Tema natječaja je feministički lik radnice, čime organizatorice žele odati priznanje svim radnicima, kao i revolucionarki Adeli Pavošević (1897.-1928.), jednoj od najvažnijih figura radničkog pokreta u razdoblju između dvaju svjetskih ratova zbog kojega je u povijesti poznata i kao “osječka Rosa Luxemburg”. Bila je organizatorica niza prosvjeda, pokretačica radničkih novina te borkinja za društvenu ravnopravnosti. Zbog svoga sindikalnog i političkog djelovanja često je bila privođena od strane policije. Umrla je u Osijeku 5. srpnja 1928. godine od tuberkuloze.

Fokus na feminističkom liku radnice i uspjeh u prezentaciji tog lika u kratkoj priči bit će glavni kriterij članica žirija. Pristigle priče će se objaviti na mrežnim stranicama Udruge, te u relevantnim medijima. Priče se šalju pod šifrom/pseudonimom, a razrješenje šifre se šalje u posebnom dokumentu u kojemu treba pisati šifra/pseudonim, ime i prezime te kontakt podaci autora_ice, putem emaila kavazazenskaprava@gmail.com

Više informacija o uvjetima poziva možete pronaći ovdje. Natječaj je otvoren do ponoći 24. ožujka.

Walter Benjamin, Novosti od biljaka, 1928.

Prema francuskom revolucionarnom kalendaru u snježnom smo mjesecu, nivôseu. Snijega u njemu zadnjih godina u našim krajevima nema, ali nema ni cvijeća. Sezona je, dakle, sasvim prigodna da se govori o suhom vrtu, hortus siccus, kako se na latinskom naziva ta čudesna knjiga. U herbariju, naime, uvijek je proljeće. 

Prešanje i konzerviranje biljaka botaničarima je služilo da ih proučavaju i izvan sezone i izvan njihovih staništa. Prva se takva uvezana knjiga od bilja pripisuje Luci Ghiniju, profesoru botanike na Sveučilištu u Bolonji u prvoj polovici 16. stoljeća. Ti Ghinijevi herbariji nisu nam dostupni. Ne zbog svoje krhkosti – jer u njima se uz relativno malo pažnje kratki život nadzemnih dijelova biljki prolongira stotinama godinama, već stoga što nijedan nije sačuvan. Zato o njemu posredno svjedoče herbariji njegova učenika Gherarda Ciba. Drevna herbarijska praksa nije se do danas puno mijenjala: čitava biljka s korijenom ili samo dijelovi biljke suše se pod prešom, zatim lijepe na papir s etiketom na kojoj se navodi latinsko ime biljke, pripadajuća joj porodica, lokalitet i datum sakupljanja, ime sakupljača, ali i drugi sakupljaču važni podatci. Švedski znanstvenik Carl Linnaeus ju je u 18. stoljeću modificirao – uvezanu je knjigu zamijenio sistemom. Otad se svaki biljni primjerak drži odvojeno, na zasebnom listu papira. Taj se list pohrani u odgovarajuću ladicu u posebni herbarijski ormar i tako pridruži ostalim sličnim primjercima.

Ta naizgled minimalna i beznačajna intervencija otvorila je prozor dubokim promjenama koje su zahvatile prirodne znanosti (Michel Foucault u svojoj arheologiji nauka o čovjeku zamjećuje da su herbariji i herbarijski ormari oblikovali njihovu modernu paradigmu). Linnaeus, kojega su u međuvremenu nazvali “ocem taksonomije” i koji je herbarij oslobodio vezanosti, a biljke počeo klasificirati prema građi reproduktivnih organa, odredio je i to da papir mora biti standardizirane veličine, kako bi se primjerci lakše razmjenjivali među botaničarima. Ti se standardi koriste i danas, tri stotine godina kasnije. 

Iako inicijalno povezani s univerzitetima i botaničkim vrtovima, herbariji su uskoro postali popularni i među filozofima i umjetnicima, a u 19. i 20. stoljeću i izvan sfere znanstvenog proučavanja. Paralelno s procesom autonomizacije umjetnosti i herbariji postaju predmetom estetskog uživanja – u raznolikim oblicima, bojama i teksturama bilja. Dosljedno, po Kantu se lijepo i objavljuje kroz umjetnost ili kroz prirodu, svejedno. Goetheovo dvogodišnje putovanje Italijom nije ostavilo samo autobiografsku knjigu, nego i čitav niz crteža, herbarija, bilo njegovih, bilo onih koje je putem otkupljivao. Neka njegova razmišljanja o temeljnim biljnim oblicima, srodnim strukturama, imala su implikacije na Darwinovu teoriju evolucije. Jedan od pasioniranih amatera botaničara i herbarist bio je i John Stuart Mill. 

I Jean-Jacques Rousseau je, poznato je, bio strastveni skupljač i proučavatelj biljaka, a u svojim se herbarijima vodio upravo Linnaeusovim klasifikacijama. Klasifikaciju prema građi reproduktivnih organa primjenjivao je i na ljudski svijet pa žene prema “prirodnom redu” smjestio u privatnu sferu doma kako bi se u potpunosti posvetile obitelji. Njegova će patrijarhalna pedagoška shvaćanja još dugo ograničavati obrazovanje žena i stoga njihovo sudjelovanje u znanstvenom razvoju.

