Knjiga je rezultat dugogodišnjeg predanog i posvećenog bavljenja Butlerinim (nerijetko zakučastim) idejama, ali i, kako kaže sama autorica, “proizvod višegodišnjeg iskustva kolektivnog promišljanja o delu Džudit Batler, na zvaničnim ili alternativnim programima studija roda i ženskih studija u Beogradu, Novom Sadu, Nišu, Kotoru, Sarajevu, Zagrebu i Rijeci.” Zaharijević je za knjigu dobila Nagradu Anđelka Milić za 2021. za najbolji znanstveni rad koji predstavlja značajan doprinos rodnim studijima, a mi smo iskoristile tu priliku da porazgovaramo o knjizi.

Za početak, možeš li nam ispričati kako je nastala i kome je namijenjena ova knjiga?

Knjiga je proizišla iz dugodišnjeg rvanja i grljenja s tekstom Džudit Batler i pokušaja da druge takođe nagovorim da se u taj strasni susret upuste, prevodima, predavanjima. “Namenjena” je filozofima koji misle da filozofija ima omeđene i čvrste granice, društvenim teoretičarima koji ne vole hibride, feministkinjama koje veruju da materijalna stvarnost naših jajnika propisuje našu sudbinu, ali najpre svima koji su radoznali, koji imaju više pitanja nego odgovora, koji žele da misle jednakost na radikalan način i koji bi promenu sada.

Kako vidiš evoluciju njezine misli i tematskih preokupacija od ranih 1990ih do danas?

Osamdesete nipošto ne treba preskakati! Tada je nastalo sve ono što će ugraditi u Nevolju s rodom, iako na značajno pitkiji način. U knjizi nudim jednu prilično samorazumljivu podelu koja njen rad deli na “teoriju performativnosti”‘, gde spada i zaokupljenost rodom, dok bi se druga faza mogla nazvati “teorijom prekarnosti” u kojoj nenasilje ima ključnu ulogu. To, naravno, ne znači da su rod i performativnost sasvim nestali iz vidokruga, međutim, nešto se zbilja dogodilo 2004. kada u isto vreme izlaze Undoing Gender (Raščinjavanje roda, prev. Jasmina Husanović) i Precarious Life (Neizvjesni život, prev. Brina Tus; Prekarni život, prev. Adriana Zaharijević). Prva knjiga je “poslednja reč” o rodu, dok je druga otvorila jedan sasvim novi horizont, novu terminologiju, nove dileme. Umesto performativnosti roda, ključni pojmovi su u narednim godinama prekarnost, razvlašćenost, međuzavisnost, nenasilje. Batler je neobična teoretičarka ne samo zato što je svojim radom uspevala da proizvede tektonske promene u disciplinima, znanjima, praksama, već i zato što je svet uspevao da proizvede tektonske promene u njenom delu, da ga preusmeri, promeni, da sasvim nov rečnik. Ta osetljivost na zbivanja oko nas zbilja suštinski odlikuje njeno čitavo delo.

Otkud tijelo u naslovu? Ipak je riječ o autorici koja je velik dio svog rada posvetila upravo raščinjavanju tijela…

Telo je zapravo poveznica među svim fazama rada Džudit Batler. To što se u njenom delu raščinjava nije telo, daleko od toga. Račinjava se rod, njegov suštinski karakter, kao i suštinski karakter pola – onog što se sad već poslovično naziva “biologijom”. Telo se ovde oslobađa kako svoje društvene, tako i svoje prirodne sudbine. To ne znači da smo potpuno slobodni da budemo šta hoćemo ili da danas možemo biti ovo, sutra ono. Društvene norme su ono što na najtemeljitiji način usmerava i prožima živote tela, ograničavajući naše mogućnosti, sputavajući nas da u svom telu živimo i slobodni i jednaki. Pa ipak, ne postoji nikakva unutrašnja istina, polno sidro, rodna kotva u tom telu koja ima karakter sudbine. Pokušala sam da pokažem da je u središtu interesovanja Džudit Batler, od početka do danas, upravo život telā kao beskrajno pluralnih, neistovetnih, ranjivih, uvek izloženih javnom pogledu, sposobnih za užitke, izloženih nasilju. Telo nije samo ono što menstruira, već i ono što radi, govori, uživa, izvodi na ulice gde s drugim okupljenim telima protestuje. Nisu tela raščinjena – samo tela imaju moć da raščine stvarnost u kakvoj smo se, ne birajući je, obreli rođenjem.

