<?xml version="1.0" encoding="UTF-8"?><rss version="2.0"
	xmlns:content="http://purl.org/rss/1.0/modules/content/"
	xmlns:wfw="http://wellformedweb.org/CommentAPI/"
	xmlns:dc="http://purl.org/dc/elements/1.1/"
	xmlns:atom="http://www.w3.org/2005/Atom"
	xmlns:sy="http://purl.org/rss/1.0/modules/syndication/"
	xmlns:slash="http://purl.org/rss/1.0/modules/slash/"
	>

<channel>
	<title>rukopis &#8211; Kulturpunkt</title>
	<atom:link href="https://kulturpunkt.hr/tag/rukopis/feed/" rel="self" type="application/rss+xml" />
	<link>https://kulturpunkt.hr</link>
	<description>nezavisna kultura / suvremena umjetnost / dru&#353;tvo</description>
	<lastBuildDate>Thu, 10 Sep 2026 09:24:47 +0000</lastBuildDate>
	<language>en</language>
	<sy:updatePeriod>
	hourly	</sy:updatePeriod>
	<sy:updateFrequency>
	1	</sy:updateFrequency>
	<generator>https://wordpress.org/?v=7.1.4</generator>

<image>
	<url>https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2023/02/cropped-Kulturpunkt-baloncic-novo-32x32.png</url>
	<title>rukopis &#8211; Kulturpunkt</title>
	<link>https://kulturpunkt.hr</link>
	<width>32</width>
	<height>32</height>
</image> 
	<item>
		<title>Opiranje marketingizaciji dizajnerske struke</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/intervju/opiranje-marketingizaciji-dizajnerske-struke/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[admin]]></dc:creator>
		<pubDate>Mon, 16 Aug 2010 17:50:14 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[Intervju]]></category>
		<category><![CDATA[AGM]]></category>
		<category><![CDATA[amaterizam]]></category>
		<category><![CDATA[angažirani dizajn]]></category>
		<category><![CDATA[Arsovski]]></category>
		<category><![CDATA[bendovi]]></category>
		<category><![CDATA[carstvo]]></category>
		<category><![CDATA[cavarpayer]]></category>
		<category><![CDATA[Collective Creativity]]></category>
		<category><![CDATA[damir gamulin gamba]]></category>
		<category><![CDATA[Dejan Kršić]]></category>
		<category><![CDATA[dizajn]]></category>
		<category><![CDATA[dizajnerska struka]]></category>
		<category><![CDATA[društvo]]></category>
		<category><![CDATA[dvoglavi orao]]></category>
		<category><![CDATA[ekologija]]></category>
		<category><![CDATA[El Lissicki]]></category>
		<category><![CDATA[fanzini]]></category>
		<category><![CDATA[feđa vukić]]></category>
		<category><![CDATA[Galeriji Nova]]></category>
		<category><![CDATA[Greiner i Kropilak]]></category>
		<category><![CDATA[historiografija]]></category>
		<category><![CDATA[identitet]]></category>
		<category><![CDATA[Imperij]]></category>
		<category><![CDATA[Janislav Šaban]]></category>
		<category><![CDATA[Jele Dominis]]></category>
		<category><![CDATA[konstruktivizam]]></category>
		<category><![CDATA[kruno lokotar]]></category>
		<category><![CDATA[Kunsthalle Fridericianum]]></category>
		<category><![CDATA[Lina Kovačević]]></category>
		<category><![CDATA[Mario Aničić]]></category>
		<category><![CDATA[marketingizacija]]></category>
		<category><![CDATA[Masnjak]]></category>
		<category><![CDATA[mirko ilić]]></category>
		<category><![CDATA[monografija]]></category>
		<category><![CDATA[Negri & Hardt]]></category>
		<category><![CDATA[politika]]></category>
		<category><![CDATA[pop art]]></category>
		<category><![CDATA[povijest]]></category>
		<category><![CDATA[Rafaela Dražić]]></category>
		<category><![CDATA[René Block]]></category>
		<category><![CDATA[Robert Čanak]]></category>
		<category><![CDATA[rukopis]]></category>
		<category><![CDATA[ruta]]></category>
		<category><![CDATA[simbol]]></category>
		<category><![CDATA[Špoljar]]></category>
		<category><![CDATA[tipografija]]></category>
		<category><![CDATA[vizualni jezik]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkthr.lin83.host25.com/kulturpunkt/?clanak=opiranje-marketingizaciji-dizajnerske-struke</guid>

					<description><![CDATA[Bez obzira za koga radi Dejan Kršić uvijek odabire projekte koji su pomjereni, marginalni i na neki način politizirani.]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[<div style="text-align: justify;"><strong>KP: Estetika pop kulture neodvojiva je od tvog rukopisa, a nerijetko svoj vizualni jezik i kompoziciju izvodiš iz ruskog formalizma, pri čemu najčešće koristiš materijale kojima se aktualno baviš. Na koji način gradiš svoje ideje i kako dolaziš do rješenja? </strong></div>
<p style="text-align: justify;"><strong>D. K.:</strong> Kada su jednom <strong>Mirka Ilića</strong> nešto slično pitali, onda je rekao da je priča oko dizajnerskih rješenja vjerojatno svima ultra dosadna i besmislena osim samim dizajnerima.</p>
