Kako piše u tekstu najave, polazište predstave je “more kao prostor života, transformacije i nestajanja, ali i kao unutarnji krajolik tijela – ono iskonsko i osjetilno što u suvremenom ritmu života sve češće gubimo.

Pet izvođačica – Dora Brkarić, Ema Crnić, Adriana Josipović, Lara Kapeloto i Margareta Sinković – kroz fluidan odnos improvizacije i fiksne koreografije oblikuju scenski organizam u kojem se granice između pojedinačnog i kolektivnog, ljudskog i neljudskog, unutarnjeg i vanjskog neprestano preoblikuju. Publika ne prati linearnu priču, nego ulazi u iskustvo: meditativan, senzorički prostor u kojem tijela pulsiraju poput valova, struja, jata ili organizama zamišljenog podmorja.”

Posebnu ulogu u predstavi ima glazba koju potpisuje Nenad Sinkauz. Za scenografiju je zadužena Monika Milas, kostimografiju Desanka Janković, oblikovanje svjetla Ema Kani, a savjetnik pri projektu je Matija Ferlin.

Više detalja pronađite ovdje.

Riječ je o plesnom solu u kojem autorica nastavlja istraživati “autobiografske ili autorefleksivne elemente kao uporišta za gradnju koreografskog materijala”, piše u najavi. Kao i u prethodnim radovima Roberta, Roberta (2011), Opet Roberta (2013) i Rob3rta (2019), umjetnica postavlja vlastiti identitet kao osnovu za stvaranje izvođačkog djela. Milevoj u ovaj rad unosi vlastite dnevničke zapise kao polazište i inspiraciju. Predstava nastaje u koprodukciji INK-a i umjetničke organizacije NIKAD KRAJA.

Luka Bosanac potpisuje dramaturgiju, Nenad Sinkauz glazbu, oblikovatelj svjetla je Anton Modrušan, kostimografkinja je Desanka Janković, a Jadranka Đokić govorna savjetnica.

Više detalja o predstavi i ulaznicama možete pronaći ovdje.

S Robertom je autorska predstava Roberte Milevoj nastala u suradnji s dramaturgom Lukom Bosancem i glazbenikom Nenadom Sinkauzom koja otkriva nježan i duboko osoban odnos plesačice s vlastitom prošlošću, umjetnošću i tijelom. Na pozornici se odvija dijalog između sjećanja i sadašnjosti, između nje i plesa – odnosa koji više nije strastveno razbuktan, već smiren, gotovo kontemplativan, ali još uvijek prožet uzbuđenjem otkrića.

The Pink Jam otvoreni je performans koji okuplja kolektiv plesača i glazbenika. U ovom eksperimentu bez čvrstog scenarija, sve se događa u sadašnjem trenutku: improvizacija, komunikacija, sudaranje ideja i čista umjetnička energija. Sudionici performansa zajedno s publikom brišu granice između generacija, formi i umjetničkih izraza, stvarajući prostor u kojem ples i glazba dišu jedno uz drugo. Na pozornici će se spojiti plesači Alexandra Madsen, Andrea Gotovina, Elda Kosanović, Ivona Medić, Mark Marić, Marko Gašparović, Nika Disney, Noa Pavlinović, Ognjen Vučinić, Rina Renier, Roberta Milevoj, Zora Cvijanović te glazbenici Borko Rupena, Carlos Andres Fagin i Marco Quarantotto.

Detalje o izvedbama i ulaznicama potražite ovdje.

U utorak, 29. travnja u 20 sati, na programu je izvedba Selfiemorphia autora i koreografa Marina Lemića. Kroz igru ogledala i pokreta, ova predstava istražuje kako tehnologija i odnosi oblikuju naše poimanje sebe. Selfiemorphia je ogledalo društva – doslovno i metaforički – koje propituje našu autentičnost u digitalnom dobu.

Idućeg dana, Roberta Milevoj u 20 sati kroz solo izvedbu S Robertom prikazat će kako istraživanje vlastite prošlosti izgleda kao temelj za stvaranje izvedbenog djela i plesnog vokabulara u sadašnjosti. Autobiografski ili autorefleksivni elementi postaju uporišta za gradnju koreografskog materijala.

Ulaz na predstavu Selfiemorphia na Međunarodni dan plesa je besplatan, te je zbog ograničenog broja mjesta potrebna rezervacija. Ulaznice za predstavu S Robertom dostupne su po promotivnoj cijeni od 6 eura.