Krhkost i(li) snaga herbarija

Upravo je biljni svijet ženama bio ulaz u znanost na mala vrata, u vrijeme kad je ona bila strogo muška. A što vrijedi za znanost vrijedi i za umjetnost. Slikanje biljnih motiva, primijenjena i dekorativna umjetnost predstavljale su žensku nišu profesionalne produkcije. Tako je izgledala rodna distribucija umjetničkog rada u vrijeme oblikovanja profesionalne i (autonomne) estetske sfere. Jedna od takvih profesionalki koja je stekla slavu kao botanička ilustratorica bila je Elizabeth Blackwell. Kad joj je muž kao neuspjeli izdavač završio u dužničkom zatvoru zbog ogromnih kazni koje nije mogao podmiriti, ostala je zajedno s djecom prepuštena sama sebi. Kako bi skupila novac kojim će ga izvući iz dugova, pokrenula je vlastiti izdavački projekt.

Uvidjevši koliko bi liječnicima dobro došao priručnik za ljekovito bilje, takav koji ga ne bi samo pažljivo dokumentirao nego i ilustrirao, za lakšu i sigurniju praktičnu primjenu, bacila se na posao. Zahvaljujući svom porijeklu – rođena je u imućnoj trgovačkoj obitelji, Elizabeth je kod kuće dobila poduku iz crtanja i slikanja, i tako je između 1737. i 1739. nastao Čudesni herbarij (punim nazivom A Curious Herbal containing five hundred cuts of the most useful plants, which are now used in the practice of physick, to which is added a short description of ye plants and their common uses in physick). Zahvaljujući otvorenom pristupu digitalnoj knjižnici baštine bioraznolikosti, crteže i gravure/bakroreze iz Čudesnog herbarija Elizabeth Blackwell možemo danas listati iz svoga doma.

Mnogi su herbariji zbog svoje krhkosti dugo bili nedostupni javnosti, da bi digitalizacijom zbirki posljednjih godina uskrsli i ušli u svaki ekran. Pogledajmo list iz Linnaeusovog herbarija: koliko je svježa, koliko prodorna plava boja cvjetova ovog konzerviranog velikog kokotića (Delphinium grandiflorum), koliko oštri rubovi njegovih tananih listova! Biljka koja toliko obožava sunce da u iznimno povoljnim okolnostima postigne i fluorescentnu boju, živi u dubokom mraku herbarija već tristotinjak godina.

Prije nekoliko godina svijet je zahvaljujući digitalnim alatima doznao i za herbarij Emily Dickinson. Faksimili ove u kožu uvezane knjige koja na 66 stranica organizira 424 cvijeta iz pjesnikinjinog vrta i bliže okoline čuva se biblioteci Houghton pri Sveučilištu Harvard. Herbarij je nastao u njezinom ranom djevojaštvu, a interes za botaniku i vrtlarstvo nije je napustio cijeloga života. Književna znanstvenica i proučavateljica Emily Dickinson, Judith Farr, tvrdi kako su botanika i vrtlarstvo umnogome oblikovali i njezinu poeziju: u opusu koji obuhvaća 1789 pjesama čak se 600 puta referira na biljke, a imenuje precizno više od 80 sorti. S obzirom na to da joj je vrtlarenje bilo svakodnevica, biljke u njezinoj poeziji, tvrdi Farr, nisu nužno metafore. 

Pogledajmo pobliže herbarij Emily Dickinson. Pedantan i discipliniran, no nije uređen prema Linnaeusovoj taksonomskoj praksi koja nalaže da je svaka biljka na svom listu. Ovdje imamo posla s kompozicijama koje ne slijede srodnost, nego estetske principe. Dickinson biljke nerijetko i kolažira – preklapa, spaja, prekraja, posve zanemarujući njihove prirodne oblike i strukture prevodi ih u umjetn(ičk)e forme.

Orhidejski antikolonijalizmi

Suvremeni pogled u stare herbarije otkriva nam, pored ljepote i raznolikosti formi, i kolonijalnu stranu proučavanja prirode. Europljani u novom svijetu “otkrivaju”, posvajaju i imenuju nove, egzotične biljke koje redovito uključuju u herbarije. I ne samo u herbarije. Posjet estonskom paviljonu na prošlogodišnjem Venecijanskom bijenalu otkrio mi je “orhidelirij”, osebujnu pomamu za orhidejama koja je na Zapadu vladala u 19. stoljeću. Kustosica Corina L. Apostol u kompleksnu temu kolonijalne eksploatacije i njezinih suvremenih reperkusija gledatelja uvodi kroz specifičnu studiju slučaja: priču o devetnaestostoljetnoj umjetnici Emilie Rosalie Saal, supruzi poznatijeg pisca, kartografa i fotografa Andreasa Saala, do danas tek fusnotu u njegovoj biografiji. Apostol je u arhivima pronašla njezine botaničke crteže i otkrila da je u SAD-u imala zavidnu karijeru. Među tim crtežima dominiraju orhideje, iako je u to vrijeme, kako je ustvrdila Apostol, za ženu bilo krajnje rijetko da se otisne u tako udaljena područja Indonezije u lov za rijetkim primjercima. Ipak, te su rijetke vrste u to doba bile skuplje od dragog kamenja. Ulazna točka u izložbeni projekt dakako nije priča o uspjehu Emilije Rosalie Saal, nego priča o njezinom doprinosu kolonijalnom projektu, kao ilustracija  isprepletenosti kolonijalne povijesti, neokolonijalnih struktura, botanike, znanosti i umjetnosti. 

Opsežnu kritiku kolonijalizma i tumačenje imperijalizma kroz proširenu teoriju akumulacije kapitala dugujemo Rosi Luxemburg. No, a što je razumije se manje poznato, dugujemo joj i opsežan herbarij koji je počela skupljati u zreloj dobi, periodu koji je umnogome provela po zatvorima. Gotovo cijeli Prvi svjetski rat ležala je u tamnicama, ukupno tri godine i četiri mjeseca: od veljače 1915. do veljače 1916. u Berlinu, a sljedeće dvije godine i četiri mjeseca, sve do studenog 1918., u Wronkeu i Wrocławu. U pet godina, koliko je biljke skupljala  posvuda – tamo gdje je išla agitirati, u šetnjama s Karlom i Sophie Liebknecht, ali i onima zatvorskim dvorištima, kao i cvijeće koje joj je stizalo zatvorskom poštom, prešano u pismima drugova i prijatelja – od svibnja 1913. do listopada 1918. skupila je ukupno 18 školskih bilježnica.