Neuobičajeni element knjige svakako je postskript drugom poglavlju koje čine glasovi čitateljica Nevolja s rodom, danas predavačica, aktivistkinja i spisateljica. Prestravljenost, očaj, nerazumijevanje, preispitivanje vlastitih intelektualnih kapaciteta neke su od emocija koje su pratile njihov (a i moj!) prvi susret s Butler, da bi kasnije evoluirale u ekstatičnost, začaranost, otvaranje drugačijih perspektiva. Čini se da je mnogima od nas ova knjiga promijenila način na koji uopće promatramo svijet. Kada je započela tvoja “romansa” s Butler, čime te je “osvojila”?

Jako je teško odgovoriti na to pitanje. Verujem da se to dogodilo već pri prvom susretu na alternativnom programu ženskih studija 2001. godine. Romansa je doduše bila nalik svim pravim romansama: uz očaj i ekstaze, bilo je mnogih udaljavanja, preispitivanja odnosa, razočaranja, vraćanja. Međutim, radikalni egalitarizam upisan u delo Džudit Batler ostao je centralna misao vodilja u svemu što sam kasnije i sama radila, bilo da sam se na nju pozivala ili ne. To je, rekla bih, pomalo i generacijska stvar stasavanja u Beogradu ranih 2000-ih. Antimilitarizam, antinacionalizam, queer, alterglobalizam bili su sastavni deo feminizma tog vremena, uz ideju da se stvari mogu učiniti sada, štaviše, da se bar nešto mora učiniti sada. Zanimljivo je i važno razmisliti o tome koje nam knjige danas na generacijskom nivou menjaju pogled na svet, i zašto se sve više zatvaramo, zašto se dobro osećamo kao žrtve umesto kao borci, zašto se ponovo snažno odvajamo u svojim i samo svojim kategorijama.

Urezala mi se u pamćenje jedna Butlerina izjava (iako se, nažalost, ne mogu sjetiti izvora): upitana smatra li se aktivistkinjom, odgovorila je “Teorija je moj aktivizam.” Što misliš o tome, kako se ti pozicioniraš u odnosu između akademskog i aktivističkog djelovanja?

Džudit Batler je svakako neko ko može reći da je teorija aktivizam, bar u smislu u kojem teorija pokreće na prakse, umnožava ih ili preispituje, iako je i ona sama tvrdila da praksa nikada ne može biti sasvim svedena na teoriju. Jedna od osnovnih teza koju sam zastupala u knjizi jeste da nas, dok je čitamo, Batler temeljno angažuje, podstičući nas da mislimo, a onda možda i delamo drugačije. Međutim, Batler je poslednjih godina učinila mnogo i u domenu aktivizma, koristeći svoj međunarodni značaj za razne ciljeve, nikada se doduše ne odmičući previše od teorije. Verujem da aktivizam često podrazumeva da smo tu, da reagujemo, da dajemo glas i jezik idejama koje se potiskuju ili zabranjuju, i da je posebno važan kao poziv da to radimo zajedno, imajući u vidu razna ugnjetavanja, lišavanja, omalovažavanja, nekad svesno odbijajući da kažemo kojem kao najvećem pripada ekskluzivno pravo na istinu. Mi smo složena bića koja žive posledice složenih istorija. Zato mi se čini da ‘teorijsko delovanje’ najpre treba da doprinese borbi za pravo da se diskusija zakomplikuje, kako je jednom rekla Džoan Nesl. Nema prostih identiteta, prostih rešenja, prostih podela. Život nije prost.

U knjizi navodiš da se Butlerino djelo često tretira kao kruna feminističke teorije, kao svojevrsni kraj ili impasse feminizma. To i nije baš poticajna misao za mlađe generacije feministkinja! Kako dalje, što nam je činiti?

Tačno je da u uvodu tvrdim da se na našim prostorima njeno delo tretira kao kruna, kao nešto passe ili kao blokada na putu smislenijih borbi. Ne slažem se ni sa jednim od ovih stavova. I u ovom i u drugim slučajevima se protivim idolizovanju “knjige”, jedne istine, vrhunske mudrosti iza koje više ništa nema da se kaže. Ako dobro čitam Batler, i ona sama bi se takvom stavu protivila. Imamo svašta da kažemo: o našem delu sveta i njegovim specifičnostima i životu tela baš tu, o vremenu koje možemo pokušati da tumačimo iz drugih vremena, ali da bismo razumeli svoje vreme – koje je jedino naše vreme, o raznim načinima udruživanja, koalicijama koje su nam neophodne pred cunamijem “porodičnih vrednosti” i povrataka u “bolju prošlost”. Takođe, teorije nisu moda pa da budu passe. One nam daju mogućnost da postavimo pitanja, da pokušamo da razumemo zašto smo tu gde jesmo. Birati radije ovu nego onu jer je ta druga već pomalo demode, vrlo je konzumeristički pristup svetu ideja. To važi još i više kada neko, kao Batler, piše mnogo i dugo, transformiše svoje mišljenje, reaguje na stvarnost oko sebe, menja sagovornike. Najzad, izrazito se protivim ideji o prepreci. Za razliku od antidženderista, ja ne verujem da feminizam ima agendu da zavede društveni inžinjering i da to radi planski, temeljito, reprogramiranjem umovama. Feminizam se ne oglašava kao jedna neprikosnovena istina, već u mnoštvu glasova. Sva je prilika da feminizmi koji u tome vide prepreku imaju problem – i to ne samo teorijski – s mnoštvom, različitošću, a često i jednakošću.

