Tijekom programa KUFER_koncept polaznici i polaznice, uz mentorsko savjetovanje Nikoline Rafaj i Ivane Vuković uz Romanu Brajša, radili su na razvoju vlastitih koncepata. Program se zaokružuje javnim predstavljanjem nastalih radova s ciljem uspostavljanja novih suradnji te pronalaska potencijalnih producenata na nezavisnoj sceni i u institucionalnom kontekstu. Moderator predstavljanja je Ivan Planinić.

Kroz format pitchinga, u trajanju do 10 minuta, publici će biti predstavljeni koncepti Bile smo vještice – tijelo, vatra i šutnja autorskog tima Kristine Grubiše, Mie Leonie i Dorotee Ilečić Sever, Da li su vanzemaljci jestivi? autora Nikole Stanišića, Pisma autorskog tima Antonije Zots Marijanović i Dominika Dolenca, Zamka za hobotnice autorice Antonele Tošić, Soba koju ostavljamo autorice Anđele Žužul i Živjet ću 200 godina pa makar da umrem autorice Ive Štefanije Slosar.

Više informacija pronađite ovdje.

O samom početku KUFER-a govorile su njegove osnivačice, redateljice Dora Ruždjak Podolski i Franka Perković. Okrugli stol Suradnje mimo hijerarhije: estetske prakse izvan tržišne logike i repertoarne dominacije tako je bio posvećen razlozima osnivanja i tadašnjim izazovima na nezavisnoj sceni.

Od 2000. godine kada je KUFER osnovan, problem ulaska novih autora_ica u institucionalna kazališta ostao je gotovo nepromijenjen. Veća kazališta uglavnom ne žele riskirati s mladima koje smatraju neprovjerenima, a repertoarne politike ne ostavljaju prostor za potencijalni otklon od očekivanog. Zbog toga, s ulaskom u institucionalna kazališta nemaju problem samo mladi, nego i oni čiji rad ne odgovara programskim okvirima.

Iako su tih godina Ruždjak Podolski i Perković već bile afirmirane u institucionalnom kontekstu, prepoznale su nedostatak platforme za eksperiment i afirmaciju takvih umjetnika_ca na nezavisnoj sceni. S ciljem popunjavanja sistemske rupe, svoju poziciju iskoristile su za osnivanje umjetničke organizacije u sklopu koje su režirale tek prve dvije predstave, Tragediju mozgova Janka Polića Kamova i Adama i Evu Miroslava Krleže, a u narednim godinama djelovale su kao produkcijska podrška.

Istaknule su da je KUFER tih godina bio dostupan svima i da nije imao repertoarnu politiku. To je omogućavalo zainteresiranim autorima_cama da preko njega prijavljuju vlastite programe, ali je istovremeno značilo da održivost same organizacije ovisi upravo o njihovu odazivu koji, napomenule su, nije bio sukladan njihovim očekivanjima. Budući da rezultati javnih poziva za financiranje programa u kulturi nisu, a ni danas ne ovise isključivo o kvaliteti prijavljenih programa, nego i o političkim prioritetima te visini proračuna, to što je KUFER preživio svoje formativne godine nije zanemarivo. Međutim, unatoč promjenjivom, ali postojanom interesu za prijavljivanje programa, kao i gotovo svake godine osiguranim sredstvima, Ruždjak Podolski i Perković bile su svjesne da organizacija ne može dugoročno opstati bez adekvatne produkcijske podrške.

KUFER su 2012. godine preuzele dramaturginja Vedrana Klepica i producentica Petra Glad, koje su na okruglom stolu Kolektivnost, eksperiment i potraga za novim formatima govorile o potrebama tada nove generacije radnika_ca u kulturi kojoj su i same pripadale.

Interes institucionalnih kazališta za suvremeno dramsko pismo, osobito ono neafirmiranih i mladih autora_ica, objasnile su, bio je zanemariv, dok je produkcija kao struka tek počela stjecati profesionalno priznanje. Naglasile su da im je upravo zbog toga bilo bitno povećati vidljivost suvremenih dramskih pisaca i spisateljica te inzistirati na ravnopravnim suradničkim odnosima.