<div>
<p style="text-align: justify;">Uvijek misliš &#8220;kako si toga samo sjetio&#8221;, a opet masa je rješenja rezultat nekih banalnosti koje samo tako dolaze. Ne znam koliko se to može generalizirati. Kao i svatko, imam neke svoje intimne opsesije koje stalno nosim (pop art, konstruktivizam, <strong>El Lissicki</strong>&#8230;), a s druge strane to je sve i dio političkog stava koji dijeliš s projektima. Rijetko kad radim za naručitelje ili projekte koji &#8216;vise u zraku&#8217;. I kad sam radio knjige za druge izdavače ili za neke bendove, uvijek je to bio dio scene koja je pomjerena, marginalna i na neki način politizirana. Ne izlazim baš puno iz tog kruga. Sve što radim mi je na ovaj ili onaj način sadržajem, porukom blisko.</p>
<p style="text-align: justify;">
</div>
<p style="text-align: center;"><img fetchpriority="high" decoding="async" title="KK_unutrasnjost_final" src="/UserFiles/Image3/KK_unutrasnjost_final.jpg" alt="KK_unutrasnjost_final" width="400" height="267" align="" /></p>
<p style="text-align: justify;">Sama vizualna rješenja dolaze iz razno raznih smjerova i često su potpuno iracionalna, a u danom trenutku ti se učine duhovitim. Na primjer kada smo radili izložbu <em>Collective Creativity</em> u <a title="" href="http://www.fridericianum-kassel.de/" target="_blank" rel="noopener">Kunsthalle Fridericianum</a>, odlučio sam se za tipografiju, koja se, osim što podsjeća na konstruktivizam 20-ih i 30-ih, zove <em>Block</em>. A direktor Fridericianuma koji nas je pozvao zove se <strong>René Block</strong>, što je meni bilo užasno zabavno i sasvim dovoljno da u silnom izboru tipografija uzmem upravo onu koja se zove <em>Block</em>. Ako kreneš to dublje tematizirati možda i nećeš naći neki dublji smisao, ali meni se činilo kao dobra šala, neki višak vrijednosti, a usput je i vizualno sjelo, nije smetalo poruci i stvar je bila zaključena.</p>
<div style="text-align: justify;">No, postoji jedan načelan problem s radovima za izložbe i umjetnike. Kada radiš za jednog umjetnika onda je najlakše uzeti jedan rad i staviti ga na katalog, pozivnicu i s tim si riješio problem, a i umjetnik je uglavnom tako najsretniji. Međutim, puno je teže kada se rade kolektivne, grupne izložbe. Tu uvijek imam problem s izvlačenjem jednog rada na uštrb drugih. Iz toga se pokušavam izvući tako da nađem rješenje u tipografiji ili nekom drugom apstraktnom pristupu, koristeći neki simbol koji može sve obuhvatiti.</div>
<div style="text-align: justify;"></div>
<div style="text-align: justify;">Recimo za izložbu albanskih umjetnika u <strong>Galeriji Nova</strong> sam reciklirao Mirkovu ilustraciju s <em>Imperija</em><strong> Negrija &amp; Hardta</strong> što se umjetnicima baš i nije svidjelo. Naime, bila je to reinterpretacija dvoglavog orla, tradicionalnog simbola carstva, koji je inače i albanski simbol, ali umjesto da dvije glave gledaju svaka na svoju stranu, one se ovdje međusobno bore. Mislim da je tu ta ilustracija dobro funkcionirala kao povezivanje globalizacije i nacionalnog, pa i nacionalizma.</div>
<div style="text-align: justify;"></div>
<div style="text-align: justify;">Kad je riječ o knjigama, novinama, uvijek se trudim pročitati to što se dizajnira i pokušavam da sam sadržaj diktira formu, izgled. Naravno, ima nešto zanatskog i trendovskog pa su ti u određenom trenutku neke tipografije draže i smatraš da idealno odgovaraju projektu što se ponekad naknadno pokaže potpuno pogrešnim odabirom. U svakom slučaju, važna je samokontrola. Uvijek se trudim da dizajn ustvari nije prenaglašen u nekom autorskom, ekspresivnom smislu ma koliko ubacivao svoje štoseve, fore i intimne vizualne opsesije. Uvijek je na prvom mjestu rad s materijalom, sadržajem projekta.</div>
<p style="text-align: justify;">
<div>
<p style="text-align: center;"><img decoding="async" title="monografija_ilic_final" src="/UserFiles/Image3/monografija_ilic_final.jpg" alt="monografija_ilic_final" width="400" height="389" align="" /></p>
</div>
<p style="text-align: justify;"><strong>KP: Višestruke pozicije u kojima se nađeš u okviru jednog projekta nisu samo izolirani slučaj <em>Arkzina</em> ili WHW-a (urednik, autor tekstova, dizajner). Naime, i na <em>Monografiji Mirka Ilića </em>si radio kao urednik, autor tekstova i dizajner. </strong></p>
<div>
