U fokusu video rada pojavljuje se Lanina baka Milka koja je čitav svoj radni vijek provela za tezgom radeći u Nami. Baki Milki Nama je bila jako važna te joj je često “tepala” moja Nama. Čujemo već staru baku Milku koja objašnjava da je živjela na Sopotu, ali usprkos udaljenosti od robne kuće na Ilici, nikad nije zakasnila na posao. “Nije to samo zato što karakter mog posla zahtijeva točnost već zato što cijenim rad. Ovaj posao mi odgovara i dopada mi se jer volim ljude, volim gužvu, dinamiku tog života”, pojašnjava nam baka Milka. 

Nakon nje, naraciju preuzima Kosovac koja se vraća u svoje djetinjstvo i uspomene s bakom koje su usko vezane uz Namu, bakine kolegice i šetnju Ilicom. Uz naraciju vrte se obiteljske fotografije i kolaži. U kolaž malog crvenog kovčega ulaze fotografije bakinih uspomena među kojima se izdvaja zlatni sat kojeg je dobila za 25 godina rada u Nami. “Priča se, bako, kako Name možda uskoro neće biti. Niti one na Kvatriću, a niti ove tvoje ljepotice u Ilici, ostalih i onako odavno već nema”, govori Kosovac povezujući uspomenu Name s uspomenom na baku koje više nema.

Slušajući priču o baki Milki i ja sam odlutala u svoja sjećanja i uspomene. Kad sam bila malena često sam slušala priče o svojim tetama sa šibenskog Baldekina koje su voljele svoj posao i bile prave “trgovkinje od zanata”. Izdvojit ću tetu Sonju koja je radila u mesnici u Masnoj ulici u Šibeniku. Radila je na odjelu za suhomesnate proizvode, a 1983. godine primila je nagradu Najboljeg trgovca grada. Da je bila “meštar od zanata” dokazuje priča o velikom kolutu sira. “Sonjin dućan i samoposluga do njega dobili su veliki kolut sira, otprilike kao guma od auta. Ona je svoj prodala u tren oka, a kod ovih do nje taj sir se poteza danima. Na kraju su joj dali svoj sir i ona ga je prodala u roku odma’”, podsjetio me otac na dobro znanu priču o vještini tete Sonje. 

Autorica je prije projekcije video rada konstatirala: “Tko danas za svoju firmu kaže moja firma, to nešto govori.” I stvarno govori. Sonja i Milka voljele su svoj posao, na njemu bile poštivane i nagrađivane te su nakon radnog vijeka s njega nosile lijepe uspomene, što, nažalost, danas nije slučaj zbog niskih plaća, nedostojanstvenih radnih uvjeta, nesigurnih poslova i sveopćeg srozavanja radničkih prava.

Ta stvarnost vraća nas u Namu danas – mjesto na kojem sam se, zajedno s prijateljicom, našla na prezentaciji ovog umjetničkog istraživanja. Stigle smo nešto ranije pa smo vrijeme odlučile skratiti šetnjom po Nami i “bacanjem očiju” na raznorazne artikle. Ona se zaustavila pored satova jer joj “baš treba zidni sat”, a ja sam se bacila u istraživanje drugih polica. Pored blagajne sam načula razgovor kupca i blagajnice koji su govorili o Nami u periodu Jugoslavije. To me podsjetilo na razlog dolaska u Namu pa smo ostavile satove i police i uputile se na radni zadatak.

Na drugom katu primijetile smo grupu ljudi koja je izgledala kao publika ovog umjetničkog rada, ali prostor ni po čemu nije odavao da će se tu odviti neki događaj. Prijateljica i ja smo se zalijepile za vitrinu s CD-ovima dok se drugi kat počeo lagano puniti ljudima. Kasnije sam primjetila da se na izloženim televizorima, koji su u prodaji, vrti video uradak. Svi smo se poredali pored televizora i čekali početak programa.