Više informacija potražite ovdje.

S Robertom je četvrti u nizu plesnih sola u kojem autorica nastavlja istraživati “autobiografske ili autorefleksivne elemente kao uporišta za gradnju koreografskog materijala”, piše u najavi. Kao i u prethodnim radovima Roberta, Roberta (2011), Opet Roberta (2013) i Rob3rta (2019), umjetnica postavlja vlastiti identitet kao osnovu za stvaranje izvođačkog djela. “Kao ključni koreografsko-dramaturški princip uspostavlja se autoreferencijalnost”, pa se tako izvedba može gledati i kao suočavanje “s Robertom unutar i izvan plesa, ali i putovanje kroz dva desetljeća autoričinog rada na profesionalnoj plesnoj sceni”.

Koristeći vlastite dnevničke zapise, autorica na sceni stvara dinamičnu interakciju verbalnog i neverbalnog, balansirajući između “introspektivnog, ispovjednog, pa čak i poetskog diskursa i kronologije” s jedne strane te “plesnog vokabulara kojeg karakterizira istovremena suptilnost i ekspresivnost” s druge.

Ulaznice se mogu kupiti preko službene stranice INK-a.

Radionica će biti usmjerena na tjelesnu praksu pokretom i plesom kako bi se produbio “odnos sa sobom i prema drugome. U svakodnevnom životu u kojem se komunikacija većim dijelom uspostavlja na verbalni ili pak ‘virtualni’ način, Robertin pedagoški rad naglasak stavlja upravo na primjećivanje onog iskustva koje se događa u trenutku ističući važnost vlastitog tjelesnog iskustva kao preduvjet u cjelovitoj primjeni znanja”, pišu organizatorice. Važan aspekat u radu na odabranoj temi bit će prepoznavanje i primjenjivanje mogućnosti izbora, ali i promatranje i slušanje koji su važni u pobuđivanju aktivne prisutnosti i svjedočenja pojedinom plesnom iskustvu. “Ponuđena plesna praksa razmatra pitanje zajedništva nudeći podržavajuće psihofizičke alate, potiče prostor kreativnog dijaloga te uvažavanje izbora pojedinca, drugog kao i grupe”, zaključuju. 

Roberta Milevoj rođena je u Puli 1979.g. Od 1998.g. djeluje na hrvatskoj plesnoj sceni kao plesačica, koreografkinja i pedagoginja na području suvremenog plesa. Bogato plesno iskustvo dugi niz godina stječe izvan formalnog institucionalnog okvira obrazovanja kroz sudjelovanje na brojnim radionicama i rezidencijalnim programima u zemlji i inozemstvu. Njen rad bazira se na učenjima iz somatskih praksi te se kontinuirano usavršava u smjeru pedagoškog i terapijskog učenja (F.M. Alexander tehnika). Održava satove i radionice u svim većim i priznatim centrima plesa u Hrvatskoj (Zagrebački plesni centar, Studio za suvremeni ples, Zagrebački plesni ansambl, Plesni centar TALA, Liberdance, Istarsko narodno kazalište – INK Pula, Mediteranski plesni centar – Svetvinčenat i drugi).

Radionica je otvorena za sve zainteresirane neovisno o prethodnom plesnom iskustvu. Sudjelovanje je besplatno, ali broj mjesta je ograničen, stoga je obavezna rezervacija mjesta prijavom na mail.

Više informacija o radionici pronađite ovdje.

Škola je namijenjena pojedincima_kama zainteresiranim za autorski rad, razvijanje vlastite prakse te širenje suradnji u polju izvedbenih umjetnosti i suvremenog plesa. Prijaviti možete projekt na kojem već radite, praksu koju želite preispitati i produbiti ili novu ideju koju želite realizirati.

Radionice i intenzivi održavaju se u izvedbenom prostoru TALA PLE(j)S-a u Zagrebu, na Radničkoj cesti 27 (u sklopu Tvornice Katran), a u određenim periodima bit će omogućen i prostor za rad.

Na kraju programa predviđen je Dan otvorene scene unutar kojeg će polaznici_e imati priliku prezentirati svoj rad u različitim formatima. “Modularna školu vidimo kao prostor za razmjenu znanja i iskustava, prostor za međusobnu podršku i otvaranje pitanja u suradnji s drugim sudionicima nezavisne scene u Hrvatskoj i inozemstvu pa će njen finalni oblik ovisiti o samim sudionicima”, stoji u pozivu.

