Piše: Dinko Štimac

Nakon prvog čitanja monografije Berković nastale uredničkim naporom Dijane Nenadić i Nenada Polimca – pa onda još i doprinosima petnaestero tuzemnih i inozemnih autora tekstova – zaista se opravdava opaska Dijane Nenadić iz predgovora koja ovu monografiju nazivlje “papirnatim spomenikom” hrvatskom redatelju, scenaristu, novinaru, glazbenom stručnjaku, a zasigurno i još mnogo toga – Zvonimiru Berkoviću (Beograd, 21. ožujak 1928 – Zagreb, 9. lipanj 2009). Ovo ne (samo) zbog – kao što se može ustanoviti već na prvi pogled – pozamašnog, takorekuć “spomeničkog” formata tvrdoukoričenog izdanja, već zbog naročitog i iznimnog mara, predanosti i promišljenosti kojima su se urednici i njihovi autorski suradnici očigledno vodili pri pripremi papirnatog Berkovića.

Strukturalno, monografiju sačinjava pet glavnih cjelina: uvodni i pregledni tekstovi o Berkoviću i njegovom stvaralaštvu; studije njegovih dugometražnih filmova; studije  kratkometražnih filmskih ostvarenja; analize Berkovićevih filmski nerealiziranih scenarija i tekstova; te finalni opsežni intervju ili “svođenje životnih računa” kompiliran iz razgovora koje je s umjetnikom na samrtnoj postelji vodio Nenad Polimac. Ove su tematske cjeline prošarane i uokvirene raznim kontekstualnim artefaktima koji, kao predah između suvremenih filmoloških tekstova o Berkovićevom stvaralaštvu, na vrlo dovitljiv način grade sliku prvotne recepcije njegovih filmova. U tom se šarenilu mogu naći razni novinski isječci, fotografski materijal, intervjui, pa čak i jedna križaljka!  

Cjelina koja će u ulozi proširenog uvoda otvoriti monografiju sretni je spoj tekstova Diane Nenadić, Ive Škrabala i Marka Grčića. Nakon kratke note “Umjesto predgovora” u kojoj Diana Nenadić koncizno i nepretenciozno ocrtava strukturu i koncepciju monografije – Škrabalo u tekstu “Slikopisni opus Zvonimira Berkovića” predstavlja Berkovićev filmski, a Grčić u “Rondo jednoga života” novinski esejistički rad. Iako se na prvo čitanje lapidarnost predgovornog teksta Nenadić može činiti neobičnom – ovaj nenametljivi i u konačnici elegantni postupak knjigu minimalističkog naslova “Berković” otvara isto tako minimalističkim tekstom. Čitatelju se tako pruža nacrt i strukturni kostur, puštajući istovremeno ostalim autorskim prilozima monografiji da ovaj kostur ispune mesom. Utoliko, već je Škrabalov tekst naznaka tog “mesa” koje će uslijediti zato jer je preminuli nestor povijesti hrvatskog filma na svoj uobičajeno živopisan i entuzijastičan način pružio obilje podataka, ali i osobnih anegdota iz prijateljevanja s “Berkom”. Navedimo tek jedan fragment s početka Berkovićeve karijere – anegdota koja kao da je izašla iz romana Ranka Marinkovića (koji je, piše Škrabalo, Berkoviću i nadjenuo nadimak Berk): “Pozornost kulturne javnosti privukao je na sebe rano, svojim nekonvencionalnim i za ono doba provokativnim novinskim člancima, u kojima se povremeno bavio glazbenom i kazališnom kritikom, da bi tijekom 50-ih i ranih 60-ih godina ubrzo izrastao u jednog od najosobnijih i najčitanijih kritičara u Zagrebu. Njegove su se zajedljive i britke ocjene prepričavale, a znalo mu se dogoditi da ga neka uvrijeđena glumačka veličina čak i fizički napadne na ulici.”

