U nizu analiza i rasprava o problemima kulturnog polja i rada u umjetnosti u kulturi s pravom se naglašavaju dijeljene, sistemske neuralgične točke. Perspektiva je to koja nije suvisla samo analitički, nego i politički – naoko nemoguć posao solidarizacije atomiziranih radnica i radnika u kulturi, često zatvorenih unutar horizonta iznimnosti i autonomije umjetničke proizvodnje, nesumnjivo zahtijeva naglasak na sistemskoj uvjetovanosti kulture. To nipošto ne isključuje nužan govor o sektorskim specifičnostima pojedinih područja – bilo da je riječ o funkciji autorstva u glazbenoj ekonomiji ili vezanosti prihoda muzičara za privatni ugostiteljski sektor, o neusporedivim produkcijskim gabaritima filma ili pak o transformaciji medijske proizvodnje na internetu, sistemski uvidi u kulturu moraju biti nadopunjeni poznavanjem njegovih različitih terena.

Tako se usprkos općoj prekarnosti rada u kulturi kao posebna izdvaja prekarnost plesnih umjetnica i umjetnika, na specifičan način uvjetovana ograničenim vijekom i trošenjem plesačkog tijela, na način sličan profesionalnim sportašima. No za razliku od sporta, svijet je suvremenog plesa u Hrvatskoj lišen mogućnosti zaposlenja, uz bijedne potpore za rad koje nerijetko onemogućuju normalno preživljavanje. Izostanak zaštite od povreda i neuvažavanje ograničenog trajanja izvođačke karijere samo su neke od činjenica te specifične prekarnosti koja plesne umjetnice i umjetnike postavlja u posebno težak položaj, a kulturnopolitičke odluke vladajućih tijekom zadnjih godina kao da su usmjerene na to da se taj položaj samo pogorša.

Nakon udarca koje je plesnoj i najširoj umjetničkoj zajednici uputilo Ministarstvo kulture u obliku Nacrta prijedloga Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti, odbivši uvažiti ikakvu specifičnost rada u plesu, cipelarenju plesne umjetnosti odlučio se pridružiti i Grad Zagreb. Tako je, između ostalog, u najnovijem ciklusu gradskog financiranja javnih potreba u kulturi potpora Tjednu suvremenog plesa kao ovdašnjem središnjem plesnom festivalu srezana za čak 100 000 kuna u odnosu na prošlu godinu, kada je Tjednu bilo dodijeljeno 500 000 kuna, dok su ukupne potpore za nezavisne plesne projekte smanjene za 38 500 kuna.

Priča s gradskim potporama za plesnu produkciju prošle je godine navodno trebala dobiti novo poglavlje osnivanjem Radne skupine za ples koja djeluje u sklopu kazališne djelatnosti. Na njeno je čelo, međutim, postavljen Robert Kurbaša, glumac u sapunicama i redatelj predstave Tko je ubio Zvonka Bušića?, o kojoj pored navođenja naslova ne treba trošiti više teksta. Ni prvi rezultati javnih potreba u kulturi Grada Zagreba od početka djelovanja Radne skupine nisu djelovali ohrabrujuće: njihova izrazito asimetrična distribucija, financiranje Zagrebačkog plesnog centra (sada pod ZKM-om) u sklopu nezavisnih produkcija i uvredljivo niske potpore za etablirane umjetnice poput Ane Kreitmeyer signalizirali su da je osnivanje Radne skupine tek alibi za gradsku vlast optuženu da ugrožava opstojnost i autonomiju plesne umjetnosti. 