Škola je podijeljena u pet modula i rezidenciju, a održava se prema sljedećem rasporedu: 28.4. – 30.4., 29. 5. – 2.6., 26.6. – 28.6., 10.7. – 13.7., 15.7. – 15.8. (modul predviđen za rezidenciju polaznika_ca), 15.9. – 15.9. Dan otvorene scene održat će se 30.9. i 1.10.

Mentori su Irma Omerzo, Rok Vevar, Jasna Vinovrški i Jasmina Založnik, a predavanja će održati Marijana Cvetković, Saša Fistrić, Davis Freeman, David Hernandez, Aleksandra Janeva Imfeld, Larisa Lipovac Navojec, Roberta Milevoj, Škvadra, Biljana Tanurovska Kjulavkovski, Zrinka Užbinec, Jasmina Založnik, Marin Živković i Jasna Žmak. Program će omogućiti i razmjenu s umjetnicima_ama iz programa Puzzle 7 u suradnji sa Stanicom – servisom za suvremeni ples iz Beograda.

Program je besplatan, a broj polaznika_ca je ograničen. 

Prijavu sa životopisom, kratkim motivacijskim pismom i prijedlogom projekta pošaljite na ndacroatia@gmail.com najkasnije do 27. ožujka. Objava rezultata bit će 3. travnja.

Unatoč nepovoljnim pandemijskim okolnostima i raznoraznim pravilima u Zadru se uz sitne programske izmjene i ove godine u petodnevnom izdanju održao 12. po redu Monoplay, jedinstveni festival suvremenog plesa koji u središte postavlja izvedbeni solo, domaćih i inozemnih autora i autorica. Tako su se na sceni Kazališta lutaka ili ispred samog kazališta, u dvorištu, u sklopu glavnog programa iz domaće produkcije mogla popratiti tri premijerna, po svim parametrima različita, no vrlo zanimljiva izvedbena rada, koji se tematski susreću u propitivanju šire društvene problematike, započevši s lokalnim, zadarskim autoricama. 

Triptih Ab ovo inicijatorice i autorice središnjeg izvedbenog dijela Matee Bilosnić raznolik je sklop od dvaju performansa i kazališne izvedbe. Naonar (Josip Kresović) izvodi šesterosatni durational performance izrade i bojanja gipsanih jaja uz izložbeno pospremanje u kutije nastojeći doseći brojku 1000 kojoj se u konačnici u svojoj instalaciji prilično približio. U trećem dijelu Patricia Gospić sjedeći za stolom prepričava nekoliko kraćih narodnih priča iz različitih tradicija na temu plodnosti, simbolike jaja i sl. Matea Bilosnić u svojoj autoreferencijalnoj izvedbi Klown (dramaturgija: Hrvoje Korbar) najdalje odlazi od početne tematske okosnice arhetipskog motiva jaja. U odijelu klauna s iscrtanom maskom na licu (klaun je ovdje više nego alter-ego, zaseban scenski lik) i uz zvukove sintisajzera propituje odnosno svjedoči poziciju pojedinca i plesnog umjetnika u društvu te traga za mogućnošću pronalaska stabilnog temelja ili egzistencijalnog smisla uopće. Taj se narativni, često i autobiografski sklop sastoji od izricanja kratkih izjavnih rečenica ili pitanja poput – Kada ćeš pronaći pravi posao? Jesi li udana? i sl.  Lik se klauna pri tome udvaja na dva pola pri čemu je dijaloško nijansiranje popraćeno i izmijenjenim glasovnim izričajima. Koristeći se različitim izvedbenim modusima (klauniranje, pripovijedanje, ples, uz tehnološko-instrumentalnu izvedbu glazbe i zvuka) Bilosnić kreira specifičnu, kabaretski pomaknutu atmosferu naglašavanja emocionalne tenzije s izraženim ironijskim odmakom. Cijela bi se izvedba u tom vrlo ekspresivnom emocionalnom registru sažeto mogla ilustrirati ili označiti i onim poznatim stihovima iz Mihalićeve pjesme: “samo klauni znaju kako se možeš izvući: plaču kad im se smije, i smiju se kad im plač razara lice”.

