Revija, prepoznata kao festival koji otvara vrata autorima i autoricama čiji su glasovi često zanemareni u dominantnim izdavačkim politikama, ove je godine posvećena romskoj književnosti u Europi.

U sklopu ovogodišnje Revije izlazi i antologija Imena koja cvjetaju u pukotinama bezdana (ur. Ivana Dražić i Karolina Hrga), koja okuplja trinaest suvremenih romskih autorica i autora: Almir Agić, Patrik Banga, Noelia Cortés, Akile Eminova, Mihaela Drăgan, Raine Geoghegan, Delia Grigore, Tamás Jónás, Oksana Marafioti, Jovan Nikolić, Ruždija Russo Sejdović, Maria Sivákova te Alexian Santino Spinelli.

Većina njih pridružit će se programu u Booksi. Više o autoricama i autorima koji dolaze saznajte na linku, a raspored pogledajte ovdje.

Kako je nastala ideja o osnivanju RomArchivea? Mnogi međunarodni kustosi, na različite načine, uključeni su u njegov rad. Na koji način to oblikuje i obogaćuje rad RomaArchivea i ponudu arhivskih zbirki?

Godine 2012. Franziska Sauerbrey i ja podržale smo kulturni okvirni program za otvaranje spomenika Sintima i Romima ubijenima za vrijeme nacionalsocijalizma u Berlinu. Bile smo suočene i s vlastitim rupama u znanju (na primjer, u našim školskim udžbenicima nismo pronašle ništa o holokaustu nad Sintima i Romima) i s raznolikim kulturnim blagom Sinta i Roma. Postojala je očita hitnost da se nešto poduzme. Stoga smo kontaktirale Saveznu zakladu za kulturu, isprva s vrlo otvoreno formuliranim zahtjevom: Kao najveća kulturna zaklada u Europi, ne biste li se htjeli posvetiti najvećoj manjini u Europi koju čini 12 milijuna ljudi? Zanimanje je bilo veliko te je Franziski Sauerbrey i meni povjereno međunarodno istraživanje koje je trebalo razjasniti: Što zajednica treba? Kakav bi projekt imao smisla? Tijekom našeg istraživanja razgovarale smo s umjetnicima, političarima i aktivistima u svim europskim zemljama. Jedan odgovor koji smo uvijek iznova dobivale bio je: trebamo veću vidljivost. Trebamo muzej koji predstavlja naše kulture. Naravno, izgradnja romskih muzeja u svim europskim metropolama nije zadatak Savezne zaklade za kulturu. Rodila se ideja o digitalnom arhivu koji bi kao format mogao odgovarati transnacionalnoj zajednici Sinta i Roma. Savezna zaklada za kulturu financirala je provedbu projekta do samog pokretanja, partner za tehničku provedbu pronađen je u Stiftung Deutsche Kinemathek, a Savezna agencija za građansko obrazovanje osigurala je naknadna sredstva za dugoročnog domaćina digitalne arhive, Dokumentacijski centar njemačkih Sinta i Roma, u Heidelbergu.

Više od 150 ljudi iz 15 zemalja bilo je uključeno u razvoj RomArchivea. Svaki dio arhiva imao je svog kustosa. Time je omogućeno prije svega jedno – prikazati raznolikost romskih kultura. Kroz razgranatu mrežu kustosa i njihovih radnih skupina, RomArchive je imao pristup velikom broju privatnih i institucionalnih arhiva diljem Europe.

Kako biste opisali RomArchive i njegove fokuse? Iz koje su potrebe nastali izgradnja i upravljanje Arhivom?

Središnji ciljevi RomaArchivea uključuju stvaranje vidljivosti, prevladavanje stereotipa, rekonstrukciju povijesti i dekolonizaciju znanja. Nije usmjeren samo na većinska društva, nego i na samu manjinu. Povjesničarka umjetnosti Timea Junghaus, koja je vodila odjel za vizualnu umjetnost u arhivu, jednom je rekla: “Osnovno je ljudsko pravo imati pristup vlastitoj kulturi”.

RomArchive slijedi smjernicu “ništa o nama bez nas”. Sadržaj deset arhivskih odjeljaka (vizualne umjetnosti, književnost, glazba, kazalište, flamenko, ples, film i kontekstualizirajući odjeljci o politici slike, pokret za građanska prava i glasovi žrtava o holokaustu nad Sintima i Romima) sastavili su kustosi iz zajednica. To je novo.

Prije nije postojalo središnje mjesto koje je do te mjere prikupljalo kulturno bogatstvo Sinta i Roma i činilo ga dostupnim. Uspjeli smo uspostaviti vrijednu suradnju s arhivima kao što su Phonogrammarchiv Wien, koji ima jedinstvene snimke usmene povijesti, ili Mađarska akademija znanosti i Centro Andaluz de Flamenco, koji su nam dali povijesnu sliku i zvučni materijal o mađarskim plesovima i gitano flamenku. U bazi se nalazi preko 5000 zapisa. Tako nastaje raznolika slika kultura Sinta i Roma. Namjerno koristim množinu, jer (jedna) kultura Roma ili Sinta ne postoji. Kao pionirski projekt, RomArchive je osvojio brojne nagrade. Uz nagradu Grimme Online Award 2020., nagrađen je i Europskom nagradom za baštinu Europa Nostra 2019. godine.

Osim materijala objavljenih na web stranici, RomArchive ima interni arhiv. Možete li opisati kako ga skupa gradite i održavate?

Interni arhiv, odnosno baza podataka, sadrži 5000 predmeta. Samo dio se može vidjeti na internetu, ali se pristup internoj arhivi može zatražiti. 

U fazi pokretanja, tehnološku razinu postavio je i održavao Sitftung Deutsche Kinemathek. Sada Dokumentacijski centar njemačkih Sinta i Roma te kustosi ili njihovi timovi to moraju odrađivati sami. To znači – digitalizacija, inventarizacija u bazi podataka, katalogizacija, indeksiranje. Ako se objekti prikazuju online, tu se radi i na uređivanju: kontekstualizacija tekstova, imenovanje autora i, naravno, određivanje prava. RomArchive radi s Creative Commons pravima (CC licence).

Uzimajući u obzir da kroz ovaj arhiv nastojite izbjeći zamke predstavljanja nerealne slike homogene “romske kulture”, koliko je izazovno bilo predstavljati raznolikost tih kultura? Što biste naveli kao ključne prepreke i probleme s kojima se susrećete?

RomArchive se ni na koji način nije želio izložiti riziku da pokuša definirati što je romska kultura, ponovno stvarajući usku sliku. Ne, RomArchive pokazuje heterogenost zajednica Roma i Sinta u svijetu i čak sadrži kontradiktorne informacije. Recimo, jedni kažu da su šarene suknje stereotip, a drugi da se njihova baka i danas tako oblači. RomArchive mora izdržati ove kontradikcije.

RomArchive bi radije prikazao zamućenu stvarnost nego zamrznuo sliku. To izaziva pažljiviji pogled.

Kakva su iskustva i primjeri vaše suradnje u arhivistici?

Velika većina predmeta inicijalno je potjecala iz privatnih zbirki što također odražava činjenicu da ranije nisu postojali arhivi. Naravno, ušli smo i u nekoliko institucionalnih suradnji, s Phonogramm arhivom u Beču, s Mađarskom akademijom znanosti u Budimpešti ili s Centro Andaluz de Flamenco, ali to su bile iznimke. U području pokreta za građanska prava, naravno, puno je došlo iz Dokumentacijskog i kulturnog centra njemačkih Sinta i Roma u Heidelbergu kao kontaktne točke za vizualni materijal.

Osim prilike za učenje, istraživanje i interakciju, arhivi pomažu u izgradnji zajednice s jakim osjećajem identiteta. Kako je zajednica uključena u arhiviranje unutar RomArchivea?

Same zajednice koriste arhivu za svoj rad. Mislim na aktiviste koji znanje prikupljeno u RomArchive vide kao alat. Pokušavaju se osloniti na konkretne izvore za svoj aktivistički rad u različitim područjima poput istraživanja holokausta ili rada na građanskim pravima. Budući da većina građe dolazi iz privatnih arhiva, zajednica je od početka uključena u razvoj RomArchivea.

Koji su vam izvori financiranja i jesu li adekvatni? 

Savezna zaklada za kulturu financirala je projekt s 3,75 milijuna eura za provedbu do pokretanja, Goethe institut također je podržao projekt, a Savezna agencija za građansko obrazovanje osigurala je dodatna sredstva. Zvuči kao velik novac (i jest), ali s obzirom na dugo razdoblje razvoja (6 godina) i veliki broj ljudi uključenih u projekt (150 ljudi), to je bila razumna svota.

