U predstavi Bliskost i druga čudesa, izvedbeni materijali “organizirani su kao vinjete koje se gomilaju, prekidaju, ponavljaju, prelijevaju jedna u drugu i ostavljaju trag u onome što slijedi. Tijela ulaze u privremene konstelacije, razdvajaju se i ponovno susreću, a pristanak, povjerenje i odgovornost određuju koliko se približavamo, koliko težine predajemo drugome, koliko dugo ostajemo i kada se odnos mijenja. Dramaturgija izvedbe nastaje kroz promjene intenziteta i fokusa, iz trajanja u prekid, iz mirovanja u eksces, iz jednog prizora u više paralelnih događaja”, istaknuto je u najavi.

Suautori_ce i izvođači_ce su Ema Crnić, Margareta Firinger, Gendis Putri Kartini, Eva Kocić Blažević, Una Štalcar-Furač i Boris Barukčić. Dramaturgiju potpisuje Espi Tomičić, glazbu Roko Crnić, kostimografiju Ivana Stećuk, a dizajn svjetla Ema Kani.

Ulaz na predstavu naplaćuje se osam eura, a više detalja možete pronaći ovdje.

Izložbeni prostor dvorane Jedinstvo funkcionirao je kao prostor stvaranja, druženja i edukacije pod vodstvom Miodraga Gladovića, Neže Knez, Hrvoja Spudića, Andrije Santra, Roka Crnića, Petre Belc Krnjaić i Brune Butorca.

Ovaj tip izmještene nastave odvio se u obliku radioničkih formata pod vodstvom umjetnika, alumni i drugih suradnika Odsjeka novih medija. Raznoliki program pop-up manifestacije Osvijetliti, posvijetliti uključivao je izvedbe, interaktivnu svjetlosnu instalaciju, projekcije, izložbu fotogramskih otisaka, nastup zbora, te akciju sitotiskanja. 

Izložbeni prostor Velike dvorane funkcionirao je istovremeno kao prostor stvaranja, izlaganja, druženja, educiranja, predavanja, razmjene i razmišljanja. Posljednji dan zamišljen je kao javna prezentacija radova u nastajanju. Prezentacija laboratorija održava se u petak, 31. listopada u 19 sati u Velikoj dvorani Pogona Jedinstvo. Na dan prezentacije posjetitelji_ce će moći zajedno sa studentima (sito)tiskati pripremljene motive na tkaninu, majice ili torbe koje ponesu.

Radionice su vodili Miodrag Gladović, Neža Knez, Andrija Santro, Hrvoje Spudić, Petra Belc Krnjaić, Roko Crnić i Bruno Butorac.

Više detalja pronađite ovdje.

Opna je “ples o prostoru između tijela”, koji smješta publiku unutar prostora scenografije dok se izvedba događa svuda oko nje. U predstavi sudjeluju plesne umjetnice Filipa Bavčević, Ema Crnić i Nastasja Štefanić, dok je za glazbu i izvedbu uživo zadužen kontrabasist Roko Crnić. 

Instalaciju su kreirali arhitekt Vanja Magić te svjetski poznati umjetnički kolektiv Numen koji je za svoje radove na polju konceptualne umjetnosti, scenografije, industrijskog i prostornog dizajna višestruko nagrađen.

Reprizna izvedba na rasporedu je 20. listopada u 20 sati. 

Sedam godina nakon posljednjeg Impronedjeljka i četiri godine nakon prerane smrti njihovog inicijatora, gitarista Dragana Pajića Paje, Muzički salon Kulture promjene SC-a, na inicijativu Pajinog prijatelja i kolege Damira Price Kafke (i udruge Cargo), ponovo pokreće improvizatorske večeri, oslanjajući se Pajinu ideju kreiranja mjesta susreta različitih glazbenika, ne-glazbenika, performera.

Impronedjeljci su otvoreni za glazbenike i ne-glazbenike različitih poetika, stilskih i žanrovskih nagnuća i iskustava. U nadolazećim mjesečnim okupljanjima, uz improvizatore sa zagrebačke scene, gostovat će i umjetnici iz regije. 

Na prvi session, koji će se iznimno održati u subotu, dolaze improvizator, sound artist, elektroničar i programer Klaus Filip te saksofonist Christian Kobi.

Nakon njihovog seta, u nastavku programa, koji je zamišljen kao impro session, pridruzit će im se zagrebački glazbenici Tena Novak Vincek na violini, Roko Crnić na kontrabasu, Filip Borelli na procesiranom vokalu i flauti, Matija Brajković na električnoj gitari i efektima i Damir Prica Kafka na klaviru i saksofonu. Njima će se moći pridružiti svi zainteresirani sudionici koji su donijeli vlastiti instrument. 

