Ne suviše poznat za života, Musil je danas čuven ponajprije po svom nedovršenom romanu Čovjek bez osobina, koji redatelj Matko Sršen u zanimljivom i bogatom predgovoru ovom eseju opisuje kao ironijski roman o mišljenju, a koji je na hrvatski preveden još 1967. u izdanju Otokar Keršovani, te ponovno 2008. godine kod Frakture.

Esej O gluposti zapis je predavanja koje je Musil, na poziv Austrijskog radnog saveza, održao 11. i ponovio 17. ožujka 1937., dakle jedva godinu dana prije pripojenja Austrije Trećem Reichu. Uz nemali rizik za vlastitu dobrobit, kao i za onu svojih slušatelja, Musil se, kako u njemačkom pogovoru ističe Klaus Amann, upušta u “istraživanje duše masa i njemačko-austrijskog kolektivizma u predvečerje katastrofe”, a ujedno i u suton civilizacije koju je svojim javnim istupima opetovano nastojao sačuvati. Lavina fašizma i nacizma u Europi tad se već odavno zakotrljala, a Hitlerovi pobornici i obožavatelji spaljivali su knjige (između ostalih i Musilove) te kružili po Beču, tražeći Židove, komuniste i ostale nepodobnike.

Unatoč političnosti predavanja, valja napomenuti ono ne govori o gluposti u politici. Zapravo, uglavnom i nema politički sadržaj, nego predstavlja nešto puno zahtjevnije, a to je pokušaj višekutnog sagledavanja fenomena gluposti koji se u prvom redu ipak može odrediti kao ekskurs iz socijalne psihologije, pokušaj saznanja o tome zašto ljudi govore ili ne govore o gluposti, što pod tim misle i s čim je asociraju. Pritom se oslanja na bogato vrelo popularnih izraza, predodžbi i uvjerenja, kao i društvenih normi i drugih ponašajnih obrazaca, predočavajući nam bogatstvo običnog i svakodnevnog, plasirajući misli direktno i s pregršt životnih primjera i starih narodnih mudrosti.

Pravovremeno, pri početku predavanja, apostrofira nezahvalnost takvog zahvata, koja proizlazi iz toga što se za svakog tko opisuje i ukazuje na glupost pretpostavlja, naime, da zasigurno za sebe misli da nije glup. U ironijskom bumerangu, to ga u očima drugih čini manje pametnim. Budući da smo svjesni toga, u većini slučajeva vršimo autocenzuru, a Musil to povezuje sa strahom od isticanja, rugla i prokazivanja, ali i inherentnim oprezom, odnosno mehanizmom obrane koji nalaže da se pred jačima “ne pravimo pametnima”. Na neki se način playing stupid može promatrati i kao ljudski ekvivalent onog playing dead iz životinjskog svijeta. Naravno, ta strategija glupost iskorištava kao plašt i zapravo nije glupost per se. No to nije za reći da svijet oskudijeva pravom glupošću.

Naprotiv, Musil podsjeća, ona je veoma rasprostranjena i nitko nije imun na nju, a uz to je ponekad i neophodna: naime, sve bi se zaustavilo kad odluke ponekad ne bismo donosili nepromišljeno, bez dovoljno znanja i sposobnosti, čekajući savršene uvjete. Osim toga, pojam gluposti pomaže nam snaći se u životnim dilemama i uvelike nam olakšava prožimanje onoga za što ne možemo, u trenutku, pronaći adekvatan izraz, pa ćemo samo reći da je glupo i nastaviti dalje svojim putem. 

Međutim, što onda jest glupost per se? Musil na više mjesta daje na znanje da ne nastoji ponuditi jednoznačan ili jednostavan odgovor, nego radije pronaći i analizirati one konkretnije osobine i aktivnosti koje se s njom povezuju. Tako ističe, primjerice, sporost i plošnost u prosuđivanju te nedostatak izražajne fleksibilnosti kao često asocirane s glupošću te nas podsjeća na jednog filozofa, hegelijanca Johanna Eduarda Erdmanna, koji je u svom ogledu o gluposti iz 1866. naglasio da se razmatranje gluposti kao stanja ne može odvojiti od prakse gluposti, odnosno glupih postupaka ili “primijenjene gluposti”.

