Program je ciljao analizirati procese kapitalističke restauracije koji su proizveli periferizaciju privreda i društava istočnoeuropskih postsocijalističkih zemalja. Kroz seriju predavanja i razgovora inzistiralo se na kritici “tranzicijskih” i “eurointegracijskih” procesa iz perspektive ljevice, kako bi se osvijetlile postojeće pozicije i uloge ovih zemalja unutar globalnog kapitalizma, ali i promislile moguće alternative sadašnjem stanju.

Predavanja koja će 9. studenog u 18, odnosno u 20 sati održati Boris Kagarlitsky i John Milios bit će ujedno i posljednja iz ciklusa u sklopu kojega su tijekom ove godine predavanja održali Primož Krašovec, Asbjørn Wahl, Ursula Huws, Catherine Samary, Goran Musić, Michael A. Lebowitz, Hilary Wainwright, Anita Tolić, Bercan Aktaş i Dinko Kreho.

Boris Kagarlitsky će u okviru odgovora na pitanje zašto ekonomska kriza još uvijek ne dovodi ni do kakve ozbiljne društvene promjene govoriti i o obnovi i razvoju kapitalizma u Rusiji, imperijalističkim aspiracijama post-sovjetskog režima, ali i o lijevim popzicijskim pokretima u toj zemlji. S obzirom da je Srbija i dalje djelomično zaglavljena između Bruxellesa i Moskve, značajno je čuti suvremene političke analize jednog od najznačajnijih ruskih lijevo orijentiranih društvenih znanstvenika i aktivista. 

John Milios će se u svom predavanju koncentrirati na teme europske ekonomije i političkih mogućnosti unutar zemalja europske jezgre i periferije. On će analizirati procese periferizacije i posljedice financijske krize, kao i perspektive krize eurozone. Govorit će i o mogućim alternativama europske ljevice, s posebnim naglaskom na grčku Sirizu.

Izvor: CPE

Najveća kriza kapitalizma poslije Velike depresije – računajući od bankrota investicijske banke Lehman Brothers u rujnu 2008. godine – ušla je u svoju šestu godinu. No unatoč visokim očekivanjima u njezinoj ranoj fazi, ljevica od krize nije uspjela politički profitirati. Tijekom tog perioda svjedočili smo nastajanju protestnih pokreta od SAD-a do Španjolske, od Islanda do Bugarske, ali s izuzetkom Grčke te mobilizacije dosad nisu uspjele ugroziti hegemoniju sila koje predsjedaju nad perpetuacijom statusa quo. Neoliberalizam nije samo nadživio sva proročanstva o njegovoj skoroj propasti, nego se intenzivirao u, čini se, beskrajne cikluse štednje, privatizacije i sve neuvijenijih napada na radništvo.

Na Zapadnom Balkanu, ali i velikim dijelovima Istočne Europe, kriza i politike koje se provode kao odgovor na nju moraju se činiti kao sablastan povratak u vrlo recentnu prošlost. Mnoge karakteristike “tranzicijske depresije”, koja je većinu nekoć socijalističkih zemalja zahvatila ranih devedesetih, ponovno su tu i sve više poprimaju značajke nove okrutne istočnoeuropske “normalnosti”. Oni koji su utočište potražili u Europskoj uniji sada su prisiljeni uvidjeti da je i taj projekt prožet dubokim kontradikcijama i strukturnim asimetrijama. Logika integracije putem konkurencije umjesto da dovede do “istovremenog podizanja svih čamaca”, koje obećaje ortodoksna ekonomska teorija, proizvela je duboku podjelu na centar i periferiju unutar same Europe. Slobodnotržišno je natjecanje, ukratko, rezultiralo upravo onom vrstom ishoda koji su njegovi principijelniji kritičari s ljevice oduvijek predviđali.

Unatoč tome, ljevica ostaje slaba i marginalizirana, posebno u zemljama nasljednicama bivše Jugoslavije. Teško breme historijskog razočaranja u socijalističke eksperimente 20. stoljeća dugo je doprinosilo ušutkivanju svake principijelne kritike kapitalizma u regiji (i Istočnoj Europi u cjelini), dok su istovremeno obećanja europske integracije osiguravala zadnju instancu legitimacije procesa kapitalističke restauracije. Iako je kriza razotkrila duboke pukotine u tom narativu, uspon Zlatne zore u Grčkoj i Jobbika u Mađarskoj pokazuju da bi bez snažne obnove ljevice ta potencijalna politička otvaranja mogla pogodovati ponovnom pojavljivanju i onih oblika desnog radikalizma koje već dugo smatramo patologijama davne prošlosti.