“Ne znam koliko je često posjećujete inače kad nisu ovako svečane prilike. Muziku ne možemo stišati, instalacija će je nadglasati”, rekla je Lana Brčić prije uvodnog govora. Cijeli događaj se uklopio u Namu i njezin ritam te tražio od publike da se prilagodi danim uvjetima. Tako je i bilo. Nakon početnog gunđanja da se govori ne čuju, svi smo se približili govornicama i podesili uši na frekvencije njihovih glasova.

Publici se prvo obratila Dražena Vudrag Stojić ispred Name koja je istaknula da će Nama ove godine obilježiti 143 godine svoga postojanja. Sve je započelo 1869. kada su bečki trgovci Kastner i Öhler stigli u Zagreb. “Sam naziv Nama, odnosno Narodni magazin, datira iz lipnja 1945. godine”, kazala je Vudrag Stojić i nastavila s faktografijom. Kao jednu od inovacija Name istaknula je prve pokretne stepenice u Jugoslaviji. Nadalje, Nama je prva krenula s kataloškom prodajom 1959. godine, a još jedna u nizu inovacija bile su pokretne trgovine odnosno prenamjenjeni autobusi koji su vozili po manjim mjestima gdje je ljudima bilo teže doći do Naminih proizvoda.

“Važno je da već 1957. godine Nama otvara svoje samoposluživanje, prvo samoposluživanje u bivšoj državi, a prva je imala i potrošačke kredite”, istaknula je Vudrag Stojić. Naglasila je kako danas postoji puno specijaliziranih ekskluzivnih prodavaonica, butika, modnih salona, samoposluga, ali u Namu će, ako ni zbog čega, ljudi doći iz neke navike, iz potrage za onim “što nigdje drugdje ne možemo naći nego baš u Nami”.

U razgovor se uključio i sin Franje Balena, prvog direktora Name koji je poduzeće vodio 25 godina. Kao dodatnu zanimljivost istaknuo je kako je tada postojao poseban fond za manje krađe. “On nije htio zvati miliciju da ne bi to sad izazvalo neke pretumbacije kod kupaca nego se to refundiralo iz fonda. Naravno, ako je neki tip ukrao malo više onda su ga stavili na crnu listu, ali nije htio raditi preveliku uzbunu”, prepričao je Balen. Ovakav tip poslovanja više se ne prakticira, a štetu najčešće snose prodavačice s već ionako malim plaćama.

Kosovac je u svom govoru objasnila da je video rad samo prvi dio šireg interdisciplinarnog umjetničkog projekta koji ima radni naziv Narodni magazin. “Htjela bih u sklopu projekta napraviti dokumentarni dugometražni film i virtualni muzej artefakata, uspomena, priča i drugih stvari vezanih uz Namu”, kazala je Kosovac i istaknula kako je rad započela prije objave da će Nama ići u prodaju. Objasnila je kako je on ujedno apel za angažmanom oko čuvanja brenda Name koji će, s obzirom na prodaju, možda prestati postojati.

Prije projekcije videa jedan čovjek iz publike podsjetio nas je na pjevača Zvonka Špišića koji u svojoj Trešnjevačkoj baladi spominje Namu. Potom je Brčić s najlonom omotanim daljinskim upravljačem pokrenula video rad i podesila ton tako da nam muzika i ostala komešanja vrlo žive Name što manje remete gledanje.Na kraju projekcije muzika s videa utapa se u muzici koja se čuje u robnoj kući i polako nas vraća na drugi kat Name. Osvrćem se oko sebe i u gužvi prepoznajem prijateljicu. Oko nje je par suznih očiju i paket maramica koje putuju iz ruke u ruku. Za kraj smo svi pozvani da zapišemo svoje uspomene na Namu koje će Kosovac uključiti u nadolazeće projekte. Ljudi su se raspršili po prostoru u potrazi za čvrstom podlogom na kojoj će podijeliti svoja sjećanja.

“S jednom željom ostavljenoj za nas da bude bolje, nego što je danas” stihovi su u Špišićevoj Trešnjevačkoj baladi. Sa zidnim satom u vrećici, prijateljica i ja izlazimo na stražnji izlaz i nastavljamo put ulicom Pavla Radića – nošene nostalgijom za vremenom u kojem nismo živjele i željom da Nama ostane s nama.