Herbarij ekstremnih uvjeta

Sudbina ovog obimnog herbarija nije bez peripetija. Rosinu je rukopisnu ostavštinu nakon njezina ubojstva spasila Mathilde Jacob, komunistkinja i prisna prijateljica, koja je i inače krijumčarila svu njezinu zatvorsku korespondenciju. Mathilde je herbarijske bilježnice zajedno s ostalim bilješkama i pismima 1939. godine, prije nego što je završila u koncentracijskom logoru Theresienstadt gdje je i skončala, uspjela otpremiti u SAD. Iz SAD-a je herbarij dosad neutvrđenim putem doputovao u Poljsku i 1970-ih se našao u Središnjem arhivu Centralnog komiteta Poljske ujedinjene radničke partije. Nakon raspada partije rasformirao se i njezin arhiv, pa se i herbarij gubi dok ga 2009.  u Središnjem državnom arhivu za noviju povijest (Archivum Akt Nowych) nije pronašao Holger Politt i objavio u dvojezičnom poljsko-engleskom izdanju. 

Nastao u ekstremnim uvjetima i prošavši egzil, povratak i još slom sistema, herbarij je fascinantno sačuvan. Oštećeni su tek poneki primjerci. Nekad na stranicama nalazimo tek dijelove biljaka, a nerijetko i Rosine crteže: upotpunjavala je takve biljke rukom, dodajući im izgubljene dijelove. Biljke često prate vrlo detaljni opisi, a povremeno i navodi ostalih biljaka iz porodice. Uz lokalitete, najčešće zatvorske, tu su redovno i pošiljatelji. Čitamo: iz buketa koji je poslala Mathilde Jacob 15. svibnja 1915., od Sonje iz Dahlema, od dr. K. Rosenfelda iz Schöneberga kod Innsbrucka. Gledamo: Mathilde je iz Seitenberga (danas: Stronie Śląskie) poslala čak četiri djeteline s četiri lista.

Detaljne opise bilja nalazimo i u pismima iz zatvora, gdje joj je promatranje biljnog i životinjskog svijeta, posebno ptica, predstavljalo svakodnevnu vježbu i oštrilo percepciju. Sve moguće slobodno vrijeme provodi u zatvorskom vrtu: “Naravno da sam i poslije podne bila u vrtu, u kome provodim vrijeme od 8 sati ujutru do 12 sati (kada me zovu k jelu) i opet od 3-6. Čekala sam sunce, osjećala sam, da bi se moralo, da bi se m o r a l o još jednom pokazati jučer. Ali nije se pokazalo, i ja sam se ožalostila. Šetajući vrtom vidjela sam pri laganom povjetarcu nešto osobito: prezrele mace na bijeloj topoli raspršile su se, i njihovo je pahuljasto sjemenje letjelo naokolo tako da je čitav zrak bio ispunjen kao snježnim pahuljicama; te su pahuljice pokrile zemlju i čitavo dvorište; izgledalo je upravo sablasno to lepršanje srebrnih pahuljica! Bijela topola cvate kasnije od svih ostalih resnjača i zahvaljujući obilatosti sjemenja koje prosipa rasprostire se ona vrlo daleko, pa njezine male mladice niču kao korov iz svih pukotina na zidovima i među kamenjem.” (Wronki, krajem svibnja 1917.)^[1] 

Tko je god imao prilike čitati Rosina pisma, u njima je mogao naći puno toga: od lirskih pasaža, preko rasprava i oštrenja teorijskih argumenata, sve do redovitih izvještaja o pročitanoj literaturi – književnih kritika u malom. Rosa je doslovno svakodnevno komunicirala pismima. Njezina epistolarna ostavština, koju možemo zahvaliti Mathildi Jacob, danas je poznato, obuhvaća oko 6000 pisama. Premreženost tekstova, pisama i teorijskih radova upravo je fascinantna. Tako u jednom od pisama, na mjestu gdje se osvrće na orhideje, to omiljeno cvijeće zapadne buržoazije u 19. stoljeću, nalazimo eho njezine kritike kolonijalizma: “… orhideje uopće poznajem dobro; nakon rasprave, koja je protiv mene vođena u Frankfurtu na Majni, kad su me osudili na godinu dana, marljivo sam ih dugo vremena proučavala u prekrasnom stakleniku, gdje je njima ispunjen čitav jedan odio. Nalazim da u njihovoj ljupkosti i čudnovatim nenaravnim oblicima ima nešto rafinirano, dekadentno. Na mene djeluju one kao kićene napudrane markize iz doba rokokoa. Ja im se divim s nekim unutarnjim otporom i s nekim strahovitim nemirom, kao što je mojoj naravi uopće mrsko sve što je perverzno i dekadentno. Mnogo se više veselim na pr. običnom maslačku, koji u svojoj boji imade mnogo sunca i otvara se jednako kao i ja pun zahvalnosti sunčanom sjaju, ali se plašljivo zatvara i kod najmanje sjene.” (Wronki, 1. lipnja 1917.)

