Seminar je namijenjen svima koji u neformalnom okruženju žele diskutirati o razvoju filmske umjetnosti, učiti o analognoj fotografiji, video umjetnosti, ali i alternativnim formama vizualnog pripovijedanja. Seminar se sastoji od predavanja i praktičnog rada u laboratoriju kluba.

Alternacije se odvijaju pod mentorstvom Rina Efendića, autora brojnih izložba fotografija, uličnih akcija i zvučnih instalacija. Organizator je i predavač na više javnih filmskih i obrazovnih programa, a bio je i dugogodišnji profesor fotografije u Školi likovnih umjetnosti. Suosnivač je udruge KVART, organizacije koja se bavi promicanjem suvremene umjetnosti i kulture.

Program seminara je besplatan i svi su dobrodošli, a prijave se primaju putem obrasca i otvorene su do 6. siječnja.

Prvo uvodno predavanje održat će se u petak 24. studenog 2023. u 16h u Kino klubu Split, Ulica slobode 28 (Dom mladih). Program je besplatan i svi su dobrodošli.

Rino Efendić autor je brojnih izložbi fotografija, uličnih akcija, zvučnih instalacija… Izlagao na preko deset samostalnih te na nizu skupnih izložbi. Uz to je i organizator i predavač na više javnih filmskih i obrazovnih programa (Likovna kultura za građane prema predavanjima Radovana Ivančevića, Mala škola fotografije, Godina dana filma – Biblioteka Šižgorić Šibenik). Bio je dugogodišnji profesor fotografije u Školi likovnih umjetnosti, i suosnivač je udruge KVART, organizacije koja se bavi promicanjem suvremene umjetnosti i kulture.

Prijave se primaju putem obrasca i otvorene su do 23. studenog. 

Povodom sedamdesete godišnjice rada, KKS će predstaviti dvotjedni program koji će njihovu arhivu i nasljeđe postaviti u odnos spram novijeg i suvremenog stvaralaštva. Program uključuje izložbu Sedamdeset, niz projekcija iz različitih perioda Kluba, kao i izvedbu koje će se održati između 14. i 27. siječnja u prostorima Doma mladih. Organizatori poručuju kako je izložba proizašla “iz potrebe da povežemo ostavštinu svih generacija kluba na jednom mjestu i u istom vremenu – s osnovnom idejom da nam arhivi znače onoliko koliko žive sada i ovdje otkrivajući uvijek nove načine za njihovo tumačenje”.

Postav kustosa_ica Tonćija Kranjčevića Batalića i Sunčice Fradelić nasljeđu će tako pristupiti kroz kombinaciju sadašnjosti s eksponatima iz povijesti i digitalne arhive, prošlog i ovog stoljeća s radovima suvremenih umjetnica i umjetnika. “Pisani dokumenti, fotografije, filmovi, (o)sjećanja i misli utisnuti u različite materijale, sačuvani fragmenti, zalog minulog, pobuđuju maštu stvarajući veze i prolaze u prošlost – prošlost koja je i organski dio sadašnjeg trenutka, no prije svega u aktivnom odnosu s njim. S tim na umu konstelacija postava prati logiku perioda i cjelina, ali se po potrebi odmiče od njih prema inuitivnim i slobodnijim interpretacijama sadržaja, uvijek imajući u vidu poziciju promatrača kojeg želi angažirati”, piše u popratnom tekstu.

Kustos i kustosica ističu i kako su za potrebe izložbe nastali novi umjetnički radovi, među kojima su neki, poput serije fotografija Mjesta prizora Ane Vuko i višekanalne instalacije Sonje Leboš Split je najsnimljeniji grad na svijetu, inspirirani arhivskom građom.Druga skupina radova koristi pak tehnologiju prethodnika, poput radova polaznika radionice analogne fotografije pod mentorstvom Rina Efendića, ili video esej Iz slike u sliku Ive Gavrilović koji na neočekivan i svjež način citira i obrađuje film Ivana Martinca Kuća na pijesku (1985).

Detaljni raspored programa dostupan je ovdje.

Tekst je objavljen u okviru projekta Kinemaskop i uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra.