Fotografija: Alexis Tsipras u grčkom srednjoškolskom časopisu Schooligans

Program će pratiti izložba It’s the Political Economy, Stupid (To je politička ekonomija, budalo), koja povezuje grupu kritičkih međunarodnih umjetnika. Kroz video radove, instalacije i printove, ova izložba otvara pitanje nije li došlo vrijeme da se odupremo disciplinirajućem diktatu kapitalističke logike i da, uz pomoć umjetnosti, započnemo spašavanje samog pojma društvenog. Izložbu su osmislili umjetnik iz Beča, Oliver Ressler, i kustos i pisac iz New Yorka, Gregory Sholette. It’s the Political Economy, Stupid već je uspješno gostovala u Grčkoj, SAD-u i Finskoj.

Na izložbi sudjeluju Filippo Bert, Libia Castro i Ólafur Ólafsson, Paolo Cirio, Institute for Wishful Thinking, Noel Douglas i drugi.

Tjedan će biti otvoren 30. rujna u 18 sati u Centru za kulturnu dekontaminaciju predstavljanjem programa, izložbe, umjetnika i razgovorom o politici vizualne reprezentacije krize i protesta. Sudjeluju Noel Douglas, Grupa ŠKART i Udruženje Kurs.

Na panel diskusijama tijekom tjedna najavljeni su sudionici Michel Husson, Marko Kostanić, Gabriel Sakellaridis, Sašo Furlan, Mariya Ivancheva, Zdravko Saveski, Artan Sadiku, Lilijana Burcar, Dora Levačić, Vedrana Bibić i drugi.

Za preuzimanje publikacija koje će biti predstavljene tijekom programa, posjetite internetsku stranicu Rosa Luxemburg Stiftung gdje možete pronaći i cjeloviti program diskusija.

Izvor: CZKD / Fotografija: David Plakke

No danas, u 21. stoljeću, radnička klasa na spominjanje komunizma ne pomišlja na snove 19, nego na iskustva 20. stoljeća. To sjećanje (i stvarno i prenapuhano) zahvatilo je maštu masa te stoga djeluje kao materijalna sila koju neće biti moguće odagnati mantrom ‘Komunizam! Komunizam!’, koju danas izvikuju poneki filozofi i drugi mađioničari riječi. Treba nam nova vizija, novi san. Kao što je Hugo Chavez kazao u Porto Alegreu 2005. godine, ‘Moramo nanovo izumiti socijalizam’. No otkud će ta vizija doći i na koji bi način trebala istisnuti bauk komunizma 20. stoljeća? Izvjesno je da neće gotova izroniti iz Zeusove glave. Nasuprot tome, polazna točka za razvoj vizije socijalističke alternative mogu biti samo postojeće borbe i otpori radnika protiv nasrtaja kapitala.

Razmotrit ću važnost polaženja od onoga što ljudi smatraju poštenim i kako se bore protiv kršenja tih predodžbi o poštenju. Zatim ću istaknuti važnost da se ide preko te moralne ekonomije radničke klase, i to u smjeru borbi koje pokreće politička ekonomija radničke klase. Viziju u temelju potonje, kao i koncept socijalizma za 21. stoljeće, razmotrit ću na općenitoj razini, ali i u odnosu na specifično iskustvo Venezuele”, piše Micheal A. Lebowitz.

Lebowitz je profesor emeritus ekonomije na Sveučilistu Simon Fraser u Vancouveru i autor studija The Socialist Alternative, Beyond Capital: Marx’s Political Economy of the Working Class (dobitnik nagrade Isaac Deutscher Memorial Prize za 2004. godinu), Build It Now: Socialism for the Twenty-First Century, Following Marx: Method, Critique and Crisis i The Contradictions of Real Socialism: The Conductor and The Conducted. Radio je kao direktor Programa za transformativnu praksu i ljudski razvoj u Centro Internacional Miranda u Caracasu u Venezueli od 2006. do 2011. godine.