<p style="text-align: justify;"><strong>D. K.:</strong> Ne znam drugačije. Sam se ne bih upuštao u rad na monografiji, posebice jer poznajem Mirka već dugo i vjerojatno ne bi bio moj prvi izbor da idem raditi knjigu o njemu. Ponuda je došla od <strong>Janislava Šabana</strong> i <strong>Krune Lokatara</strong> iz <a title="" href="http://www.agm.hr/" target="_blank" rel="noopener">AGM</a>-a. Naivno i ne znajući u što se upuštam pristao sam na taj ludi podvig. Oni su isto vjerojatno očekivali neku tradicionalnu monografiju kakve se kod nas rade, par kartica uvoda, slike i to je to. No, kada sam počeo prikupljati materijal i ufuravati se u obradu teme, onda sam shvatio da je sve skupa problematično i da dizajnerskoj sceni nedostaju publikacije koje dokumentiraju to razdoblje. Stoga mi je bilo još važnije njegov rad dodatno kontekstualizirati. Dakle, ne predstaviti samo autora i njegove radove, nego, koliko je to moguće, vidjeti u kakvom je vremenu radio i živio, povezati ličnost, djelo, kontekst itd. Budući da mnoga događanja iz našeg dizajna, ali i društveno političkog života naše prošlosti nisu dokumentirana, ukoričena u knjige i objašnjena, morao sam se snalaziti na razno razne načine.</p>
<p style="text-align: justify;">Što se samog materijala tiče, kako je sam Mirko imao dokumentiran tek američki dio karijere, za ove starije radove s jedne strane tu je bila Mirkova mama koja je uspjela sačuvati mnoge njegove radove, a na drugoj sve raspoložive instance do kojih sam mogao doći, kako iz javno dostupnih tako i privatnih &#8220;riznica&#8221;. Sve skupa to je neka rekonstrukcija iz ficleka, novina, kopanja po <a title="" href="http://www.nsk.hr/" target="_blank" rel="noopener">NSK</a>-u, čitanja i sklapanja slike.</p>
</div>
<div style="text-align: justify;">Kada sam sjeo pisati odmah sam to kombinirao sa ilustracijama, fotografijama, izvacima iz drugih tekstova i intervjua. Dakle, počeo sam slagati jedan kolaž i bilo je logično da onda preuzmem i dizajn.</div>
<div style="text-align: justify;"></div>
<p style="text-align: justify;"><strong>KP: Iz tvog rada na monografiji proizašla je i potreba da se uhvatiš u koštac s rekonstrukcijom povijesti dizajna.</strong></p>
<div style="text-align: justify;"><strong>D. K.:</strong> Da, jer kao što sam rekao nemamo pravi uvid u razvoj dizajna od 50-ih, 60-ih pa i 70-ih godina. Tu su samo neki mali katalozi, crno bijele fotografije, publikacije u kojima čak nisu navedeni nazivi radova, reprodukcije plakata za koje uopće ne znamo kada su nastali itd. To što postoji je skupljeno zbrda zdola, a izbor radova je krajnje nekonzistentan. Tako se, recimo, stalno po izložbama i katalozima vrte po dva-tri ista rada Ilića i Arsovskog, iako bi možda mnogi drugi njihovi radovi bolje pojašnjavali određenu problematiku o kojoj je riječ, ali ti drugi radovi nisu uvršteni u muzejske i arhivske zbirke koje služe kao osnova za te selekcije.</div>
<p style="text-align: justify;">Stoga je za samu scenu, ali i neko shvaćanje šireg društveno-političkog konteksta, važno sve to pokušati dokumentirati i dati jedan autokritičan osvrt. Postoje teorijski tekstovi<strong> Feđe Vukića</strong>, ali rekao bih da se on posljednjih godina više bavi diskursom o dizajnu, nego historiografijom same dizajnerske prakse. Dakle, treba napraviti istraživanje samog materijala &#8211; kako su dizajneri radili, kako su sami shvaćali svoj rad, kako se o njima govorilo, pisalo, a ne samo kako su o tome pisali teoretičari te jesu li to u nekom periodu nazivali dizajn ili oblikovanje. Uostalom smatram da se ta terminološka distinkcija ne može uspostaviti bez čvršćeg utemeljenja u konkretnim radovima tog vremena</p>
<div style="text-align: justify;">Naravno, uvijek imam ogradu: ne smatram da će to što pišem biti neka objektivna povijest. Povijest je uvijek re-konstrukcija. S mog današnjeg pogleda koji je ideološki određen, smatram da su se stvari tako dešavale i neka netko drugi piše svoju viziju povijest.</div>
<p style="text-align: justify;">
<div>
<p style="text-align: center;"><img decoding="async" title="Imperij_final" src="/UserFiles/Image3/Imperij_final.jpg" alt="Imperij_final" width="400" height="511" align="" /></p>
</div>
<p style="text-align: justify;"><strong>KP: U kontekstu povijesti dizajna gdje vidiš dizajn nezavisne kulture? </strong></p>
<div>
<p style="text-align: justify;"><strong>D. K.: </strong>Ova nezavisna scena o kojoj govorimo i dizajn vezan uz nju, nastaje 90-ih godina. Cijela dizajnerska scena na nezavisnoj sceni predstavlja jednu od struja pa čak možda i jedinu suprotstavljenu struju sve većoj marketingizaciji struke kada dizajn sve više postaje sastavni dio marketinga, njegova sluškinja, a zapostavlja se niz širih društvenih, socijalnih i političkih uloga dizajna. Iako dizajn na sceni uglavnom ne izlazi iz sfere vizualnih komunikacija i najčešće je riječ o grafičkom dizajnu promotivnih materijala, on ipak pokazuje neke druge mogućnosti i interese koji sežu dalje od same prodaje proizvoda.</p>