Le Bon Marché jedan je od prvih primjera fenomena robnih kuća, koje su se u urbanim središtima diljem svijeta proširile drugom polovicom 19. stoljeća, postavši i nosioci i zrcala razdoblja obilježenog značajnim gospodarskim, društvenim i tehnološkim promjenama. Industrijalizacija, tehnološka modernizacija, arhitektonske inovacije, urbanizacija, jačanje srednjoklasnog društva, društvena pokretljivost, rodno obilježena javna i privatna sfera, organiziranje radničke klase – samo su neke od tema koje se mogu proučavati kroz fenomen robnih kuća. Robne kuće su više od arhitektonskih prostora, to su društveni i kulturalni prostori određeni odnosima klase, roda i rase, usidreni u političkim i socioekonomskim procesima modernoga društva.

U Zagrebu je, ali i u široj kontinentalnoj Hrvatskoj, sinonim za robne kuće postala Nama. Osnovana je 1945. godine kao veliko jugoslavensko trgovačko poduzeće Narodni magazin, čija je zadaća bila reorganizacija trgovine i opskrba stanovništva u razdoblju poslije Drugog svjetskog rata. U tom je periodu Jugoslavija još uvijek pratila sovjetski model, tako da je zagrebačka robna kuća bila jedna od podružnica centraliziranog državnog poduzeća sve do početka 50-ih, kada je u procesu ekonomske i administrativne decentralizacije postala samostalno poduzeće, a 1965. godine i službeno promijenila ime u Nama. 

Iako tada počinje priča o Nami kakvu poznajemo danas, u imaginaciji mnogih ona se često poistovjećuje sa svojom središnjicom na početku Ilice, bivšom robnom kućom Kastner & Öhler, koju su istoimeni bečki trgovci otvorili krajem 19. stoljeća. Ona je radila sve do utemeljenja NDH, kada je sin jednog od osnivača, Židov Franjo Öhler, bio prisiljen prodati svoje dionice, a dvije je godine kasnije sa suprugom Gertrude uhićen i deportiran u koncentracijski logor Buchenwald gdje su i ubijeni. Njegov poslovni partner Pavle Kastner je napustio Zagreb, a bivši zaposlenik Josip Grgić postao je novi vlasnik i promijenio ime robne kuće u Kastner & Grgić. U procesu arijanizacije otpušteni su svi radnici i radnice židovskog, srpskog i drugog “nepoželjnog” podrijetla. Većini neprimjetna spomen-ploča posvećena radnicima i radnicama stradalima tijekom Drugog svjetskog rata, nalazi se pokraj ulaza u robnu kuću i potrebno ju je sačuvati.  

Zgrada u Ilici bila je jedina Namina robna kuća sve do 1960. godine kada se otvorila Nama na Trešnjevci. Bila je to  ne samo prva robna kuća u Zagrebu nakon rata, već i prva koja radila po sistemu samoposluživanja, uvedenom u Jugoslaviju krajem 50-ih. Tijekom 60-ih godina Namine robne kuće iznikle su posvuda u Zagrebu; u Kustošiji, Volovčici (jedina koju je projektirala arhitektica, Marta Berček Gomoš), Dubravi, Trnskom i na Kvaternikovom trgu. Većina ih je imala samoposlugu u prizemlju, otvorenu staklenim izlozima prema urbanoj sredini, te industrijsku robu na potpuno zatvorenom katu, označenom prepoznatljivim plavim logom. Vrhunac dekade obilježila je Nama na Kvatriću, izgrađena od istarskog kamena, s devet katova prodajnog, skladišnog i administrativnog prostora, s pokretnim stepenicama, koje je poduzeće prvo uvelo u Zagrebu, supermarketom i kafeterijom u prizemlju te industrijskom robom na katovima, krojačnicom, restoranom i turističkim uredom.

