S obzirom na nemalo polje interesa koje se otvorilo po pitanju feminističkog istraživanja popularne kulture, posebice srednjestrujaških filmskih ostvarenja i televizijske produkcije serija, knjiga Amande Howell Popular Film Music and Masculinity in Action: A Differrent Tune nudi uvid u manje poznatu tematiku odnosa filmske glazbe i konstrukcije maskuliniteta u suvremenoj holivudskoj filmskoj produkciji. 

Knjiga se osvrće na raznovrsna filmska ostvarenja, od popularnih filmova 50-ih i 70-ih godina s rock tematikom, pa sve do suvremenih blockbuster akcijskih filmova, kao i na radove redatelja koji su poznati po inovativnom korištenju filmske glazbe, poput Martina Scorcesea, Gregga Arakija i Quentina Tarantina. Poseban fokus je na načinima na koje su filmske reprezentacije maskuliniteta isprepletene s razvojem suvremene glazbe i glazbene kulture. Čitatelji se tako kroz poglavlja mogu susresti s analizom holivudskog filma 1950-ih, s posebnim fokusom na Elvisa, s odnosom glazbe i nasilja u gangsterskim filmovima Martina Scorcesea, ili s povezanosti glazbe i militarizma u filmovima Jerrya Bruckheimera. 

“Oslanjajući se na proučavanje popularne glazbe i filmske pop glazbe, kao i feminističkog filma i medijskih studija, Amanda Howell bavi se često zanemarivanim područjem rodne reprezentacije u svjetlu kinematografske audiovizualne konstrukcije maskuliniteta. Kroz analize uloga glazbe u akcijskim i drugim žanrovskim filmovima koji dijele isti odnos ulaganja u nasilje, otkrivaju se mehanizmi kojima pop glazba u filmu potpomaže reinvenciju roda i rodno uvjetovane fikcije u kontekstu osnaživanja muškog identiteta”, stoji u osvrtu izdavača Routledge Pressa.

Amanda Howell profesorica je na australskom sveučilištu Griffith. Bavi se popularnom glazbom i filmom, s fokusom na rasna i rodna pitanja. Do sada se bavila filmskom poviješću, američkom nezavisnom produkcijom te ekploatacijskim filmskim žanrovima.

K-Zona: Optimizam i pozitivno razmišljanje su definitivno najjače oružje današnjice, a čini se da ga je na zalihama sve manje. No optimizam nužno ne podrazumijeva pomanjkanje kritičnosti prema društvenom kontekstu u kojem egzistiramo, već vjeru u sebe i ideju da se stvari  mogu mijenjati na bolje. U situaciji kada sve više ljudi nema osiguranu egzistenciju teško je ustrajati  i ostati vjeran svojim idealima jer je prioritet puko preživljavanje. Nažalost u toj točki loma tek se jasno vidi tko ima superjunačke moći u sebi.

KP: Ovogodišnji festival je 6. po redu i “slavi žensku snagu u svim svojim oblicima”. Koje neispričane priče o superjunakinjama predstavljate ove godine?

K-Zona: Osim što promičemo žene i žensko stvaralaštvo kroz festival se svake godine trudimo dekonstruirati pitanja roda iz novih perspektiva. Tako ove godine rod analiziramo kroz priču o prvoj generaciji transseksualki i doktoru koji im je ispunio njihovu najveću želju – operaciju promjene spola. Na programu je također trupa “drag-king” izvođačica, te nesretna priča o gej glam rock zvijezdi Jobriathu, Antonyjev koncert (Antony and the Johnsons) i intimne priče o performericama koje ga prate na turneji. Tu su i priče o mladim ženama i njihovim nedoumicama i problemima s kojima se može poistovjetiti većina nas, dokumentarac o revolucionarnom lezbijskom pokretu, te naravno presjek povijesti superheroina s kojima i otvaramo ovogodišnji festival.