Predavanje će se održati u petak, 3. svibnja, u 19 sati u dvorani D5, a organizira ga Centar za radničke studije uz podršku Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe.

Sadržaj zbornika čine transkripti pojedinih izlaganja, a pridodan je i prijevod teksta Kriza kao kapitalistička prilika britanske teoretičarke rada i globalizacije Ursule Huws, kao i naknadni intervju sa Živoradom Mrkićem, predsjednikom Novog sindikata zdravstva. Osim spomenutih, publikacija sadrži tekstove Stipe Ćurkovića, Primoža Krašovca, Gorana Musića, Vide Knežević i Dubravke Sekulić, a u radu konferencije sudjelovali su još i Milan Grujić, Radule Ristić, Sanja Petkovska, Jelena Veljić, Branka Ćurčić i Nebojša Milikić. 

Publikacija – koju besplatno možete preuzeti ovdje – objavljena je uz podršku Fondacije Rosa Luxemburg.

Izvor: Centar za politike emancipacije

Tema roda i ljevice zapostavljena je i obojena mnogim predrasudama i zato predstavlja izazov, izvor inspiracije i zanimljiv poticaj za sve aktiviste i aktivistkinje, studente i studentice, istraživače i istraživačice, kao i sve one kojima je bavljenje alternativnim politikama zadovoljstvo i područje interesa. 

O temama Pitanje klase u feminizmu, Antifašizam i ženski pokret nakon Drugog svetskog rata, Socijalizam i feminizam, feminizam u socijalizmu, Feminizam i radikalna levica, Nova levica i feministički pokret, savremena stremljenja i izazovi na tribinama ovog ciklusa govorile su Nadežda Čačinović, Gordana Stojaković, Sonja Drljević, Andjelka Milić, Milica Ruzičić, Marijana Radulović i Ankica Čakardić, čiji se tekstovi nalaze u publikaciji besplatno dostupnoj ovdje.

Izvor: Centar za kvir studije

Nadežda Čačinović predaje na Sveučilištu u Zagrebu. Istaknuta hrvatska filozofkinja, feministička teoretičarka i aktivistkinja, jedna od osnivačica Centra za ženske studije, od 2009. predsjednica Hrvatskoga centra PEN-a. Autorica je mnogobrojnih radova. Objavila je knjige Subjekt kritičke teorije, Pisanje i mišljenje, Estetika njemačke romantike, Estetika, Ogled o pismenosti, U ženskom ključu, Doba slika u teoriji mediologije, Vodič kroz svjetsku književnost za inteligentnu ženu, Zašto čitati filozofe. Uredila je zbornik Žene i filozofija.

Prvo predavanje u ciklusu Rod i levica bit će održano 12. travnja, u četvrtak u 19 sati, u beogradskom Domu omladine.

Izvor: Dom omladine Beograda

U dvodnevnoj seriji razgovora u kojima će sudjelovati društveni teoretičari i teoretičarke, predstavnici i predstavnice sindikata, radnici i radnice u kulturi, studentski aktivisti i aktivistkinje pokušat će se zajednički pronaći odgovore na barem neka od sljedećih  pitanja: Što su uopće javna dobra? Koje nam sve opasnosti prijete ako zdravstvo, obrazovanje i komunalne djelatnosti prepustimo logici profita? Koje su specifičnosti shvaćanja javnog dobra u socijalizmu i kapitalizmu? Kako su u neoliberalizmu tretirani kultura i umjetnosti i kakva je danas pozicija radnika i radnica u kulturi? Kakvu ulogu u oblikovanju neoliberalne politike privatizacije i komodifikacije javnih dobara ima takozvana tranzicijska država? Da li je moguće stvoriti širi front za obranu javnih dobara? Kako prepoznati i povezati aktere? Da li su borbe za obranu javnih dobara kratkoročne ili je moguće da one pokrenu politički projekt za pružanje alternative neoliberalnom kapitalizmu?

Konferencija U borbi za javno dobro: Analize, strategije i perspektive bit će održana 7. i 8. travanja u Beogradu. Više informacija, uključujući program konferencije, možete potražiti  ovdje. 