Tom se praksom na duhovit način svojevremeno pozabavio i profesor Carlo M. Cipolla, povjesničar ekonomije sa Sveučilišta Berkeley, u svom tekstu o pet univerzalnih zakona ljudske gluposti. On ju je, u ekonomističkom maniru, promatrao u terminima salda ili bilance koju ostavlja po društvo, definirajući glupana kao nekoga tko uzrokuje štetu drugome bez da on sam od toga profitira na bilo koji način, a često nanoseći štetu i samom sebi u procesu.

Iako naciste nigdje eksplicitno ne spominje, Musil govori da “u svijetu postoji posebna težnja da ljudi sebi ondje gdje se pojavljuju u velikome broju dopuštaju ono što im je pojedinačno zabranjeno”, povezujući to s taštinom koju rađa kolektivni ponos. Podsjećajući ranije na jednu staru narodnu mudrost koja se prvenstveno odnosila na taštinu kao osobnu karakteristiku – “glupost i dika zrcalna su slika” – o kolektivnoj dici govori kao o poremećaju afektivne ravnoteže, koji rezultira “porastom necivilizacije naroda, država i saveza istomišljenika”.

Ovdje se čini da je mogao upotrijebiti i nešto uvriježeniju sintagmu “pad (ili propast) civilizacije”, no mislim da izbor tu ipak nije bio slučajan. Necivilizacija, u ovom slučaju, nije puko odsustvo civiliziranosti, nešto neutralno, pretcivilizacijsko ili ahistorijsko, nego prilično određeno, razjareno i naraslo “mi”: kolektivni izbor pripadnosti kao izvora kolektivne taštine ili, kako se negdje voli reći, ponosa.

Na prilično suptilan i indirektan, ali prilično nedvosmislen način Musil naciste implicira i u jednom kasnijem mjestu, gdje kao drugi tip gluposti, osim prostodušne i iskrene, navodi onu daleko opasniju, preuzetnu i nadobudnu. Ona ne isključuje visoku inteligenciju, ali istovremeno predstavlja ono što on naziva obrazovnom bolešću, odnosno neobrazovanjem ili pogrešnim obrazovanjem. Time on nagovješćuje Adornovu i Horkheimerovu Dijalektiku prosvjetiteljstva, filozofsku osudu ograničenog shvaćanja racionalnosti kroz koju se pokušalo pojmiti posrnuće čovječanstva kroz Drugi svjetski rat i Holokaust.

Sentiment prisutan u tim djelima definitivno se može iščitati i iz Musilovih riječi uoči katastrofe. Ipak, on pred kraj predavanja retorički obrće cijelu stvar: suočeni s krizom povjerenja u humanost, postavlja pitanje o tome možemo li stvoriti pojam gluposti ako su nam pojmovi razbora i mudrosti klimavi? Na tom tragu kaže i kako suprotnost “inteligentnoj” gluposti nije razum, nego duh.

Što nam uopće to znači danas? Može li nešto zatreptati u današnjem čitatelju na spomen nečeg tako prošlog, a uz to i tako neodređenog kao što su duh ili mudrost? Musilov duh ovim kratkim testamentom ne želi poučavati niti docirati, nego vjeruje u čitateljsku samostalnost, otvoreno izlažući svoja razmišljanja i strepnje te pozivajući na propitivanje bez zazora od zahtjevnih pitanja, ali i bez bijega u jednostavne i priručne odgovore.

Koliko god Musilovo predavanje bilo značajno neovisno o vremenu u kojem se (ponovno) čita, smatram da danas, iz više razloga, njegova poruka rezonira posebnom jasnoćom i ozbiljnošću. Aktualni događaji u kojima se iznova pojavljuju obrasci nasilja i isključivanja nedvojbeno oživljavaju slike tog zloslutnog perioda, ostavljajući grč u stomaku i pitanje među kakvim se ljudima svakodnevno krećemo. Povijest se odvija cijelo vrijeme, a ekonomija straha opet postaje aktualna i široko primijenjena. Glupost postaje norma i standard, no ona će to tek u potpunosti postati ako ju više ne budemo sposobni nazivati pravim imenom.