Iduću tematsku cjelinu monografije, onu o Berkovićevom dugometražnom igranom filmu Rondo (1966), načinje rad Jurice Pavičića “Geometrija intime: klasično i modernističko u ‘Rondu’ Zvonimira Berkovića”. Iako je Pavičićeva primarna intencija ustanoviti zastupljenost elemenata klasičnog i modernističkog stila u Berkovićevom dugometražnom prvijencu, baveći se ovim projektom, čitatelju će ponuditi i čitavu riznicu povijesnih i produkcijskih kontekstualnih činjenica o nastajanju i recepciji filma. Koristeći se rukopisnim nacrtima scenarija iz autorove kućne arhive, Pavičić tako rekonstruira mukotrpni put koji je tekst prošao od svojih prvih verzija s kraja 1961. godine, pa sve do 1966. godine i recepcije filma. Osim Pavičića, Berkovićevim će se prvijencem pozabaviti još i tekstovi “‘Rondo’ u prostoru i prostor ‘Ronda'” Brune Kragića o filmskim prostorima Ronda i “‘Rondo’, analiza filmske snimke”, Silvestra Kolbasa. Kolbasov je tekst neizostavno štivo ne samo za čitatelje zainteresirane za njegovu glavnu temu: snimateljski stilski doprinos u Rondu, već i za temu filmske fotografije i svjetla i sjene na filmu općenito, zato što autor pruža kompetentan, precizan i vrlo pregledan uvod u ovo polje inače nepronično za interesente izvan filmske profesije. 

Cjelinu o Rondu zatvaraju tekstovi Konrada Eberharta (“Pažnja: Berković”) i Gérarda Langloisa (“Remek-delo Zvonimira Berkovića”) iz 1968. i 1967. godine. Zajedno s priloženim preslikama promidžbenih materijala filma i novinskih isječaka iz jugoslavenskih tiskovina, ovi tekstovi uspostavljaju kontekstualnu povijesnu sliku trenutka u kojem se pojavio Berkovićev prvijenac, tj. informiraju o njegovim odjecima izvan granica Jugoslavije. 

Unatoč Berkovićevoj kompulzivnoj potrebi da od svoja četiri igrana filma, čak njih tri “sustavno ocrnjuje”, na njih se “silovito okomljuje”, pa i u intervjuima ustvrđuje da se nakon prvijenca trebao odreći daljnjeg snimanja filmova, urednici su ovim od autora prezrenim, ali za hrvatsku povijest filma i filmografiju važnim i vrijednim djelima dodijelili dužnu pažnju, pa se njima bavi čak šest analitičkih tekstova. “Svijet je svinjac” Slavena Zečevića analizira tako Putovanjem na mjesto nesreće (1971), Petar Krelja koncentrira se na Ljubavna pisma s predumišljajem (1985), tekst “Berković i Mozart” Irene Paulus istražuje poveznice između filmova Rondo i Ljubavna pisma s predumišljajem i stvaralaštva Wolfganga Amadeusa Mozarta, a Diana Nenadić u radu “Kontesa među zrcalima” bavi se TV serijom i filmom Kontesa Dora (1993). Opsežni rad Sanje Kovačević “‘Prosvijećena’ patrijarhalnost u filmovima Zvonimira Berkovića” zaključno obuhvaća čitav Berkovićev dugometražni igrani opus u pokušaju da u njemu izolira i razjasni prisutnost patrijarhalnih struktura. Među ove tekstove ubačeno je i svjedočanstvo montažerke Maje Rodice-Virag o dugogodišnjoj profesionalnoj suradnji s Berkovićem. Ovaj kratki tekst, međutim, pisan je posve “aseptično” pa se ustvari svodi tek na kurtoazne panegirike autoru, bez eventualnih novih informacija ili osobnih uvida kojima bi se doprinijelo monografiji.        