Sedamdesetih i osamdesetih godina izgrađeno je manje reprezentativnih, ali arhitektonski heterogenih objekata: Nama na Remizi, opskrbni centar na Žitnjaku, robne kuće na Knežiji i Srednjacima koje su bile pripojene od poduzeća Inko, još jedna nova robna kuća na Srednjacima te Nama na Vrbanima, izgrađena povodom održavanja Univerzijade te ujedno i posljednja robna kuća poduzeća. Tik prije raspada Jugoslavije izgrađen je još i diskont u Španskom, novi trgovački model uveden u teškim ekonomskim uvjetima. Izuzev Zagreba, Nama je imala robne kuće i u Kumrovcu, Sisku, Bjelovaru, Vukovaru i Vinkovcima. Često se spominju Name i u drugim gradovima, međutim, one, osim imenom, nisu bile povezane sa zagrebačkim poduzećem. Krajem 60-ih Nama je također prva uvela prodaju preko kataloga, čime se proširila i izvan fizičkih okvira robnih kuća.

Nama je devedesete dočekala u teškoj financijskoj situaciji, a promjenom sistema transformirana je iz društvenog poduzeća u dioničko društvo. Nakon manje od desetljeća, proglašen je stečaj i prodane su sve robne kuće osim onih u Ilici i na Kvatriću, koje se sada nakon 23 godine stečaja također trebaju prodati radi podmirenja dugova. U siječnju je Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode Grada Zagreba preventivno zaštitio zgradu u Ilici kao kulturno dobro, što znači da će se i nakon prodaje morati očuvati povijesna građevina i njezina namjena. Namu na Kvatriću će vjerojatno zadesiti prvotno prognozirana sudbina, koja uključuje potencijalno rušenje ili prenamjenu u hotel ili urede. 

U svakom slučaju, Nama kao trgovačko poduzeće nakon desetljeća nejasnog održavanja u stanju stečaja do kraja 2024. prestaje postojati. Usprkos upornom naglašavanju njezinog austrougarskog podrijetla, Nama je primarno vezana uz Jugoslaviju. Ona govori o društvu fokusiranom na modernizaciju trgovačke mreže kao važnog elementa životnog standarda, profesionalizaciju trgovine i srodnih zanimanja, brigu o edukaciji, stanovanju i odmoru radnika i radnica te razvoju novih dijelova grada centriranih oko robne kuće kao – riječima arhitekta Name u Trnskom Aleksandra Dragomanovića – žarišta urbane energije. Njezino je propadanje nakon 90-ih dio većeg procesa privatizacije i okorištavanja socijalističkim nasljeđem na postjugoslavenskom prostoru, koji je ostavljen na nemilost sve dok mu potpuna eliminacija nije jedina opcija koja preostaje – eliminacija radnih mjesta, materijalne i nematerijalne baštine, zajedničkih prostora svakodnevice pa i sjećanja. 

Neovisno o tranziciji sistema, robne kuće kao trgovački model desetljećima – a u SAD-u već nakon Drugog svjetskog rata – posustaju pod utjecajem raznih faktora, od selidbe trgovačkih zona u predgrađa do razvoja digitalne trgovine. U većini slučajeva robne su kuće, poput Le Bon Marchéa, postale elitnom lokacijom luksuzne trgovine, iako primjer berlinskog KaDeWe-a, koji je nedavno proglasio stečaj, pokazuje neodrživost i tog modela.

Iako je zaštita Name u Ilici važna, ona je privremeno rješenje koje ne govori puno što će se dogoditi s tim prostorom. Pritom je Nama na Kvatriću, kao i socijalistička graditeljska baština uopće, ignorirana i pada u sjenu. Umjesto inzistiranja na očuvanju Name kao poduzeća ili očuvanja trgovinske funkcije tih prostora, možda je značajnije očuvati vrijednosti uključivosti i društvene koristi koje Nama predstavlja kao institucija koja je stvorena za boljitak građana. Nedavni prijedlog da se robna kuća pariškog lanca Galeries Lafayette u Berlinu nakon zatvaranja pretvori u središnju gradsku knjižnicu ili jedan od koncepata britanskog arhitektonskog projekta The Department Store Reborn o pretvorbi robne kuće u centar za cjeloživotno obrazovanje, samo su neke od ideja koje bi mogle biti primijenjene i u našem kontekstu. Uz financijske mogućnosti, pri tome je važan senzibilitet gradske administracije da upravlja gradom u korist građana.

