Sapete u ideološki ular, konjski ograničenog pogleda, društvene i humanističke znanosti u postkomunističkim zemljama uglavnom služe kao pouzdana koprena prema prošlosti, ali i budućnosti. Nakon gotovo tri desetljeća zborskog pjevanja u kojem krotko sudjeluju, možemo reći da su svoju zadaću u izgradnji “društvenog konsenzusa” odradile besprijekorno: jednako kao i naša imaginacija društvenog prevrata, naša je povijesna perspektiva danas slijepa.

Možda bi bolje bilo reći: obje su nam oduzete. Ovo je trenutak u kojem valja osvijestiti da smo preblagi prema povijesnoj ulozi naših disciplina u specifičnoj postjugoslavenskoj katastrofi koju živimo: kao što indijski teoretičar Aijaz Ahmad piše u tekstu Komunistički manifest i svjetska književnost, tijekom 80-ih se nacionalistički otpor socijalizmu i teritorijalnom integritetu Jugoslavije koncentrirao upravo na nacionalnim Akademijama znanosti i umjetnosti – istim onim institucijama kojima je, kao i nacionalnim kulturama, u okviru SFRJ bio zajamčen znatan stupanj autonomije. Akademije tu pritom mogu slobodno funkcionirati kao metonimije “akademije” u anglofonom smislu – društveno-humanističke znanosti i discipline na ovim su područjima u velikoj mjeri bile suučesnice ili bar prešutne odobravateljice raspada 90-ih.

U tom smislu, kritička je povijest ovdašnjih humanističkih disciplina nasušna potreba našeg akademskog polja, preduvjet da ono napokon progleda i ozbiljno pristupi većem dijelu naših (kulturnih, književnih, umjetničkih…) povijesti. Zadaća je to koju je nedvojbeno lakše izvršiti izvana – uz navedene Ahmadove komentare, kao vrlo poticajan bismo primjer mogli izdvojiti recentnu (anti)krležološku intervenciju beogradskog profesora Predraga Brebanovića, čija knjiga Avangarda Krležiana – Pismo ne o avangardi ima implikacije znatno šire od književnopovijesnog terena na kojem prodorno operira. Srećom, postoji i niz lokalnih aktera koji su se u postojećoj političkoj i akademskoj konstelaciji uspjeli infrastrukturno izboriti za kritičku izvanjsku perspektivu.

Takvu poziciju nedvojbeno zauzima i kustoski kolektiv Blok – Lokalna baza za osvježavanje kulture, koji čine Ivana Hanaček, Ana Kutleša i Vesna Vuković. Njihovo djelovanje, osobito ono edukacijsko, proizvodi vrijedan prostor iz kojeg je moguće intervenirati u koordinate akademskog znanja. Blokov program Mikropolitike, ključan u tom smislu, održava se još od 2005. godine i predstavlja rijedak primjer sustavnog i kontinuiranog prevrednovanja osnovne optike kojom promatramo kulturno polje i umjetničku proizvodnju, a time i vladajućih pretpostavki naše humanistike.

Zadnji seminar koji se održao u sklopu Mikropolitika (28. – 30. rujna, Baza) osmišljen je u suradnji s povjesničarkom umjetnosti Sanjom Horvatinčić, proučavateljicom socijalističke spomeničke baštine čije djelovanje predstavlja izuzetno važno mjesto upliva kritičkih “istraživačkih praksi” u akademsko polje. Nazvan Baština odozdo, seminar je posvećen “kritičkim tumačenjima pojma baštine” koja “njegovu ulogu sagledavaju kroz proces uspostavljanja i održavanja kulturne hegemonije” – u ovdašnjem slučaju, kao i u slučaju drugih postsocijalističkih zemalja, hegemonije ponajprije obilježene “nacionalno-etničkim predznakom”.

Produktivan oslonac za izmještanje perspektive na lokalne politike baštine Horvatinčić je kao gostujuća urednica simpozija pronašla u radu Ruija Gomesa Coelha i Xurxa Ayána Vile, znanstvenika koji u sklopu svojeg bavljenja tzv. arheologijom suvremene prošlosti posebnu pažnju posvećuju kritičkom arheološkom proučavanju Španjolskog građanskog rata. No njihovo izlaganje Arheologija Španjolskog građanskog rata: sukob, sjećanje i socijalna pravda, kojim je simpozij i otvoren, nije se zadržalo samo na temi sugeriranoj naslovom, nego je i ponudilo koristan uvod u problematična mjesta politike arheologije, usput se osvrnuvši i na nekolicinu projekata i slučajeva važnih za arheologiju suvremene prošlosti.