Osnivanjem organizacije dostupne svima te prepuštanjem osnivačkih prava dramaturginji i producentici, Ruždjak Podolski i Perković započele su proces dehijerarhizacije koji su Klepica i Glad nastojale nastaviti. Kako je interes za prijavljivanje programa preko KUFER-a rastao, vođenje organizacije zahtijevalo je više od produkcijske podrške pa su umjetničke voditeljice morale birati jedan do dva programa godišnje i to su radile ravnopravno, a cilj im je bio poticati kolektivan rad i razvoj novih formi.

Uspješan primjer njihove prakse svakako je organizacija scenskih čitanja tekstova mladih dramskih pisaca i spisateljica Mala noćna čitanja u institucionalnim kazalištima – Teatru &TD, Gavelli i Zagrebačkom kazalištu mladih, te povezivanje autora tih tekstova s afirmiranim redateljima i redateljicama u svrhu poticanja budućih suradnji. Kao primjer navele su i pokretanje edukativnog programa KUFERedu koji je ostao aktivan sve do danas.

U odnosu na početak 2000-ih, tijekom vodstva Klepice i Glad ipak je došlo do promjena okolnosti na nezavisnoj sceni. Osnivanje Zaklade “Kultura nova” omogućilo je financijsku stabilnost mnogim udrugama i umjetničkim organizacijama u području suvremene kulture, uključujući i KUFER. Međutim, s povećanjem broja stabilnih udruga i organizacija, povećala se i konkurencija za financijska sredstva. KUFER je tada izgubio financijsku potporu za Mala noćna čitanja, ne zato što program nije bio kvalitetan, već zato što nije više bio jedini takav. 

Zbog toga zadatak voditelja_ica udruga i umjetničkih organizacija od tada nadalje nije bio samo strateško planiranje programa u odnosu na nedostatke u institucionalnim kazalištima, nego i u odnosu na ponudu na nezavisnoj sceni.

Uz Klepicu, od 2017. do 2019. godine KUFER je vodila producentica Nina Križan, a 2019. godine vodstvo su preuzeli producentica Romana Brajša i dramaturg i redatelj Ivan Penović. Godinu dana prije preuzimanja KUFER-a, Brajša je uz redatelja Ivana Planinića i glumca Domagoja Jankovića osnovala KunstTeatar pa je njegova veza s KUFER-om postojana od samog početka. Na okruglom stolu Hibridne estetike i prostorna nomadnost: između izbora, potreba i prekarijata Brajša i Penović istaknuli su upravo važnost KUFER-a za KunstTeatar i obratno. KUFER-ova dugovječnost omogućila je dostatna sredstva za koprodukcije u kojima su realizirane predstave KunstTeatra, dok je KunstTeatar pružio KUFER-u prostor i time, barem na neko vrijeme, dokinuo njegovu prostornu nomadnost.

Referirajući se na televizijski prilog snimljen uoči prve KUFER-ove premijere, a pušten na samom početku okruglog stola, Ruždjak Podolski i Perković prisjetile su se tadašnjih radnih uvjeta u prostoru Pogona Jedinstvo. Naime, kada je početkom 2000-ih raspisan prvi javni poziv za korištenje Pogona Jedinstvo, KUFER je ušao u prostor koji se infrastrukturno znatno razlikovao od onoga kakav je danas. U zimskim mjesecima, zbog razbijenih prozora i grijalica na lož ulje, prostor je bilo gotovo nemoguće zagrijati.

Nakon što se Teatar &TD otvorio za suradnju s akterima na nezavisnoj sceni, većina KUFER-ovih produkcija i koprodukcija realizirana je upravo u njegovim prostorima. U odnosu na današnje produkcijske uvjete, mogućnosti repriziranja bile su zavidne pa većina gledatelja nije ni znala da se ne radi o produkcijama samog kazališta. U odnosu na Teatar &TD u kojem su KUFER-ove predstave zapravo gostovale, Penović je naglasio kako je ulaskom u prostor KunstTeatara KUFER postao dio mreže udruga i umjetničkih organizacija koje dijele resurse i redovito koproduciraju. Tako je prostorni kontinuitet donio KUFER-u stabilne produkcijske uvjete i vidljivost, ali i određenu prilagodbu repertoarnoj politici.