Kino klub Split osnovan je 1952. godine i otada kontinuirano promiče i omogućuje razvoj amaterskog filma u Splitu. Od njegovih početaka i presudne uloge za razvoj kako amaterskog, tako i autorskog filma u bivšoj Jugoslaviji, kroz povijest kluba izmijenilo se pet generacija filmskih autora i autorica. U posljednjoj fazi KKS-ova djelovanja ponovno se pokrenula projekcijska djelatnost kluba, objavljena je monografija klupske tradicije i krenulo se s projektom digitalizacije baštine, a broj naslova klupske produkcije svake godine raste.

S predsjednicom kluba Sunčicom Fradelić razgovarali smo o važnosti kinoklubova i njihove tradicije, regionalnoj kinoklupskoj sceni i brojnim aktivnostima Kino kluba.

KP: Priča o kino klubovima uvijek se usko isprepliće sa širim društveno-političkim kontekstom. Od njihova nastanka u jugoslavenskom kontekstu i povezanošću s tadašnjom koncepcijom kulturno-umjetničkog amaterizma, preko afirmacije autorskog filma koja je uslijedila, teškog perioda tranzicijskih 90ih pa do današnje logike projektnog financiranja, kinoklubovi su se suočili s mnogim izazovima. Što bi se, unatoč promjenama, moglo izdvojiti kao konstanta u radu KKS-a?

 

Od svojih početaka do danas, Kino klub Split provodi dvije osnovne programske cjeline zbog kojih je i osnovan, a to su edukacija i produkcija filmova za građane. Kako će klub uskoro obilježiti sedamdesetu godišnjicu, kroz godine djelovanja krenuli smo i s trećom programskom cjelinom – arhivskom djelatnosti. Ona obuhvaća značajne materijale iz klupske povijesti. Iako se širi kontekst i način financiranja mijenjao, klub se u suštini i dalje bavi onime zbog čega je osnovan. Promjene su diktirale različite uvjete djelovanja, a posljedično uvjeti rada utjecali su na naše unutarnje procese i rezultate. U tom smislu kroz povijest kluba izmjenjivali su se produktivniji i manje produktivni periodi.

 

KP: Kinoklupska produkcija tradicionalno se vezala za koncepcije autorskog i eksperimentalnog filma. Na koji su način ove kategorije danas prisutne u KKS-ovoj produkciji?

 

Kinoklubovi su danas mjesta u kojima članovi i članice, odnosno autori i autorice, trebaju imati mogućnost slobodno koristiti opremu i ostale klupske resurse. Takva je barem moja perspektiva, a rekla bih da tu perspektivu dijeli većina članova i članica kinoklubova. To znači da članovi, nakon što prođu osnovnu edukaciju, mogu pomoću klupskih resursa besplatno snimati svoje filmove. Ohrabrujemo ih da razvijaju ideje prema vlastitim senzibilitetima, da ih realiziraju u vlastitom ritmu i da razviju svoj autentičan izraz. Prema ovoj logici osmišljeni su edukativni programi koji nude relevantna znanja i vještine za takav razvoj. Mjera u kojoj će se pojedini članovi osloboditi i prihvatiti da se mogu slobodno izraziti i govoriti o onome što smatraju važnim na način koji sami izaberu, ipak više ovisi o njima samima i na to Klub može imati samo djelomičan utjecaj. Rekla bih da se od šezdesetih klupsko djelovanje zaista temelji na sličnim idealima, ali su rezultati drukčiji. Ne samo zbog društveno-političke klime, nego i zbog razvoja i dostupnosti tehnologije. Tehnološki razvoj uvelike se odražava na estetiku vizualnog jezika, ali i sadržaj, odnosno snimljeni i prikazani materijal, kao i na način na koji se taj sadržaj komuncira dalje s publikom.

 

 

 

KP: Voljela bih se zadržati na odnosu prema tradiciji. Od 2010. godine u procesu ste digitalizacije filmske baštine KKS-a. Kao rezultat, filmovi najistaknutijih autora iz klupske tradicije predstavili su se široj i novoj publici. Kako je tekao proces selekcije i restauracije filmova? 

