Riječ kreativnost dolazi od latinske riječi creatus koja znači stvoriti. Stvoriti znači imati snagu proizvesti nešto iz ničega.  Čovjek stvara iz onoga što nalazi oko sebe i pretvara u nešto novo.  Znači, kreativnost je poput kuhanja: miješanje i kombiniranje postojećih namirnica da se pripremi bolji i ukusniji obrok nego što su same namirnice.

Jelena Dabić je rođena 1981. godine u Varaždinu. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2006. godine. Članica je HDLU-a i udruge LIKUM. Izlagala je na više samostalnih i skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu.

Izvor: MV Info

Nesretni snimatelj nije prvi koji je ostao bez posla zato što se na ovaj ili onaj način zamjerio kasti naših političara. Nema pritom niti pinku razlike jesu li oni desne ili lijeve provenijencije. Sjetite se, primjera radi, izvjesnog Krešimira Mišića. Krešimir, Krešimir M…zvuči poznato…ma sjetit ćete se do kraja ove rečenice…i shvatiti da to ipak nije najbolji hrvatski glumac mlađe generacije (on je Mikić), a bogami ni onaj simpatični mladić koji vodi Na rubu znanosti (on je Mišak). Ćorak, dakle. Nema veze – pravo da vam kažem – morao sam i ja skoknuti na internet da provjerim kako se zvao policajac koji je zaustavio inače nezaustavljivog zagrebačkog gradonačelnika one kobne večeri kada se ovaj zapio, sjeo za volan i dodatnom konjskom snagom pritisnuo papučicu gasa. Policajac je, sjećate se, dobio otkaz.

Prošle godine u otprilike ovo vrijeme – tijekom Splitskog ljeta – održana je generalna proba predstave Bakhe u režiji Olivera Frljića. Više nego o kostimografiji, mizansceni ili glumačkim izvedbama pričalo se o aluzijama na bivšeg premijera kojima je predstava naprosto vrvjela. Nije prošlo ni par dana a svi mi skeptici koji smo smatrali da u 21. stoljeću kritički značaj teatra ne seže ni centimetar dalje od mezanin lože morali smo priznati u kojoj smo zabludi živjeli. Predstava je, sjećate se, prvo zabranjena pa je ta ista zabrana ukinuta da bi u konačnici bila skinuta s programa.

Sad dolazimo do Ivana Cvirina koji je tog vrućeg ljetnog dana, prema vlastitom priznanju, odjenuo hlače, jedinu raspoloživu čistu majicu i krenuo na posao. Pripremao se za snimanje još jedne izjave premijerke Kosor i vjerojatno se ni u snu nije nadao što će ga zadesiti. Nakon što je netko primijetio natpis na njegovoj majici i prišapnuo to premijerki ona je povišenom intonacijom rekla da su “svi gosti u Vladi dobrodošli, no da takve ispade neće tolerirati”. Lako je shvatiti nepromišljenu izjavu premijerke Kosor. Dobar dio nas ovih dana sluša cvrčke, leži u sjeni borova i gleda led kako se otapa u čaši. A ona? Sa službenim unapređenjem dobila je naputak bivšeg šefa koji se sastojao od jedne jedine rečenice: Jadro, sad ti preuzmi. A u zemlji katastrofa! Znate li vi kako je teško svaki drugi dan upinjati se da skužite o čemu vam to Rohatinski priča makar nemali blage veze o makroekonomiji, tečaju nacionalne valute i fiskalnoj politici? Ili možda mislite da je lako svaki drugi dan gledati onog Friščića koji vas ucjenjuje izlaskom iz Vlade ako njegovim seljacima ne date novac kojeg, by the way, nemate odakle namaknuti? Ili da uživa sastančiti s nabrijanim sindikalnim čelnicima koji neće pa neće da potpišu smanjenje plaća i povećanje poreza? Nije nimalo lako. I onda da vas nakon svega toga neki novinarčić, snimateljčić ili što već je vrijeđa u vašem dvorištu. E pa, ne bute taj film više gledali.

Nije naša premijerka Bono Vox. Njemu nakon napornih snimanja u studiju i još napornijih turneja s drugim momcima iz U2-a ostaje elana za humanitarni rad od Sudana do Kambodže. I nakon svega toga (zbog čega ga i najveći cinik poželi stisnuti za ruku) ima dovoljno duha da se na svoj račun prilično okrutno sprda s Sashom Baronom Cohenom i Rickyjem Gervaisom. Ali okej, Jadranka nije Bono, a zapravo nije važno ima li smisla za autoironiju. Važno je samo je li zbog nje RTL raskinuo ugovor s Cvirinovom tvrtkom. Pa je li?

I je i nije. Premijerkina reakcija definitivno nije bila na mjestu. RTL-ov snimatelj nipošto nije gost u Vladi nego čovjek na radnom mjestu koji je, eto, na prilično duhovit, ali istodobno benigan način iskazao ono što dosta nas misli, ali nema priliku reći. U zdravom društvu – kako je to lijepo napisao jedan pametan čovo – građani se ne bi trebali bojati svoje Vlade, već bi se Vlada trebala bojati svojih građana. I to stvarno stoji. Ali, s druge strane, teško mi je povjerovati da je Kosorica zapravo tražila Cvirinov otkaz. Ili da je Sanader tražio da Bakhe budu otkazane. Ili pak da je Bandić inzistirao da se Mišiću uruči otkaz. Bit će prije da je to stvar mentaliteta tako karakterističnog za slabije razvijene zemlje čija je glavna boljka korupcija koja metastazira u zloćudan oblik potpuno nepoznat normalnom društvu.

Pokušat ću s malo manje literariziranja. Negativci u ova tri slučaja nisu političari, već osobe nadređene osobama kojima je onako naprasno uručen otkaz. Dakle, šef zagrebačke policije, intendant splitskog kazališta i onaj tko je već na čelu RTL-a. Otkaze su podjelili tako da su prešutno očekivali političarevu protuuslugu. Ili, u barem jednom od ova tri slučaja, čak ni to, nego samo ekspresno otklanjanje mogućnosti da ne padnu kao kolateralne žrtve malovjerojatne političke vendette. Proći će puno duže od vremena potrebnog da uskladimo našu legislativu s europskom da bi se ovaj problem riješio. To je stvar našeg mentaliteta koji se ne mijenja tako brzo.

Na ovim prostorima pokazati zube možete jedino kad se široko nasmijete, ispravite pogrešku i obećate šefu da se nešto slično više neće ponoviti. Ili šefici- ako baš hoćete.