Okrugli stolovi pružili su uvid u razvoj organizacije, kao i ključne promjene na nezavisnoj sceni. Sama organizacija svakako je primjer uspješne produkcijske prakse, ali i pokazatelj da jedna udruga ili umjetnička organizacija ne može sama popuniti sistemske rupe. Slušajući o okolnostima u institucionalnom kazalištu i na nezavisnoj sceni proteklih 25 godina, jasno je da u odnosu na danas ima pomaka, ali ne i značajnih. 

Kao mlada dramaturginja, mogu reći da za mene i većinu mojih kolega i kolegica kraj akademskog obrazovanja i dalje znači početak suočavanja sa značajnim financijskim i karijernim izazovima. Onima koji nemaju financijsku potporu obitelji, obiteljsku ili vlastitu nekretninu, uzdržavanje postaje primarna preokupacija. Zbog toga, ali i konkurentnosti, većina nije u poziciji odbijati poslovne ponude ili se boriti za bolje uvjete rada i poštene honorare. Kada je primarna preokupacija uopće raditi i biti plaćen za taj rad, KUFER-ov koncept istraživanja umjetničkih praksi s pravom na pogrešku može se činiti kao daleki san.

Kako bi umjetnička i kulturna ponuda ostala raznolika, nužno je omogućiti bolje uvjete rada i poštene honorare, prostor za eksperiment i afirmaciju mladih autora_ica. Mnoge udruge i umjetničke organizacije sustavno rade na tome kroz edukaciju umjetnika_ca i kulturnih radnika_ca o njihovim pravima, područjima borbe i mogućnostima plasmana na tržište, kroz informiranje o javnim pozivima za financiranje ili razvoj programa. Mnogi osnivaju vlastite umjetničke organizacije jer im omogućuju veću autonomiju, ali se brzo suoče s problemom fragmentacije nezavisne scene. Čak i kad dođe do povećanja proračuna za kulturu ili raspisivanja javnih poziva koji uključuju mlade, pojedinačne potpore zbog toga su uglavnom manje. To za sobom povlači nemogućnost realiziranja zamišljenih programa, prilagođavanje programa financijskim mogućnostima ili smanjenju honorara.

Situacija je složena i nema jedinstvenog rješenja, ali se ne smije svesti na individualnu borbu. Prebacivanje odgovornosti na pojedinca uvijek je opasno jer smo suočeni sa sistemskim problemima koje nećemo moći ni pokušati riješiti bez udruživanja i solidarnosti. 

Kontinuirana predaja umjetničkog vodstva mladima omogućila je KUFER-u da opstane i ostane potreban nadolazećim generacijama radnika_ca u kulturi. U kontekstu afirmirane udruge ili umjetničke organizacije, ostati mlad znači ostati svjestan potreba mladih i znati iskoristiti svoju poziciju na isti način na koji su je iskoristile KUFER-ove osnivačice, otvarajući prostor drugima. Osim što je obljetnička, za umjetničko vodstvo KUFER-a ova godina je i tranzitna. Dramaturginja Nikolina Rafaj već je zamijenila Penovića, a Brajša također uskoro odlazi. S početkom 2026. godine tako će započeti era šeste generacije umjetničkog vodstva KUFER-a.

Osnovan 2000. godine od strane redateljica Dore Ruždjak Podolski i Franke Perković, KUFER je u proteklih 25 godina postao značajna platforma za promociju mladih kazališnih umjetnika i razvoj nezavisne kazališne scene u Hrvatskoj.

“25. obljetnica osnutka KUFER-a nije tek trenutak za povratak u prošlost, već i prilika za kritičko sagledavanje puta koji je KUFER prošao, kako bi kroz dijalog i razmjenu iskustava osvijetlili potrebu za postojanjem ovakvih platformi, njihov položaj u širem društveno-kulturnom kontekstu, ali i otvorili prostor za zajedničko promišljanje budućnosti nezavisnih kazališnih inicijativa i organizacija”, poručuju iz organizacije.

Program obilježavanja uključuje: scenska čitanja, okrugle stolove, projekcije video snimki predstava te susrete s autorima, redateljima, dramaturzima, producentima i glumcima koji su tijekom godina oblikovali identitet KUFER-a. Među sudionicima su: Dora Ruždjak, Franka Perković, Miran Kurspahić, Mario Kovač, Anica Tomić, Vedrana Klepica, Helena Petković, Ivan Penović i mnogi drugi.