<p style="text-align: justify;"><em>Arkzin</em> je pokušavao na sceni gurati tu ideju dizajna. ATTACK! je vjerojatno prvi projekt na sceni koji se sistematično pokušavao pozicionirati i dizajnom. To jesu bili plakati, flajeri, fanzinčići, ali je postojala svijest o komuniciranju identiteta projekta putem dizajna. Drugi nivo je onda nastupio s <a title="" href="/i/kulturoskop/397/" target="_blank" rel="noopener">mamom</a> i ostalim inicijativama koje su stupale na scenu i kada uloga dizajna postaje sasvim neupitna. Dakle, s amatersko-fanzinskog pristupa se diže na neki nivo. To je zato što su i neki stariji dizajneri usko povezani s pojedinim projektima (<strong>Masnjak, Greiner i Kropilak, Ruta, Špoljar, Mario Aničić</strong>&#8230;), a na sceni se pojavljuju i mlađi školovani dizajneri, i što je posebno važno dizajnerice (<strong>Cavarpayer, Damir Gamulin Gamba, Lina Kovačević, Rafaela Dražić, Jele Dominis, Robert Čanak</strong>&#8230;). Scena je jedno od rijetkih uporišta gdje je još uvijek moguć neki drugi tip dizajna, a nadam se da će tako biti i dalje.</p>
</div>
<div style="text-align: justify;"></div>
<div style="text-align: justify;"><strong>KP: Što misliš o angažiranom dizajnu?</strong></div>
<p style="text-align: justify;"><strong>D. K.:</strong> Jedna od mojih poluteza je da osim ovoga što vidiš na prvu loptu, dakle sadržaja, da se angažman nalazi i u nekim izborima koje napraviš, ne samo za koga ćeš raditi &#8211; i za koga ne radiš &#8211; nego i koristiš li jeftinije materijale, zagađuješ li manje nego je to uobičajeno i sl. Trebalo bi više razvijati i taj ekološki odnos prema dizajnu kako kod dizajnera, tako i kod publike.</p>
<p style="text-align: justify;">
<p style="text-align: justify;">***</p>
<div>
<p style="text-align: justify;">Pročitajte također i sljedeća poglavlja razgovora s dizajnerom Dejanom Kršićem:</p>
<p style="text-align: justify;"><a title="" href="/i/kulturoskop/462/" target="_blank" rel="noopener">Serija katastrofa, pokušaja i pogrešaka</a> &#8211; Formativni period Dejana Kršića odigrao se tijekom osamdesetih godina, kada dizajn vidi kao granično, borderline područje kreativnog rada, pri čemu je ključna ideja bila rušenje granica &#8220;visoke&#8221; i &#8220;popularne&#8221; umjetnosti.</p>
<p style="text-align: justify;"><a title="" href="/i/kulturoskop/466/" target="_blank" rel="noopener">Bez konvencionalnih hijerarhija</a> &#8211; Dvotjednik <em>Arkzin</em> nije bio na tragu konvencionalnog novinarskog dizajna devedesetih godina. Dejan Kršić bio je jedan od dizajnera, a kasnije i glavni urednik.</p>
<p style="text-align: justify;"><a title="" href="/i/kulturoskop/463/" target="_blank" rel="noopener">Život s WHW-om</a> &#8211; Kao jedan od članova udruge WHW, dizajner Dejan Kršić autor je svih vizualnih materijala ovog kustoskog kolektiva pa svoja iskustva stječe kako na lokalnoj, tako i međunarodnoj sceni.</p>
<p style="text-align: justify;"><a title="" href="/i/kulturoskop/467/" target="_blank" rel="noopener">Prošlost, sadašnjost, budućnost</a> &#8211; Zasigurno najveći uspjeh u svom dosadašnjem radu kustoski kolektiv WHW je postigao kuriranjem <em>11. Istanbulskog bijenala</em>, a Dejan Kršić je bio autor svih vizualnih materijala <em>Bijenala</em>.</p>
<p style="text-align: justify;"><a title="" href="/i/kulturoskop/465/" target="_blank" rel="noopener">Tragovi kontinuiteta</a> &#8211; Dejan Kršić jedan je od sudionika i svjedoka formiranja i razvoja nezavisne kulture u Hrvatskoj.</p>
</div>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
		<item>
		<title>Uzdizanje do razine dijaloga</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/intervju/uzdizanje-do-razine-dijaloga/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[admin]]></dc:creator>
		<pubDate>Mon, 08 Mar 2010 15:56:24 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[Intervju]]></category>
		<category><![CDATA[autor]]></category>
		<category><![CDATA[Barthes]]></category>
		<category><![CDATA[citati]]></category>
		<category><![CDATA[deleuze]]></category>
		<category><![CDATA[Derrida]]></category>
		<category><![CDATA[dijalog]]></category>
		<category><![CDATA[Foucault]]></category>
		<category><![CDATA[francuska književnost]]></category>
		<category><![CDATA[napulj i druga imaginarna mjesta]]></category>
