Trenutno živi i radi u Bruxellesu, a surađuje s brojnim kolektivima i organizacijama. Kada ne pušta na queer partijima, Aldessa se bavi zagovaranjem za ljudska prava i održavanjem online platforme Romnja Feminist Library, koja okuplja materijale o Romkinjama, feminizmu i romskom feminizmu.

Aldessa je ove godine sudjelovala na poznatom riječkom festivalu queer i feminističke kulture Smoqua, gdje je održala radionicu o intersekcionalnosti u feminizmu, a potom je na partiju zatvaranja festivala svojim setom rasplesala cijeli Pogon kulture. To je bio povod da s njom razgovaramo o glazbi kao sredstvu otpora, načinima na koje stvara prostor za romsku kulturu na glazbenoj sceni i vidljivosti romskog feminizma.

Tvoji nastupi, poput onog na Smoqui, pokazuju da partiji mogu biti prostor otpora kolonijalnim, kapitalističkim ili stereotipnim interpretacijama romske kulture. Koje još poruke nastojiš prenijeti kroz svoje setove? Koliko ti je dostupna DJ scena u smislu pronalaska klubova i događanja za nastupe?

Glavne poruke koje želim prenijeti su antirasističke, antipatrijarhalne i antiklasističke, želim promicati intersekcionalnost i različitost. Kroz glazbu koju biram za svoje playliste fokusiram se na pjesme queer umjetnika, Romkinja i drugih autorica iz marginaliziranih skupina. Ponekad se poruka ne izražava riječima, već kroz ritam koji povezuje različite zajednice u zajedničkom plesnom prostoru.

Rekla bih da mi mainstream DJ scena nije baš pristupačna jer se ne uklapam u njezine norme, a također nisam otvorena prema nastupima u mainstream prostorima. Imala sam jedno iskustvo u takvom okruženju i bilo je neugodno. Voditelj tog mjesta mi nije dopustio da puštam manele. Na istom mjestu, dok sam puštala pjesmu na arapskom jeziku ​​– jer kroz svoju glazbu izražavam i svoju solidarnost s drugim rasijaliziranim skupinama – grupa bijelaca me je prekinula tražeći glazbu na engleskom. Osjetila sam da publika nije otvorena za moju poruku solidarnosti kroz raznolikost, pa sam odlučila ostati vjerna svojim principima i napustiti prostor.

Čak ni unutar queer DJ scene nije uvijek lako. Iz mog iskustva, queer DJ zajednica često funkcionira na temelju osobnih veza – netko vas mora poznavati i upoznati s ljudima ili prostorima. U suprotnom, kada izravno kontaktiram klubove s prijedlozima programa poput Manele feministe, moji e-mailovi često ostanu bez odgovora. Otkako sam se preselila u Bruxelles, nastupala sam samo na dva mjesta: u The Crazy Circleu, lezbijskom baru čija je bivša vlasnica bila spremna ugostiti moj set, i na partiju otvorenja Pink Screens Festivala na kojem sam volontirala prošle godine. Puštam i na privatnim događajima, poput rođendana i zatvorenih zabava, ali pronalaženje stabilne platforme u Bruxellesu zaista je izazovno. Većinom nastupam u drugim zemljama, na događanjima i zabavama koje organiziraju Romkinje i queer osobe. To su ujedno prostori u kojima se osjećam najugodnije dok nastupam.

Reci nam više o svom putu prema DJ-anju. Je li motivacija bila ljubav prema glazbi ili poruka koju ona nosi? Također, kako vidiš queer romsku DJ zajednicu – koliko je živa i koje promjene primjećuješ unutar nje?

Inspirirala me poruka iza glazbe. Svoje DJ putovanje započela sam kao odgovor na prisvajanje manele od strane gadže DJ-a u Bukureštu. Bio je to moj način suočavanja s rasizmom i stereotipima prema mojoj zajednici. Glazba manele je nevjerojatno raznolika, baš kao i romske zajednice. Obuhvaća pjesme o klasnim razlikama, ponosu na romski identitet, snazi Romkinja, kao i ljubavi, gubitku i tuzi. Mnogo je Romkinja u industriji koje donose različite, osnažujuće poruke. Iako svoj rad možda ne nazivaju eksplicitno feminističkim, njihovi se tekstovi često dotiču feminističkih načela.