Program obilježavanja 25 godina KUFER-a rezultat je prve faze istraživanja arhive ove kazališne organizacije u kojoj su analizirani dostupni materijali te provedeni intervjui s osnivačicama, voditeljima i suradnicima iz različitih faza njezina razvoja.

Unutar razgovora naglasak je bio na detektiranju neuralgičnih točaka u razvoju organizacije, mapiranju područja borbe u umjetničkom i produkcijskom smislu, kao i šire u kontekstu razvoja nezavisne scene. Cilj je bio napraviti svojevrstan pregled djelovanja kao i revizije misije i vizije samog KUFER-a od osnutka do danas.

Značajan doprinos dala je Petra Glad kroz svoj diplomski rad o prvih deset godina organizacije, a u istraživanju zajedno s Agatom Juniku i Igorom Ružićem, kao ključne tematske okosnice pojavile su se prostorna, ali i idejna nomadnost kao refleksija nezavisnog djelovanja te hibridne estetike koje odolijevaju jasno odredivim žanrovskim i stilskim formama.

U pripremi je i dokumentarni film koji će koristiti snimke s obilježavanja, kao i bogatu arhivsku građu, ne samo kao retrospektivu, već i kao alat za povećanje vidljivosti nezavisne scene i pokretanje novih KUFER-ovih programa.

Od osnutka do danas KUFER je producirao više od 40 predstava, surađivao s preko 150 umjetnica i umjetnika te je za svoj rad više puta nagrađivan. Nakon osnivačica, umjetničko vodstvo KUFER-a preuzimali su: Petra Glad, Vedrana Klepica, Nina Križan, Ivan Penović i Romana Brajša, od ove godine mu se pridružuje i Nikolina Rafaj. 

“KUFER i nakon 25 godina ostaje prostor otvorenosti, istraživanja, propitivanja i suradnje, mjesto gdje se različite kazališne poetike, generacije i iskustva susreću u želji za stvaranjem”, poručuju organizatori_ce.

Raspored programa potražite službenim stranicama KunstTeatra i KUFER-a.

Treći po redu ciklus programa odvio se u studenom i prosincu 2024. godine i sastojao se od niza interdisciplinarnih radionica, diskusija i predavanja za dvadesetak polaznica_ka, dok se završnim događanjem, održanim 15. siječnja u prostoru Udruženja hrvatskih arhitekata, Aplauz otvorio i široj javnosti.

Događanje, čiju snimku prenosimo, započelo je predavanjem O umjetniče, zašto si neorganiziran_a? Od srednjoklasnog konformizma do klasne solidarnosti u polju kulturne proizvodnje slovenske sociologinje i teoretičarke Katje Praznik. Predavanje je bilo usmjereno na glavne probleme koji oblikuju radne uvjete u umjetnosti i kulturi, a temeljilo se na istraživanju kojim se ova istraživačica, profesorica i organizatorica bavi u nadolazećoj knjizi Zašto umjetnici_e ne žele biti plaćeni_e? Marksističko-feministička perspektiva, kao i na njezinom participativnom militantnom istraživanju o organizaciji rada koje uključuje i iskustvo suosnivanja slovenskog sindikata u kulturi Zasuk.

Nakon predavanja uslijedila je tribina na kojoj su se Praznik pridružile producentica Romana Brajša, filmska radnica i dramaturginja Karla Crnčević i plesna umjetnica Lana Hosni, uz moderiranje dramaturginje i jedne od organizatorica programa, Nine Gojić. U diskusiji su naglasak stavile na pozitivne primjere iz lokalnog konteksta kojima se promiču pravednije prakse, afirmiraju bolji radni uvjeti i potiče solidarizacija kulturnog polja.

Izvještaj Ane Vučić s javnog dijela programa Aplauz ne plaća stanarinu možete pročitati ovdje.

Snimku prenosimo u suradnji s udrugama BLOK – Lokalnom bazom za osvježavanje kulture i SPID – Savezom scenarista i pisaca izvedbenih djela.