Negdje ovih dana snježnog mjeseca, 15. siječnja 1919. Rosa Luxemburg ubijena je zajedno s Karlom Liebknechtom. Ubili su je njemački oficiri i bacili u Landwehrkanal, u čijoj je mutnoj vodi njezino tijelo pronađeno tek mjesecima kasnije. Taj, 25. dan nivôsea prema francuskom revolucionarnom kalendaru posvećen je – kositru. Nema u mjesecu snijega puno raslinja, pa su dani umjesto biljkama posvećeni mineralima i metalima. Još jednim od vrućih interesa naše revolucionarke koju su prirodne tvorevine dugog trajanja oduševljavale i otvarale joj perspektivu u danima tamnovanja: “Preko ušiju sam u geologiji, koja me izvanredno uzbuđuje i usrećuje. Prestrašim se kad pomislim koliko je malo života preda mnom, a koliko toga bi se još trebalo naučiti!” (24. studenog 1917. u zatvoru u Wrocławu)

***

Nije samo do snježnoga mjeseca, pisanje o herbarijskim praksama ima i drugi okidač. Naime, i sama sam amaterska sakupljačica i herbarijske mape punim već nekoliko godina. One mi nisu samo vježbe iz opće botanike, nego i svojevrsne knjige sjećanja, na krhke trenutke, pa i važnije događaje, na susrete i razgovore, putovanja i terene, uspone na planinske vrhove i padove u južno more, na neke ljude, na neke kojih više nema. U poentiranom obliku to sažimaju sljedeći stihovi američke pjesnikinje i crnačke aktivistkinje Sonie Sanchez u mom prijevodu:

NAKON PETOGA DANA

s tobom

utisnula sam

ružu što si mi donio

u jednu od fanonovih knjiga.

sad ne miriše više.

                                        ali

vidim te. pružaš mi je crvenu

i sjetim se

svoga rođenja.

                                     1967.

^[1] Svi citati Rose Luxemburg preuzeti su iz: Pisma iz zatvora, prev. Vera Georgijević, Zora, Zagreb 1951.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Izbor Tiljka posebno je zanimljiv jer je riječ o na određeni način dvostruko potisnutoj, premda izuzetno važnoj ličnosti naše lijeve likovne umjetnosti i kritike. Zagrebački i moskovski student (pod Kandinskim), potom zapaženi mladi slikar postimpresionističkog kruga, član Udruženja umjetnika Zemlja, urednik Kulture, Književnikov likovni kritičar; u ratu partizan i član agitpropa, vijećnik AVNOJ-a i ZAVNOH-a; poslije rata prorektor zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti i prvi poratni predsjednik Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske – sve ove važne uloge pale su u drugi plan zbog njegovog informbiroovskog opredjeljenja 1948., zbog kojih biva izbačen iz ULUH-a. Ukratko, primarna Tiljkova marginalizacija događa se tijekom tzv. liberalizacije kulture i umjetnosti u socijalističkoj Jugoslaviji, da bi ga potom zaboravu sa zadovoljstvom prepustila reakcionarna društvena regresija devedesetih godina, u kojem je zdušno participirao i dio aktera “oslobađajućih” pedesetih. Baciti ponovno svjetlo na njegov kritičarski rad, kao što to čini ovo izdanje, predstavlja stoga poticajan poziv na povratak nizu lijevih autora, kao i na revalorizaciju njihovog doprinosa promišljanju umjetnosti, onkraj uvriježenih ideoloških predrasuda.

Urednice Ivana Hanaček i Vesna Vuković za ovo su izdanje prema vlastitim riječima okupile “gotovo cjelokupan Tiljkov publicistički rad”. Uvršteni tekstovi podijeljeni su u pet cjelina, od kojih su dvije – Studije i Kratki osvrti – koncipirane po formalnom kriteriju, dok preostale tri – O Zemlji, O Babiću i Grupi trojice i O partizanskoj umjetnosti – objedinjuje sadržajna srodnost. Da postoji konkretna namjera suvremene aktivacije Tiljkovih teza, umjesto da ih se servira kao intelektualnu hladetinu, očito je iz činjenice da zbirku otvara tekst o Meštroviću iz 1932., što je u predgovoru motivirano recentnim raspravama o njegovim čikaškim “Indijancima”. Kao važan kontrapunkt institucionalno-diplomatskom zborskom pjevanju o nespornoj umjetničkoj kvaliteti radova i veličini njihovog autora, Tiljkov nam tekst otvara prostor za kritički predah, nudi poziciju s koje je moguće trezvenije sagledati Meštrovićevo djelo.

Ono se za Tiljka kreće “između secesionističke religiozne patetike i antikne poganštine”, ostajući pritom u okvirima individualističke interpretacije svojih glavnih koordinata – oblika “arhajske grčke, egipatske, vizantske, romanske, gotske, indijske i kitajske plastike”, koje “ponavlja, varira i pravi nove kombinacije, ali ne stvara nigdje kompaktno novo”. Na tom tragu, Tiljak smatra kako Meštrović u svojem tretmanu formi “ide u širinu, mjesto u dubinu skulpturnog zadatka” te dalje sudi: “Nigdje nije proveden princip plastičkog organizovanja rasvjete. Figura određena za plener, ne podnosi sunčanu rasvjetu i ista neugodno naglašava materijal bronce ili kamena. Anatomija je povod za linearnu ornamentaciju, a ne za dokumentaciju pokreta i plastičkog realizma. Elementi stilizacije i realizma često su nelogično pomiješani u kompoziciji itd. itd.”

