Stoga nam se može učiniti da pravo na takvu slobodu mogu izboriti samo male skupine u iznimnim situacijama, što bi značilo da se zajednička dobra danas mogu naći samo u manjim, egzotičnim, možda teorijski zanimljivim, ali na širem planu irelevantnim slučajevima. No u današnje virtualno doba zajednička dobra imaju značajno veću moć i doseg. Ne samo da su softverski i internetski prostor dobrim dijelom izgradili upravo programeri koji su radili po principima zajedničkih dobara, nego Internet pruža tehničku mogućnost za razmjenu dobara mimo svake tržišne logike, često i mimo zakona. Na primjerima takvih praksi vidjet ćemo da zajednička dobra nisu teorijska alternativa aktualnom sustavu, nego realna pojava koja bez pitanja i pardona preuzima inicijativu u situacijama u kojima ni politički ni ekonomski režimi ne ispunjavaju javnu potrebu.

Otvoreni pristup “novom kontinentu”

Kao što je slučaj s brojnim drugim inovacijama, računalna tehnologija je nastala kao plod velike slobode, entuzijazma i otvorene suradnje znanstvenika koji su na njoj radili. Inicijalni razvoj računala i Interneta mnogo duguje američkoj javnoj financijskoj potpori (tijekom Hladnog rata kad je tehnološka premoć nad Sovjetskim Savezom bila politički prioritet) i širokoj sveučilišnoj suradnji. U sklopu američkog Ministarstva obrane 1958. godine osnovana je Agencija za napredna istraživanja (ARPA). Premda je ARPA formalno trebala razvijati vojnu tehnologiju, Ministarstvo obrane je toj agenciji povjerilo veliku samostalnost u tehnološkim istraživanjima u raznim područjima. Uz velike resurse i projektnu slobodu, ARPA je ostvarila niz tehnoloških iskoraka, među njima i računalnu mrežu ARPANET iz koje je kasnije nastao Internet.  Na ARPA-inim projektima radili su sveučilišni profesori i doktorandi, a svi su imali otvoreni pristup međusobnim ishodima istraživanja kako bi se međusobno nadovezivali i grupno razvijali tehnologiju. Takav način suradnje doveo je do značajnog tehnološkog iskoraka, a ujedno je stvorio zajednice programera koji su kasnije autonomno, mimo institucija i svojih službi, nastavili zajedno raditi na razvoju softvera.

Kako se tehnologija razvijala i širila (prvo kroz pojavu dostupnih osobnih računala sredinom 1970-ih, kasnije razvojem Interneta), otvarao se pristup “novom kontinentu”, golemom virtualnom prostoru i svim njegovim potencijalnim resursima. Ubrzo su se kristalizirale dvije suprotne tendencije upravljanja tim dobrima. S jedne strane značajan broj programera pokušavao je održati taj prostor sasvim otvorenim kako bi se omogućili daljnji zajednički rad i razvoj tehnologije, a s druge strane korporativni lobi pokušao je zauzeti, parcelizirati i privatizirati resurse kako bi se moglo naplaćivati njihovo korištenje. Obje struje su, unatoč indirektnom sukobu, ostvarile svoje namjere. Korporacije su lobiranjem utjecale na neoliberalne promjene zakona u SAD-u 1980-ih i 1990-ih te su omogućile patentiranje i komercijalizaciju softvera (što se uz pomoć Svjetske trgovinske organizacije raširilo diljem svijeta). Mnogi programeri našli su posao u istim korporacijama, no opstale su i spomenute programerske zajednice, koje su se softverom nastavile baviti van tržišnih okvira. One  su nastavile autonomno kreirati kvalitetni softver, a osnivanjem copyleft licenci pravno su osigurale da njihovi programi ostanu nekomercijalni i slobodno dostupni. Tako je svatko zauzeo svoj dio teritorija, no uz uvijek prisutne tenzije i sukobe: “slobodni” programeri su i dalje smatrali da komercijalizacija softvera narušava kvalitetu i napredak tehnologije, a profitni sektor nije želio imati povoljnu ili besplatnu konkurenciju na tržištu. Uz dvije utvrđene strane, koje su funkcionirale unutar pravnog sustava, tu su i “piratski” programeri koji su zahvaljujući mediju mogli potpuno ignorirati copyright i ilegalno distribuirati zaštićene sadržaje, dakako uz rizik drakonskih zakonskih kazni.

Reformistička nastojanja i njihove granice

Ako govorimo o stvaranju otvorene i legalne alternative komercijalnom sadržaju, programerske zajednice stvorile su pokret koji možda nije naročito inovativan u širem smislu, ali koji je izrazito utjecao i na polje softvera i na druge inicijative koje se bore protiv komercijalizacije pristupa kulturi. Riječ je o pokretu Free Software (kasnije poznat i kao Open Software) koji je 1985. pokrenuo američki haker Richard Stallman, frustriran činjenicom da su komercijalni programi postali poslovne tajne. S ciljem da opet potakne otvoreni rad na svima dostupnom softveru, Stallmanova inicijativa ubrzo je okupila veliki broj programera koji su počeli volonterski izrađivati kvalitetne programe, sasvim konkurentne profesionalnom softveru. Slobodni programi tvorili su temelj infrastrukture Interneta 1990-ih (što može dijelom objasniti zašto Internet omogućuje toliku otvorenost i lakoću dijeljenja), a pokret postoji i danas te okuplja preko 12 000 zajednica koje  rade na određenom softveru (najpoznatiji je rad na operativnom sustavu Linux). Osim pokreta, Stallman je kreirao i GNU General Public License, zakonsku copyleft licencu koja obvezuje kreatore programa da omoguće dijeljenje svog projekta. Uz to, programi nastali na temelju GNU GPL licenciranog softvera morali su također imati istu otvorenu licencu. Tako su stvoreni uvjeti za izradu programa koji nisu mogli biti stavljeni pod copyright.