U neizostavnom momentu kad se organizatori_ce i publika vrzmaju prostorom, čekaju i neobavezno ćaskaju prije samog početka događaja načula sam jedan razgovor u kojem se netko zapitao što se toga još uopće može reći o temi koja nas je okupila. Legitimno pitanje, složila sam se u sebi. Samo malo kasnije, na početku predavanja Praznik nas je zamolila da zamislimo sliku umorne umjetnice s podočnjacima koja kasno u noći sjedi za svojim laptopom. Činjenica da sam sliku u svojoj glavi automatski prvo malo romantizirala, iako sam dobro znala da je uvedena u sasvim suprotne svrhe, čini mi se, govori u prilog tome da je potrebno još svašta reći, ili makar ponoviti. 

Zašto romantiziramo patnju u umjetnosti? Odlučno se prebacujem u množinu jer sam nebrojeno puta od prijateljica, poznanica, nepoznanika, profesora, radnica, kritičarki, novinara, lica s televizije i imena s interneta čula da umjetnik_ca bolje stvara kad je bar malo nesretan_na. Pomislila sam to i izrekla i sama. Odakle nam ta ideja i kako se ona uklapa u tvrdnju da uzdižemo umjetnost i pritom ponižavamo umjetnika, kako kaže Praznik? 

Idealizacija umjetničkog procesa bila je jedna od glavnih tematskih niti predavanja. Prema Praznik, ona nije slučajna, već zaista strukturalna činjenica te posljedica kultiviranja individualnosti i kreativnosti koje neprestano jačaju od industrijalizacije i začetaka kapitalizma u 18. stoljeću. Idealizirana slika umjetnika i umjetnice kao genijalnih pojedinaca koji trpe za svoju umjetnost internalizirana je i ukorijenjena u ljudima, mistifikacija koja odgovara izrabljivačkom sistemu tržišta koji se gradi na potplaćenosti i prezaposlenosti radnika i radnica u kulturnom i umjetničkom sektoru. Zbog toga, kaže Praznik, kažemo da umjetnici_e stvaraju, a ne da rade, i zbog toga ih ne možemo zamisliti kao ono što jesu: kao radnike.

Kad gledamo na rad kao na ne-rad, kad umjetnike_ce ne smatramo radnicima_ama i kad umjetnički rad podrazumijevamo kao rad “iz ljubavi”, otvaramo se eksploataciji koja logičnu premisu da rad mora biti plaćen pretvara u problematičnu stavku u kontekstu umjetničkog i kulturnog polja. Zato je, naglašava Praznik, važno mijenjati način na koji ta polja percipiramo, što uključuje i promjenu jezika i inzistiranje na naglašavanju radništva: sama tako u predavanju sustavno koristi termin art worker. 

Druga važna komponenta na kojoj inzistira jest uvođenje nekog oblika diskursa i/ili podučavanja o radničkim pravima te uvjetima i vrijednostima umjetničkog rada u umjetničkim školama i akademijama. Posljedično će to dovesti do toga da pri “izlasku u stvarni svijet”, radnik_ca u kulturi odbaci dva nepisana pravila: umjetnici_e se moraju žrtvovati, a o novcu se ne priča. U lokalnom kontekstu producentica Romana Brajša radi upravo na normalizaciji tih tema unutar kurikuluma, pa je na panelu nakon predavanja podijelila kako se u sklopu svojih kolegija na Odsjeku produkcije na Akademiji dramske umjetnosti zajedno sa studentima_cama hvata ukoštac s pitanjima cjenika, ugovora i ostalih radničkih prava u kulturno-umjetničkom polju.

Izlaz iz začaranog kruga eksploatacije koja počiva na idealizaciji umjetnosti Praznik ipak vidi prvenstveno u solidarnosti koja treba odnijeti prevagu nad individualističkim natjecanjem. Promjena je moguća tek u kolaboraciji i zajedništvu, a to se postiže procesom organiziranja. Ideje za pomak iznijela je u obliku vlastitog iskustva djelovanja u slovenskom Sindikatu za stvaralaštvo i kulturu ZASUK. Radnici_e u kulturi tamo su organizirali susrete i pisali manifeste, jedni drugima objašnjavali koje institucionalne alate imaju na raspolaganju i zaključili da je organizacija vještina koja se može naučiti. Njihove su strategije urodile plodom jer se pojavila svijest o tome da se pojedinci unutar sindikata vide kao dio zajednice, a ne kao usamljenici u borbi za pravedne radne uvjete. U toj solidarnosti, zaključuje Praznik, leži lijek za bolest srednjoklasnog konformizma koja se manifestira simptomom čekanja da će probleme riješiti netko drugi.