Ovogodišnji rezultati strukturom nisu nimalo drugačiji, a za plesnu scenu je posebno obeshrabrujuće srozavanje Tjedna, ključnog i zbog recepcije međunarodne plesne produkcije. Riječ je zapravo o nastavku procesa koji bi se mogao nazvati i njegovom kontinuiranom destrukcijom, jer samo u zadnjih 5 godina Tjedan je od Grada Zagreba izgubio gotovo 50% sredstava – od 750 000 kuna u 2014. na 400 000 u 2019. godini. Uzeti 2014. kao referentnu točku pritom je posebno zanimljivo jer je to prva natječajna godina nakon što su u rujnu 2013. pokrenuti Studiji plesa na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti. U prijevodu, golemi institucionalni iskorak u razvoju plesne umjetnosti, napravljen upravo u Zagrebu, gradske su vlasti odlučile popratiti dosljednim upropaštavanjem njezinog najvažnijeg događanja! Tomu treba pribrojiti i dokidanje autonomije Zagrebačkog plesnog centra pripajanjem ZKM-u, jer riječ je o izuzetno štetnoj odluci koja ne samo da predstavlja golem korak unatrag za plesnu zajednicu, nego je i direktno povezana s pitanjem preživljavanja Tjedna. Naime, ZPC-om je upravljao Hrvatski institut za pokret i ples koji je u njemu i organizirao Tjedan suvremenog plesa. Nakon što je HIPP-u oduzet ZPC, ta je organizacija ostala i bez ključnog resursa za Tjedan, pa se smanjenje potpore u takvoj situaciji može protumačiti samo kao plansko gušenje i manifestacije i njezinog organizatora.

Uzevši sve navedeno u obzir, nužno je zapitati se je li itko zadužen za odluke koje se tiču plesne umjetnosti uopće razmislio o kontekstu njezinog institucionalnog razvoja i odgovornosti kulturne politike prema novoj činjenici postojanja Studija plesa. Kako stvari stoje, izgleda da nadležni ili nisu u stanju pojmiti elementarne koordinate čitavog jednog umjetničkog područja o kojem odlučuju, ili ih jednostavno nije briga. Najbolje je, uostalom, pogledati gdje se u okviru financiranja festivala i manifestacija prelilo tih 100 000 kuna, novac golem za pojmove nezavisne kazališne i plesne scene – naravno, u proračun 34. Zagrebačkog histrionskog ljeta na Opatovini, ove godine “težeg” baš za 110 000 kuna u odnosu na prethodnu. Podsjetimo, ravnatelj Glumačke družine Histrion Zlatko Vitez predsjednik je gradskog Vijeća za kazališnu djelatnost, a 2015. je imenovan i na mjesto Bandićevog savjetnika za kulturu. Kao takvog nesumnjivo ga je obradovalo da je Grad Zagreb ove godine s ukupno 100 000 kuna – prekrasne li igre brojeva – upravo u sklopu financiranja kazališne djelatnosti podržao obilježavanje 50 godina djelovanja stanovitog Z. Viteza (solidnih 80 000 kuna) i monografiju Pola stoljeća umjetničkog i društveno-političkog rada istog tog Z. Viteza (nešto skromnijih 20 000). Za razliku od Histrionskog ljeta, u ovom slučaju nije riječ o istoj kategoriji u kojoj je i Tjedan suvremenog plesa, ali poanta je već jasna.

Sjetimo li se i da je 2016. u javno-civilnom partnerstvu Grada Zagreba i Glumačke družine Histrion nastao Centar za kulturu Histrionski dom te da je Grad tada u tu umjetničku organizaciju uložio 1 200 000 kuna, gradska politika prema plesnoj umjetnosti postaje otvoreno uvredljiva. Jer upravo je model javno-civilnog partnerstva ignoriran kao rješenje statusa Zagrebačkog plesnog centra koje je zagovarao najveći dio plesne zajednice. U toj usporedbi odnosa prema plesnoj umjetnosti s jedne i Histrionima s druge strane ocrtava se zagrebačka kulturna politika: temeljni problem čitave jedne međunarodno relevantne umjetničke zajednice ignorira se dok se jednoj jedinoj umjetničkoj organizaciji političkog kompanjona daju pogodnosti koje bi predstavljale značajan iskorak prema sanaciji stanja u plesu. “Pleši dok ne crkneš” bio je jedan od natpisa na nedavnom prosvjedu inicijative Dosta je rezova kojim su radnice i radnici u kulturi protestirali protiv katastrofalnog financiranja kulturne i umjetničke proizvodnje. Uz ovakav tandem Ministarstva kulture i Grada Zagreba, čini se da će umjetnice i umjetnici uistinu ubrzo otplesati svoje.