Autotematizacijskim aspektima, na nešto apstraktnijoj razini, bavi se i Roberta Milevoj. ROB3RTA je treći u nizu autorskih sola u desetogodišnjem rasponu pri čemu je u svakom na drukčiji način pokrenuto i tematizirano izvođačko jastvo. Ovaj posljednji solo odvija se na ogoljenoj, praznoj sceni pa izvođačka prisutnost i koncentracija zauzimaju ključno mjesto te dinamika i tempo kretanja zadobiva dodatni značaj. Roberta potpuno usredotočeno, u stiliziranom asketskom kostimu, koji podsjeća na radničku odoru ili radnu odjeću slijedi zacrtane koreografske naputke kreirajući pokrete izrazito čvrstih i jasnih linija i obrisa, uz mjestimična rolanja ili četveronožno kretanje te povremeno određene repeticije, poput vrlo upečatljivog, cirkularnog, naizmjeničnog prebacivanja ruku. Lice izvođačice je pri tome cijelo vrijeme krajnje ozbiljno, gotovo bez ijedne mimičke geste ili neke izrazitije natruhe emocionalnog stanja. Mukotrpan rad i ponavljanje, usponi i padovi, izmicanje i odmicanje te zauzimanje aktivnog stava spremnosti na nove načine kretanja ili specifična kontemplacija postaju označitelji ovog vrlo discipliniranog i uravnoteženog sola. Osobitost je ove izvedbe i da su je mogle pratiti i slijepe i slabovidne osobe zahvaljujući projektu MONOdeskripcija koji se odvija u suradnji s Centrom za audiodeskripcije.

I naposljetku, zadnji rad, na koji ću se ovom prilikom osvrnuti, izvedbeno najradikalniji je LSLSLS, autorsko djelo koreografa Mateja Kejžara uz dramaturšku potporu Petre Veber (ovaj rad odnosno njegove različite inačice autor razvija već više godina s različitim suradnicima) u plesno-glazbenoj izvedbi Lane Hosni. U Jezičnoj kobasici (Language sausage), kako je i naslovom sugerirano, ističe se ili tematizira princip nagomilavanja na sadržajnoj, ali i izvedbeno-strukturnoj osnovi – jezika kao materijala, plesnog tijela kao izvedbene “mašine”, zvuka u svojstvu govora, glasa i pjevanja. Pri tome su ti raznoliki činovi ili osnovni sastojci izvedbe dekonstruirani ili većinom razdvojeni odnosno supostavljeni: ples naspram zvuka, govora i pjevanja na način da dobivaju samostalnu ili samodostatnu težinu odnosno vidljivost.

Hosni nastupa u teškim, visokim tenisicama, trapericama i običnoj Diesel majici – izvođački nemarno ili krajnje obično sjeda na pod i započinje čitati s rukopisom ispisanoga i malo izgužvana papira određene fraze i stihove na nekoliko jezika poput primjerice – “Samo smrt može utješiti”, “Neću više stvarati lažnu umjetnost, ne, ne, ne”; dok ne napravi puni krug nakon kojeg ponovno slijedi kružno ponavljanje istih fraza ili određene varijacije. U pitanju je, uz autorske jezične pridodatke, nemarni prijevod Vivaldijeve kantate Cessate ornai cessate. Repetitivnost i iterativnost postaju strukturna oznaka cijele izvedbe, ponavljaju se određeni pokreti, glasni uzvici, plešu elementi folklornih plesova, ritmično njiše zdjelica i sl. Izvedba se k tome većinom odvija po danjem prirodnom svjetlu, u blizini restorana pa se uz zvukove koje proizvodi Hosni čuju povremeno i posjetitelji restorana u svojim svakodnevnim ili “običnijim” preokupacijama. Izmještenost iz klasičnog kazališnog ili izvedbenog prostora zapravo odlično korespondira sa sadržajem predstave.

“Sirovost” izvedbe ilustrativni je prikaz kontrasta, odnosno početne deformacije ljupke Vivaldijeve skladbe. Posebno je dojmljiva igra sa zvučnikom kojeg izvođačica ruši, premeće, postavlja na uzbibani trbuh, njiše ili robustno vrti u krug poput kakve bacačice kladiva. Lana Hosni je u ovoj snažnoj izvedbi intrigantna i zabavna (komika, ironija i groteska su čini se, jedna od važnih odrednica Kejžareva koreografskog rada), vrlo otvorena i komunikativna spram publike (kojoj se izravno glasovno ne obraća, no više puta uspostavlja pogled ili se postavlja ispred, promatrački) te na neki način i posve ogoljena. Pred kraj tjelesno zahtjevne i iscrpljujuće izvedbe ona se, prividno izmaknuta iz prostora izvedbe, na njegovu rubu, doslovno i presvlači pred gledateljskim pogledima da bi potom uslijedio svojevrsni vrhunac izvedbe i demonstracije autentičnosti izvođačke prisutnosti. Nakon što su se odigrali svi prethodni vokalni i plesni intenziteti središnje mjesto zauzima njezino kristalno zvonko i smirujuće završno pjevanje arije. U popratnom materijalu u opisu LSLSLS-a stoji ne osobito pojašnjena tvrdnja ili definicija “LSLSLS su punk”, koja možda ponajbolje opisuje smisao i intenzitet ove izvedbe, shvatljive i kao pobuna protiv konvencija ili ustaljenosti bilo koje vrste.