Potencijal za promjenu proizlazi isključivo iz zajedničkog djelovanja. To su, uz Romanu Brajšu, na panelu posvećenom lokalnim primjerima dobre prakse koji afirmiraju bolje radne uvjete i potiču solidarizaciju kulturnog polja, potvrdile i filmska radnica i dramaturginja Karla Crnčević i plesna umjetnica Lana Hosni uz moderiranje dramaturginje Nine Gojić. 

Zajednički je zaključak i panelistica i predavačice bio da je u razgovorima o problemima u polju rada u kulturi i umjetnosti važno postavljati “pozitivna” pitanja koja nemoć mogu pretvoriti u aktivno djelovanje. Drugim riječima, nije se dovoljno pitati što nam nedostaje, nego se treba usredotočiti na ono što nam treba da bi bilo bolje. U pozitivno intoniranoj završnici panela naglašeno je i da se pomaci zaista događaju jer se u posljednje vrijeme i strukturalno i diskurzivno stvari pomalo mijenjaju, što znači da su daljnji razgovori o ovim temama itekako potrebni. 

Tekst je objavljen u suradnji s udrugama BLOK – Lokalnom bazom za osvježavanje kulture i SPID – Savezom scenarista i pisaca izvedbenih djela.

Večer započinje predavanjem slovenske sociologinje i teoretičarke Katje Praznik, izvanredne profesorice na Sveučilištu u Buffalu, čije istraživanje povezuje umjetnost, rad i društvenu reprodukciju. Praznik će kroz predavanje naslovljeno O umjetniče, zašto si neorganiziran_a? Od srednjoklasnog konformizma do klasne solidarnosti u polju kulturne proizvodnje analizirati probleme radnih uvjeta u umjetničkom i kulturnom sektoru, s posebnim fokusom na tri isprepletene teme: sistemski izostanak rasprave o radnim uvjetima i radničkim pravima u umjetničkom obrazovanju, ideologiju internalizacije samoizrabljivanja među kulturnim radnici_ama, te potrebu za kolektivnim pregovaranjem i samoregulacijom u kreativnom sektoru.

Osim toga, Praznik će ispitati razloge zašto se, unatoč postojećim zakonskim i regulacijskim okvirima u kontekstu EU, umjetnici_e teško suočavaju s preprekama u postizanju pravednih radnih uvjeta te će predstaviti praktične načine kako prevazići te izazove povratkom vjere u zajedničko djelovanje i njegovanjem solidarnosti. Predavanje će se održati na engleskom jeziku.

Nakon predavanja, Praznik će se pridružiti javnoj tribini na kojoj sudjeluju producentica Romana Brajša, filmska radnica i dramaturginja Karla Crnčević te plesna umjetnica Lana Hosni. Tribinu moderira dramaturginja i jedna od suorganizatorica programa, Nina Gojić. Diskusija će se odviti na hrvatskom jeziku, a fokusirana je na primjere praksi koje afirmiraju pravednije radne uvjete i potiču solidarnost u kulturnom polju.

Program Aplauz ne plaća stanarinu posvećen je odnosu umjetnosti i rada, s ciljem osnaživanja mladih u kulturi. Treće izdanje programa, održano u studenom i prosincu 2024., okupilo je dvadesetak polaznica_ka kroz radionice, diskusije i predavanja, a završno događanje otvoreno je široj javnosti.

Ulaz na događanje je slobodan.

U predstavi se Žmak bavi svojim odnosom prema umjetničkom polju preispitujući vlastite i tuđe autorske pozicije te odgovornost i anksioznost koje one impliciraju. Polazeći od osobnog iskustva iz 2011. godine kada je, kao članica publike na predstavi Mandićstroj redatelja Bojana Jablanovca i glumca Marka Mandića, zbog pucnja kazališnim pištoljem dobila tinitus i hiperakuziju, Žmak ovim projektom istražuje načine na koje umjetnost oblikuje stvarnost koju živimo. Iako naizgled nepovezane, teme tinitusa i patrijarhata postaju centralne okosnice ove predstave koja operira na granici stand-upa i izvedbenog predavanja.