Sjećanje i suvremenost

Uvodna diskusija pod naslovom Sjećanje i suvremenost dala je priliku nekadašnjim akterima Korčulanske ljetne škole – Zagorki Golubović, Božidaru Jakšiću, Gaji Sekuliću, Nebojši Popovu i Linu Veljaku – da okupljenima približe okolnosti nastanka i nestanka filozofije prakse. Antropologinja i sociologinja Zagorka Golubović podsjetila je da je časopis Praxis nastao kao rezultat razvijajuće i intenzivne suradnje zaposlenika triju fakulteta nakon Bledske konferencije 1960. godine koja je u retrospektivi, barem za potrebe historizacije u narativnoj formi, prepoznata kao ishodište novog filozofskog projekta. Polemika oko teorije odraza rezultirala je podjelom na frakciju za koju je ona ostala neupitnom i frakciju koja je teoriju odraza, prema riječima Božidara Jakšića, smatrala “neadekvatnom i nedovoljnom osnovom za razumijevanje čovjekove spoznaje i stvaralačke aktivnosti“. Marxovi rani radovi pružili su književni korpus za filozofski zaokret prema heterodoksnom humanističkom marksizmu. Takvo pozicioniranje združilo je u mnogočemu različite filozofe na stvaranju zajedničke platforme koju je izložio Gajo Petrović u redakcijskom uvodniku prvog broja časopisa Praxis nazvanom Čemu Praxis: “Želimo filozofski časopis u onom smislu u kojem je filozofija misao revolucije: nepoštedna kritika svega potojećeg, humanistička vizija doista ljudskog svijeta i nadahnjujuća snaga revolucionarnog djelovanja”. Golubovićeva naglašava kako je takva misao temelj društva koje bi bilo alternativa birokratskom socijalizmu i vulgarnom kapitalizmu. Problem je što takvo poimanje filozofije implicitno dovodi u pitanje njenu autonomiju zbog čega intelektualni rad praxisovaca može djelovati kao scenski drugačije postavljeno, ali zapravo ponovljeno uprizorenje drame između Jugoslavije i Sovjetskog saveza koja je praizvedbu imala dvanaest godina ranije. Treba spomenuti izlaganje Nebojše Popova koji je dao ton cijeloj diskusiji naglašavajući kako Praxis nije samonikla pojava u jugoslavenskoj kulturi te da ga ne treba idolatrijski promatrati izdvojenog iz društvenog konteksta. Geneaologija bi njegove prethodnike našla u sukobu na književnoj ljevici, poslijeratnom otporu boljševizaciji zemlje i već spomenutoj Bledskoj konferenciji. Ako je oko interpretacije nastanka Praxisa i Korčulanske ljetne škole bilo nešto trenja, oko okolnosti njegova kraja nije bilo podijeljenih mišljenja. Dosljedno ustrajući na bespoštednoj kritici svega postojećeg postupno je postajao alternativa vladajućem režimu koji je sam bio svojevrsna alternativa ostalim zemljama socijalističkog lagera. U uskom idejnom polju ljevice nije bilo prostora za toliko nesvodljivih ideoloških koncepcija.