 

Prvo moram istaknuti kako filmovi nisu skenirani već su telekinirani, što znači da zapis nije u potpunosti vjerodostojan. Dakle, radi o građi koja je digitalizirana kako bi se informacija o tim filmovima sačuvala i približila publici te se eventualno u nekoj budućnosti zaista adekvatno restaurirala, postupkom skeniranja. Krenuli smo nekoliko godina prije šezdesete obljetnice jer nam se činilo kako bismo tu obljetnicu trebali obilježiti reprezentativnom publikacijom uz koju smo željeli priložiti izbor filmova iz tradicije kluba. Prvi izbor filmova koji obuhvaća 1960-te izvršio je Ivan Martinac, ključni klupski autor tog perioda. Ostavio nam je dokument s popisom filmova koje bi po njegovom mišljenju trebalo digitalizirati i s tim smo se popisom inicijalno prijavili za sredstva. Nakon toga, selekciju preostalih filmova radili smo Boris Poljak, Zdravko Mustać i ja. Vodili smo se osobnim preferencijama i birali smo filmove koji su nam se učinili najznačajnijima, a na kraju su se naše ideje o tomu koji bi filmovi mogli predstavljati određene periode kluba prilično dobro preklopile i nadopunile. U konačni izbor nisu ušli samo filmovi autora za koje smo zaključili da su najreprezentativniji, kao što su Ivan Martinac, Andrija Pivčević, Lordan Zafranović ili Ante Verzotti, već i autora koji su ostali manje poznati. Primjerice, autora iz sedamdesetih i osamdesetih godina koje se ne spominje toliko u povijesnim presjecima kao što su Dušan Tasić ili Ranko Kursar i Vjekoslav Nakić iz još ranijeg perioda.

 

 

KP: Koje su iduće faze i koliko je još posla preostalo? 

 

Dosad smo digitalizirali preko trideset filmova, što je više no što smo originalno planirali. Idući korak je svakako uspostaviti on-line platformu za prezentaciju te građe. Kad uspijemo uspostaviti sistem unutar kojeg je građa dostupna i u koji se arhiva može unositi i predstavljati zainteresiranima, bilo bi idealno da nastavimo sa digitalizacijom i unosom cjelokupnog arhiva, odnosno da se digitaliziraju apsolutno svi klupski filmovi. Naravno, pitanje je koliko će cjelokupnu digitalizaciju biti moguće ostvariti. Filmovi nastali na vrpci inače se čuvaju u Državnom arhivu u Splitu, a recentnija građa, odnosno filmovi snimljeni nakon devdesetih i zabilježeni na video drukčije se pohranjuju. Mnogi od njih također su već dio povijesti kluba. Pitanje njihove pohrane, u kojem bi ih mediju bilo najbolje sačuvati kako bi izdržali dulji period, zasad je još uvijek otvoreno pitanje. Tako da svakako ima još puno posla.

 

KP: Osim samih filmova, digitalizirate i širi klupski arhiv. Pritom se zacijelo probijate kroz vrlo heterogenu građu. Kako birate ono što će se sačuvati, zbrinuti i katalogizirati? Koliku ulogu igra usmena povijest, odnosno komunikacija sa starijima članovima i članicama?

 

Trebalo bi katalogizirati i sačuvati sve, a dalje raditi selekciju onoga što će se pokazati javnosti. U samom odabiru, obradi i prezentaciji komunikacija sa starijim članovima i članicama kluba je presudna. Upravo stariji članovi koji su i dalje aktivni u klubu brinu o tom procesu. Digitalizacijom građe bavi se naš kolega Radomir Đurđević koji je član kluba od 1976. godine i s njim prolazimo najveći dio arhiva. U tom procesu također pomažu i Boris Poljak i Andrija Pivčević. Dokumentacija se može podijeliti na nekoliko cjelina – foto-dokumentacija, pisana dokumentacija, reprint materijali i audio zapisi. S katalogizacijom nam pomažu stručne institucije poput splitskog Državnog arhiva i Hrvatskog filmskog saveza, te uz njihovu pomoć pazimo  da sva građa dobije adekvatne oznake, odnosno da uskladimo katalogizaciju s njihovim arhivima kako bi se ti arhivi u konačnici mogli povezati i predstavljati zajedničku bazu u kojoj zainteresirani stručnjaci ili građani mogu pronaći informacije koje ih zanimaju. 