Tekst je dio istraživanja neformalne inicijative nezavisnih arhiva i knjižnica (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture – Kulturtreger i Kurziv, Multimedijalni institut, Kuća ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramske umjetnosti, Udruženje za razvoj kulture URK) za bolji položaj izvaninstitucionalnih arhiva.

Istraživanje se provodi u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva” podržanog kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.

Romska zajednica u Hrvatskoj najisključenija je društvena skupina, obilježena segregacijom i trajnim siromaštvom. Višestrukoj marginalizaciji treba pridodati i slabije prilike za obrazovanje, diskriminaciju na tržištu rada, kao i kraći životni vijek koji pripadnici i pripadnice romske nacionalne manjine mogu očekivati u odnosu na većinsko stanovništvo. O dubokoj ukorijenjenosti i društvenoj normalizaciji ovakvih prilika svjedoči i činjenica da se s najviših razina vlasti 2022. godine i dalje mogu čuti izjave koje perpetuiraju stereotipe i doprinose nerazumijevanju, a potencijalno potiču netrpeljivost s kojom se Romi i Romkinje ionako svakodnevno suočavaju. 

Diskriminacija i netrpeljivost ne događaju se u povijesnom vakuumu i van konteksta. Predrasude prema Romima kao manjini ukorijenjene su u europskoj povijesti te su, poput Židova, Romi i Sinti doživljavali progone koji su na kraju eskalirali genocidom u Drugome svjetskom ratu. Genocid je dugo vremena bio negiran, primarno zbog zbog socioekonomske marginalizacije Roma, pa se često naziva i “zaboravljenim holokaustom”. Za vrijeme NDH u Hrvatskoj su im rasnim zakonima oduzeta prava, a istodobno su ih ustaške vlasti sustavno deportirale u koncentracijske logore, posebice u Jasenovac, odnosno Ušticu, gdje je većina njih od 1942. bila mučena i ubijena. 

Posljedica ustaške politike bila je gotovo uništena romska predratna zajednica. Tako je na području Hrvatske 1948. godine živjelo tek 405 Roma, no taj je broj u stalnom porastu pa je 2001. godine prema službenim podacima (koje zbog velikog broja neevidentiranih osoba treba uzeti s rezervom) zabilježeno 9.463 pripadnika romske nacionalne manjine. Procjenjuje se da je taj broj višestruko veći te da u Republici Hrvatskoj danas živi između 30.000 i 40.000 Roma. Međutim, unatoč brojnosti zajednice i strahota koje je proživjela, nakon Drugog svjetskog rata u većini europskih zemalja, uključujući socijalističku Jugoslaviju, došlo je do marginalizacije stradanja romske zajednice. Nisu se komemorirale romske žrtve, niti su u sjećanje na njih postavljeni spomenici, a samo istraživanje romskih stradanja minorizirano je u hrvatskoj historiografiji. Romi donedavno ni sami nisu zapisivali svoju povijest, s obzirom na to da je riječ o kulturi koja se dominantno oslanja na usmeno prenošenje znanja i informacija.

Iskorak prema većoj vidljivosti i prepoznatosti diskriminacije, teškog života i brutalnog genocida koji je počinjen nad Romima u Drugom svjetskom ratu predsatavlja izložba In Memoriam… Osobna svjedočanstva Roma i ne-Roma koja je otvorena u Romskom edukacijsko kulturnom centru u Zagrebu. Izložba je otvorena 28. srpnja, uoči Međunarodnog dana sjećanja na romske žrtve genocida u Drugom svjetskom ratu (Samudaripen), koji se tradicionalno obilježava 2. kolovoza. 

Ideja koja stoji iza izložbenog projekta je poticanje društvene rasprave, kako o životu Roma, tako i o genocidu nad Romima koji su bili deportirani u logor Jasenovac, objašnjavaju autorice koncepta Sunčica Nagradić Habus i Dunja Jakopović. Autorice izložbe posegnule su u arhiv te kroz prezentaciju prešućenih osobnih priča i svjedočanstva prenijele su iskustva “nevidljivih ljudi”. Cilj im je bio individualizirati statističke podatke, cjelovita svjedočanstava i izjave svjedoka pretočiti u osobne priče. “Sjećanje na događaje iz osobne perspektive i svjedočanstva preživjelih bitni su da probude zainteresiranost i empatiju kod posjetitelja”, tvrde autorice. 

Izložba govori o sudbinama Roma deportiranih u logor Jasenovac, uz individualne priče o Romima iz Međimurja te Romima deportiranim u koncentracijske logore u Njemačkoj. Govori i o brutalnim metodama kojima su Romi mučeni i ubijani u Jasenovcu. “Da bi uštedjeli na streljivu, najčešće ih se ubijalo nožem, toljagama i maljevima, a po dolasku u logor nije ih se zapisivalo, već se najčešće zapisivao broj vagona u kojem su dovezeni”, kazuju autorice izložbe Sunčica Nagradić Habus i Dunja Jakopović. “Na romskom groblju u Uštici nalazi se 21 masovna grobnica, u kojima je pronađeno gotovo 17.000 tijela. Među 83.811 imena na poimeničnom popisu žrtava jasenovačkog logora, što ga je izradila Javna ustanova Spomen-područje (JUSP) Jasenovac, pronađeno je 16.174 Roma, iako točan broj zbog navedenih razloga nije moguće utvrditi”, pojašnjavaju. 

Temeljni izvor za izložbu čine svjedočanstva Roma i ne-Roma o logoru Jasenovac, koja su većinom zabilježena nakon rata, te svjedočenja (iskazi za suđenja) i memoarski zapisi suvremenika, kao i članci iz tadašnje periodike. “Proučavajući dnevne novine, možemo mnogošto pretpostaviti i rekonstruirati o javnoj percepciji romske manjine u hrvatskom društvu u razdoblju prije i početkom Drugog svjetskog rata”, govore autorice. Upravo zato što imena i prezimena konkretnih osoba izostaju iz službenih politika sjećanja, izložba In memoriam… Osobna svjedočanstva Roma i ne-Roma nastala je kao “pokušaj davanja ljudskih lica depersonaliziranih romskih žrtava koncentracijskog logora Jasenovac”. 

Ovakav pristup recentih godina je u porastu u domaćem kulturnom polju, u kojem se angažirana umjetnička produkcija sve više bavi temom društvenog položaja romske zajednice. Područje vizualne kulture tako je obogaćeno otvaranjem Muzeja osobnih sjećanja u Osijeku u kojem se stalan dom dobila izložba Priče Roma, posvećena životnim pričama osamnaestero pripadnika ove manjine, čime je napravljen velik korak ka stvaranju trajnog postava koji daje vidljivost marginaliziranim skupinama. Iste je godine u Zagrebu postavljena izložba pod nazivom Moj dan – život djece i mladih Roma, koja se temelji na videouratcima kojima se daje prostor šestero mladih Roma i Romkinja da ispričaju svoju priču i posluže kao inspiracija drugima. 

Dok su ovi projekti usmjereni isticanju pozitivnih primjera koji bi većinskom stanovništvu trebala biti potpicaj za preispitivanje vlastitih predodžbi i stereotipa koje imaju u odnosu prema Romima, audiovizualna izložba Barbare Matejčić i Ane Opalić Jednog dana život će biti lijep, koja se naslanja na projekt Kad odrastem, bit ću bogatašica gledatelja približuju stvarnosti u kojoj živi većina romske djece. Obje izložbe sastoje se od fotografskih prikaza derutnih i skučenih prostora u kojima romska djeca odrastaju i audiozapisa u kojima progovaraju o svojem školovanju, svakodnevici i snovima. “Postav stoga upućuje na važnost propitivanja i osvještavanja širine društvenih implikacija koje onemogućavaju romskoj djeci da ostvare svoj puni potencijal”, piše Milena Žarković u svojoj analizi. Kao što je Mirna Rul primijetila u svojem osvrtu na izložbu Kad odrastem, bit ću bogatašica, ona je “u svojoj ogoljenosti i jednostavnosti lišena prikaza pripadnika romske nacionalne manjine kao egzotičnih Drugih”. 