Kultura i umjetnost

Teoretsko-politička problematizacija međuovisnosti filozofije i novih umjetničkih tendencija s naglaskom na kinematografiju bila je okosnica izlaganja Krunoslava Stojakovića naslovljenog Praxis kao kognitivni okvir kulture. Umjetnost i filozofija prakse u kontekstu kasnih šezdesetih godina u Jugoslaviji pokazuju izvjesnu homologiju pretpostavljajući revolucionarnu djelatnost koja humanizira svijet svojim integralnim dijelom. Samooblikovanje umjetnika odvija se uz pomoć ideje o kritičkoj funkciji intelektualca. Petrović i Kuvačić intelektualca vide kao mislioca koji  svojom aktivnošću upućuje na temeljne probleme i mogućnosti njihova rješavanja u svom vremenu. Umjetnici i filozofi na različite načine tragaju za onim što još nije. Branka Ćurčić je u zanimljivom izlaganju Kultura pa meri čoveka? današnju konfiguraciju kulturnog polja promislila suprotstavljajući perspektivu humanističkog razumijevanja kulturnog stvaralaštva karakterističnu za jugoslavenske praxisovce i perspektivu društvene uvjetovanosti kulture kao oblika proizvodnje karakterističnu za talijanske operaiste. Kategorijalni aparat koji pružaju operaisti puno je pogodniji za analizu neoliberalne organizacije radnog procesa. Konačna ocjena autorice jest da su oni vjerniji marksističkoj tradiciji koja bi trebala tretirati kulturno stvaralaštvo kao ljudsku proizvodnju bez da je pritom svede na ekonomsku proizvodnju. Članak Jugoslavenska kultura Gaje Petrovića pogodan je da shvatimo doseg i ograničenje filozofije prakse u analizi kulture: “O proizvodnji kulturnih dobara možemo zapravo govoriti samo ako pod proizvodnjom mislimo stvaranje; o potrošnji kulturnih dobara možemo govoriti samo ako time mislimo su-doživljavanje. Proizvodnja i potrošnja kulturnih dobara nisu djelatnosti u kojima djelatnik može ostati bitno neizmijenjen. Time što stvara kulturna dobra i čuva ih živeći u njima i sa njima, čovjek stvara sama sebe kao kulturnog čovjeka”. Sam vokabular opire se kooptaciji od strane kapitalističke logike. Kultura je predstavljena nekonfliktnom, imaginativnom sferom unutar koje se mehanizmi podređivanja, iskorištavanja i kontrole ne mogu misliti. Praxisovsko poimanje kulture nije deskriptivno, nego – potpuno oksimoronski, ali ipak točno – neodređeno preskriptivno. Govori da bi stvari mogle biti drugačije, ali ništa više od toga. Izlaganje Gala Kirna pod naslovom Crni val kao umjetnički odraz Praxisa? nadovezalo se na pitanja otvorena u prethodnom dijelu panela. U diskusiji se došlo do zaključka da nije bilo direktne transpozicije ideja između filozofije prakse i jugoslavenskog novog filma, već da su određene sličnosti u vidu kritike usmjerene prema sistemu bile rezultat djelovanja unutar zajedničkog kognitivnog miljea. Kontekst obilježen izvjesnom liberalizacijom koja je uslijedila nakon Rankovićeva pada dopuštao je autonomiju određenih polja. Da bi se shvatila klasna borba u jugoslavenskom socijalističkom društvu treba proučavati materijalne uvjete kulturne proizvodnje čemu praxisovci nisu pridavali dovoljnu pozornost.

Filozofija

Panel o filozofskom nasljeđu Praxisa otvorila je Ankica Čakardić izlaganjem naslovljenim Određenje i kontekst ljevice u tržišno orijentiranim društvima. Artikulacija ključnih problema neoliberalnog društva koje pokušava na tržište preusmjeriti zadovoljavanje osnovnih ljudskih potreba istodobno prividno dokidajući političke prakse vodilo je prema pitanju formiranja univerzalnog subjekta promjene. Može li danas radnička klasa biti subjekt kojeg bi suvremena ljevica zastupala? Ozren Pupovac u izlaganju Tko je subjekt univerzalne prakse? pokušao je dati odgovor na pitanje što od filozofije prakse treba zaboraviti, a što je vrijedno pamćenja. Pupovac humanističku praxisovsku filozofiju koja računa s ljudskom biti koja je apstrahirana od društvenog razvoja, smatra svojevrsnim anakronizmom. U poimanju ljudske biti kao neprestane samoinvencije Kangrga i Petrović osciliraju između transcedentne i empirijske koncepcije. Subjekt revolucionarne prakse implicitno ostaje neodređen. Potencijal za promjenu je svugdje i nigdje. Dug prema filozofiji prakse Pupovac vidi u inzistiranju na pitanju jednakosti koja dovodi u pitanje svaki historijski i diskurzivni determinizam. To otvara mogućnost za shvaćanje jednakosti subjekta kao pretpostavke nadilaska postojećih nejednakosti na način Badioua ili Rancierea. Zaključno izlaganje nazvano Ontologija revolucije održao je Thomas Seibert koje je tražio sličnosti i razlike između praxisovske filozofije i nekih od najutjecajnijih imena na svjetskoj filozofskoj sceni poput Derride, Foucaulta, Badioua, Hardta i Negrija.