Kao što ovi ulomci jasno pokazuju, uistinu smo daleko od lijenih predodžbi o lijevim dogmaticima – sve što je potrebno je kritičare poput Tiljka naprosto za promjenu pročitati, da bi se uvidjelo da je riječ o metodološki slojevitim autorima, koji instrumentarij tradicionalne formalne analize suvereno apliciraju, ali ga i nadograđuju materijalističkim i ideološkokritičkim uvidima. Samo iz te kombinacije može proizići ovakav poticajni sud o ograničenjima Meštrovićevog djela, kojim ne odjekuje neka izmaštana ideološka rigidnost zagovornika tzv. tendenciozne umjetnosti, već se doima kao vrlo trezvena, ali i spretno izvedena ocjena njegovog društvenog aspekta: “U tome je sav Meštrović. Izvan programa socijalnog, nacionalnog i internacionalnog. To je larpurlartistička afirmacija čovjeka, koji udešava svoj život prema srednje-vjekovnom idealu jednog dubrovačkog gospara, ili ako hoćete despota ili kralja. Iz te uloge neće ga maknuti nitko. Romantika njegovih vlastitih kipova dovela ga je do romantike vlastitih gesta i zato i njegova umjetnost, njegovo mišljenje i djelovanje nalaze se u kontradikciji spram svih osnovnih problema sadašnjosti.”

Ako Meštrović predstavlja društveno distancirani, u ideološku i tržišnu dominantu integrirani larpurlartistički pol, njegova svojevrsna suprotnost je George Grosz, provodni junak Tiljkovih tekstova. Mini-blok tekstova o Groszu i njemačkom slikarstvu prve trećine 20. stoljeća iznimno je vrijedan iz perspektive odnosa prema kanonskoj tradiciji avangarde, osobito futurizmu i ekspresionizmu, pa i nadrealizmu, koji iz Tiljkove perspektive ostaju strogo u domeni građanske umjetnosti. O Groszovom inicijalnom oslanjanju na futurizam Tiljak će pisati: “Kao individualista u početku, intelektualac umjetnik, on prilazi kolektivističkoj koncepciji. Isprva se upirao o futurizam, misleći da futurizam donosi sobom destrukciju estetike građanske umjetnosti. Međutim, stajati politički u redovima borbene socijalne ljevice, a istovremeno slikati u koncepciji futurizma, znači još uvijek zavisiti od građanskog naziranja na svijet. Futurizam je u ono vrijeme, a obzirom na postojeće struje građanske umjetnosti, samo u likovno formalnom smislu stajao lijevo, dok je idejno propagirao individualizam.” Koristeći se likovnom građom – crtežima djece i odraslih – koju pronalazi “po zidovima kuća, čekaonica, klozeta, skloništa i fabričkih ograda”, Grosz pak “uz pomoć kolektiva izgrađuje svoj osobni izraz”, što je i razlog “da kod njega nalazimo likovne elemente koji čine bazu proleterske književnosti”. Ukratko, svojim putem od futurističkih pokušaja do vlastite realisitčke poetike, Grosz predstavlja umjetnika “koji je od individualizma prišao kolektivu”.

Papagaje uobičajenog shvaćanja tendenciozne umjetnosti iznenadit će činjenica da Tiljak u sasvim tradicionalnom smislu inzistira na kategoriji umjetničke kvalitete: “Tematski je Groszovo slikarstvo ‘literature’, ‘anegdota’, ‘agitacija politička’, ‘tendencija socijalna’, pa ipak je umjetnost.” Tiljak će je pritom koristiti kompleksno, bez ideoloških predrasuda – pišući primjerice o Maxu Pechsteinu kao predstavniku buržujskog slikarstva, ustvrdit će kako je to “umjetnost individualistička i antisocijalna, ali visoka”, dok će za suvremeno ratno slikarstvo u inozemnim ratnim časopisima reći kako ono “i nije prava umjetnost. To je primjena slikarstva u novinarske svrhe, u svrhu propagande”. Tiljak u okupljenim tekstovima štoviše pokazuje snažnu kritičku zainteresiranost za uže shvaćenu umjetničku uspjelost autora i radova na koje se osvrće; njegov cilj nije nikakva ideološka prokrustinacija, nego analitičko vrednovanje umjetničke prakse polazeći od  konceptualno utemeljenog i društvenim kontekstom opravdanog zagovaranja njene kolektivističke kvalitete.

Tiljkove interpretacije povijesti umjetnosti temelje se pak na dosljednoj svijesti o materijalnoj uvjetovanosti umjetničkih procesa i pojava. Primjerice, lokalnu recepciju “europskih likovnih struja od impresionizma do dadaizma” Tiljak smješta u ekonomski kontekst poslijeratne konsolidacije građanske klase i pripadajućih kulturnih distinkcija pod metropolskim – primarno pariškim – diktatom. Tako će o opstanku Proljetnog salona pisati kako “nema sumnje” da je “bio osiguran povoljnim poslijeratnim novčarskim prilikama, uglavnom pojavom poslijeratnog bogataša i snoba”. Tiljkova pozicija artikulirana je jasno u kritici studije Ljube Babića Hrvatski slikari od impresionizma do danas (1929.), za čiju generacijsku periodizaciju ocjenjuje kako “dokazuje, da pisac nije shvatio socijalne momente, koji omogućuju umjetnost. On ne shvaća da snobizam gradjanske klase devedesetih godina ima onakvu umjetnost, kakova joj treba i da je taj isti snobizam stvorio Isu Kršnjavoga, akademika i diletanta”. Tiljak se odmiče od građanske povijesti umjetnosti i njezinog fokusa na unutarumjetničke mijene, naglašavajući njihovu društvenu i ekonomsku uvjetovanost, ali i ideološko suučesništvo u interesima buržoazije, pitajući se kojem “socijalnom kompleksu” i njegovim političkim orijentacijama služi umjetnička moderna. Iz perspektive fetišiziranja umjetničkog genija, materijalistički osvježavajuće djeluje i Tiljkova opaska o mladom Ivanu Generaliću: “Seoski urbanizam je naučio Generalića kako se gradi prostor i proporcije bolje i ispravnije nego li se to može naučiti na akademiji. Činjenica pred kojom bi trebalo da se profesori zamisle! – to više što slučaj Generalića nije specijalan ni izvanredan, jer dečko od 17 godina ne može biti gotova ličnost. Generalića ima još mnogo, samo što im nitko ne daje olovku u ruke, kako je u ovom slučaju učinila ‘Zemlja’.”