Riječ je, kako stoji u najavnom tekstu, o izvedbenoj fikciji inspiriranoj romanom Čovjek bez osobina austrijskog pisca Roberta Musila. U njenom središtu nalazi se ekstatično partnerstvo, ambivalentan odnos izvođačice i izvođača, čija se konceptualna os zrcali u vezi između Agathe i Ulricha, glavnih likova romana. Oni su sestra i brat koji u ponovnom susretu u rodnoj kući vide mogućnost za stanje drugačijeg življenja. Ova se izvedbena fikcija tako dotiče i onoga što Musil naziva osjećajem za mogućnost, a definira ga kao “sposobnost promišljanja svega što bi jednako tako moglo biti i gledanja na ono što jest kao ništa važnije od onoga što nije”. Drugim riječima, scenski odnos izvođača izlaže se pokušajima uspostave hipertekstualnih mogućnosti utopijskih ideja.

“Agatha i Ulrich povlače se iz života osigurani stečenim nasljedstvom odabirući poziciju cinično-sentimentalnih promatrača te hodaju na granici odnosa provokativnim šarmom što bi se moglo usporediti s izvrsnom ravnotežom između zabrane i mamljenja. Tim istraživanjem mogućnosti novog doživljavanja zbilje, suprotstavljajući se osjećaju za stvarnost te varirajući između intelekta i instinkta, kao da otkrivaju ispunjenje srećom i ljubavi koje je neusporedivo s bilo čime u običnom iskustvu. Reflektirajući se jedno o drugo ili se pak uče voljeti sami sebe, ili voljeti svijet koji im se pred očima krenuo raspadati. Nada se uspostavlja kao fikcija koju stvarnost iznova razbija, ali to ne dovodi do odustajanja. Oni kontempliraju o pitanjima javne sfere unutar, isključivo, privatne sfere, a politička zbilja, uoči Prvog svjetskog rata, u njima uzrokuje i strah i čuđenje. Njihova je želja da u specifičnom povijesnom trenutku ostanu bez osobina poduprta i istovremenim strahom od bezimenosti. Shvaćajući da građansku klasu kojoj pripadaju čekaju velika iskušenja, oni odustaju od donošenja odluka i zauzimanja jasnih (političkih) stavova, ali ne odustaju od zamišljanja potencijala budućnosti. Budućnosti u kojoj nije jasno što će oni zapravo raditi niti tko će na kraju biti”, zaključuju popratni tekst Luka Bosanac i Alexandra Madsen.

Predstava je nastala prema ideji Alexandre Madsen, koja potpisuje koreografiju, dramaturgiju i vizualni identitet, te je uz Franu Maškovića i izvođačica. Kodramaturg je Luka Bosanac, režijsku podršku pružio je Filip Povrženić, scenografkinja je Ivana Škrabalo, glazbu su oblikovali Alex & Filip, a svjetlo Saša Bogojević.

Projekt je nastao u koprodukciji PC Tala i Rezidencijalno-istraživačkog festivala PLATFORMA HR. 

Ulaznice koštaju 10 eura. Za članove UPUH-a, PULS-a cijena iznosi 7 eura, za studente_ice 5 eura, dok je za studente_ice Plesnog odsjeka ADU, učenice_ke plesnih škola, osobe s invaliditetom i osoba u pratnji ulaz besplatan. Karte se mogu kupiti jedan sat prije predstave na blagajni TALA PLE(j)Sa, a rezervirati se mogu putem maila, na ivanerina@tala.hr.

Predstava redatelja Branka Brezovca nastala je na temeljima romana Pomutnje gojenca Törlessa austrijskoga prozaika Roberta Musila (1880-1942). U središtu je djela mladić Törless, suočen s psihičkim i erotičkim sazrijevanjem u vojnom internatu na rubu Habsburške Monarhije.

U svom viđenju teme Brezovec kao i uvijek pribjegava nekonvencionalnim dramaturškim postupcima koji spajanjem nespojivog rezultiraju vizualno fascinantnim i značenjski nabreklim scenskim rješenjima. Struktura Pomutnji tako je čvrsto određena trajanjem, tempom i dinamikom izabranih glazbenih partitura, koje sadržaj romana čas podržavaju, a čas mu se odupiru stvarajući vlastitu metanaraciju; prvi dio predstave ritmički se oslanja na furioznu 2. simfoniju latvijskog skladatelja Peterisa Vasksa, dok u drugom dijelu finalna scena Wagnerove opere Siegfried svojom plemenitom melodramatikom upozorava na pozadinske kontekste spolno i rodno pomućenih glavnih likova.