Jednakost i sloboda 

Činjenica da zbog vremenske ekonomičnosti grupaciju divergentnih filozofa, časopis i njegov sadržaj nekritički jednako imenujemo došla je do izražaja na sljedećem panelu. Hrvoje Jurić u izlaganju Anarhizam i marksizam u perspektivi Praxis-filozofije akribično je ukazao na niz razlika u odnosu prema anarhističkoj misli između Predraga Vranickog, Milana Kangrge i Gaje Petrovića. U skladu s marginaliziranjem anarhizma kao jednog od akutnih oblika dječje bolesti ljevičarenja, Predrag Vranicki – autor Filozofije historije – ovom je odvjetku ljevice posvetio samo par redova u svojem trotomnom kapitalnom djelu. Milan Kangrga je bio blaži u infantiliziranju anarhizma naglašavajući kako se  marksizam i anarhizam zalažu za ukidanje države kao posrednika između čovjeka i njegove slobode, odnosno države kao prividne zajednice koja ideološki nadomješta ono što se naziva općost kao čovječnost čovjeka. Način na koji je to ukidanje moguće učiniti i osnovne zamisli o postdržavnoj organizaciji su, misli Kangrga, međusobno nesvodljivi, što je bilo indikativno već u burnom razlazu između Marxa i Bakunjina. Najsrdačniji odnos prema anarhizmu od svih praxisovaca imao je Gajo Petrović. Potaknut birokratskom kontrarevolucijom nakon šezdesetosmaških zbivanja unutar kojih su studenti bili optuživani za anarhizam, Petrović je naglasio istovjetnost anarhizma i marksizma u borbi koja želi srušiti teror države i otvoriti prostor za samoorganizaciju društva koja kreće odozdo. Michael Koltan u izlaganju Praxis-filozofija i antiautoritarni pokreti upozorio je na trenje između novih strujanja na ljevici u poslijeratnoj Europi koja je podignuta uz pomoć Marshallova plana. Organizacije okupljene u komunističke stranke na Zapadu koje su bile pod utjecajem Moskve nisu bile identične novoj ljevici u Zapadnoj Europi nastaloj konfrontacijom dvaju blokova formiranih u sumrak Drugog svjetskog rata koja opet nije bila identična šezdesetosmaškoj generaciji koja je iznijela revoluciju. Posljednja grupacija nije odvjetak radničke tradicije već socijalna posljedica nezapamćenog poslijeratnog gospodarskog rasta. Generacija koja nema iskustvo življenja u predratnom društvu i masakrom koji je uslijedio kulminacijom njegovih kontradikcija došla je u konflikt s generacijom koja je iznijela rat na svojim leđima i bila ponosna na obnovljeno društveno tkivo. Opasnost ovakve konceptualizacije promašuje bit šezdesetosme. Lijevi revizionizam koji reducira tadašnja društvena gibanja na generacijski sukob, a njegove aktere proglašava naturalističkim utopistima gubi iz vida važnu činjenicu; to je bio strahoviti seizmički drhtaj koji je temelje društvenog konsenzusa. Ljudi su na praktičnoj razini stekli djelatnu svijest o umjetnom i trenutnom karakteru institucija nakon čega je krenulo postavljanje pitanja o legitimnosti i podrijetlu vlasti što ni iznimno učinkovita kapitalistička kontrarevolucija nije mogla zatrti.