KP: Na festivalu gostuju organizacije iz čitave regije koje se bave rodnom problematikom, a cilj sastanka u Zagrebu je osnivanje platforme za rodne kulturne prakse. Koja je koncepcija platforme i koji je njezin cilj?

K-Zona: Posjećujući slične festivale u regiji te razgovarajući s njihovim organizatoricama došli smo do zaključka da je bolja komunikacija, informiranost, vidljivost i zajednička suradnja ključ za poboljšanje kvalitete, ne samo naših festivala, već i ostalih aktivnosti kojima se bavimo kroz godinu. Za razliku od naše organizacije koja ima portal, te tehnička znanja i vještine potrebne za konstruiranje i vođenje takve platforme, velik broj organizacija u regiji si to ne može priuštiti i to iz jednog vrlo bazičnog razloga – “straha od tehnologije”. Ispostavilo se da koliko god žene bile rodno osviještene rijetke uspijevaju nadići taj strah kao i zabludu da je tehnologija “muški posao”. Budući da K-zona nema takvih problema jedna od ideja nam je osnažiti žene po pitanju novih medija i tehnologija. Stoga je jedan od ciljeva naših sastanaka u Zagrebu osmisliti funkcionalnu strukturu buduće online platforme koja bi funkcionirala kao svojevrstan medij za informiranje o scenu u regiji s tendencijom širenja i jačanja njene vidljivosti na području Europe.

KP: Na promomaterijalima festivala poigravate se vlastitom pozicijom te se mogu prepoznati stripovski obrađene figure organizatorica, odjenutih u odjela superjunakinja. Kakve nadnaravne moći trebaju imati današnje radnice u kulturi?

K-Zona: Ovaj festival postoji isključivo zahvaljujući tome što smo skromni ljudi i veliki entuzijasti. Samo rijetki bi se usudili s budžetom veličine našeg raditi ikakav festival. To što smo proglasili sebe superjunakinjama je svojevrsna kompenzacija za golem trud i većinom neplaćen rad, a koji podrazumijeva posjedovanje znanja i vještine koje bi u nekoj profitnoj i komercijalnoj priči obavljalo ne troje, već trideset i troje ljudi i to za jako dobar honorar.

Baš kao što želimo u svom programu obuhvatiti sve ženske glasove tako je to i na našem festivalskom vizualu, ali i životu. Nas tri, odnosno troje, baš kao i u stvarnosti, na plakatu utjelovljujemo tri principa. Noa je predstavnik maskuline strane, Vedrana više naginje femininoj manifestaciji, dok Gabrijela voli uz konkretni um boraviti u duhovnim sferama. Na taj način smo također željeli reći da su svi ženski glasovi legitimni i da se nitko ne bi trebao osjetiti isključenim ili manje važnim u ovoj priči. Kako prihvaćanje samog sebe, baš  kao i organiziranje ovakve kulturne manifestacije, često podrazumijeva nadnaravne moći  htjeli smo poručiti da ako mi to možemo, možete zasigurno i vi realizirati svoje ideje.

KP: Kako je bilo organizirati festival s ovom tematikom prije šest godina, a kako je to danas? Dobiva li festival potrebnu podršku i je li mogu njegov daljnji razvoj? 

K-Zona: Organizirajući ovaj festival našli smo se u teškoj situaciji jer smo  u zadnjem trenutku saznali  da ga jedan od donatora ipak neće financirati. Zbog kasnog datuma otkazivanje festivala nije dolazilo u obzir pa smo počeli  kucati na vrata državnih institucija, ureda, stranih donator, veleposlanstava…Ono što je apsolutno poražavajuće u toj cijeloj priči je činjenica da smo na taj način uspjeli prikupiti samo četiri tisuće kuna, a to više od svega govori o tome koliko je rodna tematika prepoznata kao važna.

Ne znamo što će se dogoditi sljedeće godine i tko će nas podržati, no nismo sigurni da je ispravno svojim primjerom pokazivati, prvenstveno ženama, kako je normalno da rade neplaćeno jer time poručujemo da je njihov rad, kao među ostalim i rad svih onih koji rade za javno, a ne za vlastito dobro manje vrijedan.