U Pomutnjama će se široj publici predstaviti iznimna generacija studenata glume: Romano Nikolić, Hrvojka Begović, Dado Ćosić, Domagoj Janković i Adrian Pezdirc, uz gostujuće glumce Suzanu Brezovec i Ognena Drangovskog (u alternaciji). Scenografiju potpisuje Tihomir Milovac, kostime Irena Sušac, video Ivan Marušić Klif, a u predstavi se koriste filmovi Ladislava Galete i Kurta Krena.

Premijerne izvedbe pogledajte 3. i 4. listopada u 20 sati.

Inicijator projekta je redatelj Branko Brezovec, profesor kazališne režije na ADU, koji je u ovoj predstavi okupio gotovo sve odsjeke: profesore, studente glume, kazališne režije, produkcije i filmskih odsjeka koji snimaju dokumentarni film o procesu rada na projektu.

Predstava nastaje prema romanu Pomutnje gojenca Törlessa austrijskog prozaika Roberta Musila (1880-1942). U središtu je djela mladić Törless, suočen s psihičkim i erotičkim sazrijevanjem u vojnom internatu na rubu Habsburške Monarhije. U svom viđenju teme Brezovec kao i uvijek pribjegava nesvakidašnjim scenskim rješenjima pa je tako struktura prvog dijela predstave određena furioznim ritmom 2. simfonije latvijskog skladatelja Peterisa Vasksa, dok drugi dio, finalna scena Wagnerove opere Siegfried, stvara kontrapunkt prvom i upozorava na pozadinske kontekste homoerotičnih peripetija glavnih likova. U predstavi se okupila iznimna generacija studenata glume koju čine Romano Nikolić, Hrvojka Begović, Adrian Pezdirc, Domagoj Janković i Dado Ćosić, uz gostujuće glumce Suzanu Brezovec i Ognena Drangovskog.

Koriste se filmovi Ladislava Galete i Kurta Krena, a scenografiju potpisuje Tihomir Milovac, kostime Irena Sušac, projekcije Ivan Marušić Klif. Nakon njujorških izvedbi zagrebačka premijera očekuje se 2. listopada u dvorani F5 koja od ove jeseni postaje nova scena ADU.

Izvor: Eurokaz

U ožujku će se tako predstaviti drugi svezak Musilova Čovjeka bez osobina u prijevodu Andyja Jelčića te Pričaj im o bitkama, kraljevima i slonovima Mathiasa Ènarda u prijevodu Mie Pervan.

Andy Jelčić, nagrađen Isom Velikanovićem za prijevod prvog sveska Čovjeka bez osobina, predstavit će drugi svezak tog Musilova klasika, koji je još vruć iz tiska. To je djelo, kao što piše Milan Kundera, “egzistencijalna dijagnoza svojega stoljeća”, a opet kao da se izravno obraća čovjeku trećega tisućljeća opisujući svijet kojim vlada tehnika, čovjek je sveden na statistiku, a birokracija je sveprisutna. Musilova Kakanija ostaje svjedok svojega vremena i ironičan podsjetnik svakom drugom dobu na njegove slabosti, a prijevod tako zahtjevnoga djela monumentalan je i nezavidan zadatak.

Prevoditeljica Mia Pervan predstavit će roman mladog francuskog pisca Mathiasa Ènarda koji govori o nekoliko mjeseci života Michelangela Buonarottija u Carigradu, gdje se istaknuti umjetnik obreo na poziv sultana Bajazida 1506. godine. Ova kronika o nekoliko zaboravljenih tjedana svjetske povijesti, priča je o dvojici velikih umjetnika, ali i fascinantno razmišljanje o prirodi stvaralačkog čina.

Prva tribina Tragom prijevoda održava se 26. ožujka u 18 sati u prostorima Društva hrvatskih književnika, a moderirat će ju Ksenija Banović.

Izvor: DHKP