Barbara Matejčić autorica je i triju audio dokumentaraca o mladim Romkinjama i Romima, njihovim životima, djelima, snovima i vizijama na budućnost i sadašnjost, nastalim u kolovozu 2021. godine, u sklopu kampanje #ProBudiJednakost koju su provodili Centar za mirovne studije, Romska organizacija mladih Hrvatske i umjetnička udruga Arterarij. U radu Prilično svoje članice prvog romskog ženskog benda na svijetu, Pretty Loud, govore o svom odrastanju, o tome kako su počele pjevati, o rodnoj ravnopravnosti, ženskoj snazi, diskriminaciji, o tome što im je važno poručiti i na kakve reakcije nailaze. Drugi audio dokumentarac, Kozari s Muksom, sadrži viziju Muhameda Huseijnija koji u obilasku svog kvarta tematizira kako su se Kozari Bok i Kozari Putevi mijenjali zadnja četiri desetljeća i kako su se mlade Romkinje i mladi Romi našli između “dvaju sistema”. Prostornom problematikom bavi se i dokumentarac Djeca zagrebačkog slama, u čijem je centru Vrtni put, naselje šest kilometara udaljeno od centra Zagreba u kojem u neljudskim uvjetima živi oko 150 Roma, od kojih su većina djeca.

Sva tri dokumentarna rada naslanjaju se na pristup koji su Matejčić i Opalić primijenile u audiovizualnim izložbama, u kojima su svojim sugovornicima “prepustile mikrofon” i otvorile prozor u svijet koji je većinskom stanovništvu možda nepoznat, ali nije stran. I u ovim audio radovima Romi i Romkinje govore iz prvog lica, govore o svojim neposrednim iskustvima, lišenima svakog uljepšavanja i egzotiziranja, govore tako da ih čujemo. Sličnog su efekta i recentne nezavisne kazališne produkcije, u kojima pripadnici i pripadnice romske nacionalne manjine tematiziraju vlastiti društveni položaj i višestruku marginalizaciju, o kojima je ranije za Kulturpunkt pisao Luka Fišić.

Što se tiče izložbe In memoriam… Osobna svjedočanstva Roma i ne-Roma, autorice koncepta Sunčica Nagradić Habus i Dunja Jakopović ističu da njome žele “promicati vrijednosti koje će posjetitelj spoznati i primijeniti u životu, poštivanje ljudskih prava, empatija prema žrtvama i aktivna edukacija kojom se osuđuje svaka vrsta zločina, nasilja i nesnošljivosti među ljudima”. Dodaju kako se nadaju podići i svijest o odavanju počasti i čuvanju uspomena na sve žrtve ustaških koncentracijskih logora, edukacija o stradanjima Roma, senzibilizirati javnost, pokretati dijalog, razbijati predrasude te primorati sugrađane i sugrađanke da uvide grozote Drugoga svjetskog rata, ali i podsjetiti na sadašnje probleme romske zajednice.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Institut za društvena istraživanja u srpnju je izdao opsežnu publikaciju o iskustvu studiranja marginaliziranih grupa pod naslovom O podzastupljenim i ranjivim skupinama studenata – prilozi unaprjeđivanju socijalne dimenzije visokog obrazovanja. Istraživačice/i Branislava Baranović, Saša Puzić, Nikola Baketa, Margareta Gregurović, Teo Matković, Mirta Mornar, Iva Odak i Josip Šabić pregledali su recentne znanstvene članke, analizirali postojeće politike i strateške dokumente te proveli kvalitativno ispitivanje putem fokus grupa i intervjua. Pritom doduše nije zastupljeno svih 18 ranjivih skupina koje su prepoznate u Nacionalnom planu za unaprjeđenje socijalne dimenzije visokog obrazovanja u RH, već su se autori/ce koncentrirali na one dosad manje istražene – studente izbjeglice i tražitelje azila, studente pripadnike romske manjine, LGBTQ+ studente, studente iz alternativne skrbi, studentice u tehničkom području, studente u humanističkom području te studente djecu hrvatskih branitelja. Studija prema tome pruža obuhvatan pregled dostupnih znanstvenih uvida u iskustvo studiranja podzastupljenih skupina, ali i nedostataka sustava visokog obrazovanja općenito.

Problemi ranjivih skupina za institucije su nerijetko nevidljivi. Autori/ce studije istaknule su kako “adresiranje prepreka s kojima se susreću studenti iz ranjivih skupina implicira da se jednakost šansi u visokom obrazovanju ne može svesti isključivo na formalno omogućavanje pristupa visokom obrazovanju, već da ono zahtijeva jasnu artikulaciju ‘stvarnih opcija’ kojima raspolažu različite skupine studenata i o kojima, u konačnici, ovisi njihov obrazovni uspjeh”. Stvarne opcije i jednakost šansi u obrazovanju u značajnoj su mjeri uvjetovani materijalnim mogućnostima – u prvom redu socioekonomskim statusom studenata i njihovih obitelji. Međutim, za ranjive skupine poput Roma ili azilanata materijalni su problemi dodatno potencirani strukturnom diskriminacijom i tromom birokracijom.

Dobar pokazatelj prekarne pozicije cjelokupne studentske populacije je raširenost redovitog studentskog rada. Prema istraživanju Eurostudent VI iz 2016. godine, dvije trećine studenata u prethodnoj je godini obavljalo neki plaćen posao. Od njih je 16 posto radilo povremeno, dok je čak 70 posto redovno zaposlenih radilo preko 20 sati tjedno. Oni redovno zaposleni su se većinom samoidentificirali kao zaposlenici, a tek potom kao studenti. Studentski rad uglavnom nije rezultat interesa, već nužde – tri četvrtine studenata je radilo kako bi pomoglo pokriti životne troškove, a 44 posto ih ne bi moglo priuštiti studiranje bez tog izvora prihoda. Osim pokrivanja troškova, važno im je bilo i radno iskustvo, ali je tek za 27 posto studenata posao bio usko povezan s budućom strukom.

Kad je riječ o ranjivim skupinama studentski je rad nužan uvjet za studiranje. Primjerice, gotovo svi azilanti studij financiraju radom jer nemaju pristup stipendijama ili pomoć obitelji. Azilant koji je sudjelovao u fokus grupi sažeo je prepreke koje stvara studentski rad: “Svakako bih želio više slobodnog vremena da mogu više učiti. Bez rada ne možeš živjeti i istovremeno ne možeš učiti uz rad, tako da ako radiš pet dana i za vikend moraš učiti za tjedan, a za vikend imaš i druge stvari, imaš svoj život, dakle, vrijeme je stvarno najvažnije, nema ga dovoljno da se sve napravi.”

Samo malobrojni studenti mogu posvetiti puno vrijeme studiranju. Štoviše, riječ je o obliku privilegiranosti – na što ukazuje i činjenica kako su studenti čiji roditelji nisu visokoobrazovani stalno zaposleni u 54 posto slučajeva, za razliku od njih tek 22 posto s visokoobrazovanim roditeljima. Kako su autorice/i studije istaknuli, razina obrazovanja u pozitivnoj je korelaciji s visinom prihoda, a osim povoljnijeg socioekonomskog položaja, privilegirana skupina studenata ima i bolji pristup kulturnom kapitalu. Istraživanje iz 2014. godine pokazalo je kako prisutnost materijalnog kulturnog kapitala, poput knjiga i drugog edukativnog materijala, povezana s boljim ocjenama. To su samo neki od primjera koji sugeriraju kako uspjeh u obrazovanju itekako ovisi o socioekonomskim faktorima. Međutim, posljedica društvene nejednakosti nije jednostavno prednost privilegiranih, ona istovremeno otežava pristup obrazovanju ranjivim skupinama – ako ga već potpuno ne sprječava.

Tri fokus grupe provedene 2015. godine s učenicima koji žive u obiteljima koje primaju zajamčenu minimalnu naknadu pokazale su da učenici obrazovanje doživljavaju kao potencijalni način izlaska iz siromaštva. Istovremeno je njihov pristup obrazovanju bio određen siromaštvom. Nedostatak financijskih sredstava nerijetko je bio odlučujući faktor u odabiru škole ili fakulteta – na primjer, umjesto odabira obrazovnih programa po interesu, siromašnim je učenicima važnija bila prostorna dostupnost. Siromaštvo može dovesti i do izostanka podrške unutar obitelji, kako je to istaknula romska studentica koja je sudjelovala u istraživanju: “Uglavnom je financijska stvar bila problem i onda sam ja njima obećala da ću se zadovoljiti sa stipendijom. Moju mamu je bilo strah, odakle njoj para da meni da za džeparac ili bilo što, kad je vidjela da imam pravo na stipendiju i na besplatan smještaj, opet je bilo odakle meni da ti dam za put ili bilo što.”