Ovaj intervju objavljen je u suradnji s Kulturpunkta s portalom Vox Feminae. Izvorna verzija članka nalazi se ovdje.

Iako u Hrvatskoj ne postoji cjelovit program ženskih ili rodnih studija na akademskoj razini, u sklopu pojedinačnih se studijskih programa ipak održavaju kolegiji posvećenih feminizmu, teorijama roda, pokretima za ženska prava, feminističkoj književnoj kritici i praksi. Centar za ženske studije već dvadeset godina provodi izvaninstitucionalni obrazovni progam iz ženskih studija na kojemu ugledni predavači i predavačice zainteresiranima prenose znanja iz područja roda, spola, klase, aktivizma, politike, teorije i popularne kulture, a protekle su akademske godine, kao dio obrazovanog programa, polaznici i polaznice proveli istraživanje o stupnju integracije ženskih/rodnih sadržaja u kolegije koji se izvode na Akademiji likovnih umjetnosti, Filozofskom fakultetu, Fakultetu političkih znanosti te Tekstilno-tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. 

Istraživanje – provedeno prema mjernom instrumentu koji je izradila doc.dr.sc. Valerija Barada s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru – koordinirala je Andreja Gregorina, terenski je dio istraživanja vodio Ivan Tafrić, a na prikupljanju podataka radili su Ana Zbiljski, Anita Prša, Lea Horvat, Leopold Rupnik, Mateja Pribanić, Neda Novosel, Roberta Nikšić i Zorana Unković, redom polaznici i polaznice ovogodišnjeg programa Centra za ženske studije. 

Prva faza istraživanja pokazala je da se ženskim i rodnim temema sustavno bavi jedino Akademija likovnih umjetnosti koja, zajednički s Centrom za ženske studije, provodi nastavni modul “Kreativni kritički laboratorij – feminističke teorije i prakse” na preddiplomskoj i diplomskoj razini studija. 

“Analizom zastupljenosti kolegija sa ženskom/rodnom tematikom koji te teme komuniciraju u samom naslovu utvrđeno je da je njihov broj manji od očekivanog (od 14 organizacijskih jedinica na njih sedam nema takvih sadržaja), ali da se na svim istraživanim visokoškolskim institucijama i ustrojbenim jedinicama unutar kolegija koji nisu u cijelosti posvećeni ženskim/rodnim temama mogu pronaći sadržaji predmetni za ovo istraživanje”, ističe se u priopćenju Centra za ženske studije te upućuje na detaljnu interpretaciju rezultata koju je izradila Valerija Barada.

Drugi dio istraživanja nastavit će se i kroz obrazovnu godinu 2016/2017., obuhvatit će Akademiju dramske umjetnosti, Pravni fakultet, Ekonomski fakultet, Hrvatske studije, Pedagošku akademiju i Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, a istraživački će tim ponovno biti sastavljen od polaznika i polaznika Ženskih studija pri CZŠ-u.

Ovo je istraživanje dio projekta Znanjem do društvene dobrobiti – obrazovanje mladih o rodnoj ravnopravnosti koje je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta podržalo u sklopu natječaja u području izvaninstitucionalnog odgoja i obrazovanja djece i mladih u školskoj godini 2015./2016.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Oni su uvijek metafora za nepoznato, drugo i marginu. Sa vampiricama se stvari dodatno kompliciraju jer one prelaze i utvrđene rodne uloge kojima je filmska industrija oduvijek bila sklona. Figura vampira/ice nam kroz povijest svoje reprezentacije, kroz prenesena značenja koja nosi, predstavlja kompleksno preklapanje tema roda, želje, seksualnosti, strahova i najrazličitijih projekcija.

Olga Dimitrijević, rođena 1984. godine u Beogradu, dramaturginja je te se bavi kazališnom kritikom, dramskim pisanjem, i pisanjem svake vrste. Autorica je nekoliko izvedenih drama, te je angažirana u radu Centra za kvir studije.

Predavanje Vampirice, lezbejstvo i film biti će održano u prostorima LGBT centra u četvrtak 10. listopada, s početkom u 19 sati.