		<category><![CDATA[nenad ivić]]></category>
		<category><![CDATA[reference]]></category>
		<category><![CDATA[rukopis]]></category>
		<category><![CDATA[simulakrum]]></category>
		<category><![CDATA[tekst]]></category>
		<category><![CDATA[trend]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkthr.lin83.host25.com/kulturpunkt/?clanak=uzdizanje-do-razine-dijaloga</guid>

					<description><![CDATA["Intelektualna estrada je <i>simulakrum</i> intelekta i sasvim je logično da se bavi <i>simulakrumom</i> analize na <i>simulakrumu</i> teksta", smatra Nenad Ivić.]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[<div style="text-align: justify;"><strong>Nenad Ivić</strong> je profesor francuske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prve tekstove o tekstovima objavio je u časopisu <em>Gordogan</em> gdje je jedan od članova uredništva. U svojim se tekstovima Ivić predstavlja kao društveni kritičar, povremeno s diskretnom autobiografskom crtom, a gdjekad i polemičkom. Knjiga <em>Napulj i druga imaginarna mjesta</em> donosi nam izbor tekstova koje je Ivić objavljivao u proteklih tridesetak godina. To su eseji koji na vrlo spretan način povezuju dvije velike autorove strasti: prošlost i književnost. Autor piše o velikanima svjetske književnosti, sastavlja minijature, govori o teoretičarima i ocjenjuje knjige stvarajući rukopis koji na nevjerojatan način spaja i klasično i moderno, poetsko i znanstveno.</div>
<div style="text-align: justify;"></div>
<div style="text-align: justify;"></div>
<div style="text-align: justify;"><strong>KP: Naslov knjige je <em>Napulj i druga imaginarna mjesta</em>. Zašto Napulj?</strong></div>
<div style="text-align: justify;"></div>
<div style="text-align: justify;"><strong>N.I.:</strong> Upravo stoga što ga u samom tijelu knjige nema. Napulj je sanjano mjesto, poput Calvinovih <em>Città imaginarie</em>, poput platonističke ideje možda. Govori stanovitu prazninu i manjak, neuspjeh svakog završavanja. Ima nešto vulgarno u zadovoljstvu sa vlastitim završenim tekstom. Međutim, ta vulgarnost je istodobno i zalog figuriranja teksta u ekonomiji tekstova i autora, tj. drugačije rečeno, u kulturi.</div>
<div style="text-align: justify;"></div>
<div style="text-align: justify;"></div>
<div style="text-align: justify;"><strong>KP: Jedan od tekstova iz spomenute zbirke <em>Napulj i druga imaginarna mjesta</em> je i onaj iz ranih 80-ih o <em>dandyma</em>. Oni su danas mutirali i transformirali svoj identitet. Tko su današnji nosioci tog identiteta u književnosti, postoje li uopće?</strong></div>
<div style="text-align: justify;"></div>
<div style="text-align: justify;"><strong>N.I.:</strong> Oscar Wilde je nemoguć u svijetu u kojem su nogometaši i manekenke uzor života, a <em>wikipedia</em> uzor znanja. Wilde je govorio otprilike da Engleska još nije spremna za njega i to je proročanski u jednom posebnom smislu: danas, sto godina kasnije, svijet je spreman za <em>anti-dandyje</em> koji odgovaraju na utvaru Wildea.</div>
<div style="text-align: justify;"></div>
<div style="text-align: justify;"></div>
<div style="text-align: justify;"><strong>KP: Jedan od zanimljivih naslova u knjizi je i <em>Kako studentima govoriti istinu o povijesti</em>. Koji je populistički odgovor na to pitanje?</strong></div>
<div style="text-align: justify;"></div>
<div style="text-align: justify;"><strong>N.I.:</strong> Populistički odgovor je pred nama posljednjih dvadeset godina, u svakodnevnici novina, publikacija o Gotima i Stepincu, da spomenem samo neke. Doista se može žaliti za antikom, kad povijest nije bila važna u onom smislu u kojem je postala važna u XIX. stoljeću.</div>
<div style="text-align: justify;"></div>
<div style="text-align: justify;"></div>
<div style="text-align: justify;"><strong>KP: Prva rečenica u tekstu o mikrofašizmu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu kaže da je fašizam diskreditiran. Obrazlažeš to lažnim proklamiranjem onih koji su duboko u sebi zagađeni tom ideologijom. Može li se uopće govoriti o smrti mikrofašizma u skoroj budućnosti ili je to najnoviji i najopasniji mutant nakon eskapade sredinom dvadesetog stoljeća?</strong></div>
<div style="text-align: justify;"></div>
<div style="text-align: justify;"><strong>N.I.:</strong> Fašizam je diskreditiran u ime političke korektnosti (&#8220;pa ipak smo mi svijet&#8221;) ali zbog toga nije nestao iz svakodnevnog ponašanja. I on je, kao i populistička povijest s kojom često ide zajedno, stalno pred nama i u nama, u obliku mikrofašizma među ostalim. To samo po sebi nije ništa novo ni posebno značajno, iako poziva na stalnu borbu. Postaje značajno kad se mikrofašistički stavovi ustanove kao norma neke kulture, kad isključivanje na svim razinama postaje način života i pisanja.</div>