Izvođačica je Jasna Jasna Žmak, oblikovatelj svjetla Anton Modrušan, podrška za pokret Ana Kreitmeyer, producentice su Romana Brajša, Špela Trošt (Via Negativa) i Barbara Zonta (Mesto žensk), fotografkinja Sanja Merćep, a dizajner Pavao Kuharić. 

Predstava je nastala u koprodukciji Centra za dramsku umjetnost, Via Negative i Društva Mesto žensk, u partnerstvu s KunstTeatrom, VoxFeminae festivalom i Zavodom En-Knap.

Više informacija o izvedbi možete pronaći ovdje.

Predstava Jackpot generacijska je priča o prijateljstvu, ljubavi, odnosima i kompromisima. Sanja i ljubavni par Goran i Sara dugogodišnji su prijatelji koji su zajedno zakoračili u kasne tridesete. Pripadaju generaciji koja je već pomalo umorna od života i iscrpljena od svakodnevne borbe za bolju egzistenciju, generaciji koja racionalno planira svoju budućnost, bez puno mladenačkih iluzija. Kada Goran zaokruži prave brojeve na loto listiću te Sara i on osvoje jackpot u velikom iznosu, njihov se odnos sa Sanjom nepovratno mijenja. 

Jackpot je ujedno i nastavak rada dramatičara Ivora Martinića na vlastitom predlošku u suradnji sa svim sudionicima procesa. Autoironijski preispitujući svoju poziciju autora koji tekst inicijalno pisan za film postavlja u kazalištu, Ivor Martinić bavi se specifičnostima i razlikama filma i kazališta. Ispisujući na sadržajnoj razini priču o odnosu prijateljstva, na formalnoj razini pokušava detektirati što sve čini odnos između onoga što se događa u vremenu između akcije i reza te mehanizma koji to vrijeme okružuje.

Dramaturginja predstave je Jelena Kovačić, producentica Romana Brajša, a izvođači Sanja Milardović, Iva Jerković, Silvio Vovk te Ksenija Marinković na videoprojekciji, za koju je video snimila Magdalena Ptiček, a ton Sunčica Ana Veldić.

Predstava je nastala u koprodukciji umjetničke organizacije T25 i KunstTeatra.

Više informacija o predstavi možete pronaći ovdje.

Jackpot je generacijska priča o prijateljstvu, ljubavi, odnosima i kompromisima. U središtu zbivanja nalaze se troje glavnih likova u kasnim tridesetima, Sanja, Goran i Sara, čiji se odnosi krenu mijenjati nakon što jedno od njih osvoji jackpot.

Predstava je nastavak Martinićevog rada na vlastitom predlošku u suradnji sa sudionicima procesa, a s obzirom na to da je predložak prvotno bio pisan za film, redatelj “autoironijski” preispituje poziciju autora i bavi se “specifičnostima i razlikama filma i kazališta.”

“Ispisujući na sadržajnoj razini priču o odnosu prijateljstva, na formalnoj razini pokušava detektirati što sve čini odnos između onoga što se događa u vremenu između akcije i reza te mehanizma koji to vrijeme okružuje”, stoji u najavi predstave.

Dramaturginja predstave je Jelena Kovačić, producentica Romana Brajša, a izvođači Sanja Milardović, Iva Jerković, Silvio Vovk i Ksenija Marinković na videoprojekciji, za koju je video snimila Magdalena Ptiček, a ton Sunčica Ana Veldić.

Predstava je nastala u koprodukciji umjetničke organizacije T25 i KunstTeatra.

Cijena ulaznice je 10 eura, a možete ju kupiti ovdje.

Više detalja možete naći ovdje.

Program je započeo uz predavanje povjesničarke umjetnosti Sanje Sekelj koja je govorila o devedesetima u vizualnim umjetnostima, a zatim se održala tribina koja se nadovezala na temu.

U razgovoru posvećenom kulturi mladih od ’95. do danas sudjelovale su Sunčica Ostoić, Romana Brajša, Ana Kršinić Lozica, Maja Kovač, Ana Kovačić i Nataša Rajković. Seminar je svojim crtežima pratila slikarica i strip-autorica Helena Klakočar, a njezinu čitavu ilustriranu reportažu možete pogledati ovdje.