Monoplay je tako i ove godine, u posebnom izdanju, u svom programskom usmjerenju posvjedočio raznolikost i vibrantnost plesne scene, koja unatoč možda nikad težim okolnostima djelovanja ima što za reći i široj publici.

Festival otvara međunarodna premijera predstave Fear no more mađarskog kolektiva Bodylotion co-dance, koja je tijekom godine razvijana na rezidencijama u Rumunjskoj i Njemačkoj, a sada se premijerno izvodi u ZPC-u.

Kako stoji u najavi organizatora, svaki od umjetnika odabranih za sudjelovanje ima specifično razvijen način pristupa korelaciji vokalnosti i tjelesnosti  te u svojim radovima pokazuje impresivan i razvijen autorski potpis prepoznatljiv u izvedbenoj praksi. Neki od umjetnika pokret tijela i zvuk postavljaju u kreacijski odnos – primjerice u radu Receptilium  Martine Zelenike (MOON) u kojem se ljudsko fizičko tijelo i emocije koriste kao komunikacijski medij, odnosno glazbeni instrument koji tijekom izvođenja analognog vizualnog umjetničkog djela, crtanja vizualizacije univerzalnog zvuka, proizvodi audio sadržaj – glazbu.

Kod drugih predstavljenih radova, odnos pokreta (tijela) i zvuka (glasa) se postavlja relacijski – kod američko-kanadskog umjetnika Tobarona Waxmana vokalno se ispipava arhitektura prostora kretanja (HDLU) a u radu Roberte Milevoj plesni materijal, podržan specifičnom glazbenom podlogom, stvara novu perspektivu vremena i prostora izvedbe. Odnos suvremenih i tradicionalnih formata vokalnosti predstavljaju se u izvedbi zbora Kamene babe.

Raspored programa pogledajte ovdje. 

Zadnjih se nekoliko godina Milevoj u svom koreografskom radu bavi istraživanjem odnosa između prirodnog i umjetnog prostora, tragajući za načinima na koje je prirodna emotivna iskustva moguće transformirati u umjetne prostore izvedbe.

Svoje ishodišno istraživanje koncepta prirode i njegova odnosa prema koreografiji u svojoj novoj predstavi povezuje sa istraživanjem odnosa u životinjskom, točnije, u svijetu slonova. Slonovi kao vrsta koja u prirodi postepeno odumire postaju tako podloga za stvaranje specifičnog plesnog jezika koji se bavi pojmom zajedništva te počinje funkcionirati kao metafora ljudskih odnosa.

Analizirajući snimke i fotografije zajednica afričkih slonova i promatrajući složene zakonitosti njihova ponašanja, autorica je posebnu pažnju posvetila prepoznavanju potencijala njihove fizičke i emotivne inteligencije, a njihovi su habitusi kretanja postali tako predloškom za plesnu predstavu u kojoj osam plesačica stvara drugačije perspektive odnosa i iskustva izvedbenog prostora.

Preoblikovanjem izvorišnih prirodnih struktura, njihovim prevođenjem u umjetni izvedbeni prostor, u predstavi se kreira specifična koreografska zajednica koja nastaje iz diskursa o prirodi, a postaje diskurs o tjelesnosti. Kroz istraživanje životinjskog svijeta, Familija na scenu postavlja problematiku subivanja u onom ljudskom, tragajući za novim značenjima aktivne prisutnosti u zajednici.

Predstavu izvode Filipa Bavčević, Silvija Dogan, Antonia Dorbić, Ana Jelušić, Katarina Rilović, Sara Škrobe, Lana Šprajcer i Mia Zalukar.

Autor glazbe je Nenad Sinkauz, dok je za  oblikovanje svjetla bio zadužen Bojan Gagić. Kao koreografski savjetnik u izradu predstave bio je uključen Matija Ferlin.