Kritika birokracije i nacionalizma

Praxisovska filozofija bila je intervenirajuća po svojoj biti pa je njen odnos prema nacionalnom pitanju od posebnog značaja. Luka Bogdanić i Ana Dević su u komplementarnim izlaganjima događaje s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća predstavili kao otvoreni sukob praxisovaca s aparatima vlasti uslijed kojeg je ugušena dotadašnja izdavačka i organizacijska aktivnost jugoslavenskih filozofa. Krajem zlatnog doba radničkog samoupravljanja i postupne orijentacije na tržišnu privredu 1965. godine, stvoren je hibridni sistem u kojem nije postojalo ni centralno planiranje ni slobodno tržište. Počelo je postupno socijalno raslojavanje među stanovištvom. Društvene nejednakosti energično su artikulirane u samo tri godine na dva potpuno oprečna načina. Prvo, nezadovoljstvo tektonskim društvenim poremećajima prvi put je ozbiljno iskazano u lipnju 1968. Nacionalistički damnatio memoriae u devedestima teško je oštetio taj dio zajedničke jugoslavenske prošlosti, ali nemoguće je potpuno izbrisati sjećanje na poglavito beogradske studenate koji su naglašavali da se ne bore za svoje materijalne interese i da su ogorčeni sve oštrijim društvenim i ekonomskim razlikama. Jezgra uredništva Praxisa dala im je podršku dovodeći pritom sebe u izravan sukob s centralnom vlasti. Drugo, zagrebačka gibanja imala su sasvim drukčiji karakter. Nezavisnost etatističkih republika s njihovima zasebnim nacionalnim privredama i s njima povezanim zasebnim interesima, dovela je do pojave nacionalizma artikuliranog od strane kulturnjaka povezanih s Maticom hrvatskom, studenata zagrebačkog sveučilišta i dijela rukovodstva SKH. Iako njihove akcije nisu bile koordinirane, zajednička osnovica za političko djelovanje im je bio mit o pljački Hrvatske. Praxisovci nisu samo osuđivali bujanje nacionalizma, već su minuciozno analizirali uzroke njegove pojave i upozoravali na moguće kataklizmičke posljedice za radnički pokret u zemlji. Uzorni primjer pruža Kangrgin rad Fenomenologija ideološko-političkog nastupanja jugoslovenske srednje klase. Jugoslavenska srednja klasa u nastajanju nacionalizam preuzima kao ideologiju potrebnu za preuzimanje vlast. Iako je vlast velikim dijelom kooptirala diskurs praxisovaca o nacionalizmu, oni nipošto nisu isti. Iz  pisanja praxisovaca jasno se vidi da nacionalizam može poslužiti kao artikulacijska osnova nove klase upravo zato što državna organizacija dijeli Savez komunista u šest dijelova od kojih svaki zastupa svoj birokratsko-financijski interes. To je možda istina, ali treba biti oprezan s interpretacijom tog zaključka što na konferenciji nije bio slučaj. Nizom jednačenja koji kaže da je jedan partija, jedna republika i jedna nacija poželjnija od više njih nismo apsolutno ništa rekli o proizvodnim i vlasničkim odnosima u društvu. Kad vas struja nosi prema separatističkoj Scili, jasno je da biste se radije kretali prema unitarističkoj Haribdi. Ali da je bilo obratno…

Praxis u Istočnoj Europi

Paneli zadnjeg dana konferencije bili su posvećeni recepciji Praxisa u Istočnoj i Zapadnoj Europi. Izlaganje Matthiasa Istvána Köhlera opisalo je kulturne transfere između Korčulanske i Budimpeštanske škole. Nakon 1956. može se u Mađarskoj dokumentirati postojanje intelektualnih mikroklima koje su dopuštale razvoj heterodoksne marksističke misli. U tom kontekstu treba promatrati razvoj Budimpeštanske škole čiji su prominentni čalonovi – Ágnes Heller, Ferenc Fehér, György Márkus  i Mihály Vajda – izašli ispod kabanice Györgya Lukácsa. Odnos mladih teoretičara i  marksističkog nestora bio je ambivalentan i nerijetko napet. Postavlja se pitanje na koji je način Korčulanska ljetna škola utjecala na intelektalnu formaciju ovih mislilaca. Köhler kaže da međudjelovanje njenih sudionika gotovo nimalo nije utjecalo na razvoj marksističke misli u Mađarskoj, ali da je Budimpeštanska škola na drugačiji način profitirala od korčulanskih susreta. Dalmatinski otok služio je kao relej za literaturu proskribiranu u Mađarskoj. Radovi Agnes Heller posvećeni subjektivnoj alijenaciji i njeno zalaganje za transformaciju svakodnevnog života, počevši od obitelji kao temeljne stanice društva, koja bi pomogla ukidanju reprodukcije nejednakosti na svakodnevnoj razini apostrofirani su kao vjerojatni rezultat primljenog refleksivnog kapitala. Tenzije između mađarske nove ljevice i režima zaoštrene su u petogodišnjem intervalu od sovjetske intervencije u Čehoslovačkoj do početka sudskih procesa protiv filozofa. U tom razdoblju riječ Korčula služila je difamacijsko oruđe. Katarzyna Bielińska objasnila je veze  između filozofije prakse i poljskih marksista tijekom 1960-ih. U Poljskoj se pojavila originalna zanimljiva intepretacija Marxove misli u okviru analitičko-lingvističkog marksizma koja nije bila pretjerano kompatibilna s radovima praxističkih korifeja. Jedan od rijetkih linkova između poljske i jugoslavenske filozofije bio je Leszek Kolakowski kao član Uređivačkog vijeća Praxisa i sudionik Korčulanske ljetne škole. Thomas Flierl svoje je izlaganje posvetio pojmovima praxisa, alijenacije i modernog socijalizma u debatama u posljednjim godinama Njemačke Demokratske Republike. Na kraju panela opravdano je istaknuto žaljenje što na konferenciji nije izložen nijedan rad posvećen recepciji Praxisa u Čehoslovačkoj.