 

 

 

KP: S obzirom na česte promjene adrese i dugu povijest Kino kluba, kako se građa uopće čuvala?

 

Građa se s klubom selila iz prostora u prostor, a u jednom periodu šezdesetih filmovi se nisu sustavno čuvali. S obzirom na to, dio se vjerojatno izgubio, ali moramo raditi s onim što imamo. Bilo je nevjerojatnih situacija kada smo krenuli s digitalizacijom filmova. Mahom su nam se počeli javljati autori koji su u svojim podrumima i tavanima pronalazili razne ostatke iz tog perioda i prenosili nam svoje čitave filmove. Primjerice, Vjekoslav Nakić čuvao je svoje filmove u Beogradu, a donio ih nam je kad je čuo da smo u procesu digitalizacije. Jedan od autora godinama nije znao gdje se nalaze njegovi filmovi, da bi ih slučajno pronašao. Tako smo iz slučajnosti uspjeli sačuvati čitav jedan opus. U tom smislu, mnogi su stariji filmovi i druga dokumentacija pronašli svoj put u arhiv privatnim i neočekivanim kanalima. 

 

KP: Čini se kako je suradnja klubova na regionalnoj razini sve snažnija. Prošlogodišnja radionica “Svi su nam gradovi jednaki” rezultirala je prvom zajedničkom produkcijom KKS-a, KKZ-a i beogradskog Akademskog filmskog centra. Što je sve donijela dosadašnja suradnja i kakvi su daljnji planovi?

 

Akademski filmski centar već dugi niz godina organizira festival alternativnog filma Alternative Film/Video na kojem sam prvi put sudjelovala 2008. godine uz tadašnjeg predsjednika KKS-a Igora  Lušića i na poziv Aleksandre Sekulić. Tada se dogodio naš prvi kontakt. Sam festival ima dugu tradiciju, okuplja velik broj filmaša iz kinoklubova regije još od osamdesetih (1982.) kao relativno mala, ali jako značajna manifestacija. Nastavila sam ga posjećivati i narednih godina, a nakon prezentacije KKS-ovih filmova 2016. godine sam predložila da pozovu i predsjednika KKZ-a Vedrana Šuvara da prezentira zagrebačke klupske filmove. Ne znam jesu li me poslušali, ili se radi o spletu drugih okolnosti, ali Šuvar je iduće godine došao u Beograd. Nakon što se i on pridružio, predložio je intenzivniju suradnju i tako je nastala prva zajednička radionica u Beogradu što je za sve prisutne bilo odlično iskustvo. Što se tiče daljnje suradnje, svakako postoji dobra volja svih uključenih strana, no sve ovisi o tome hoćemo li uspjeti dobiti sredstva za nove projekte.

 

KP: Uz intenzivniju međuklupsku suradnju s drugim gradovima, Klub je i dio Platforme Doma mladih. Koliko to doprinosi vašem dijalogu s ostatkom splitske nezavisne scene?

Platforma Doma mladih je zagovaračka platforma na lokalnoj razini. Formira je 14 udruga-članica koje predstavljaju dio nezavisne scene okupljene oko zgrade Doma mladih za koju su udruge vezane programski ili prostorno. Platforma i Kino klub dijele ured i u svakodnevnoj smo komunikaciji, a zajednički kontinuirano i aktivno razvijamo dijalog i surađujemo s lokalnim vlastima i Multimedijalnim kulturnim centrom, upraviteljem zgrade. Trenutno s njima u partnerstvu provodimo i projekt Gradimo Dom zajedno financiran iz Europskog socijalnog fonda koji uključuje umjetničke, edukacijske i istraživačke programe i prezentacije namijenjene zajednici i građanima, zatim uređenje dijela prostora te razvoj modela zajedničkog upravljanja prostorom koji bi u budućnosti trebao postati društveno-kulturni centar u punom smislu.  

 

 

KP: Tijekom tvojeg mandata u KKS-u krenula je i revitalizacija projekcijske djelatnosti. Uz Smotre klupske produkcije koje svake godine po broju naslova rastu, posebno je zanimljiv program projekcija avangardnog filma koji se kontinuirano održava od 2008. godine, a tu su i različiti edukativni programi za članove i članice. Možeš li nam nešto reći o klupskoj programskoj koncepciji i planovima za budućnost?