Ako su izlozi trgovina ogledalo grada koje se zapaža i pamti, kako je to 1965. zapisala nepoznata autorica ili autor u listu Naminog kolektiva, kakav je odraz budućnosti koji želimo u njemu vidjeti?

I. S.: Drugačije je vreme danas, popularna kultura nije postojala do prije nekih pedeset godina zato što nije bilo medija masovne komunikacije. Pedesetih se među masovnim medijima pojavila televizija, i tada si u Jugoslaviji bio velika zvezda ako te se moglo videti na tv-u. Danas je malo drugačije vreme, danas živimo ono što je Andy Warhol davno nazvao petnaest minuta slave. Pojavit ćeš se u Dnevniku, angažirat će te za neku reklamu i na trenutak bit ćeš slavan. Danas ne postoje kulturološki fenomeni kakvi su postojali sedamdesetih i osamdesetih, danas smo na neki način svi kulturološki fenomen. Napišeš nešto na FaceBooku i postaješ dio javnosti. Ne postoji više jedan medij, postoji ih jako puno i jako puno ljudi se kroz njih može izraziti, ali isto tako dolazi do disperzije, gubi se na jačini poruke.

I. S.: To je sve njihov izbor, ja nemam takav problem ni takve namere. Moja namera nije da budem jugonostalgičan ni da potičem jugonostalgiju, nego da se bavim fenomenologijom popularne kulture tog razdoblja. Čime se mogu baviti u devedesetima? Devedesetih godina više nisu najpopularnije ličnosti bili pevači, umetnici, postali su to političari i neki generali. Neki brđani postali su popularni. Tada su odjednom oni imali najbolje ribe, a prije su ih imali Brega, Čola, po meni prave face. Ne mogu da se bavim popularnom kulturom i pravim filmove o tim glavonjama, nego o ljudima koji su zaista nešto stvorili da bi ostali u istoriji. Meni su bitni ljudi koji su nešto dobro napravili, uradili, oni imaju pravo da ostanu u povesti.

I. S.: Meni su svi bili zanimljivi, ljudi s kojima sam razgovarao stvarajući ovaj serijal meni su bili idoli u životu. Ja danas znam Bregu, sjednem s njime na kafu, zovu me i čestitaju mi. To je za mene velika stvar, da imam takve odnose i kontakte s junacima mog detinjstva i mladosti.

I. S.: Danas je to najinteresantniji žanr, danas su neki obični ljudi zvezde čim dospiju na dokumentaristički tv show kao što je Farma ili Big Brother, i to je u neku ruku super. Ljude danas zanimanju životi običnih ljudi i zbog toga je dokumentarni žanr popularan. Današnji dokumentaristički filmovi ono su što su bili nekad videospotovi. Ja sam se tom žanru okrenuo jer mi je muka više od dokumentarnih filmova sa siromašnom babom kao glavnim akterom, bombom u Srbiji ili pokoljem u Srebrenici. Krenuo sam u to da se malo bavim lepim stvarima, da potaknem ljude da izbace i neka lepa sećanja, tu neku lepu stranu povesti. Opet se vraćam na pitanje izbora u životu, želim li da rasplačem ili nasmijem ljude. Ja ih želim kroz smeh rasplakati, volim ući ljudima pod kožu, tako da i stvari koje snimam, snimam s tim ciljem.

I. S.: Robna kuća i danas postoji, samo danas nosi naziv shopping mall, preuzela je malo otmenije ime. Nekad su postojale robne kuće i naši roditelji su tamo išli da bi kupili sve ili da bi kupili nešto. Isto tako je i ovaj serijal napravljen kako bi netko gledao sve, a netko drugi nešto malo. I poput robne kuće, ona sigurno nudi za svakoga ponešto, a za nekoga sve.

***

Foto: Iz Galerije ZagrebDoxa