<div style="text-align: justify;"></div>
<div style="text-align: justify;"><strong> </strong></div>
<div style="text-align: justify;"><strong>KP: Kada se piše književna kritika, kada se pišu osvrti ne može se ne misliti o tome &#8211; kome se obraćamo. Kome si se ti obraćao kroz svoje tekstove?</strong></div>
<div style="text-align: justify;"></div>
<div style="text-align: justify;"><strong>N.I.:</strong> Samome sebi. Neki su mi tekstovi bili ponuđeni, ali uvijek sam, najprije, pisao samome sebi, ne stoga što mi drugi nisu važni, nego stoga što mi često kriteriji drugih djeluju upitno. Ako ispitujem neke izvjesnosti u tekstovima o kojima pišem, ne mogu svoje ispitivanje ograničiti samo na te tekstove. To ne znači da sam sam sebi neizvjestan nego da su i moje izvjesnosti jednako tako podložne ispitivanju kao i izvjesnosti drugih. Ne čita se nekažnjeno Marka Aurelija: gnušam se onih koji su sposobni, vrlo akribično, učeno i često ispravno pronicati tekstove drugih suspendirajući pritom pronicanje samog sebe kao subjekta koji proniče.</div>
<div style="text-align: justify;"></div>
<div style="text-align: justify;"><strong> </strong></div>
<div style="text-align: justify;"><strong>KP: Postoji li &#8220;viša&#8221; zadaća pisca koji piše tekstove o tekstovima. Koje su opasnosti i prednosti?</strong></div>
<div style="text-align: justify;"></div>
<div style="text-align: justify;"><strong>N.I.:</strong> Ovo &#8220;viša&#8221; mi djeluje jako devetnaestostoljetno. Pisanje, kao što je govorio Sartre, ne spašava nigdje i nikoga ali pomaže živjeti. Ne bih odijelio opasnosti od prednosti: kad se piše o tekstovima, opasnosti (od vlastitih pogrešaka do sasvim prizemnih agresija od strane drugih) su istodobno prednosti jer otvaraju prilike koje možda ne bi bile viđene. Da nastavim sa Sartreom, pisanje nije mač &#8211; opet jedna devetnaestostoljetna, ali ustrajna himera, posebno živahna u današnje vrijeme: zanimljivo je kako mnogi današnji kritičari, teoretičari i pisci insistirajući na političkom impaktu tekstova o kojima govore, čak i s najboljim namjerama i najkorektnijim stavovima promoviraju totalitaristički pogled na svijet.</div>
<div style="text-align: justify;"></div>
<div style="text-align: justify;"><strong> </strong></div>
<div style="text-align: justify;"><strong>KP: Jedna od tvojih teza govori o tome da se strane tekstove ne može čitati ako ne poznajemo jezik na kojemu autor piše. Ključni je problem stvarna mogućnost prevođenja. Možeš li malo objasniti tezu jer se ona odnosila primarno na neke od naših vodećih, uvjetno rečeno, intelektualaca koji se prelakonski odnose prema citatima i referencama velikih mislilaca.</strong></div>
<div style="text-align: justify;"></div>
<div style="text-align: justify;"><strong>N.I.:</strong> Ono što sam govorio i pisao znači samo da je pomna analiza nekog teksta neozbiljna bez dubinskog poznavanja jezika na kojem je napisana. Razumljivo je da ova, kako ti kažeš, teza, izaziva urlike i cvilež naše intelektualne estrade: intelektualna estrada je <em>simulakrum</em> intelekta i sasvim je logično da se bavi <em>simulakrumom</em> analize na <em>simulakrumu</em> teksta. Ne mogu vjerovati tekstovima koji navode Derridu iz internetskih kanibalizacija ili prijevoda, pozivaju se na njega, brišući pritom sve što je on opetovano rekao o prevođenju i kanibalizaciji. Ozbiljnost analize je u poniznosti koja znači uzdizanje do razine onog što se analizira, a ne skupljanje svega u bezdanu otpadaka globalizacije, tj. internetu. Ne radi se o spuštanju Derride npr. na svoju razinu, nego o uzdizanju sebe do Derridine razine, do polja gdje dijalog doista počinje, tj. prestaje biti <em>simulakrum</em> dijaloga.</div>
<div style="text-align: justify;"></div>
<div style="text-align: justify;"></div>
<div style="text-align: justify;"><strong>KP: Možda najcitiraniji francuski autori su Foucault i Barthes, kao Derrida i Deleuze. Njima se kite i prostituiraju njihove misli na sve strane. Radi li se o trendu?</strong></div>
<div style="text-align: justify;"></div>
