U novoj zabavnoj emisiji na HTV-u, Rizzi-Bizzi, jedini dio te emisije koji je imao minimum referenci na političko-društvenu scenu, onaj dio pod imenom Stajski gnoj, od prije nekoliko tjedana nestao je iz programa.   

Autorica Gnoja, Andreja Buča i dalje radi za emisiju, ali na potpuno “nevinim” pričama poput one u kojoj sa poznatim rukometašem gleda utakmicu na tv-u. Iako je Rizzi Bizzi trivijalna zabava unutar koje je spomenuti Stajski gnoj predstavljao banalni minimum referenci na političko-društvena “događanja”, izgleda da je i kao takav, Stajski Gnoj bio svojevrsni enfant terrible na HTV-u.

Dobro, rekli bi mnogi, pa to je zabavna emisija, tu ne bi ni trebalo opterećivati ljude sa “politikom.” Ali, onda Goran Milić u svojoj Idemo na Put epopeji u emisiji iz Urugvaja, emitiranoj u srijedu 4. veljače, poslije intervjua sa kćerkom stanovitog bivšeg ustaše, predlaže istoj da se njih dvoje, gdje je Milić dijete partizana, zagrle uz Milićev komentar kako bi tako nešto u Zagrebu bilo teško zamisliti?! I tako Goran Milić u emisiji proklamiranoj i percipiranoj kao “putopisno-razbibrižna” odjednom evocira Tuđmanovsku politiku “miješanja kostiju”, povijesne pomirbe djece/unuka ustaša i partizana i slično. Tako se, navodno apolitični Idemo na Put odjednom pretvori u bulletin board kripto hadezeovske politike iz devedesetih.

Naime. ne radi se samo o tome da se program javne televizije pretvorio u neku upgradeanu verziju “Katedrale duha” – spomenimo samo nedostatak Latinice (iz ovih ili onih razloga); Otvoreno u kojem o liberalnoj demokraciji raspravlja Dijana Čuljak-Šelebaj “proslavljena” izvještavanjem iz “Herceg-Bosne”; odlazak Petra Štefanića iz Dossier.hr koji je navodno dovodio “provokativne” istraživačke novinare; invazija “dokumentaraca” sa nacionalnim nabojem u stilu nedavno emitirane povijesne travestije pod imenom Pretorijanci Europe – nego je opća medijska scena postala trivijalna do krajnjih granica.

Dakle, na stranu HTV, ono što je dominantna karakteristika medijskog “sadržaja” (naravno, ne samo u Hrvatskoj) nije nikakva pretjerana politizacija (kako se to u puku zove), pa čak ni ona u korist vladajuće stranke, nego upravo suprotno – apsolutna trivijalizacija medijskog prostora – dakle egzodus politike (u smislu artikulacije društvenog, ne u smislu taksativnog praćenja aktivnosti političkih institucija) iz istog javnog prostora. Nedostatak političkog u smislu da se, kako kaže Ranciere, ono što se obično zove “socijalnim,” “ekonomskim” ili “trivijalnim” nazove političkim.

Dakle, ne uzimanje ove perspektive u obzir rezultira u situaciji u kojoj se kritika simptoma trivijalizacije javnog prostora u medijima svodi na kritiziranje “žutila” ili “estradizacija”, na puku “kritiku turbo-folka”. Što dalje obično rezultira u konstrukcijama rasističkih kulturoloških matrica koje u Hrvatskoj imaju oblik poštapalice “To nije mittel-europska kultura” – ili “to nisu vrijednosti, koje bi baštinile” već mitske figure “starih Zagrepčana” – a kod istočnih susjeda obično u ksenofobičnim mantrama protiv onih još istočnijih susjeda… Kao strahovit primjer “provlačenja” ideološkog kroz trivijalno tu je slučaj od prošle godine kada su srbijanske Večernje Novosti u TV prilogu najavili National Geographic dokumentarac slijedecim riječima: “Sa samo dva meseca starosti, ženka pacova može da donese na svet 12 mladunčadi! Ovim tempom razmnožavanja ona može da doprinese da se njihova populacija u Indiji poveća za 15 000 jedinki! Neverovatan priraštaj (koji premašuje čak i onaj kosovskih Albanaca), zajedno s činjenicom da pacovi u Indiji imaju sve manje prirodnih neprijatelja, zaslužan je što poslednjih godina glodari preplavljuju ovu mnogoljudnu zemlju.” 

Kao rezultat ove operacije ne postaje nikakav “turbo-folk” kulturološki mainstream, nego trivijalnost, brutalna efemernost, ukratko opskurnost postaje ideološki mainstream društva koje, integrirajući se u neo-liberalni kapitalizam još ne može osloboditi svojih pred-modernih opsesija te tako kombinira najgore od oba svijeta. U okvirima takvog ideološkog, kada je zvanična politička scena postala prazna ploča gdje i desne i “lijeve” stranke zvuče isto, politička inklinacija, posebno ona desnog prefiksa kao u slučaju Milića, promovira se upravo kroz trivijalno.

Parafrazirajući Giorgia Agambena, današnji politički prostor suverenosti konstituira se kroz duplu iznimku – viškom profanog u religijskom i viškom religijskog u profanom. I evo, s jedne strane Don Petar Mikić iz Ploča plaća tisuću kuna roditeljima koji djeci daju “podobna” imena (kao u slučaju viška profanog u religijskom), a s druge strane tu je slučaj don Anđelka Kaćunka koji se pojavio na promociji knjige Nives Celzijus (što je svojevrsni slučaj viška religijskog u profanom). Naravno, ako se Agambenovo religijsko sagleda u spektru širem od “institucije religije”, ako se političari ne bave politikom nego “spinom” (jer recesije “nema”, zdravstvo se privatizira,…) onda se PR agenti i estradnjaci mogu početi baviti politikom.  

A trivijalnost uzdignuta na pijedestal svetosti rezultira u tome da su sa jedne strane tržni centri non-stop puni, a sa druge strane neki od budućih akademskih građana u testu općeg obrazovanja misle da je Amerika otkrivena u dvadesetom stoljeću.

Da ne bude zabune, javne osobe kao Don Kaćunko u ulozi svojevrsnog hip-popa ili recimo (od takozvane građanske javnosti) često kritizirani Željko Kerum uopće nisu apriorno negativne figure, nego su upravo kao takvi – jednostavno pojave koje skidaju aureolu autoriteta/ozbiljnosti sa onih institucija/ekspertiza iz kojih dolaze i jednostavno ih prokazuju kao trivijalne. Kaćunkova podrška promociji spomenute knjige Nives Celzijus nije ništa manje neozbiljna od tvrdnje Glasa Koncila da su za financijsku krizu krivi “komunisti”, dok je Kerum sa druge strane jednostavno tip koji jasno govori o onome što je spiritus movens financijskih elita – čisti profit. I tako najvažnija vijest zadnjih dana u kontekstu političkog spora sa Slovenijom postaje vijest da je Hrvatica pobijedila na slovenskom natjecanju za pjesmu za Eurosong!! Sad se valjda očekuje da ta činjenica na neki volšebni način riješi politički spor što dvije vlade očigledno ne mogu-ne žele.

Ok, bilo tko može reći – Pa nije medijska reprezentacija politika, ali nažalost, jeste. Jer ne prate mediji političke poteze nego je upravo obrnuto. Metaforički rečeno, novi Triumph des Willens ne režira Lenni Rifensthal, nego masa raznih spin doctora, urednika zabavnih programa i estradnjaka.