Kao što je razvidno iz do sada izloženog, urednički je dvojac okupio kvalitetom homogeno, ali tematski vrlo raznovrsno tijelo teksta. Ovaj je pristup graciozno omogućio da u monografiji ravnopravno supostoje naizgled efemerni kontekstualni artefakti kao što je križaljka s temom Berkovićevog stvaralaštva, “ruku uz ruku” s ozbiljnim (ali ne i hermetičnim!) dubinskim filmološkim analizama. Time se postiže zaista pohvalna i unekoliko “demokratična” širina pogleda na objekt proučavanja. Blok tekstova o kratkometražnom Berkovićevom filmu koji slijedi nakon dugometražnih studija također dijeli ovu koncepciju, pa su ponuđeni radovi o: komentatorskim jedinicama u Berkovićevim kratkometražnim nefikcionalnim filmovima (Diana Nenadić – “Berković između riječi i slike”), cirkularnim formama u filmu Moj stan snimljenom 1962. godine (Ivana Miloš – “Jesti trešnje na balkonu: rotacija želja u ‘Mom stanu'”) i marketinškim aspektima filma Balada o pijetlu snimljenom 1964. godine (Juraj Kukoč – “Balada o pijetlu”). Iako svaki od ovih tekstova bez ikakve sumnje doprinosi širem projektu izučavanja Berkovićevog kratkog metra, valja istaknuti Kukočev tekst zato što je odličan za ilustriranje ranije tvrdnje o raznorodnosti i raznovrsnosti analitičkih tekstova monografije. Naime, ovaj zapanjujuće informativan i očigledno opsežno istraživački pripremljen rad izmješta Berkovićev film iz uobičajenog filmografskog konteksta i ukotvljuje ga u okvir marketinške teorije (i prakse), analizirajući odnos njegove strukture prema ekonomskim kategorijama koje su za djelo Balada o pijetlu, reklamni film Podravke, neizostavno i neizbježno mjesto. Ovako, čitatelj je nakon ranijih tekstova koji su analizirali Berkovićeva filmska djela koja posjeduju intenzivnije naglašenu autorsku umjetničku intenciju, u mogućnosti zaći u prostor na razmeđi umjetničke i čisto komercijalne marketinške (propagandne), tj. uvjeravačke funkcije filma: “Pretpostavljena marketinška učinkovitost filma [Balada o pijetlu] uvelike je doprinos autora filma (ponajviše Zvonimira Berkovića), koji su maštovitim naratorovim komentarima i stilskim rješenjima razvili dojam cjeline filma kao vesele i zabavne kreativne igre, čime su umnogome pridonijeli sugestivnosti emocionalnih i racionalnih apela filma.” 

Kukočev rad zatvara blok o Berkovićevom filmskom stvaralaštvu, a nakon njega se u monografiji mogu pronaći još dva analitička teksta: “Jedan scenarij” Dragana Juraka o dramoletu Vladko Maček: Tri razgovora koji je po Berkovićevoj zamisli bio namijenjen filmskoj ekranizaciji koju na žalost nikada nije doživio i tekst Nenada Polimca “Nerealizirani scenariji” o Berkovićevim scenarijima koji nisu došli do faze filmske realizacije. Polimčev tekst sustavni je pregled Berkovićevog filmski potencijalnog i obavještava o produkcijskim događanjima “iza kulisa”. Polimac na vidjelo izvlači nerealiziranu filmsku podsvijest koja nikada nije ostvarena u punu svijest snimljenih filmova, ali nije ništa manje važna u istraživanju Berkovićevog stvaralaštva – ponajviše zato što omogućava rekonstrukciju redateljevog kreativnog toka i za velikih vremenskih pauza u kojima nije završavao nikakve filmove.

Veliki intervju koji je u svibnju i početkom lipnja 2009. sa Zvonimirom Berkovićem vodio Nenad Polimac dostojan je zaključak monografije Berković. Umjetnik koji će umrijeti 9. lipnja 2009. u ovim se – zbog progresije bolesti sve kraćim razgovorima – osvrnuo na svoje odrastanje i privatni život, stasanje u poznatog i priznatog scenarista i redatelja, političke zavrzlame u čijem se središtu obreo nastupanjem Hrvatskog proljeća, umjetnike i ljude koji su ga pratili na njegovom životnom putu, a onda i na tekstove koje ostavlja iza sebe. Iako intervju zauzima četrdeset stranica, radi se o tekstu koji, stječe se dojam, ne može pretjerati u opsežnosti, zato što je Polimac iz građe od ukupno petnaestak sati razgovora formulirao protočnu strukturu koja doslovce ispunja lakune nerazumijevanja – one problemske točke koje su svojim bogatstvom pristupa ponekad hotimično, a ponekad nenamjerno otvorili raniji tekstovi monografije.