Dok je prekarna egzistencijalna situacija životna činjenica za značajni dio studentske populacije, ranjive se skupine nalaze u posebno nepovoljnom položaju zbog pojave intersekcionalnosti – tj. preklapanja i intenziviranja raznih aspekata društvene marginalizacije čime se, između ostalog, proizvode nepremostive prepreke jednakopravnom pristupu obrazovanju. Spomenuti Nacionalni plan kao podzastupljene skupine razlikuje studente čiji roditelji imaju nižu razinu obrazovanja, studente iz obitelji slabijeg socioekonomskog status, studente iz manjih sredina itd. No kad je riječ o podzastupljenosti pripadnika romske manjine, problemi prethodnih skupina dodatno su potencirani historijskom i institucionalnom diskriminacijom. Zanemarivanje efekta intersekcionalnosti značilo bi previdjeti konkretnu strukturnu segregaciju i opresiju ranjivih skupina.

Strukturno filtriranje pristupa visokom obrazovanju korijenje vuče iz institucionalnog zanemarivanja interesa učenika određenih srednjoškolskih programa. Učenici trogodišnjih i četverogodišnjih strukovnih škola koji žele upisati fakultet nalaze se u znatno nepovoljnijoj poziciji od gimnazijalaca – primjerice, za strukovnjake se upisivanje fakulteta ne podrazumijeva, dok je to u gimnazijama samorazumljivo. Sama ta činjenica može izbrisati aspiraciju učenika i dovesti do niže razine informiranosti o uvjetima i procedurama upisa, što se potom reflektira u rezultatima državnih ispita. Analize rezultata državne mature pokazuju da se udio učenika strukovnih škola koji su maturu uspješno položili na ljetnom roku smanjuje, dok je onaj gimnazijalaca znatno viši i stabilan.

Prethodna istraživanja su također pokazala da učenice/i gimnazija češće imaju barem jednog roditelja sa završenim visokim obrazovanjem. Osim ranije spomenutih prednosti, visokoobrazovanost podrazumijeva značajniji društveni kapital – dok većina učenika informacije o fakultetima saznaje iz formalnih izvora, učenici s visokoobrazovanim roditeljima imaju znatno veće mogućnosti da o programima, uvjetima i procesima upisa saznaju preko bliske osobe.

Nedostatak tih i brojnih drugih privilegija, kao i manja institucionalna zainteresiranost za polaznike strukovnih programa, dodatno pojačanih posljedicama diskriminacije Roma u društvu, rezultirali su isključivanjem čitave društvene skupine iz sustava visokog obrazovanja. To potvrđuju i podaci, iako se broj pripadnika romske manjine koji su završili osnovnu i srednju školu znatno povećao u odnosu na prijašnje generacije, u 2017. godini tek je 43 posto mladih Roma pohađalo srednju školu, od čega 39 posto djevojaka i 47 posto mladića. Pritom je 23 posto Roma završilo trogodišnju školu, 4 posto četverogodišnju, a samo 0,6 gimnaziju. Stoga nešto manje od 5 posto Roma uopće ima mogućnost pristupiti državnoj maturi i formalnu šansu za upis na fakultet.

Institucionalna nebriga može otežati dostupnost obrazovanja čak i kad su zadovoljeni formalni uvjeti. Na primjer, azilantima proces upisa predstavlja veliku birokratsku prepreku. Netransparentnost postupka i neinformiranost službenika dovodi do situacija gdje je potrebno osloniti se na neformalne mreže potpore: “Znate da je uvijek neugodno i zbilja teško tražiti nešto naokolo od ljudi koje poznaješ i moliti da ti pomognu. Bilo bi mnogo lakše i jednostavnije kad bi postojao sustav koji bih mogao pratiti i u koji bih se mogao uključiti. Umjesto moljakanja i navlačenja ljudi za rukav da učine nešto za vas. To bi za mene bilo super.” Problem upisa na fakultete je zapravo samo jedan u nizu posljedica neorganizirane integracije. Detaljnije je o nedostatnim satovima hrvatskog jezika, nesređenim informacijama i birokratskim poteškoćama u obrazovanju nedavno za Kulturpunkt izvjestila Petra Sever.

U ovom tekstu spomenuti primjeri predstavljaju tek manji dio prepreka univerzalno dostupnom visokom obrazovanju koje su istražene u studiji Instituta za društvena istraživanja. Iskustvo ranjivih skupina otkriva probleme inherentne obrazovnom sustavu, ali i pokazuje ulogu tih prepreka u mehanizmima kojima se reproducira nejednakost i segregacija na razini društva. Uspjeh u obrazovnom sustavu ne smije ovisiti o društvenim privilegijma jer time postaje tek još jedan oblik društvenog isključivanja. Rješavanje problema je stoga jednim dijelom moguće uvođenjem posebnih politika unutar obrazovnog sustava koje će adresirati poteškoće ranjivih skupina, ali također zahtijeva suočavanje sa strukturnom diskriminacijom na razini društva.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Program prakse i mentorske podrške CMS i ROM HR provodili su tijekom 2020. godine u sklopu projekta Arise Roma. U šestomjesečnom pilot-programu sudjelovalo je nekoliko organizacija civilnog društva koje su osigurale mentorsku potporu i planove osposobljavanja desetorici mladih praktikanata/ica iz romske manjine. Iako se značajan dio edukacije i komunikacije zbog neočekivane pandemije umjesto uživo na kraju odvijao putem webinara, radionica i online sastanaka, projekt se pokazao izuzetno uspješnim.

Na sudjelovanje su bile pozvane mlade Romkinje i Romi sa završenim minimalno trogodišnjim srednjoškolskim obrazovanjem, a pristigle prijave evaluirala je nezavisna komisija. Kriterij formalnog obrazovanja postavljen je u prvom redu zbog zahtjevnosti ovog konkretnog programa i pomoći pri selekciji, ali organizatori su istaknuli kako to ne treba značiti da se slični projekti ne bi mogli organizirati za one sa završenim nižim stupnjem formalnog obrazovanja. Odabrani praktikanti/ice su u početnom tromjesečnom razdoblju promatrali rad svojih mentora i ostalih radnika u udrugama kakoa bi zatim uz njihovu pomoć mogli razviti vlastite inicijative i provesti ih u svojim lokalnim zajednicama.

Sudionice/i su radile na temama bliskim organizacijama koje su pružale mentorstvo – temama poput zaštite okoliša, prava manjina, socijalne pravde, medija i sl. Sandra Kasunić iz CMS-a je napomenula da je organizatorima namjera bila “osnažiti mlade Romkinje i Rome za djelovanje u civilnom društvu, za djelovanje na unapređenju vlastitih zajednica, te stručno osposobiti mlade Romkinje i Rome za rad kako bi profitirali i nakon sudjelovanja u programu”. Direktni angažman u radu organizacija omogućio je praktikanticama/ima da iz prve ruke promatraju poslovne procese u sektoru civilnog društva te steknu iskustvo i znanje potrebno za samostalan rad, a da im se pritom njihovo sudjelovanje validira i u vidu radnog staža. Budući da je organizatorima bilo izuzetno važno da taj rad ne bude volonterski, posebnu su pažnju posvetili usklađivanju programa s egzistencijalnim i socijalnim potrebama praktikanata/ica.

“Nama je bilo poprilično jasno da to trebamo raditi kroz ugovore o radu i kroz primanje plaća, zato što smo znali da ćemo raditi s pripadnicima jedne skupine od kojih ne možemo tražiti volontiranje te koji trebaju ekonomsku sigurnost. Istovremeno nam je bilo jasno da je užasno bitno mladima poslati signal da njihov rad vrijedi, da si od njega mogu priuštiti ne samo minimalno pokrivanje troškova života već da od tog rada mogu samostalno živjeti. To je jedna od komponenti osnaživanja koje nam je, uz stjecanje radnog staža, bilo užasno bitno”, objasnila je Sandra Kasunić.

Nit vodilja i teorijska podloga čitavog programa prakse i mentorstva počivale su upravo na ideji osnaživanja. Voditeljice projekta podsjetile su kako se Romkinje/i od vrlo rane dobi susreću s rasizmom, stereotipima i predrasudama. Ta iskustva intersekcijske diskriminacije u značajnoj mjeri oblikuju njihovu percepciju društva i okruženja u kojima žive, kao i načine mogućeg djelovanja, pa kod stigmatiziranih osoba često može doći i do identifikacije s društvenim predrasudama. Mentorstvo zbog toga nije bilo zamišljeno tek kao obuka ili prenošenja vještina i tehničkih znanja, već je predviđena i aktivna savjetodavna uloga, posebno u pogledu poticanja autorefleksije i preispitivanja raznih utjecaja stigmatizacije na socijalno i psihičko stanje praktikantica. Cilj takvog suočavanja s vlastitim potrebama jest preuzimanje kontrole nad životom, izgradnja planova i iskorištavanje dostupnih resursa kako bi ih ostvarili. Dakle, organizatori su se vodili individualnim pristupom, koji obespravljenim osobama pomaže izgraditi osjećaj vlastite vrijednosti i životne perspektive.