Upravo je blok tekstova o Zemlji “najprogramatskiji” dio ove kolekcije, no to ga nipošto ne čini idejno i analitički krutim – štoviše, riječ je o demonstraciji slojevite (samo)kritičnosti, koja svojim umjetničkih suputnicima i drugovima ne daje olako propusnicu samo zato što se nalaze s iste strane barikada. Zemlju Tiljak proglašava prvom grupom koja je u domaćem kontekstu “navijestila borbu pseudoimpresionizmu i neoklasicističkim akademskim principima i narodnjaštvu, koje ih je prikrivalo”. Njen kolektivizam je prema Tiljku inicijalno značio apsorbiranje individualnih likovnih kvaliteta u potrebe kolektiva, dok pritom lucidno ističe kako obračun s “individualističkim likovnim vrijednostima” znači obračun s “individualističkom društvenom proizvodnjom, nipošto sa individuom”. Međutim, kada je riječ o procjeni tadašnjih dosega Zemljinog kolektivističkog projekta, Tiljak je prije svega svjestan njegove uvjetovanosti materijalnim zadanostima: “Pored postojeće materijalne proizvodnje na principu privatnog vlasništva”, piše, “izgledi za jednu kolektivnu snažnu umjetnost su neznatni”.

Bilo kako bilo, predstojeći Zemljin zadatak je pronalaženje likovnih formi koje mogu komunicirati sa “širokim narodnim slojevima” – “Likovna forma nastoji postati likovno revolucionarna”, kako to Tiljak jednostavno sažima, a kao oslonac za takav naum Zemljašima je poslužila “pučka primitivna umjetnost”. Formalni razvitak umjetničke prakse Zemljaša po Tiljku se razvija u smjeru dviju koncepcija, “crtačke” i “kolorističke”. Dok “koloristički realizam” potonje promatra svijet statično, kao “svršeni fakat”, “crtački linearni realizam” u stanju je obuhvatiti svijet u pokretu i promjeni. “U odnosu spram gibanja historije i društvenih pojava, ovo značenje postaje dragocjeno”, piše Tiljak, napominjući kako se Zemlja još uvijek neodlučno i kompromisno postavlja između dviju navedenih krajnosti, ali i da linearne kvalitete rada Krste Hegedušića, Ede Kovačevića, Otona Postružnika, Kamila Tompe i drugih predstavljaju vrijedne korake “na putu do jednog dubokog realizma, gdje će sadržaj i forma sadržavati jedinstvenu umjetničku koncepciju”.

Finalnu cjelina izdanja su tekstovi posvećeni partizanskoj umjetnosti, od čega prva dva izložbi umjetnika partizana, koja se održala od 4. do 11. veljače 1945. u Šibeniku, dok je treći transkript Tiljkove samokritike na Plenumu ULUH-a 20. siječnja 1950. u Zagrebu. “Šibenski” su tekstovi zapravo prijepisi rukopisa, i to vrlo različite naravi, što zanimljivim čini upravo prostor koji se otvara između njih. U slučaju prvog riječ je o govoru koji je Tiljak održao u teatru u Šibeniku 6. veljače 1945. – prigodničarskom dakle obraćanju koje naglasak stavlja na poticaj i ohrabrenje umjesto na kritičku analizu. Tiljak tako hvali demokratizaciju kulture u narodnooslobodilačkoj borbi, napominjući kako u njoj “pjesnici postaju generali, a narodni heroji govornici i književnici” te naglašavajući jedinstvenost jugoslavenskog otpora, u kojem se “stvaraju izložbe sa posve ozbiljnim umjetničkim traženjima” dok “svuda u svijetu muze spavaju”.

Međutim, u iscrpnijem osvrtu na sadržaj izložbe ipak će pokazati spremnost na dubinsku kritiku produkcije partizanskih umjetnika. Tako za dio njih primjećuje da “odgađaju da zagrabe ozbiljnije u problem koji im se nameće”, da odgovore na “bezuvjetno drugačiji” umjetnički zadatak koji pred njih postavlja iskustvo NOB-a. Tiljkovi prigovori još su jednom daleko od mehaničkog nametanja tendencije u umjetnosti – oni se štoviše temelje na zagovaranju umjetničke studioznosti i produbljenosti, samo shvaćenih iz perspektive problema koje nameće ratni i revolucionarni kontekst: “Tako zvano odlaženje na teren i šnel-fotografsko skiciranje, bez ideje o ostvarenju jedne slikarske koncepcije, a još gore, bez dubljeg shvaćanja društvenog zadatka, samo je negativno i djeluje kao zaraza. Djeluje kao zaraza na one, koji bi možda i mogli da primijene svoju društvenu svijest daleko pozitivnije, ali u okolnostima borbe nastoje pokazati svoju aktivnost, iznad stvarnih mogućnosti. Kod toga si utvaraju da rade isto tako šnel-fotografski brzo, samo mnogo bolje. U stvari oni se skrivaju za manirizam, eklekticizam.”