<div style="text-align: justify;"><strong>N.I.:</strong> Da, trend ali da li nazvati nešto trendom išta objašnjava? U svakom su vremenu neka imena u svim ustima: jednom Schopenhauer, jednom Nietzsche, jednom Sartre. To nije ništa novo. Kao ni ono što Foucault (evo ga opet, hehe) zove rijetkošću misli. U toj posvemašnjoj rijetkosti misli koja je isto posvudašnja, citati tih autora zvuče kao zazivanja ili inkantacije svećenika, vračeva i derviša. Praznina je podnošljiva ako na njoj sjedi Deleuze ili neki drugi autoritet; zaziv se miješa u zboru drugih praznina. To zborsko zazivanje je simulacija dijaloga o kojoj sam maločas govorio. I, što je još zabavnije, simulacija kritičnosti i kritike.</div>
<div style="text-align: justify;"></div>
<div style="text-align: justify;"><strong> </strong></div>
<div style="text-align: justify;"><strong>KP: Trend je <em>fake</em> i kopija-kopije, kako u filmu, kazalištu tako i u književnosti te pretjerana citatnost, pretjerano oslanjanje na druge autore i strukture. Što misliš o toj struji, stilu? Jesu li balkanski autori, da ih svedemo na to obilježje &#8211; još uvijek zakopani u postmoderni?</strong></div>
<div style="text-align: justify;"></div>
<div style="text-align: justify;"><strong>N.I.: </strong>Opet nema ništa samo po sebi loše u citatnosti. Gdje počinje pretjerivanje? S jedne strane, citatnost je postojala oduvijek: Platon i Montaigne citiraju na veliko. I nikome ne pada napamet reći da pretjeruju. S druge, ima epoha koje su obilježene originalnošću, kao romantizam na primjer. Problem postmoderne (opet, što je to?) je, djelomice, i u opreci s romantizmom koja, kao i svaka opreka, čuva u citatnosti trag originalnosti. Otuda rad u napetosti, vidljiv kod dobrih pisaca. A kod nas dobrih pisaca ima jako, jako malo. Kao stanovnici Maconda u <em>Cien años de soledad</em>, mi živimo u fatamorgani književnosti. Možda stoga što živimo, unatoč internetu i globalizaciji, jednu lokalnu stogodišnju prazninu, rijetkost i samoću.</div>
<div style="text-align: justify;"></div>
<div style="text-align: justify;"><strong> </strong></div>
<div style="text-align: justify;"><strong>KP: Ako se mora klasificirati, ti sigurno spadaš u moderne pisce koji se uz moderne tekstove jednakim guštom bave i antičkim. Fascinaciju je teško ne primijetiti, ali od kud dolazi?</strong></div>
<div style="text-align: justify;"></div>
<div style="text-align: justify;"><strong>N.I.:</strong> Moja fascinacija antikom dolazi iz djetinjstva. Kao dijete, čitao sam udžbenike iz povijesti mojih starijih rođaka, obožavao sam biblioteku jednog od mojih prastričeva povjesničara. Poput barbara u IV. stoljeću, kad sam bio jako mali, fascinirale su me kamene ruševine, Salona npr. čije su ruševine bile u blizini te biblioteke. Kasnije, čitao sam tekstove i još mislim ono što sam davno mislio: dao bih život da mogu napisati rečenicu poput Tacitove.</div>
<div style="text-align: justify;"></div>
<div style="text-align: justify;"></div>
<div style="text-align: justify;"><strong>KP: Velika književna ljubav ti je Marguerite Yourcenar, a u jednom intervjuu si rekao da je to iz &#8220;osobnih razloga&#8221;. Smijemo li znati koji su to razlozi? Može li se za njene <em>Hadrijanove memoare</em> reći da su klasična platforma <em>queer</em> pisanja?</strong></div>
<div style="text-align: justify;"></div>
<div style="text-align: justify;"><strong>N.I.:</strong> Pišem, kao što sam rekao, samome sebi, stoga moja &#8220;ljubav&#8221; prema Yourcenar može biti jedino osobna. To je užitak teksta, užitak čitanja. Yourcenar nije moja jedina &#8220;ljubav&#8221;, već jedna od njih, o kojoj sam opetovano pisao. Ali ja jednakom &#8220;ljubavlju&#8221; volim i mnoge druge pisce. U stvari, teško mi je zamisliti književnost (u antičkom smislu <em>litterae</em>, svega što je napisano) bez &#8220;ljubavi&#8221;. Sumnjičav sam prema tehnokratima književnosti za koje ona predstavlja dokazni materijal.</div>
<div style="text-align: justify;"></div>
<div style="text-align: justify;"><em>Hadrijanovi memoari</em> su rijedak primjer klasičnog pisanja: klasičnog u smislu klasike (antike i klasičnog kao uzoritog) te u smislu klasicizma (discipline pisanja). Sa recimo Genetovim <em>Querelle</em> ili <em>Journal d&#8217;un voleur</em> (Genet i Yourcenar su manje više suvremenici), HM opasuje polje koje bi se moglo nazvati platformom <em>queer</em> pisanja. Možda. Pojam <em>queer</em> pisanja je beznadežno inficiran politikom, što samo po sebi nije ni loše ni dobro; postaje loše kad se ta politika otkriva totalitarnom, tj. kad se kontingentna polja konstruiraju kao otpaci ili agresivni susjedi.</div>
<div style="text-align: justify;"></div>
<div style="text-align: justify;"></div>
<div style="text-align: justify;"><strong>KP: Parafrazirat ću tvoju misao i naslov da postoje oni romani za ljude koji ništa ne čitaju i romani za ljude koji svašta čitaju. Ti kao pravi književni sladokusac i ekspert sigurno možeš preporučiti neke nove buduće klasike?</strong></div>