Program mentorstva i prakse nije bio koristan samo polaznicima već i organizacijama koje su sudjelovale u njegovu provođenju. Siniša-Senad Musić iz ROM HR-a je istaknuo kako im je program omogućio da dodatno prošire “bazu mladih ljudi i ojačaju romski civilni sektor koji je relativno potkapacitiran”. Pritom je naglasio važnost koju u jačanju romskog civilnog sektora pripisuju rodnoj jednakosti i integraciji Romkinja pa je stoga program mentorstva imao propisanu rodnu kvotu od 50 posto žena – kao što su to već imali i u samom ROM HR-u za svoje članstvo. Pronalaženje i okupljanje mladih ljudi omogućuje da jasnije i glasnije artikuliraju probleme Roma i pokrenu nove inicijative. Primjerice, učinak takvog modela bio je vidljiv na prvom prosvjedu Roma protiv policijske brutalnosti koji je nedavno održan u Zagrebu. Prosvjed je organiziran na inicijativu mladih kao reakcija zbog ubojstva Stanislava Tomáša od strane češke policije – o tom slučaju i strukturnom nasilju na koje ukazuje za Kulturpunkt je pisao Josip Brković.

Perspektivu organizacija koje su provodile mentorstva i praksu predstavila je i Natalija Havelka iz osječkog Centra za mir, nenasilje i ljudska prava. Rekla je kako su njihova motivacija i očekivanja od projekta bila visoka, ali i ispunjena. Također su prepoznali priliku da pronađu i obrazuju novu članicu tima – nešto za što bez potpore u okviru programa mentorstva ne bi imali financijske mogućnosti. Tako su nakon isteka šestomjesečnog projekata svoju praktikanticu Elizabet Takač i zaposlili.

“Oni su me jako lijepo prihvatili i odmah od starta uputili u rad organizacije i pružili priliku da stvarno i radim, naravno uz mentorstvo. Posebno mi je odgovaralo što jednom kad bi mi pokazali kako se nešto radi dali priliku da to probam i samostalno obaviti. Nakon završetka projekta su mi pružili mogućnost zapošljavanja. To mi je bio veliki poticaj i motivacija. I zapravo mi jako drago što su prepoznali da imam potencijala i mogu doprinjeti njihovoj organizaciji”, rekla je Elizabet Takač.

Na konferenciji je također predstavljen priručnik Organizacija Programa prakse i mentorske podrške u kojem je opisana provedba projekta. Autorice su napomenule da namjera pisanja priručnika nije bila proizvesti detaljnu kuharicu prema kojoj bi se eventualni slični projekti trebali orijentirati. Budući da zbog institucionalne nezainteresiranosti ne postoji formalizirani način organizacije ovakvih programa, publikacija služi kao popis stvari koje je korisno imati na umu. U tom je pogledu priručnik izuzetno koristan i organizacije koje se žele upustiti u provedbu sličnog projekta sigurno mogu pronaći mnogo savjeta – pogotovo kad je riječ o pripremi i sakupljanju dokumentaciji.

Kako je na početku spomenuto, drugi panel konferencije tematizirao je integraciju kroz kulturu i umjetnost. Svaki je od sugovornika temi pridonio iskustvima iz različitih sektora kulture. Marina Horvat iz ROM HR-a ukratko je predstavila rad socijalnog poduzeća ROUM, koje se bavi dizajnom i stvaranjem predmeta iz otpada pa funkcionira kao svojevrsni “centar za spašavanje odbačenih predmeta”. Budući da stereotipna slika o Romima nerijetko u prvi plan postavlja njihovu povezanost sa sakupljanjem i obradom smeća, u ROUM-u su odlučili izvrnuti predrasude i organizirati prostor u kojem je smeće podloga za kreativni rad. Pritom se služe metodom upcyclinga ili nadciklaže. Za razliku od recikliranja, nadciklažom se iz smeća ne pokušavaju ekstrahirati same sirovine, već se pronalaze i stvaraju novi načini upotrebe starih i odbačenih stvari. Predmeti koje izrađuju mogu imati neku praktičnu svrhu, ali također funkcioniraju kao umjetnička djela.

U nastavku je panela Marijana Kapetanović opisala svoje projekte i rad s ranjivim skupinama u Foto-video klubu Kutina, a bubnjar Mirsad Dalipi je pričao o iskustvu romskih glazbenika i aktivizmu. Kazališni je redatelj i glumac Romano Nikolić – o čijoj je predstavi Pogledajme za Kulturpunkt pisao Luka Fišić – problematizirao teškoću dopiranja do intendirane publike, što je čest slučaj s djelima namjenjenima publici iz ugroženih skupina.

Umjetnost marginaliziranim skupinama otvara mogućnost da široj publici predstave vlastito iskustvo obespravljenosti i stigmatiziranosti. Kako je to primijetila osamnaestogodišnja učenica umjetničke gimnazije i glumica Severina Lajtman, umjetnost diskriminaciju ponekad može otkriti i onima koji ju svakodnevno trpe: “Gluma je nešto čime bi mogli pokazati nešto što se događa u nama. Mnogo ljudi iz romske manjine ne zna zapravo što im se događa i s kojim se problemima susreću, tj. diskriminaciju ne shvaćaju kao problem, ne znaju da su diskriminirani. […] I ako su svjesni diskriminacije misle da to tako treba biti, da to zaslužuju i da se tako prema njima treba postupati. To prihvaćaju kao normalno. U tom slučaju im moramo pokazati da posjeduju prava.”

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Kada govorimo o stambenim politikama, potom i ostalim problemima s kojima se svakodnevno suočavamo u urbanim sredinama, naše referentno polje najčešće se završava tamo gdje počinje segregacija u našim gradovima. Iako stambeni troškovi za većinu stanovništva predstavljaju izdatak koji vodi u stanje konstantnog stresa, a potom i stambene neizvjesnosti, za mnoge naše sugrađane i sugrađanke stambeno tržište je nešto čemu ne mogu ni pristupiti, a stambene politike kroje se mimo njihovih potreba. Kako je to opisala bivša UN-ova izvjestiteljica za adekvatno stanovanje Raquel Rolnik, uvjeti stanovanja romske nacionalne manjine u gradovima Hrvatske prikaz su najveće razine siromaštva koju je izvjestiteljica imala prilike vidjeti u našoj zemlji. 

Romi u Hrvatskoj u najvećem broju slučajeva žive u segregiranim i marginaliziranim područjima, što potvrđuju i recentna istraživanja o socijalnoj integraciji pripadnika romske nacionalne manjine, fokusirana na područje stanovanja, prostornog uređenja i zaštite okoliša. Na stambenom tržištu suočeni su s višestrukom diskriminacijom, dok ih u stambenim politikama na koje se izdvajaju najveća sredstva, poput subvencije kredita, niti nema. Postavlja se stoga pitanje kako usmjeriti stambene i ostale urbane politike prema razvoju sustava koji podržava unapređenje stambenog standarda Roma i Romkinja u Hrvatskoj.

O tome u četvrtoj epizodi podcasta Pravo na grad razgovaramo sa Sinišom Senadom Musićem i Marinom Horvat iz Romske organizacije mladih Hrvatske, koji su s nama podijelili uvide o uvjetima života u romskim naseljima Hrvatske, pojasnili na koji način stambeni uvjeti određuju životne perspektive pripadnika romske zajednice i kakve javne politike bi mogle unaprijediti postojeće stanje i osigurati veći stupanj integracije Roma i Romkinja u društvo.

Emisiju su uredili Iva Marčetić, Antonija Komazlić i Nikola Zdunić, snimila ju je Barbara Radelja, a tonski obradio Marko Levanić.

Podcast nastaje u sklopu projekta MediActivism – Courageous young citizens test new ways to reclaim their cities, sufinanciranog kroz program Erasmus+ Europske komisije.