Nažalost, queer romska DJ zajednica još uvijek je vrlo mala. U Rumunjskoj samo tri osobe puštaju manele, a izvan Rumunjske znam samo još dvije osobe – jednu u Španjolskoj i jednu u Berlinu. Međutim, prije nekoliko godina nije bilo nikoga, pa je važno da smo se počele pojavljivati na sceni. Ovaj napredak je odraz sveobuhvatnijih razgovora o samoreprezentaciji u glazbi i šire.

Što te inspiriralo na pokretanje Feminističke knjižnice Romkinja i kako ste započele s formiranjem tima? Koji su, prema tvom mišljenju, dosad najznačajniji utjecaji knjižnice?

Posljednjih godina, u mnogim razgovorima s kolegicama Romkinjama istaknuta je potreba za platformom na kojoj bi se mogli čuti naši glasovi i perspektive. Feministička knjižnica Romkinja postala je konkretna ideja 2023. godine, kada sam surađivala s Albom Hernández Sánchez, romskom feministkinjom iz Španjolske i osnivačicom Feminist Collective of Romani Gender Experts. Zajedno smo se prijavile za Risktakers Fellowship, koji vodi Superrr Lab, a financira zaklada Allianz. Predložile smo stvaranje feminističke knjižnice i odabrane smo za stipendiju. Tijekom godine dana istraživale smo, prikupljale, uređivale i oblikovale ovu platformu kako bi služila kao prostor za predstavljanje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti romskog feminizma.

Jedan od najznačajnijih utjecaja knjižnice je način na koji su je Romkinje prihvatile, prepoznajući je kao kolektivni prostor za dijeljenje i vidljivost našeg znanja. U manje od godinu dana prikupile smo preko 200 materijala koje su napisale Romkinje iz više od deset europskih zemalja. Uz to, objavile smo seriju od pet intervjua s romskim stručnjakinjama o različitim temama za našu sekciju Vizualni arhiv i lansirale Decolonizing Gadje Narratives, prvi broj našeg časopisa Romnja koji se sastoji od 16 članaka nastalih u suradnji 20 Romkinja.

Kako ocjenjuješ dosadašnji napredak projekta? Je li mreža suradnica u međuvremenu rasla? Postoje li slični projekti s kojima surađujete i kakvu budućnost predviđaš ovoj knjižnici i sličnim inicijativama?

Mislim da je naš napredak bio golem, posebno s obzirom na ograničena sredstva s kojima raspolažemo. Najveći dio našeg rada je volonterski, ali smo posvećene tome da rad i znanje Romkinja učinimo vidljivima u raznim prostorima. Feminističku knjižnicu Romkinja zamišljam kao prostor koji stvara osjećaj pripadnosti, dok ujedno služi kao izvor za dekolonizaciju narativa koji su tijekom vremena oblikovani o Romkinjama.

Jedna inicijativa koja ima nastojanja slična našima je RomaniPhen, romski feministički arhiv sa sjedištem u Berlinu koji je bio nevjerojatna podrška našoj knjižnici od samog početka.

Rođena si i odrasla u Rumunjskoj, ali trenutno živiš i radiš u Bruxellesu. Na koji su način tvoje odrastanje i odgoj oblikovali tvoje današnje izbore? Održavaš li i dalje veze s aktivistima u svojoj matičnoj zajednici i ako da, na koji način?

Preselila sam se u Bruxelles kako bih nadopunila svoje desetogodišnje “terensko” iskustvo u feminističkom aktivizmu europskom dimenzijom kreiranja politika i zagovaranja. Drugi motiv bila je izgradnja solidarnosti s drugim skupinama rasijaliziranih žena diljem Europe.

Pokušavam ostati povezana s aktivističkim inicijativama u Rumunjskoj koliko god je to moguće, surađujući s aktivistkinjama i feministkinjama u svojoj zemlji. Međutim, svjesna sam da to nije isto što i biti izravno uključena u lokalni kontekst.