Ovdje još jednom vidimo da je Tiljkova pozicija u jednom nedogmatskom smislu dosljedna, bilo da piše o građanskim umjetnicima, bilo da mu je tema slikarstvo u NOB-u. Bilo bi pogrešno svesti ju na određeni set tendencioznoumjetničkih analitičkih pretpostavki koje se dekontekstualizirano apliciraju na aktualne umjetničke pojave. Naprotiv, baš zbog zapitanosti o specifičnim zadacima jugoslavenskog društvenog, a potom i ratnog konteksta, o cjelovitosti umjetničke koncepcije koja bi na njih mogla odgovoriti, Tiljak u materijalističkom i kolektivističkom pristupu vidi rješenje tekućih problema kulture i umjetnosti. Dajući nam uvid u slojevitost njegovog pristupa, ova knjiga omogućuje da preispitamo tezu o vulgarnosti teoretičara tzv. tendencije u umjetnosti – nije li, naprotiv, vulgarno vrednovanje njihovog rada u građanskoj tradiciji povijesti umjetnosti i književnosti, nije li upravo ono ideološki dogmatično? Neovisno o točnosti Tiljkovih uvida i analiza, neporecivi je dojam da one zaslužuju ozbiljno kritičko uvažavanje i vrednovanje.

Rosa Luxemburg (1871. – 1919.) jedna je od najznačajnijih predstavnica europskog socijalističkog pokreta. Ova strastvena kritičarka kapitalizma i radikalne akcije za vrijeme svog života pripadala je nizu obespravljenih manjina, a njena borba protiv rata i radikalno inzistiranje na spajanju političkih sloboda i društvene jednakosti relevantno odzvanjaju i danas, ističe se u najavi događanja.

Uz Rosu Luxemburg, predavanje će se osvrnuti i na ostale relevantne žene Druge internacionale, saveza socijalističkih i radničkih udruženja, poput Alexandre Kollontai, Clare Zetkin i Nadežde Krupskaye.

Nakon predavanja, posjetitelji/ce će stoga moći sudjelovati u nagradnom kvizu o strašnim revolucionarkama i borkinjama za ljudska prava te zaigrati edukativnu društvenu igru Fierce Women.

Masovni prosvjedi kakvima dugo nismo svjedočili krenili su dan poslije inauguracije američkog predsjednika Donalda Trumpa, kada je više stotina tisuća ljudi sudjelovalo u Ženskom maršu na Washington, a pridružili su im se i milijuni drugih u “sestrinskim marševima” diljem Sjedinjenih država i ostatka svijeta. Kroz njih se iznova stvara svijest o snazi kolektiva, kakvu smo u određenoj mjeri vidjeli i u medijski najpraćenijoj temi prošle godine – kampanji #MeToo koja je iz individualnih svjedočenja o traumatičnim iskustvima seksualnog uznemiravanja u industriji zabave, ali i u političkim i akademskim krugovima, prerasla u masovni pokret usmjeren ka ženskoj solidarnosti. Kako za Novosti pojašnjava Ankica Čakardić, unatoč prostoru za kritiku, kampanja je zbog svojeg mobilizacijskog kapaciteta i transklasne solidarnosti puna političkih potencijala. A da je pokret uistinu nadišao privilegirani holivudski kontekst svjedoči javna podrška koju je glumicama pružio sindikat Alianza Nacional de Campesinas koji okuplja 700.000 radnica, mahom nedokumentiranih imigrantica na američkim farmama koje su u svojem suočavaju s višestrukom opresijom najčešće bile bezglasne.

Upravo je kontekst radničkih borbi sličnih njihovom neizostavan dio govora o borbi za ženska prava koja se obilježava Osmim martom, no taj se dan u posljednje vrijeme nastoji otkloniti od njegove političke pozadine i uklopiti u potrošački narativ neoliberalnog kapitalizma. Upravo s ciljem kritičkog osvrta na ove depolitizirane i komercijalizirane prakse članice Inicijative za feministički filozofski i fAKTIV-a organizirale su tribinu pod nazivom 8. Mart – feminističko nasljeđe i borba danas koja se održala 6. ožujka u prostorima Kluba studenata Filozofskog fakulteta. Organizatorice su tribinom željele podsjetiti da “8. mart nije samo dan slavlja i prisjećanja, nego i dan otpora i borbe”, a povoda za otpor je i previše, kako stoji u pozivu na treći zagrebački Noćni marš. Ističe se rodno uvjetovano nasilje prema ženama koje prolazi nekažnjeno, štiti ga se i prešutno odobrava u najvišim političkim krugovima, a davno izboreno pravo na pobačaj pod stalnim je napadima klerikalnih i konzervativnih krugova. Tu je i problem potplaćenog i neplaćenog kućanskog rada žena, koje se u projektu demografske obnove nacije doživljava kao inkubatorice.

U prvom izlaganju tribine Nina Čolović osvrnula se povijesne primjere borbi radnica na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće koje predstavljaju ključan moment u historijatu Osmog marta. Vrijeme je to mobilizacije žena radnica, seljanki i intelektualki za bolje radne uvjete – prije svega za osmosatni radni dan, zabranu noćnog rada za žene i djecu, prava na jednaku plaću za jednaki rad, borbi za opće pravo glasa te borbi protiv rata i militarizma. “Ti se prosvjedi uzimaju kao monumentalni trenuci ženskog organiziranja, koji danas predstavljaju fokalne točke za ono što razumijevamo kao feministički pokret, borbu za ženske slobode i slobode radnica danas”, navodi Čolović. Dodaje kako se borba za radnička prava odvijala paralelno s počecima borbe za pravo glasa, koja “traži da se postojeće strukture tek malo rastegnu kako bi udovoljile zahtjevima žena”, dok progresivni socijalistički pokret teži dubinskoj promjeni društvenih odnosa. U suštini se radi o distinkciji između zakonskih reformi i revolucija za koje Rosa Luxemburg tvrdi kako “nisu tek različiti momenti historijskog napretka koji se po volji mogu izabrati s poslužavnika historije kao tople i hladne kobasice već su to različiti momenti u razvitku klasnog društva – različiti momenti ne samo po vremenskom trajanju nego i po svojoj biti”.