Gomes Coelho je istaknuo kako je razvoj arheologije prati povijest moderniteta, dok se njena tradicionalna osnova konsolidira u 19. stoljeću, kada bujajući interes za iskopinama postaje važnim dijelom projekta izgradnje nacionalnih država. Njezina funkcija tada postaje da potvrđuje projekciju nacionalnog kontinuiteta u povijest, utemeljena na ideji korespondencije između pronađenih artefakata i društvenih grupa. Kao specifičnu pojavu koja je otvorila prostor za kritiku ovakvog  konzervativnog koncepta arheologije Gomes Coelho navodi takozvanu arheologiju suvremene povijesti. Pionirski je u tom smislu bio The Garbage Project američkog arheologa Williama Rathjeja koji je od 1973. do 1992. godine sa svojim timom proučavao odlagališta otpada u gradu Tucsonu u Arizoni, došavši do zanimljivih zaokreta u shvaćanju potrošačkih navika gradskog stanovništva.

Dok Rathjejev projekt nije posjedovao političku komponentu, kao dva primjera politiziranog arheološka angažmana Gomes Coelho je izdvojio istraživanje štrajkova rudara u Coloradu 1913. i 1914. godine i brutalne represije kojom su okončani te projekt istraživanja berlinskog Tempelhofa i tamošnjeg koncentracijskog logora. Prvi je projekt izuzetno važan jer je u jeku Reaganovih napada na sindikate razotkrio krvavu povijest razaranja radničkih i sindikalnih pokreta u SAD-u. U slučaju Colorada ona je uključivala državno potpomognuto masakriranje civila, uključujući i ženu i djecu, na što su ukazala arheološka iskapanja na lokaciji jednog od tadašnjih kampova u kojima su samoorganizirani štrajkaši živjeli. Do istraživanja Tempelhofa došlo je 2013. godine kada je počelo postajati sve jasnije da građevinski projekti prijete ne samo privatizacijom tog golemog javnog prostora, nego i prekrivanjem jednog izuzetno važnog lokaliteta čiji ga slojevi značenja – Tempelhof je ujedno bio i mjesto na koje su slijetali američki avioni tijekom sovjetske blokade krajem 40-ih – čine mjestom od iznimnog značaja za konstrukciju kolektivnog odnosa prema povijesti.

Političku i društvenu važnost arheologije na konkretnom je primjeru odnosa prema naslijeđu Španjolskog građanskog rata podcrtao je Ayán Vila. U Španjolskoj, istaknuo je, do danas izostaje aktivna i službena politika suočavanja s razdobljem Francove diktature, dok su veliki projekti memorijalizacije Rata upregnuti u brisanje republikanske opozicije. Iako je španjolska vlada nedavno najavila da će Francovi ostaci biti premješteni iz Doline palih, osnovna funkcija tog fašističkog memorijalnog kompleksa neće biti promijenjena, a ni postojanje Zakona o povijesnom pamćenju iz 2007. nije donijelo bitne sistemske promjene u tom pogledu.

Arheološki fokus na republikansku stranu u Ratu zapanjujuće je mlad – kako navodi Ayán Vila, započeo je on tek ekshumacijom trojice republikanskih boraca 2000. godine, nakon čega su uslijedile stotine istraživanja na različitim lokalitetima. Novost takvih projekata uparena s desetljećima povijesnog sljepila i potiskivanja znači da je lokalno stanovništvo još uvijek suzdržano prema njima, čemu je Ayán Vila osobno posvjedočio prilikom rada na ostacima koncentracijskog logora u Castueri na zapadu Španjolske. Riječ je o važnom projektu zbog vrlo aktivne lokalne revizionističke grupe koja nastoji prikriti činjenicu da su u Castueri nastradale tisuće republikanskih boraca, stoga je arheološka skupina nastojala iskapanja držati otvorenima za javnost, uz tjedna predavanja i dnevne izvještaje na blogu projekta – no bez dopiranja do lokalne zajednice. Kao važan rad Ayán Vila je izdvojio i istraživanje granatiranja sela Cambedo na galicijsko-portugalskoj granici, kamo su se 1946. sakrila trojica bjegunaca pred Francovim režimom. Nakon što su otkriveni, selo su opkolile španjolske i portugalske snage koje su ga za kaznu granatirale, a posljedice tog čina sa svojim su timom istražili Gomes Coelho i Ayán Vila. Njihov rad rezultirao je i javnim obilježavanjem toga događaja spomen-pločom na kojoj stoji “En lembranza de voso sufrimento 1946 – 1996” (“U spomen na vašu patnju”).