KP: Dobivaju li teme povezane s rodnom problematikom danas veći medijski i javni prostor i ima li konkretnih pomaka u vidu političkih odluka?

K-Zona: Ovisi o kojem tipu rodne problematike je riječ. Posljednjih godina se dosta govori o nasilju nad ženama jer su ženske organizacije u Hrvatskoj napravile jako puno po tom pitanju. No kada su u pitanju rodni aspekti u kulturi i umjetnosti ili LGBTQ populacija vrlo brzo se pokaže da smo i dalje konzervativna i neinformirana nacija koja strepi od svega nepoznatog pa svaki razgovor o tim pitanjima brzo završi. Upravo zbog toga u našem festivalskom programu  kroz popularne forme, kao što su filmovi, želimo te teme pozicionirati u javnosti i dati prostora za otvorenu diskusiju. Do sada nam je to dosta dobro uspijevalo.

Festival i ove godine nastavlja promicati žensko stvaralaštvo i problematizirati pitanja roda kroz međunarodni natjecateljski filmski program, radionice, izložbe, predavanja i nastupe glazbenica i DJ-ica. 

U sklopu međunarodnog  filmskog festivala biti će prikazano sedamnaest novih filmova iz jedanaest zemalja, od čega sedam dugometražnih dokumentaraca koji se, osim superjunakinjama, bave i “drag kingovima”, prvom generacijom transseksulanih bakica koje su se još 1950-ih i 1960-ih godina podvrgnule operaciji promjene spola te pripadnicama revolucionarnog lezbijskog pokreta. Na programu će također biti i neke glazbene ikone, ali i oni kojima je to za dlaku uspjelo postati. Uz koncert, koji je ujedno putovanje u ženski svijet, Antonyja Hegartyja iz grupe Antony and the Johnsons tu je i dokumentarni film o zaboravljenoj glam rock zvijezdi Jobriathu, kojeg je glazbena industrija  u želji za spektaklom i prodajom prozvala “true fairy of rock”, a zatim sažvakala i ispljunula.

Uz filmski program šesto izdanje festivala veliki naglasak stavlja na predstavljanje ženskih i rodno angažiranih festivala, projekata, kolektiva i organizacija iz regije – PitchWise (BiH), BeFem (Srbija); NLO (Srbija), CRVENA (BiH), Rdeče Zore (Slovenija), FemiNiš (Srbija), Libela (Hrvatska), L–Fest (Hrvatska) i Queer.hr (Hrvatska) koji će se sastati u Zagrebu u cilju osnivanja platforme za rodne kulturne prakse. Uz njihove prezentacije i okrugli stol na programu je među ostalim i radionica koja se bavi glasovima marginaliziranih skupina, predavanje o ekofeminizmu i aromaterapijska radionica za glumice i glumce.

Popratni glazbeni program će se, osim u Kinu Europa, održavati u klubovima Funk i Sirup.

Kao i svake godine u sklopu festivala se organizira i kreativni sajam, a samo za ovu prigodu mini izdanje Bazaara iz Kvarta preselit će se na kat Kina Europa.

Festival Vox Feminae organizira udruga K-zona uz potporu Hrvatskog audiovizualnog centra, Ministarstva kulture RH, Ureda za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba, Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva, Veleposlanstva Kraljevine Nizozemske i Veleposlanstva Savezne Republike  Njemačke. 

Više informacija o festivalu možete pronaći ovdje. 

Izvor: Vox Feminae

Panel o rodu kao osnovi društvenog isključivanja pod naslovom (Gender as Terrain for Policies of Exclusion) okupio je Ivanu Radačić s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, Radu Borić iz Centra za ženske studije i saborsku zastupnicu Mirelu Holy. Praksa kako se sve napisano u muškom rodu odnosi na oba spola ponukala je Gordana Bosanca da za vrijeme rasprave i o sebi govori u ženskom rodu, što je konceptualno zaokružilo cijelu priču. Teme o kojima se govorilo bile su transrodnost i rodna politika, rodna (ne)osjetljivost hrvatskog zakonodavstva te elitna prostitucija.