“Diskriminacija Roma često je orijentirana na povezanost s otpadom, stoga je ideja bila vidjeti može li se upravo to koristiti kao socijalni kapital”, objasnila je Tamara Puhovski iz tvrtke za hakiranje društvenog utjecaja – ProPuh koja je pokrenula i razvila ideju. “Tu je jedino funkcionirala magična moć dizajna i umjetnost”, kaže Puhovski. Pokrenuli su radionice takozvane nadciklaže i od odbačenog drva, metala, tekstila počeli izrađivati umjetničke predmete koje bi na otkup ponudili primjerice ugostiteljskim objektima. “Projekt funkcionira bolje nego smo se nadali. Od početka je sve dobro sjelo i nastavilo rasti. Stalno idemo u novim pravcima, dolaze novi ljudi, a sva početna ekipa je i dalje na okupu” dodala je Puhovski.

Svi proizvodi koji nastaju u Roumovim radionicama napravljeni su od 95 ili više posto otpada, dok ostalo čine primjerice žarulje, vijci ili drugi nenadomjestivi predmeti. Istovremeno, Puhovski ističe kako nikad ne bi tvrdili da smanjuju otpad, ali trude se mijenjati percepciju što znači kad se kaže da je nekom predmetu došao kraj. Umjetnička zajednica provodi i radionice s djecom na kojima kroz igru propituju što je to smeće. “U školi je jedino što se uči reciklaža, a danas znamo da je to zadnji korak održivog bavljenja otpadom”, kaže Puhovski. Umjesto toga djecu pokušavaju podučiti da bi zapravo trebalo koristiti manje stvari, a stare koristiti ponovo i popravljati.

Drugi važan element organizacije propitivanje je predrasuda o Romima. Zanimljivo je primjerice da mladi Romi generalno imaju vrlo natprosječnu kreativnost i manualnost, no društvo ih ne procjenjuje prema tome nego prema vještinama u formalnom obrazovanju kao što su čitanje i pisanje. Puhovski objašnjava kako je svim umjetnicima užitak raditi s mladim Romima zbog njihove izrazite vještine, dok istovremeno oni također vole sudjelovati jer je to područje u kojem mogu zablistati. U vrijeme kad se i neromsku djecu sve više gura prema kreativnom sektoru, ideja je Rouma spojiti ih s djecom iz romskih zajednica kako bi mogli učiti od svojih naprednijih vršnjaka.

Međusobno učenje i zajedničko stvaranje, prema riječima jednog od umjetnika Hameda Huseinija “od ničega nešto”, misao je vodilja čitave organizacije. Ipak, početak rada nije bio tako jednostavan. “Od početka u romskoj zajednici postoji puno otpora i nepovjerenja i s jedne strane, jako je teško raditi, pogotovo s mladim ljudima jer su njihovi životi značajno teži”, objašnjava Puhovski. “Također, bilo je neočekivano teško dogurati do toga da Romi koji djeluju unutar organizacije sebe nazivaju umjetnicima. Unatoč tome što iza sebe imaju izložene i prodane radove, još uvijek se smatraju zanatlijama”, objašnjava dalje Puhovski. Jedan od njih je i Hamed Huseini koji s Roumom radi godinu i pol i do sada je napravio velik broj radova. Huseini je samouk i kaže kako je od malena radio takve stvari i uvijek je to imao u sebi. Ipak, ne želi se predstavljati kao umjetnik i objašnjava kako “ne može sam sebe hvaliti”, te se, “za razliku od pravih umjetnika koji su poznati samo po svojoj umjetnosti”, smatra tek početnikom.

Uz velik entuzijazam i međusobno povjerenje, Roum sve više raste, financijski se polako osamostaljuje i u iduće tri godine trebao bi postati samoodrživ. “Temeljni problem romske zajednice je nezaposlenost i ekonomska nesigurnost, stoga je cilj ovog projekta razviti društveno poduzeće koje će se baviti promišljanjem predrasuda, inkluzije i prekomjerne količine otpada, ali i zapošljavati. Nema smisla da Roum postoji kao neprofitna organizacija, pogotovo zato što je doniranje novca u romske zajednice još jedno kontroverzno pitanje”, naglašava Puhovski.

Radovi koje proizvode Roumovci tako su prvenstveno namijenjeni prodaji, a osim kupnje, radovi se mogu i na određeno razdoblje unajmiti. To su počeli prakticirati primjerice ugostiteljski objekti gdje ovakvi radovi stoje izloženi nekoliko mjeseci ili do prodaje. Osim veće vidljivosti radova i dodatnih prihoda, ovaj model organizaciji olakšava i racionalnije skladištenje. Virtualna izložba dostupna na stranicama Rouma funkcionira i kao svojevrsni katalog radova predstavljenih publici. Naravno, dodaje Puhovski, “neki od radova nisu na prodaju i čuvamo ih za specifične prigode ili kupce”. Kad predstavljaju novu kolekciju, obično organiziraju prodajnu izložbu, a jedna takva održava se u Impact Hubu Zagreb od 11. do 15. prosinca. U sklopu izložbe održavaju se i radionice s djecom na kojima će se govoriti o nadciklaži i transformativnoj moći umjetnosti i dizajna, te pričati priče o predmetima, ali i ljudima koji su ih izradili.

Istraživanjem u sklopu projekta Prikupljanje i praćenje baznih podataka za učinkovitu provedbu Nacionalne strategije za uključivanje Roma, provođenom tijekom 2017. i 2018. godine, zaključeno je kako je za poboljšanje položaja i uključivanje Roma potrebno posebnu pažnju posvetiti trima tematskim područjima Nacionalne strategije, a to su obrazovanje, zapošljavanje i stanovanje. Problemi koji iz toga proizlaze čine začarani krug socijalne isključenosti ove društvene skupine, a kako bi se ta praksa prekinula sugerira se istovremen i kontinuiran rad na poboljšanju svakog od navedenih elemenata.

Akcijski plan koji se trenutno nalazi na javnom savjetovanju veliku pažnju posvećuje obrazovanju s vrlo konkretnim i mjerljivim ciljevima kao što je smanjenje razlike između obrazovnih postignuća romske djece u odnosu na sve učenike osnovnih škola, povećanje obuhvata romske djece oba spola predškolskim odgojem i obrazovanjem i izjednačavanje obuhvaćenosti i završnosti osnovnoškolskog obrazovanja Roma u odnosu na hrvatski prosjek. Planira se i ukidanje svih razrednih odjela koje pohađaju samo učenici pripadnici romske nacionalne manjine do 2020. godine. U segmentu obrazovanja predviđeno je četrnaest različitih mjera s pripadajućim budžetima i rezultatima koji bi u konačnici trebali pokazati koliko je sudionika kroz ovu i sljedeću godinu obuhvaćeno tim mjerama.

Mjere koje se odnose na stanovanje uključuju financiranje izgradnje stambenih jedinica u romskom naselju u Dardi, podršku izradi i eventualnim izmjenama i dopunama postojećih prostornih planova jedinicama lokalne i regionalne samouprave za lokacije naseljene Romima te poboljšanje uvjeta života koje podrazumijeva ne baš održivo darivanje građevnog materijala i osnovnih predmeta kućanstva koje će provoditi Središnji državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje. Izjednačavanje Roma pri zapošljavanju namjerava se postići povećavanjem konkurentnosti mladih i žena na tržištu rada, povećavanjem stopa samozapošljavanja i podizanjem razine motivacije Roma za uključivanje na tržište rada. Koliko su te mjere općenito uspješne, može se vidjeti i na primjeru generalnog stanovništva Hrvatske. Na sreću, po završetku provedbe moći ćemo vidjeti koliko su te mjere zaista doprinijele stopi zaposlenosti u romskoj zajednici. Zabrinjavajuće je samo što uspješnost pojedinih mjera uključuje prvenstveno broj korisnika obuhvaćenih mjerom, a ne samo broj osoba koje su se zahvaljujući njima zaposlile.

Važne su i mjere uključivanja Roma u društveni i kulturni život kojima se želi postići pozitivna percepcija romske kulture i identiteta unutar romske nacionalne manjine i društva u cjelini. Želi se podići razina uključenosti Roma, posebno žena, u javni i politički život lokalne zajednice te ojačati kapacitete udruga i drugih romskih organizacija za zagovaranje i rješavanje problema u romskoj i široj zajednici. Akcijskim planom se prepoznaje važnost očuvanja i učenja romskog jezika, kao i književnosti, povijesti i tradicijske kulture. U ranije spomenutom istraživanju unutar romske zajednice, od ponuđenih ključnih sastavnica romskog identiteta 84.4 posto Roma jezik je istaknulo kao većinom ili izrazito važan, a slijedi ga tradicionalna romska glazba, sviranje instrumenata te tradicionalni romski plesovi. Isto istraživanje pokazalo je da tek 19.3 posto Roma smatra kako mediji dobro rade svoj posao u opisivanju njihove zajednice koje se mimo obilježavanja Svjetskog dana Roma ili Međunarodnog dana sjećanja na romske žrtve genocida u Drugom svjetskom ratu svodi na teme iz područja crne kronike gdje su Romi prikazani kao počinitelji prekršajnih ili kaznenih djela. Mjera koja bi se vjerojatno trebala suprotstaviti ovakvoj stvarnosti je organiziranje seminara s predstavnicima medija i pripadnicima romske nacionalne manjine o afirmaciji Roma putem medija, o načinu promocije pozitivnih aspekata i izjednačenog izvješćivanja o Romima, te pravima i obvezama na području suzbijanja diskriminacije s posebnim naglaskom na položaj Romkinja.

