u osnovnoj školi, ali je poželjno da se nastavi i kroz razne druge oblike neformalnoga obrazovanja, radionice, tribine, medije… 

Stoga je uklanjanje tzv. kontroverznih tema iz škola needukativan postupak kojim se negira sposobnost učenika za zauzimanje vlastitoga stava i promišljanje problematične teme, čime ga se u konačnici pasivizira. Ovakav se tip cenzure odvija pod krinkom zaštite najmlađih od njima neprimjerenih sadržaja, što rezultira produljenom nevinosti, o čijoj opasnosti piše Kenneth Donelson u tekstu Shoddy and Pernicious and Youthful Purity: Literary and Moral Censorship, Then and Now. Ondje kaže kako “zaštićena i tako produljena nevinost lako postaje vlastita podloga za neznanje; prošireno, postaje vlastito teorijsko opravdanje za nastavak neznanja. Neznanje nije samo nemoćno u borbi protiv zla ili obrani dobra; neznanje postupno ali sigurno postaje nehotičan saveznik zla protiv dobra”. Drugim riječima, učenika se može štititi od nasilja i zla u fikciji, ali kad-tad će se s njima susresti u stvarnome životu te ih neće moći prepoznati ili se prema njima kritički postaviti. Nikakva zabrana ne može pružiti tako dobru zaštitu kao što to mogu znanje i osviještenost. 

Na pitanje kako književnost može utjecati na društvenu stvarnost, koje se protezalo na svim danima Festivala, norveški pisac Frode Grytten još je na otvorenju dao svoj odgovor. Iako ne piše isključivo kriminalističku fikciju, na tragu te skandinavske tradicije svojim djelima (Medvjed koji teče, Pjesma košnice) daje jaku socijalnu notu tematizirajući brojne društveno-političke probleme: netrpeljivost prema azilantima u kojoj oživljava duh nacističke prošlosti, razlike između bogatih i siromašnih, proždiruću moć kapitala te nepouzdanost i senzacionalnost medija. Grytten je pokušao ukazati na naličje naše predodžbe Skandinavije kao zemaljskoga raja. Ona to jest, ali samo za bogate turiste koji si mogu priuštiti uživanje u luksuzu. Međutim u Norveškoj žive i ljudi koji se bore za svakodnevnu egzistenciju, koji na vlastitoj koži osjete propast industrijskih postrojenja i promjenu vlasnika tvornica, o čemu piše u zbirci priča Pjesma košnice. Iako njegovo tematiziranje tih problema možda ne može imati dalekosežne političke posljedice, Grytten se drži Pouletove koncepcije da čitanjem čitatelj mora misliti misli nekog drugog, zaboravljajući na svoje stavove i predrasude, što ga upoznaje s njemu dotada potpuno stranim iskustvom. Tijekom tog procesa trebalo bi doći do razumijevanja i empatije. Ta je promjena minimalna i pojedinačna, ali pokazuje da su ljudi ipak sposobni prijeći zadane granice, prvo u svojim glavama, a potom i u odnosima s drugima oko sebe. 

Književnost iz ranije navedenih razloga danas više ne može imati revolucionarnu snagu i poticati mase na pokret, ali još uvijek unutar obrazovnog sustava može pridonijeti izgradnji temelja kritičke misli. Stoga je izuzetno važno čitati djela koja preispituju postojeće društveno stanje te ona koja govore o manjinskome iskustvu – nebijelom, neeuropskom, queer, radničkom, ženskom. Ako se djeca od malena nauče ne percipirati ljude i svijet u tako oštrim konturama, možda postoji šansa da se stvarne granice lakše i bezbolnije prelaze. Pa i u potpunosti izbrišu. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Literature Across Frontiers platforma je za “književnu razmjenu, prijevode i rasprave o javnim politikama koje određuju polje književnosti”, osnovana je 2001. godine pri Mercatorovom institutu za medije, jezike i kulturu Sveučilišta Aberystwyth u Walesu, a njezini su članovi i zagrebačka udruga Kulturtreger, odnosno Književni klub Booksa, te Hrvatsko društvo pisaca i Festival europske kratke priče. Literary Europe Live pokrenut je 2015. godine i čine ga šesnaest književnih festivala i institucija kojima je cilj “jačanje i ohrabrivanje programa koji odražavaju bogatstvo i raznolikost europskog književnog krajolika”.

Njihov međunarodni žiri na netom završenom Londonskom sajmu knjiga tako je odabrao deset najzanimljivijih europskih književnih glasova koji rade u polju poezije, proze, drame, ali i publicistike i književnog prevođenja. To su škotska pjesnikinja koja piše na španjolskom i portugalskom Juana Adcock, portuglaski pjesnik, prozaist i novinar Bruno Vieira Amaral, pjesnikinja i dramatičarka Clare Azzopardi s Malte, makedonska prozaistiknja i prevoditeljica Rumena Bužarovska, prozaistkinja i publicistkinja Erika Fatland iz Norveške, katalonski pisac i novinar Albert Forns, slovenska pjesnikinja, dramatičarka i dramaturginja Anja Golob, Árpád Kollár, srbijanski pjesnik koji živi i radi u Mađarskoj, kurdski romanopisac, pjesnik i prevoditelj s istanbulskom adresom Ciwanmerd Kulek i hrvatski prozaik Zoran Pilić.

“Naši će novi glasovi”, istaknula je direktorica platforme Literature Across Frontiers Alexandra Büchler, “dobiti priliku koju moguće i ne bi imali sa sličnim međunarodnim ili europskim nagradama. (…) Oni predstavljaju raznolikost europske književne scene: pišu u različitim žanrovima i mnogi od nji istovremeno su i književni prevoditelji, kritičari i novinari koji prate područje kulture. Neki od njih pišu jezikom koji žiri neke nacionalne nagrade ne bi mogao čitati, unatoč tome što ga govore milijuni ljudi. Drugi pak pišu jezikom kojega čita tek stotinjak ljudi, a književnih prevoditelja koji bi njihov rad mogli približiti širem čitateljstvu gotovo da i nema. Ovim izborom (…) književnost vodimo na put, a taj put ponekad započinje na najneočekivanijim mjestima”. 

Kroz sljedećih dvanaest mjeseci, ističu iz Literature Across Frontiers, a prenosi Booksa, rad ovih autorica i autorica putovat će, prenositi i promovirati diljem Europe kroz niz događanja, kao i na različitim platformama, a očekuje se i ukoričena antologija njihovih radova. 

Kako kaže Albahari, od Andreasa Breitensteina očekuje čuti pokoji savjet kada se radi o opstanku novinske književne kritike, dok je Terzić i Bužarovsku odabrao kao gošće jer ih smatra izvrsnim primjerima novih književnih imena u regiji, “autoricama koje spadaju u grupu pisaca koja će tokom narednih decenija na najbolji mogući način predstavljati novu književnost ovih prostora”.

Albahari, Terzić i Bužarovska u Booksi gostuju u utorak, 10. studenog u 19 sati, dok će se razgovor Andreasa Breitensteina i Davida Albaharija odvijati u četvrtak, 12. studenog u 19 sati, također u Booksi. Ajla Terzić i Rumena Bužarovska gostovat će i u Knjižnici Bogdan Ogrizović u srijedu, 11. studenog u 20 sati a Andreas Breitenstein održat će predavanje na Odsjeku germanistike Filozofskog fakulteta u petak, 13. studenog u 11 sati.