O transrodnosti i rodnim politikama govorila je Mirela Holy čija je stranka u saborsku proceduru uvela dva zakona bitna za transrodne osobe: Zakon o osobnom imenu i Zakon o državnim matricama. Spomenuti zakoni trebali su olakšati život transrodnim osobama budući da postojeće zakonodavstvo uzrokuje probleme osobama koje mijenjaju ime, a što je posebno problematično za osobe koje mijenjaju spol. Drugim riječima, država ne dopušta da se osoba deklarira u željenom rodu čime transrodne osobe ostaju isključene. Zakoni nisu uspjeli proći saborsku proceduru, a Holy razlog tome pronalazi u nemogućnosti osoba na vlasti da se postave u poziciju drugačijih, već ih se smatra perverznjacima i rezultatom društvene dekadencije dok se sama transrodnost i dalje tretira kao bolest. Izlaz iz postojećeg stanja vidi u edukaciji javnosti i guranju određenih zakonskih inicijativa.

O razvoju feminističkih perspektiva u pravu, odnosu prava i roda te poziciji Hrvatske u svemu tome govorila je Ivana Radačić. Feminističke perspektive u pravu pojavljuju se s drugim valom feminizma unutar anglosaksonske akademske tradicije. Neke od njih su kulturalne, radikalne, postkolonijalne, a svaka je postavila određene zahtjeve pred pravnu znanost. Istočna i Centralna Evropa ne poznaju ovakva razlikovanja, a rezultat toga je da ni na jednom pravnom fakultetu u Hrvatskoj ne postoje rodne perspektive u pravu niti ženska ljudska prava. Ovakav sustav ostavlja i samu Radačić na neki način isključenom budući da doktorat s područja ženskih ljudskih prava ne spada ni pod jednu od pravnih grana.

Iako je pravna znanost nezainteresirana za feminizam, on nije ravnodušan prema pravu budući da svojstvenom mu objektivnošću i istinitošću može doprinijeti postizanju društvenih ciljeva te legitimiranju borbi koje se u ovom polju vode. Pitanje je treba li pravu feminizam i na koji način se ono može koristiti za poboljšanje položaja žena. Ukoliko pravu treba feminizam, nužna su teorijsko-empirijska istraživanja utemeljena na iskustvima žena i uključivanju osoba na koje bi se zakoni donosili u proces donošenja samoga zakona, a što je upravo feministički pristup. Niz diskriminatornih zakona, zakona bez sankcije, niskih kazni i nefunkcioniranja zaštitnih mjera govore tome u prilog.

O prostituiranju rodnog i elitnoj prostituciji govorila je Rada Borić. U Hrvatskoj se o rodnom govori samo prigodom određenih događanja ili ekscesa – kao na primjer o pobačaju uz dolazak pape, o homoseksualnim osobama u vrijeme Pridea ili o legalizaciji prostitucije uz aktualni slučaj elitne prostitucije. Istaknula je kako je taj slučaj ukazao na licemjerstvo kojim se provodi sudbeni postupak. Naime, tužiteljstvo je pristalo da ročište bude zatvoreno za javnost kako bi se zaštitili privatni životi svjedoka, dok su ti isti svjedoci istovremeno i korisnici usluga te samim time i sudionici ove, prema hrvatskom zakonu, kriminalne radnje. Obrazloženje za isključenje javnosti iz postupka nalazi se u zaštiti obitelji svjedoka/korisnika, većinom hrvatskih uglednika.

Vraćajući se na priču o legalizaciji, Borić je navela potrebu učenja iz iskustava drugih. Slučajevi zemalja koje su legalizirale prostituciju pružaju jasnu sliku o tome gdje bi takvo što moglo odvesti, a argumenti kao što je briga za zdravlje i porezi gube bitku pred pojavom novih vrsta kriminala u legaliziranoj situaciji.