U poglavlju Uključivanje u društveni i kulturni život, Akcijski plan predviđa izradu analize o udjelu romske nacionalne manjine u stanovništvu na lokalnoj i regionalnoj razini u odnosu na zastupljenost u predstavničkim i izvršnim tijelima jedinica lokalne i regionalne samouprave. Uspješnost mjere evaluirat će se prema broju jedinica lokalne samouprave u kojima je ostvarena zastupljenost pripadnika romske nacionalne manjine u predstavničkim i izvršnim tijelima. Aktivno sudjelovanje u procesima donošenja odluka i razvoju vlastitih lokalnih zajednica time bi trebali biti krajnji ishodi ovih mjera.

Savjetovanje je otvoreno do 19. travnja.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Položaj Roma u Republici Hrvatskoj, kao i u gotovo svim drugim zemljama u kojima žive, marginalan je na svim razinama – zbog nenormativnog načina života, isključenosti iz obrazovnog sustava i težeg pristupa formalnim oblicima rada, gurnuti na sam rub društvenog, političkog i ekonomskog života. Na razini Europske unije, segregacija romskog stanovništva početkom 2000-ih je prepoznata kao problem na koji urgentno treba reagirati, što je dovelo do programa financijske pomoći pod nazivom Akcijski plan: Desetljeće za uključivanje Roma 2005. – 2015. U Hrvatskoj je 2012. godine donesena Nacionalna strategija za uključivanje Roma, no, kako smo pisali, relativno je brzo postalo jasno da je praćenje provedbe ove strategije kako je to dokumentom definirano, teško ili gotovo neprovedivo.

Jedno od tri ključna tematska područja Nacionalne strategije, uz obrazovanje i zapošljavanje, čini stanovanje – upravo zato što je jedan od glavnih generatora socijalne isključenosti romskog stanovništva. Pa iako dokument nalaže “destigmatizaciju, desegregaciju i degetoizaciju” u rješavanju stambenih pitanja Roma, prostorne i stambene politike na lokalnom i nacionalnom nivou, potpuno podređene tržišnim mehanizmima, zapravo samo “cementiraju” njihov trenutni položaj. Zbrinjavanje osnovnih potreba stanovništva, kako je u nedavnom tekstu za N1 precizno sumirala Iva Marčetić, provodi se isključivo kroz model povoljnije kupnje stanova, u kojem država poticanjem stambenih kredita preuzima ulogu posrednika između kupaca i banaka. U takvom sustavu, oni marginalizirani isključeni su u početnoj premisi, a čak i onda kada se dio stanova iz državnog programa poticajne stanogradnje i prenamijeni za zbrinjavanje socijalno ugroženih skupina, oni svojim kapacitetima ne zadovoljavaju osnovne stambene potrebe romskih obitelji. 

Analiza stambenih uvjeta u zagrebačkim romskim naseljima bilo je polazište projekta Marginalnost koji su 2014. godine zajedno pokrenuli Galerija Miroslav Kraljević, SF:ius, ARCHIsquad te Romska organizacija mladih (ROM) i Siniša Musić. Projekt je započeo terenskim posjetom i mapiranjem četiriju romskih naselja u Zagrebu, nakon čega se arhitekti iz Archisquada fokusiraju na Struge i izrađuju analizu životnih uvjeta, odnosno arhitektonski prikaz jednog tipičnog objekta za život iz tog naselja. “Proces je bio spor i nailazili smo na mnoge prepreke, čak i prilikom ulaska u naselja. Trebali smo dosta taktizirati i dokazati svoje namjere, što ne čudi znajući kako se često Romi iskorištavaju u predizbornim kampanjama i u drugim prigodama gdje je političarima bitno dobiti bodove kod svog glasačkog tijela”, prisjeća se suvoditeljica galerije Ana Kovačić. Inicijalni fokus na zagrebačke romske zajednice kroz projekt se proširuje na pitanje stanovanja i s njim povezane prostorne marginalizacije, na koje se ne može odgovoriti neovisno od politika te društvenih i ekonomskih odnosa. Tako nastaje publikacija Geografije segregacije, teorijski okvir koji pruža “temelj za daljnji terenski rad na specifičnim manjim i lokaliziranim primjerima”.

Praktični terenski rad nastavio se u romskom naselju Vrtni put, smještenom uz sam rub obrtničke zone u jugoistočnom dijelu Zagreba. Naselje čini petnaestak kućanstava, okupljenih oko edukacijskog i higijenskog kontejnera koji je ondje niknuo pred izbore 2012. godine. Iako je tada najavljeno da će se koristiti za edukacijski rad s djecom, plan nikad nije ostvaren pa u kontejneru, koji je ujedno i jedini izvor struje za trinaest baraka, posljednjih nekoliko godina živi deseteročlana obitelj. Uvid u (prostorne) taktike preživljavanja šezdesetak stanovnika naselja izložbom Točke komunikacije, otvorene prošlog tjedna u GMK, prenosi voditelj projekta, novomedijski umjetnik i kulturni antropolog Bojan Mucko.

Izložba je, kako se navodi u popratnim materijalima, fokusirana na kolektivne stambene i infrastrukturne probleme stanovnika ovog getoiziranog naselja, a reprezentirani su u različitim medijima, među kojima se izdvajaju mape i dijagrami grupirani prema segmentima koje obrađuju. Tako prva mapa smješta naselje u prostorni kontekst, prikazujući urbanističke elemente koji ga obilježavaju. Druga prati mrežu strujnih kablova povezanih s jednom jedinom razvodnom kutijom, a uz video prikaz “petlje” tu su i upute za rukovanje preopterećenom sklopkom. Posebna pozornost posvećena je i vodi, pa zasebna mapa prati put koji domaćice trebaju prijeći u procesu pranja rublja, hodajući od barake do jedine mjesne slavine – budući da se perilice vodom pune ručno. Uz mapu, priložen je i shematski prikaz procedure “hakiranja” perilica za rublje. Video radovi kolažno prenose svakodnevne scene života u Vrtnom putu, a snimke djece koja rekonstruiraju sliku nekadašnjeg dječjeg igrališta, ukazuju na posvemašnju zapuštenost i zapostavljenost ovog prostora. 

Izložbu na određeni način zaokružuje dijagram institucionalnih aktera u čijoj bi ingerenciji trebalo biti rješavanje komunalnih problema stanovnika. Grafički prikaz tako nas vraća na institucionalnu razinu odgovornu za poboljšanje životnih uvjeta u segregiranim romskim naseljima te općenito stvaranje politika usmjerenih na suzbijanje diskriminacije i socijalno uključivanje Roma u širu zajednicu. Dok god se ta razina svodi na jeftine predizborne trikove, bez stvarne želje i aktivnog angažmana, romska naselja osuđena su na improvizaciju, bilo vlastitu bilo onu umjetničku, koja nastoji otvoriti mogućnost za buduće konkretne i dugoročne intervencije.

Nacionalna strategija za uključivanje Roma donesena je 2012. godine, no relativno brzo postalo je jasno da je praćenje provedbe ove strategije kako je to dokumentom definirano, teško ili gotovo neprovedivo. Početkom 2015. godine vanjska evaluacija Strategije kao jedan od ključnih nalaza predstavila je nedostatak podataka za mjerenje učinka uspjeha ili neuspjeha pokušaja integracije Roma u Hrvatskoj. Rezultati istraživanja baznih podataka stoga bi trebali omogućiti praćenje učinka planiranih javnih politika, strategija i mjera koje provode tijela javne vlasti. To se prvenstveno odnosi na Nacionalnu strategiju, ali i regionalne i lokalne intervencije u javne politike.