U konačnici, monografija Berković pažljivo je strukturno zamišljeno i vješto izvedeno djelo o Zvonimiru Berkoviću, redatelju i scenaristu koji je unatoč relativno malom broju snimljenih dugometražnih filmova ostavio zamjetan pečat na povijest hrvatskog filma. Raznovrsnost u autorskim pristupima mnoštva filmskih stručnjaka koji su posvetili svoje vrijeme i vještinu ostvarivanju ove monografije svjedoči o živosti umjetnikovog opusa – sedam godina nakon njegove smrti, i točno pola stoljeća nakon nastanka njegovog prvog dugometražnog igranog filma Ronda. Međutim, usporedbom Berkovićevog pisanog i filmskog stvaralaštva valja ustanoviti jednu bolnu i poraznu činjenicu – prosječni uživatelj hrvatskog filma s teškom će mukom na legalan način doći čak i do ovog brojem oskudnog dugometražnog stvaralaštva koje je Berković ostavio iza sebe. O kratkometražnom da i ne govorimo. Berkovićevo pisano stvaralaštvo, u drugu ruku, lako je dostupno (barem) u zagrebačkom knjižničarskom sustavu. Ovo, na žalost, ima za posljedicu da je u široko distributivnoj praksi Berkovićevo filmsko stvaralaštvo, ako ne mrtvo, a onda barem u stanju hibernacije. Istovremena prisutnost visoke stručnosti, ali i zapanjujuće otvorenosti “laicima” koji obilježavaju monografiju Berković šire zarazu entuzijazma prema hrvatskom filmu – entuzijazma koji će se, možemo se nadati – proširiti i rezultirati razvitkom distributivnih tokova Berkovićevih, ali i filmova ostalih hrvatskih autora ne bi li postali dostupniji zainteresiranoj javnosti u Hrvatskoj i svijetu.   

Monografiju jednostavno naslovljenu Berković uredili su Diana Nenadić i Nenad Polimac, a tekstove u njoj potpisuju Konrad Eberhart, Marko Grčić, Dragan Jurak, Silvestar Kolbas, Sanja Kovačević, Bruno Kragić, Petar Krelja, Juraj Kukoč, Gérard Langlois, Ivana Miloš, Irena Paulus, Jurica Pavičić, Maja Rodica-Virag, Ivo Škrabalo i Slaven Zečević te, dakako, urednici i sam Zvonimir Berković. 

Berkovića u uvodnim tekstovima knjige potretiraju Ivo Škrabalo i Marko Grčić, potom njegova studentica Sanja Kovačević ispisuje analizu reprezentacije ženskih likova u njegovim igranim filmovima, a tu su i tekstovi posvećeni njegovim manje poznatim kratkim dokumentarnim, igranim i namjenskim filmovima, kao i detaljan kritički uvid u  četiri njegova igrana filma. Pozornost se daje i “Berkovićevu shvaćanju scenaristike i nerealiziranim scenarijima”, a sam se Berković oglašava i u prvom licu jednine, u “biofilmografskom razgovoru” koji je s njim pred kraj redateljeva života vodio Nenad Polimac”. Monografija sadrži i tekstove francuskog kritičara Gérarda Langloisa (“Remekdelo Zvonimira Berkovića”) i poljskog kritičara Konrada Eberhardta (“Slučaj: Berković”), pisanih u trenutku kada je Berkovićev Rondo krenuo u kino-distribuciju, a dostupni su nam još od 1968. godine, kada su u prijevodu izašli u beogradskim Filmskim sveskama. 

Uz do sada izašle knjige Milan Blažeković – Život u crtanom filmu i Nedjeljko Dragić: Čovjek i linija Midhata Ajanovića, Martinac Ranka Munitića, Kino Tom Slobodana Šijana te U zrcalu kulturalnog ekrana: Jagoda Kaloper Leonide Kovač, Berković je posljednja u nizu monografija posvećenih ključnim figurama domaće kinematografije u izdanju HFS-a. Šteta je, doduše, samo što radu tih autorica i autora i dalje možemo svjedočiti tek rijetko: u kino ili televizijskim projekcijama, posredno u teorijskim, povijesnim ili monografskim refleksijama, ali ne i u kvalitetnim, po mogućnosti restauriranim i kritički opremljenim izdanjima i formatima. Ono što je u tom smislu ličilo na dobar početak sa Slučajnim životom Ante Peterlića i Lovom na jelene Fadila Hadžića, u javnu cirkulaciju ulazi teško i sporadično. To je, možemo samo predstaviti, pitanje i dalje zakopano u kompliciranim odnosima vlasništva nastalim raspadom bivše Jugoslavije, nedostupnosti materijala ili, jednostavno, nedostatka sredstava.

Kako god bilo, Berković, makar to bio samo Rondo, svakako zaslužuje više od teškom mukom ishođenih i jednako toliko isluženih kopija kao jedinog mogućeg izbora.