 

Projekcijsku sam djelatnost kao redovan program inicirala 2008. godine, ali su selektori programa imali potpunu slobodu. Svi članovi mogu predložiti program, a također im često nudimo pomoć pri prijavi projekata. Koncept projekcija avangardnog filma potpuno pripada Darku Duilu koji je s njim krenuo prije 10 godina. Rino Efendić tako vodi seminar Alternacije koji se sastoji od tri cjeline; predavanja na temu analogne fotografije u kontekstu pokretne slike i filmske povijesti i s mogućnošću praktičnog rada u laboratoriju kluba; predavanja o  razvoju digitalnih tehnologija i pionirima video umjetnosti, te set praktičnih vježbi kroz radionički program Paper movie(s) inspiriran idejama Branka Vučičevića. Ideja je da seminar pokrije alternativne pristupe audiovizualnim medijima.

 

Uz program projekcija i program Alternacije, tu su i drugi programi poput redovne Škole KKS-a koja kreće sredinom listopada i Male škole medijske kulture za nastavnike s kojom također krećemo sredinom listopada. Uz to planiramo još nekoliko specijaliziranih radionica – radionicu produkcije i radionicu Od skripta do kamere. Krajem rujna ugostit ćemo atraktivni međunarodni program o utjecaju francuskog Novog vala na svjetsku kinematografiju s naglaskom na Balkan. Filmove ćemo prikazati uz predavanja renomiranog filmskog kritičara Jean-Michela Frodona i kolegice Ane Grgić. Također krajem rujna, 27.9. posjetit će nas Rouzbeh Rashidi, osnivač popularnog udruženja Experimental Film Society i predstaviti svoj rad. Prema kraju godine polako kreću pripreme za još jednu Smotru, najpopularniji klupski program na kojem predstavljamo klupske godišnje produkcije i koprodukcije i organiziramo klupsko druženje.  

Igrom riječi, ironijskim odmakom i duhovitim dosjetkama, Ante Kuštre kao autor slogana i njihova dizajna, “art-upunkturira” neuralgične točke hrvatske društveno-političke stvarnosti i umjetnosti te svijeta marketinga, koristeći pri tomu medij majica na kojima printa svoje poruke. Rino Efendić fotografira majice na autoru i modelima u odgovarajućim ambijentalnim kontekstima, koji funkcioniraju kao okvir iščitavanja slojeva značenja spomenutih slogana.

Izložba se sastoji od 30-ak fotografija različitih formata i isto toliko majica, koji skupa čine hibridnu instalaciju.

Izložba ostaje otvorena do 17. listopada.

Projekti će biti realizirani od 15. travnja do 31. svibnja u bliskom okruženju Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci: na području ulica Dolac, Frana Kurelca, Erazma Barčića, Rudolfa Strohala, stuba Hotela Bonavia, Trga 139. brigade, do galerije Mali salon na Korzu 24.

Na poziv organizatora na Spajalici #2 sudjelovat će Stéphane Querrec, Igor Eškinja i Josip Pino Ivančić. Umjetnici i intervencije izabrani za projekt su Kreativni Kolektiv Kombinat, ARCHIsquad, Holger Pohl, Tanja Vujasinović, Rino Efendić, Tajči Čekada, Luiza Margan, Dunja Tišma, Marija Kajapi i Una Rebić, Kruno Jošt, Lucija Ukić i Sanja Gergorić, Čiko i dokoličari, Mateja Bučar.

Izabrana su dva rezidencijalna boravka inozemnih umjetnika Katze und Krieg te dva edukacijska programa, projekti Nike Rukavine, u suradnji s učenicima Građevinske tehničke škole i mentorima Brankom Batričević i Asjom Rukavinom Bikić, te Petre Mrše koja će izvesti intervenciju u javnom prostoru u suradnji s grupom srednjoškolaca koji su 2013. sudjelovali u edukativno-istraživačkom projektu Srednjoškolci u javnom prostoru.

Više potražite na službenom blogu projekta.

Izvor: MMSU / Fotografija: Zoran Pavelić, Prozivka, 2013.