U uvodniku publikacije, saborski zastupnik romske nacionalne manjine Veljko Kajtazi naglašava kako romska zajednica u ovom istraživanju nije bila puki objekt proučavanja nego su s ciljem boljitka romske zajednice, s istraživačima i ostalim suradnicima zajednički provodili istraživanje. To je osobito važno u ovom slučaju jer Romska zajednica veže posebno negativna iskustva za popisivanje i brojenje svojih članova zbog čega su često nepovjerljivi prema državnim institucijama. Deklariranje Romom sa sobom čak može nositi određene rizike. Važnosti ovog istraživanja stoga doprinosi i činjenica da je ono provedeno na izrazito visokom uzorku. Anketno ispitivanje provedeno je u ukupno 1550 romskih kućanstava te su provedeni dubinski intervjui i fokus grupe s predstavnicima romske nacionalne manjine, organizacijama civilnog društva te institucijama u 12 hrvatskih županija.

Rezultati istraživanja prate specifične ciljeve po područjima Nacionalne strategije za uključivanje Roma. Jedan od specifičnih ciljeva u području obrazovanja povećanje je obuhvata romske djece oba spola predškolskim odgojem i obrazovanjem te podizanje njegove razine kvalitete. Predškolski odgoj obavezan je za svu djecu u Republici Hrvatskoj i uključen je u vrtićki program, no ne postoje sankcije ako ga djeca ne polaze. Istraživanje je pokazalo da najčešće zbog nerazumijevanja njegove važnosti, ali i zbog nedostatka novca gotovo 70 posto djece romske nacionalne manjine u dobi od 3 do 6 godina nije pohađalo predškolu, vrtić i/ili osnovnu školu. “Predškolski odgoj i obrazovanje navode se kao ključni preduvjeti integracije djece između ostaloga i za učenje hrvatskog jezika. Djeca koja ne svladaju komunikacijske, socijalne i grafomotoričke vještine, kao ni hrvatski jezik prije obaveznog školskog programa, suočavaju se s dugoročnim preprekama za postizanje dobrih školskih rezultata, što može dovesti do pada motivacije, kako za završavanje osnovne škole, tako i upisa u srednje škole”, navodi se u publikaciji.

Obrazovna postignuća visoko su povezana sa socijalnim ishodima. Stopa rizika od siromaštva puno je viša za osobe bez završenog osnovnog obrazovanja nego za osobe sa srednjoškolskim ili posebice visokoškolskim obrazovanjem. Viši stupanj obrazovanja podrazumijeva veću mogućnost zaposlenosti, više prihode i bolju socijalnu uključenost, a stupanj obrazovanja povezan je i sa samoprocjenom kvalitete zdravlja te očekivanim životnim vijekom.

U dobi od 7 do 14 godina čak 95,2 posto djece romske nacionalne manjine obuhvaćeno je osnovnoškolskim obrazovanjem, no taj se postotak smanjuje kada je u pitanju srednja škola. Razlozi odustajanja od osnovne škole u dobi u kojoj je ono zakonska obaveza (od 6 do 15 godina) najčešće su zdravstveni i financijski, a nešto rjeđe loši obrazovni rezultati. Suprotno nekim mišljenjima, više od 90 posto roditelja želi da njihova djeca nastave školovanje nakon osnovne škole, no unatoč tome srednjoškolaca je relativno malo. Obuhvat srednjoškolskog obrazovanja za romske učenike u dobi od 15 do 18 godina (kada je uobičajeno pohađanje srednje škole) iznosi tek 31 posto (od čega je 36 posto mladića i 26 posto djevojaka). Prema rezultatima anketnog istraživanja manjak financijskih mogućnosti ključan je razlog zbog kojeg mladi Romi prekidaju školovanje, dok je druga najčešća prepreka prethodni lošiji obrazovni rezultati.

Istraživanje pokazuje kako uspješnosti mladih Roma u obrazovnom sustavu doprinosi veći broj romskih pomagača koji djeci pomažu u lakšem savladavanju gradiva i posredovanju znanja između učitelja i učenika s obzirom na to da je nepoznavanje hrvatskog jezika još uvijek jedna od najvećih prepreka sudjelovanja romske djece u nastavi. Osiguravanje besplatnih udžbenika također je vrlo važna stavka pošto se financijski problemi navode kao važan faktor odustajanja od školovanja, ali i druga obrazovna infrastruktura kao što je cjelodnevni boravak koji djeci osigurava učenje u uvjetima koje zbog siromaštva često nemaju u obiteljskom domu. Promjene na bolje i veće mogućnosti koje se pružaju djeci danas u odnosu na starije generacije uočene su i u samoj romskoj zajednici, no unatoč tome i dalje je prisutna diskriminacija Roma u obrazovnim institucijama – neprihvaćanje od ostale djece, stereotipi kod nastavnika i drugih roditelja, ali i neuključivanje romskog identiteta u školske programe zbog čega se djeca u njima ne prepoznaju i nisu motivirana u njima sudjelovati.

Opći cilj Nacionalne strategije za uključivanje Roma u području uključivanja u društveni i politički život je osnaživanje Roma za sudjelovanje u društvenom, kulturnom i javnom životu, radi smanjivanja jaza između pripadnika romske nacionalne manjine u odnosu na ostalo stanovništvo. S ciljem detektiranja vrijednosti unutar romske populacije, ispitanicima su u anketnom upitniku stavljene na izbor različite vrijednosti, a kao najvažnije istaknute su obitelj, zdravlje i higijena. Vrlo visok prosjek ima i vrijednost privatnosti koju je 92.7 posto Roma izdvojilo kao većinom ili vrlo važnu. Razmatrajući vrijednosti po spolu, razlika je utvrđena samo u vrijednostima “ravnopravnost muškaraca i žena” gdje su žene ovu vrijednost označile važnijom nego muškarci, te fizička aktivnost koja je važnija muškarcima.

Od ponuđenih ključnih sastavnica romskog identiteta 84.4 posto Roma jezik je istaknulo kao većinom ili izrazito važan. Slijedi ga tradicionalna romska glazba, sviranje instrumenata te tradicionalni romski plesovi. Zanimljivo je kako tek 19.3 posto Roma smatra kako mediji dobro rade svoj posao u opisivanju njihove zajednice. Najčešće medijske teme koje spominju Rome su obilježavanje Svjetskog dana Roma, Međunarodni dan sjećanja na romske žrtve genocida u Drugom svjetskom ratu – Samudaripen, ili drugi kulturni događaji, dok je druga najzastupljenija tema koju je istaknulo 46.2 ispitanika ona iz područja crne kronike gdje su Romi prikazani kao počinitelji prekršajnih ili kaznenih djela.

Razina zadovoljstva Roma s društvenim i kulturnim životom donekle ovisi o mjestu stanovanja, odnosno koliko dobro su u pojedinim zajednicama organizirane kulturne aktivnosti. Izdvojenost romskih naselja i segregiranost koja iz njih proizlazi izdvojena je kao ozbiljna prepreka kulturne i društvene integracije, a kao ključna potreba zajednice iskristalizirala se potreba za društvenim i/ili sportskim centrom. Iako je u Nacionalnoj strategiji eksplicitno navedeno da će se Društveni dom u Gradu Zagrebu sagraditi još 2012. godine kada je Strategija i donesena, to se još uvijek nije dogodilo. Romska kulturno-umjetnička društva i udruge imaju važnu ulogu u društvenom i kulturnom životu, a njihovo djelovanje osim nezainteresiranosti ograničavaju i nedovoljno ili neprikladno financiranje. Ispitanici su istaknuli i siromaštvo kao realnu prepreku sudjelovanja u kulturnom životu pošto im financijske mogućnosti dopuštaju ispunjavanje samo osnovnih životnih potreba, a osim prepreka financijske prirode mnogima problem predstavljaju i stereotipi i diskriminacija.

U zaključku publikacije ističe se kako je za poboljšanje položaja i uključivanje Roma potrebno posebnu pažnju posvetiti trima tematskim područjima Nacionalne strategije, a to su obrazovanje, zapošljavanje i stanovanje jer problemi koji iz njih proizlaze čine začarani krug socijalne isključenosti Roma. Zbog niske razine obrazovanja mogućnosti zapošljavanja na kvalitetnim radnim mjestima Romima su znatno smanjene što mnoge dovodi u poziciju materijalne deprivacije i siromaštva. To zatim utječe na loš stambeni standard, što pak ima razne loše posljedice (kao što je utjecaj na zdravlje), ali i obrazovne uspjehe. Istovremen i kontinuiran rad na poboljšanju svakog od tih pokazatelja zato se sugerira kao nužan kako bi se iz tog začaranog kruga izašlo. Zadovoljenje ovih ključnih životnih uvjeta preduvjet je daljnjeg poboljšanja kvalitete života i zadovoljenja potreba za stvaranjem i konzumiranjem kulturnih sadržaja.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.