<div style="text-align: justify;"></div>
<div style="text-align: justify;"><strong>N.I.:</strong> Baš zato što čitam klasike ne mogu preporučiti ni jednog budućeg klasika. Ne stoga što mislim da ih nema (ima novih autora koji mi se sviđaju) nego stoga što se neugodno osjećam prorokujući u budućnost za koju više volim da ostane potpuno otvorena. Imenujem li nekog budućim klasikom i to se obistini, dobivam naknadnu potvrdu vlastite pronicljivosti, što je tužno. Ali i oduzimam budućnosti sposobnost da proizvodi prave događaje, što je odvratno. Zapravo, iako kod nas ima mnogo onih koji zaposjedaju prošlost, ima ih još više, na svim poljima pa i na kulturnom, koji zaposjedaju budućnost, koji govore u ime budućnosti. I njihov govor, progresivan inače, odlično se slaže sa zazivima i inkantacijama nad prazninom o kojima sam maločas govorio.</div>
<div style="text-align: justify;"><strong> </strong></div>
<div style="text-align: justify;"><strong> </strong></div>
<div style="text-align: justify;"><strong>KP: Misliš li da je danas pisanje podcijenjeno? Gdje je danas čovjek kojemu je pisana riječ najjače oružje, gdje je intelektualac u tranziciji?</strong></div>
<div style="text-align: justify;"><strong> </strong></div>
<div style="text-align: justify;"><strong>N.I.: </strong> Da na to odgovorim, trebao bih znati što je tranzicija i što je intelektualac. A to ne znam. Mogao bih lako zazvati nekog velikog autora i proizvesti <em>simulakrum </em>odgovora&#8230; ne.</div>
<div style="text-align: justify;"></div>
<div style="text-align: justify;"></div>
<div style="text-align: justify;"><strong>KP: Puno mladih pisaca, komentatora i svojevrsnih reakcionara nema odgovornost prema onome što potpisuju. Kako se stvara odgovornost prema tekstu? Na što se sve mora misliti prije nego li se nešto objavi?</strong></div>
<div style="text-align: justify;"></div>
<div style="text-align: justify;"><strong>N.I.: </strong>Na tekst koji se piše i samo na to. Sve drugo je sekundarno, puka ekonomija razmjene prizemnih interesa.</div>
<div style="text-align: justify;"></div>
<div style="text-align: justify;"></div>
<div style="text-align: justify;"><strong>KP: Što misliš o bolonjskom procesu a posredno o studentskim prosvjedima prošle godine?</strong></div>
<div style="text-align: justify;"></div>
<div style="text-align: justify;"><strong>N.I.:</strong> Ponovit ću ono što sam rekao i napisao: sistem je dobar onoliko koliko su dobri ljudi koji ga provode. A isti ljudi su ustanovili bolonjski sistem i sad ga pokušavaju demontirati, kao obijesna djeca nezadovoljna igračkom. To je kao u starom vicu o bordelu: kad bordel ne ide, ne mijenjaju se kreveti i zastori nego kurve. Bolonja ili ne bolonja, uvijek će ostati jedna stvar: izravno suočavanje s problemom znanja i znanjem problema, i kod nastavnika i kod studenata, te otvorenost mogućnosti da to suočavanje nešto promijeni u onom koji se suočava. Ali i, kao tamna strana otvorenosti, zatvorenost promjenama i odbijanje suočavanja. Osim hvalevrijednih dnevnopolitičkih ciljeva (ne mislim to pejorativno), studentska blokada upozorila je upravo na tu zatvorenost i to odbijanje suočavanja, i to nažalost katkad sasvim nesvjesno i neizravno. Ali zbog toga nije manje dragocjena: studentska blokada, barem na mom fakultetu, je najznačajniji događaj koji se na njemu zbio u posljednje vrijeme.</div>
<div style="text-align: justify;"></div>
<div style="text-align: justify;"><strong> </strong></div>
<div style="text-align: justify;"><strong>KP: Što misliš o trendu &#8220;studies&#8221; koji se i kod nas sve više implementiraju u obrazovni sustav, više kao alternativa nego li klasično obrazovanje? (Mislim na Ženske i Mirovne studije kod nas, vani <em>LGBT studies</em>.)</strong></div>
<div style="text-align: justify;"></div>
<div>
<p style="text-align: justify;"><strong>N.I.:</strong> U tome ne vidim ništa loše ukoliko ono što zoveš &#8220;studies&#8221; uspije interiorizirati prethodno znanje: ženski studiji koji isključuju logiku i argumentaciju, kulturalni studiji koji isključuju filologiju (izabirem dva primjera iz mnogih što je naravno nepravedno) samo su<em> simulakrum</em> onog što bi trebao biti <em>studium</em> i postaju odlično rasadište, pravo sjemenište <em>simulakruma</em> intelektualca i njihovih pseudokritičkih dijaloga.</p>
<p style="text-align: justify;">
</div>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
	</channel>
</rss>