Impronedjeljak je dio najavnog programa za nadolazeći Izlog suvremenog zvuka koji će se održati od 2. do 5. svibnja u prostorima SC-a.

Ukoliko u radovima Alenke Cindrić, Katerine Dude i Roka Crnića promotrimo kako je pristupljeno kategoriji prostora, primjetit ćemo najprije da je u njima svakodnevnom gradskom prostoru, onom kojim najčešće prolazimo a da ga ni ne primjećujemo, pridana aktivna uloga kazivača, svojevrsne riznice znakova, kodova i osobnih narativa, čuvara i jednog od glavnih čimbenika individualnog iskustva. Prostoru pritom svo troje umjetnika pristupa s pažljivim poštivanjem, započinjući svoje preispitivanje (i preispisivanje) određenih segmenata urbanog tkiva naizgled skromnim zahvatima, kakve primjerice izvodi Alenka Cindrić u radu A, ali, ne, nego, vec, no. Minimalnim performativnim gestama na javnim i polu-javnim gradskim površinama, koje bi zasigurno među gradskim prolaznicima prošle sasvim nezapaženo da ne posjeduju malenu dozu začudnosti i pomalo ludičke neočekivanosti, Alenka istražuje vidljive tragove (znakove) nastale kao direktne posljedice prostornog kretanja anonimnih prolaznika. Utabani puteljci, koji očito mnogo bolje spajaju dvije strane parka nego predviđene asfaltirane staze, predstavljaju svojevrsne spontane, proizvoljne linije hoda, lukavo stvorene malenim činovima tihog bunta.

Katerina Duda prostor promatra na razini osobnih iskustava i sjećanja te njihove povezanosti s memorijom prostora. “Povijest započinje na razini tla, s koracima”, piše Michel de Certeau u knjizi Invencija svakodnevice. U Katerininu radu Skica za sjećanja ta povijest započinje 1989., u godini njezina rođenja, kao i rođenja svih onih čija su prva sjećanja zabilježena u radu – slučajno (a možda i ne) ujedno i posljednjoj mirnodopskoj godini. Prostor je ovdje glavni čimbenik očuvanja sjećanja, a pokret koji intervjuirane osobe izvode, okidač je aktivacije sjećanja, u kojima se ponekad osobna memorija suptilno isprepliće s kolektivnim ratnim iskustvom.

Roko Crnić pak koristi taktiku prevođenja prostornih kodova u ne-prostorne. Njegovi radovi otkrivaju da je prostor moguće ne samo iščitati (Od Šenoine 28 do Prisavlja 3), već i otpjevati (Povezano sa strašću ljupko ojađeno). Čin hodanja, odnosno prolaženja nekim prostorom u tom slučaju odgovara činu čitanja (teksta) ili slušanja (glazbe). Ekvivalent prometnim znakovima postaju interpunkcijski znakovi, proizvoljno umetnuti u tekst sačinjen od konglomerata riječi pročitanih tijekom vožnje gradom, ili pak znakovi za tempo i način izvođenja klasičnog glazbenog djela, koji bi u gradskom prometu mogli poprimiti sličnu regulativnu funkciju.

“S jedne strane duhovitim, a s druge pomalo nostalgičnim i sjetnim gestama, ovo troje mladih umjetnika bilježi prostor na njegovoj ‘najprizemnijoj’ razini: na razini iskustva pojedinca – uličnog prolaznika, anonimnog šetača, stanovnika zgrade. Prostorni narativi i metafore koje otkrivamo u njihovim radovima sugeriraju malene znakove ‘antidiscipline’, alternativnih ‘čitanja’ prostora, pridonoseći time stvaranju i održavanju ‘živuće’ i ‘mitske’ prakse grada”. Prolaženje iz naslova izložbe pritom zadržava i vremensku i prostornu konotaciju, jer kretanje je jednako toliko prostorni, koliko i vremenski čin”, zapisala je o izložbi Jelena Pašić.

Prostorno specifična intervencija i audio instalacija Prepričavanja Katerine Dude i Roka Crnića osamostaljeni je tekst u prostoru koji prenosi osobne refleksije i prisjećanja njegovih korisnika, a posjetitelju izložbe otvara uvid u mikro-memoriju haustora iz nekih subjektivnih očišta. Radi se o rečenicama i izjavama koje sada zacrtavaju određene plohe, zakutke i šire vizure, uvlačeći posjetitelja u potragu za ehom u naoko bezličnom među(z)gradskom tjesnacu, kreirajući tako novu fenomenologiju prostora.