Praxis u Zapadnoj Europi

Neki od sudionika Korčulanske ljetne škole već su na uvodnom izlaganju izjavili da je smatraju izvjesnim nasljednikom Frankfurtske škole. Ako kao kriterije uzmemo inkluzivnost i intelektualnu otvorenost, onda takva opaska ima smisla. Proučavanju recepcije filozofije prakse u Saveznoj Republici Njemačkoj bio je posvećen referat Nenada Stojanova koji je pročitan u odsustvu autora. Neki od frankfurtovaca su objavljivali u časopisu Praxis i aktivno sudjelovali u radu Korčulanske ljetne škole. Zanimljiviji dio tog izlaganja ipak se ne tiče procjene simboličkog kapitala u posjedu praxisovaca. Njegova poticajnija teza jest da imaginariju njemačke ljevice praxisovci nisu bili bitni toliko zbog njihovog filozofskog rada, već kao metonimija samoupravljanja koje se doživljavalo kao teorijska i praktična alternativa postojećim modelima društvene organizacije. Vrlo selektivna percepcija koju zanima samo ono što je primjenjivo u političkim borbama na domaćem terenu zanimljiva je u kontekstu današnjice. Zaoštrimo li malo Stojanovljevu ponatu, pred nama se otvara kompleks problema vezanih za kolonizam mašte. Dušan Marković mapirao je polje francuske ljevice u razdoblju od 1958. do 1971. kad je ona bila gotovo izopćena iz političkog života. U ovom izlaganju bilo je također momenata nabrajanja znamenitih imena – poput Henrija Lefebvrea – koja su na ovaj ili onaj način bila povezana s praxisovcima. Interesantnije se ipak usredotočiti na samoupravljanje kao ključni koncept koji povezuje francusku i jugoslavensku intelektualnu povijest. Izgleda da je izvorno francuski pojam bio zaboravljen u kontekstu svog nastanka da bi ga povijesna kontingencija pretvorila u ključnu organizacijsku i legitimacijsku polugu jugoslavenskog društva zbog čega se ponovno aktivirao u francuskom leksiku. Možda bi bilo zanimljivije da se Marković posvetio kontinuitetima, promjenama i inovacijama koncepta samoupravljanja te njegovim dijeljenjem i umnožavanjem u političkim i društvenim jezicima.

Semantički kolorit završne diskusije bio je takav da bi svatko od sudionika izdvojio kao bitne sasvim različite stvari. Meni je u sjećanju ostala misao Petra Milata koji je podsjetio da se u isto vrijeme na Korčuli održava Praxis- europsko mjesto sjećanja, a u New Yorku  Communism, A New Beginning? u organizaciji jednog Jugoslavena. Njena ambivalentnost tjera na opetovano razmišljanje. Radi se o kolonizaciji vlastite prošlosti koja uklanja unutrašnji socijalistički rascjep odgovoran za difrencijaciju praxisovaca i režima, ali ujedno i o pozivu na upoznavanje vlastite intelektualne prošlosti upućenom iz budućnosti.

Na fotografiji: Ankica Čakardić, Gajo Sekulić i Nebojša Popov