Drugi je dan simpozija donio nastavak Gomes Coelhovih i Ayán Vilinih razmatranja, ali i vrijedne doprinose drugih istraživačica i istraživača. Najdalje u povijest zagrabila je povjesničarka umjetnosti Josipa Lulić koja je, rezimirajući i analizirajući slučaj Višeslavove krstionice, kao i funkcionalizaciju ilirske baštine u proizvodnji pripovijesti o hrvatskom nacionalnom kontinuitetu, precizno razotkrila suučesništvo vlastite struke u ideološkoj dominanti. Posebno je zanimljiv historijat Krstionice, direktno upleten fašističku NDH-ovsku mitologiju: originalno otkrivena u Veneciji u 19. stoljeću, u NDH je 1942. dopremljena u zamjenu za dvije Carpacciove slike (u Veneciji su sigurno trljali ruke!), gdje je prezentirana kao nedvojbeni dio ninskog baptisterija iz VIII. stoljeća, a time i dokaz veličanstvenog povijesnog luka od prvih kneževina do nacističkih vodonoša. Problem je, međutim, što takvo tumačenje može opstati samo u okviru shvaćanja nacije kao “nulte institucije” kroz čiju prizmu se uspostavlja povijesni kontinuitet koji naturalizira ideološki okvir nacionalne identifikacije. 

Izlaganje britanskog istraživača Andrewa Lawlera Narodnooslobodilačka borba kao “ničija” baština u Bosni i Hercegovini usmjerilo se pak na sustavno zanemarivanje materijalne baštine posvećene NOB-u, ponudivši usput i neke osnovne statističke koordinate. S jedne strane nepoželjno nacionalističkim strujama, s druge neuklopivo u antitotalitaristički revizionizam EU-a, antifašističko naslijeđe u boljem slučaju ostaje zanemareno, a u gorem i aktivno uništavano – Lawlerova je procjena da čak 2-3 spomen-obilježja bivaju svjesno oštećenima u BiH na tjednoj razini. Lawler se također osvrnuo i na turističku eksploataciju spomeničke baštine koja se odvija u iscrpno kritiziranom ključu ruinofilije i “spomenikizacije”, dok u akademskom polju prepoznaje posvemašnju dominaciju povijesnog revizionizma.

Nakon projekcije dokumentarnog filma Drežnica Slavka Goldsteina iz 1964. godine, fantastičnog i iz perspektive predrasuda o jugoslavenskoj cenzuri vrlo otvorenog prikaza problema s kojima se drežničko stanovništvo suočavalo na periferiji socijalističke modernizacije, uslijedilo je izlaganje Sanje Horvatinčić Slobodni partizanski teritorij kao baština zajednice: Povijest i društveno sjećanje na NOB u drežničkom kraju. Iako zamišljeno kao uvod u posjed spomen-području Drežnice koji se imao održati sljedeći dan, izlaganje je ponudilo detaljnu sliku jednog specifičnog lokaliteta, njegove promjenjive povijesti tijekom Drugog svjetskog rata, kao i njegove društvene funkcije tijekom socijalizma.

Seminar je zaključila znanstvena suradnica i predavačica na zagrebačkom Filozofskom fakultetu Helena Stublić, čije izlaganje “Neželjena” baština u Hrvatskoj? Pogrešno tumačenje i aproprijacija pojma se, polazeći od proučavateljica poput Laurejane Smith i Helaine Silverman, bavilo polemičkim terminološkim intervencijama u polje proučavanja baštine, odnosno pojmovima kao što su “teška”, “sporna” i “disonantna” baština. Vraćajući se lokalnom kontekstu, kao primjer takve “teške” ili “neželjene” baštine Stublić je izdvojila pripajanje zagrebačkog Muzeja revolucije naroda Hrvatske Hrvatskom povijesnom muzeju 1991. godine, što je dovelo i do potpunog zapuštanja ideološki nepodobne zbirke.

Iako se kretao na terenu povijesti umjetnosti i arheologije, teško je ne uvidjeti važnost implikacija ovog seminara za šire polje ovdašnje humanistike. Ne vrijedi li, primjerice, za Višeslavovu krstionicu isto što i za artefakte uzimane za dokumente književne aktivnosti, koji projiciraju kontinuitet povijesti književnosti upravo kao nacionalne povijesti, ponekad sve i od Bašćanske ploče? Ne vrijedi li isto zapravo za kompletnu našu povijest književnosti – za Ujevića i Krležu, kao i za srednjevjekovne zapise? Ne upućuje li nas zanemarivanje socijalističke spomeničke baštine podjednako na naše sljepilo spram jugoslavenskog konteksta pri razumijevanju naše književnosti druge polovice 20. stoljeća? Zasigurno bi se i u ostalim disciplinama mogla postaviti srodna pitanja. U tom smislu, Baština odozdo relevantan je poticaj na razmišljanje svima koji se žele baviti kritičkom humanistikom – onom koja neće prešućivati ni nacionalističku mitologiju ni neoliberalnu komodifikaciju koja proždire naše jedinstveno povijesno naslijeđe.