Katerina Duda (1989) studentica je diplomskog studija Novih medija na Akademiji likovnih umjetnosti i završava studij Sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi i projekata. U radovima polazi od tema grada i gradskih prostora, od propitivanja memorije prostora do aktualnih pitanja karakterističnih za pojedino mjesto, njihove aktivacije bilo intervencijom, pokretom ili uključivanjem samih korisnika prostora u proces rada.

Roko Crnić (1992) student je diplomskog studija Novih medija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Izlagao je na nekoliko skupnih izložbi i projekata. U radu ga zanimaju postupci ogoljivanja i prekodiranja znaka i značenja, te istraživanje mogućih čitanja, interpretiranja i izvođenja svakodnevnih, odnosno izvanumjetničkih situacija, tekstova i znakova.

Haustor-galerija LiberSPACE (Jurišićeva 7, Zagreb) eksperimentalna je platforma koja želi potaknuti promišljanje ekologije umjetnosti, ekonomije umjetničkog rada, legislative prostora, pozicije umjetnika i produkcijskih trendova unutar suvremenog birokratskog  aparata za proizvodnju umjetnosti i kulture.

Haustor-galerija LiberSPACE inicirana je kroz suradnju plesnog studija Liberdance i likovne umjetnice Tonke Maleković i Udruga za suvremene umjetničke prakse Slobodne veze.

Hrvoslava Brkušić, Božidar Katić, Niko Mihaljević, Lucija Ukić, Sanja Gergorić, Roko Crnić, Radiona i kolektiv MMessy Oscillators mlade su nade progresivne sound art scene iz Rijeke, Splita i Zagreba koje će putem Inkubatora realizirati interaktivne sound instalacije, procesualne suradničke zvučne projekte, performanse i happeninge. Putem njih publici će približiti svoja istraživanja različitih zvučnih fenomena – od dekonstrukcije opernog pjevanja, rojenja bioloških organizama i melodičnih istarskih narječja, sve do hakiranja dječjih igračaka i zvukova obrisa gradskih horizonta. 

Nakon otvorenja Inkubatora, u danima koji slijede mladi će umjetnici kroz razgovor predstaviti svoje projekte i publiku upoznati s kontekstom u kojima su nastali. Otvorenje je najavljeno za ponedjeljak, 9. lipnja, u 20 sati, zvučnim performansom MMessy Oscillatorsa Circuit Bending Orchestra u velikoj dvorani Pogona Jedinstvo i happeningom Nika Mihaljevića pod nazivom Erica Preli’s Reggae Weed Party u maloj dvorani. Sound Art Inkubator moći ćete posjetiti do 12. lipnja, ulaz je besplatan, a točan raspored događanja potražite ovdje.

Sound Art Inkubator dio je i Močvarine proslave 15. rođendana. Organizatori su Udruženje za razvoj kulture URK, Klub Močvara i KONTEJNER | biro suvremene umjetničke prakse, a kustosice Galerije Močvara Ena Hodžić, Tereza Teklić i Ivana Jelača.

Izvor: Galerija Močvara

Naslov edicije Slušaj što gledaš! upućuje na metodu putem koje ovo djelo nastaje, ali upućuje i na više mogućih načina recepcije ovih Zidnih Novina. Ovom je edicijom Roko Crnić preveo natpise i imena (grafite, imena dućana, usluga i upozorenja) pojedinih urbanih šetnji u glazbu. Ta glazba “vidljiva” je na Zidnim novinama kroz opis same ture, ali i kroz razotkrivanje postupka komponiranja, ona je vidljiva i zbog notnog pisma koji je dominantan u ormariću Novina, a QR kod postavljen pored njih poziva prolaznika da “skine” glazbu s linka i posluša je šetajući gradom ili u toplini vlastite sobe. Time ovaj projekt promišlja i odnos intime i javnosti kroz glazbu.

Predstavljanje novog ostvarenja Zidnih novina najavljeno je za subotu, 7. prosinca, u 11 sati u prostorima Kinoteke, Kordunska 1, Zagreb. Autor je koncepta projekta i kordinator Boris Bakal, urednik edicija 2013. Bojan Mucko, a supervizor edicije Stanko Juzbašić.

Zidne Novine su “spin-off” projekt višegodišnjeg interdisciplinarnog urbanog projekta Bacača Sjenki Bilježenje grada Bilježenje vremena, a nastale su iz potrebe da se istraživanje konteksta nematerijalne kulturne baštine (memorije) i urbanog hiperteksta učini vidljivim u javnom prostoru. Od 2010. Zidne Novine (ZN / Parafernalije Zagreb) prerasle su u samostalni projekt. 

Izvor: Bacači sjenki