“Izložba sugerira kako je grad postao mjestom koje treba preživjeti, nakon što su drastično smanjena očekivanja da bi (bar u dogledno vrijeme) mogao postati primjeren potrebama svojih korisnika. Autori koji izlažu reagiraju u rasponu od ironije do empatije, s tri ciklusa fotografija koja nisu izvorno nastala za ovu izložbu, ali predstavljaju njihove odgovore na pokušaj da se – bez gorčine i lažnog optimizma – tematizira podnošenje grada nakon gubitka nade da će on biti bolje mjesto za život.

Cvjetanović, Efendić i Ercegović spadaju među najznačajnije autore suvremene hrvatske fotografije. Odlikuje ih promišljen pristup urbanim temama, u kojem kroz naoko sporedne detalje precizno iskazuju višestruke slojeve značenja i kontradikcije. U sklopu zajedničke izložbe Preživjeti grad Cvjetanović prikazuje ciklus Priroda i grad, izlagan u zagrebačkoj Galeriji Kaj i u Veloj Luci na Korčuli. Efendićev Subnational Geographic predstavljen je u Anconi, a Ercegovićev odabir radova pod nazivom Pokazujem dosad je izlagan u Parizu i Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu”, stoji u najavi izložbe.

Sve fotografije se po prvi put pokazuju u Splitu, a Efendićev ciklus se premijerno izlaže u Hrvatskoj. Sva tri izložbena prostora bit će otvorena u utorak, 2. travnja u 19 sati. Izložba ostaje otvorena do 30. travnja.

Bez sumnje, jedna od neuralgičnih točaka suvremnog društva jest postojanje mreže “centara i periferija” na svim razinama, te sve dublji jaz među njima. Centar i periferija danas funkcioniraju kao izraz realnih i objektivnih odnosa snaga koji se uspostavljaju po kriteriju razvijenosti, moći, utjecaja i broja stanovnika, a posljedica su simboličke želje za dominacijom. U kontekstu EU i krize kroz koju prolazi, ponovno se aktiviraju analize ovih odnosa budući da tako visoko racionalizirani i birokratizirani sustav kao što je EU funkcionira kao sustav neravnoteže sa snažnom polarizacijom na centar i periferije Unije. Uz to, stanje ovisnosti periferije se perpetuirano podržava od strane centra različitim sredstvima, koja uključuju interdisiplinarni spoj ekonomije, financiranja, medija, politike, obrazovanja, kulture, sporta. Središte je, dakle, mjesto sustava prisile “odozgo” prema dolje, a nusprodukt komplicirane simbioze centra i periferije je uvijek veća ili manja količina nepravde. Primjere možemo pronaći i na makro / globalnoj razini, ali i na mikrorazinama pojedinačnih država.

Kada je u siječnju 2011. u malom selu Cista Provo u dalmatinskoj Zagori započelo izlaganje serije “jumbo” plakata po ključu svakog mjeseca-jedan umjetnik, ideja vodilja organizatora (HULU Split i Udruga KVART) bila je upravo problematiziranje odnosa centra i periferije na razini RH, odnosu države prema ruralnim krajevima i posljedicama te višegodišnje politike “centralizacije” u zemlji koju se često naziva “velikom glavom na malom tijelu” (zbog dominacije glavnog grada naspram ostalih dijelova države). Jedna od najočitijih posljedica je iseljavanje mladog stanovništva iz ruralnih područja, čime je napredovanje tih sredina još manje izgledno, osim u slučajevima kada je riječ o privatno-poslovnom interesu pojedinaca. S druge strane, primjera nesebičnog darivanja poput ove umjetničke priče zaista je malo.