Unatoč nametnutom narativu progresa, uvidom u zahtjeve radnica, mahom imigrantkinja zaposlenih u tekstilnoj industriji i njihovom usporedbom s današnjim uvjetima, jasno je da stvarnog pomaka nema. Danas u istim neljudskim uvjetima rade tekstilne radnice Istočne Azije, dok agencijsko zapošljavanje na Zapadu sustavno urušava davno izborena prava radnika. Zaključuje kako se obilježavanjem Dana žena od samih početaka “pokušavalo crpiti snagu iz povijesti otpora, čemu služi i ova tribina – da se podsjetimo nasljeđa generacija žena prije nas na koje se danas možemo osloniti, uzeti strategije i modele organiziranja koje su one postavile”.

Sanja Kovačević, članica fAKTIV-a i jedna od organizatorica Noćnog marša, osvrnula se na pitanje što Osmi mart  kao mjesto političke borbe znači danas i zašto je bitno da se ženska borba obilježava upravo marširanjem. “I dalje je uključen moment osvajanja javnog prostora, budući da se retradicionalizacijom društva urušavaju stečena prava. Ženu se vraća ulogama koje joj je patrijarhat namijenio, ulozi skrbnica obitelji i društva koje obavljaju ogroman neplaćeni i potplaćeni posao koji se najčešće ni ne prepoznaje kao rad.” U osvrtu na recentne primjere ženskog povezivanja naglašava solidarnost kao jedno od važnijih tekovina feminističke i radničke borbe. Uz medijski eksponiranu #MeToo kampanju upućuje na masovni štrajk učiteljica u Zapadnoj Virginiji koji se počeo širiti na više saveznih država pa tako štrajkove proširenog javnog sektora najvljuju i u Oklahomi. “Kao i radnice prije sto i više godina, učiteljice i učitelji zahtijevaju bolje radne uvjete, veće plaće, stvarno pravo glasa na svojim radnim mjestima, obranu sektora javnih usluga, što je problem s kojim se i mi itekako suočavamo”, zaključuje Kovačević.

Članica Inicijative za feministički Filozofski Viktorija Ćurlin u svom je izlaganju otvorila neka pitanja o izazovima današnjeg feminizma, prije svega temu inkluzije marginalnih skupina žena u kontekstu identitarnih politika. Ističe kako “intersekcionalnost bez korijenskog pristupa promjenama ne može biti krajnji odgovor na izazove koji stoje pred feminizmom”, iako mu saborske kvote ili Bechdelov test nužno ne odmažu. U osvrtu na povijest ženskog pokreta i postignuća koje nam ostavlja u nasljeđe, zaključuje kako ona nisu trajna već ih treba uvijek iznova osvajati. “Trebamo uzeti pozitivne prakse i primjere, ali isto tako treba sagledati propuste koji nas dovode u današnju situaciju.” Kooptiranje nasljeđa borbe za prava žena u neoliberalnom narativu otupljuje oštricu feminizma, zbog čega se treba podsjećati postignuća žena koje su nam prethodile, ali i imati na umu da živimo u drugoj društvenoj paradigmi kojoj se treba prilagoditi, ili riječima govornice “prema kojoj trebamo kalibrirati svoje puške”.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Program Zaglavljeni na periferiji, koji će se održavati u Domu omladine Beograda, cilja analizirati procese kapitalističke restauracije koji su proizveli periferizaciju privreda i društava istočnoeuropskih postsocijalističkih zemalja. Kroz seriju predavanja i razgovora inzistirat će se na kritici “tranzicijskih” i “eurointegracijskih” procesa iz perspektive ljevice, kako bi se osvijetlile postojeće pozicije i uloge ovih zemalja unutar globalnog kapitalizma, ali i promislile moguće alternative sadašnjem stanju.

Za sada su najavljena tri događanja, u ožujku, travnju i svibnju. Seriju predavanja 7. ožujka započinju Primož Krašovec, nezavisni istraživač, publicist i prevoditelj iz Ljubljane, te Asbjørn Wahl, povjesničar, sociolog i sindikalist iz Osla. Primož Krašovec govorit će o procesu periferizacije bivših jugoslavenskih zemalja uz osvrt na aktualne prosvjede protiv političkih elita koji i dalje potresaju Sloveniju, a Asbjørn Wahl održat će predavanje naslovljeno kao i njegova posljednja knjiga, Uspon i pad države blagostanja. U ovom će predavanju analizirati uzroke nastanka države blagostanja nakon Drugog svjetskog rata, neoliberalne ofanzive koja je uslijedila 70-ih godina te će se osvrnuti na događanja u Europskoj uniji danas.

Za travanj najavljene su gošće predavačice Ursula Huws i Catherine Samary, a u svibnju predavanja će održati Goran Musić i Michael A. Lebowitz. Seriju predavanja Zaglavljeni na periferiji organizira Centar za politike emancipacije u suradnji s Domom omladine Beograda i uz podršku fondacije Rosa Luxemburg.

KP / DOB

Konferencija, u organizaciji Rosa-Luxemburg-Stiftunga, koja se održava u Korčuli od 13. do 15. listopada, posvećena je istraživanju i promišljanju nasljeđa i aktualnosti “praxis-filozofije”, odnosno časopisa Praxis i Korčulanske ljetne škole, koji su šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća predstavljali svjetski relevantno mjesto rasprave o bitnim problemima suvremenosti, o alternativama kapitalizmu i tzv. realnom socijalizmu, te o teorijskom ustanovljavanju i praktičkom ostvarivanju anti-dogmatskog, humanističkog marksizma i socijalizma.

Izvor: Rosa Luxemburg Stiftung