Počeci izlaganja umjetničkog rada na billboardu ili reklamnim panoima datiraju još u rane ’80-te prošlog stoljeća: od feminističkih intervencija u javni prostor Jennny Holzer koja je koristila medije visoke tehnologije za svoje inverzije oglašavanja ili kulturnog “jamminga” umjetnika poput Rona Englisha koji je (ilegalno) preinačavao same reklame. Korištenje reklamnih panoa u umjetničke svrhe nastalo je iz spoznaje da je sam prostor upleten u odnose moći/znanja pa se htjelo stvoriti novi “slobodan” teritorij unutar već postojećeg prostora svakodnevnice jer se u njemu, uz pomoć stereotipa, konstruiraju identiteti (Julian Rose). Dvadesetak godina kasnije, isti medij je pronašao mjesta i u radovima nekih hrvatskih umjetnika, poput Andreje Kulunčić i Aleksandra Battiste Ilića. Ipak, plakati u Cisti Provo su uspješno reinterpretirali već poznati medij budući da je riječ, koliko je meni poznato, o prvoj umjetničkoj intervenciji tog tipa u ruralnoj sredini. Sve ranije akcije prodirale su isključivo u urbano tkivo. Izmještanjem već poznatog konteksta, promijenilo se i značenje i značaj radova. Tako možemo prepoznati subverzivnost ovog umjetničkog ciklusa u bar dva elementa: osvajanju teritorija kapitalizma (komercijalni prostor za oglašavanje) od strane umjetničkih snaga te odvijanju tako izrazito političkog čina u ruralnoj sredini gdje tekovine kapitalizma tek traže svoje mjesto. Dakle, riječ je o “borbi” na teritoriju koji je još uvijek “ničija zemlja” upravo zbog svoje perifernosti. U selu u kojem nema ni naznaka popularne ili masovne kulture niti tradicionalnih umjetničkih institucija, godinu dana je redovito izlagana suvremena umjetnost aktualnih hrvatskih umjetnika, pri čemu je svaki rad bio izložen čitavi mjesec – znatno dulje nego što bi bio u većini galerija. To je gesta koja ima razornu snagu gerile. Kako je do toga došlo? Prije nekoliko je godina Boris Šitum, umjetnik rodom iz sela Cista Provo, u sklopu svoje instalacije na privatnom obiteljskom posjedu podignuo tipični, generički pano te ga je odlučio i nadalje koristiti u neprofitne svrhe promoviranja suvremene umjetnosti među sumještanima. Kao rezultat tih promišljanja, početkom prošle godine je došlo do realizacije ideje o izlaganju plakata suvremenih umjetnika tijekom čitave godine, a ciklus je dokumentiran u formi kalendara za 2012. godinu, čime se dodatno otvara pitanje eksploatacije i komercijalizacije umjetničkih djela.

Radovi nisu birani prema određenom programu ili konceptu pa su umjetnici imali potpunu kreativnu slobodu, a uglavnom su koristili medij fotografije i kompjuterske grafike. Na tematskoj razini, variraju od egzistencijalnih pitanja sreće, smisla života i smrti (Boris Cvjetanović, Luka Duplančić, Rino Efendić, Kata Mijatović, Boris Šitum), do pozicije suvremene umjetnosti u društvu (Zoran Pavelić, Valentino Bilić-Prcić) i britkih reagiranja na aktualna društvena zbivanja (Milan Brkić, Siniša Labrović, Mateo Perasović / Zoran Alajbeg, Slaven Tolj, Vedrana Rudan). Među potonjima se može naći i izrazito provokativnih primjera poput Labrovićevog rada: bijelim slovima na crnoj pozadini s jedne strane billboarda napisao je “Živio Ivo Sanader”, a s druge strane “Dolje Zlatan Dumanić”, u vrijeme kada je popularnost bivšeg premijera isparila čak i u izrazito konzervativnim, desno orijentiranim sredinama kao što je Cista Provo. Sve viđeno nerijetko je zbunjivalo prolaznike pa su, kada su imali priliku, tražili objašnjenja te načelno razvijali pozitivan stav prema projektu.

Unatoč gotovo “internom” karakteru ciklusa, vitalnost ideje je potvrđena realizacijom drugog ciklusa koji će trajati kroz tekuću godinu, a mještani će, na svoju (ne)sreću, ponovno imati priliku upoznati se s nizom suvremenih radova. Osim edukativnog značaja za lokalnu zajednicu, kvaliteta ovog ciklusa je i u uspješnom revitaliziranju već poznatog medija promjenom konteksta u kojem je izložen te uspješnog ostvarivanja cjelogodišnjeg programa izlaganja u izvaninstitcionalnom prostoru. A sve to, ako ćemo biti iskreni, na mjestu gdje ni u najluđim snovima ne bismo suvremenu umjetnost tražili.