Stallmanovi projekti su inspirirali niz drugih inicijativa, među ostalim GNU GPL bio je uzor za Creative Commons licencu, a cijeli pokret Free / Open Software inspirirao je akademski izdavački projekt Open Access. Po sličnoj logici, Open Access pokušava omogućiti opći pristup akademskim sadržajima kako bi se omogućio daljnji znanstveni razvoj i kako bi svi znanstvenici imali iste mogućnosti. Protivi se tretmanu znanstvenih publikacija kao “intelektualnog vlasništva” što je u akademskom polju dovelo do problematičnog oligopola: dok nekoliko izdavačkih kuća zarađuje milijarde dolara na prodaji pretplata na akademske publikacije, brojni znanstvenici i znanstvene institucije diljem svijeta ne mogu si priuštiti pristup tom znanju. Open Access tome pruža otpor legalnim kanalima: licencira i okuplja otvorene znanstvene publikacije te lobira za zakonske promjene po kojima bi javno financirana znanstvena istraživanja trebala biti javno dostupna. Slično kao Free / Open Software, i ova inicijativa uspijeva stvoriti oazu javno dostupnog i vrijednog sadržaja, no ne uspijeva osloboditi pristup svim ostalim publikacijama ni ukloniti tržišnu logiku iz akademske distribucije znanja. Pritom se susreće s predvidljivim problemima: bogati izdavači imaju daleko više resursa i ulažu ih da bi očuvali status quo, pa znanstvenicima nude značajno bolje uvjete za objavu sadržaja i ulažu više u zakonsko lobiranje, što čini sustavne pomake prilično sporima.

Organiziranje protiv ustaljenih oblika moći

Značajniji utjecaj stoga imaju one inicijative nastale po uzoru na piratske prakse koje djeluju u sivoj zoni ili u potpunom nesuglasju sa zakonom. I ovaj tip “pobunjeništva” karakterističan je za hakersku zajednicu. Etnologinja Gabriella Coleman (inače vrlo pouzdana istraživačica hakerskih kultura) navodi da hakeri međusobno čine jake i povezane zajednice, ali da su pritom buntovni prema vanjskom autoritetu i skeptični prema formalnim institucijama i drugim ustaljenim formama moći. Budući da im “domaći” teritorij Interneta omogućuje popriličnu tehničku slobodu i relativnu sigurnost, hakerske zajednice sklone su kršenju pravila u znak građanskog neposluha ili naprosto u svrhu zaobilaženja nepoželjnih ograničenja.

Piratstvo je utjecalo na kulturnu distribuciju pukim brojevima – masovno i nekontrolirano internetsko dilanje sadržaja uzdrmalo je sve ustaljene oblike distribucije – no i svojim je stavom ostavilo pečat na aktiviste u drugim poljima koji su preuzeli i metodu i političku drskost hakerskih kolega. U izlaganju Against Innovation aktivisti i istraživači Tomislav Medak i Marcell Mars navode da su nakon iskustva s reformističkim inicijativama ipak zaključili da je piratstvo mnogo efikasnije: “U doba kad tržišne sile neometano vladaju i kad se sve može ograditi i komodificirati, piratstvo je pokazalo da se politizacija ne mora dogoditi alternativnim pristupima stvaranju nečeg novog, nego organiziranjem direktnog načina da se razbije staro.”

U području kulture, spomenuti je dvojac 2011. pokrenuo “knjižnicu iz sjene” Memory of the World gdje je besplatno dostupan digitalni katalog raznih publikacija za koja nisu osigurana autorska prava. To je u skladu s logikom knjižnica iz sjene koje su, kako Medak navodi, “u neposluhu spram autorskopravnih ograničenja, pomažu čitateljima u izrazito nejednako razvijenom svijetu obrazovanja i znanstvenog istraživanja da svi jednako ostvare pristup.”

Na sličnom principu funkcioniraju slične opće knjižnice Aaaaarg.fail i Library Genesis te umjetnički arhivi UbuWeb i Monoskop. Sve one namjerno zaobilaze copyright kako bi omogućili jednostavan pristup inače zaštićenim publikacijama. Time odmah uspijevaju izvući kulturne sadržaje van tržišnog polja i potiču distributere na prilagodbu, no zbog toga se svi ti projekti i njihovi voditelji redovito susreću s pravnim tužbama i logističkim problemima.

U slučaju većih knjižnica iz sjene, doista se može govoriti o vrlo značajnom utjecaju na izdavačko polje. Sci-Hub je znanstvena knjižnica iz sjene koja je nastala iz istih motiva kao Open Access – s ciljem da omogući svima jednaki pristup akademskom znanju – no ne funkcionira unutar sustava, nego naprosto ilegalno objavljuje sve znanstvene članke do kojih može doći. Trenutno Sci-Hub omogućuje otvoreni pristup preko 80 milijuna znanstvenih radova iz cijelog svijeta. Pritom se radi o vrlo maloj i jednostavno pokrenutoj organizaciji: knjižnicu vodi Aleksandra Elbakjan iz Kazahstana koja je bazu pokrenula 2011. kao 23-godišnja studentica. Sci-Hub svoj opstanak može zahvaliti zakonskoj neujednačenosti na globalnoj razini, točnije činjenici da Elbakjan živi u Rusiji i da se pristup knjižnici može ostvariti preko domena iz država s blažom zakonskom regulacijom. Iako je američki sud presudio da Elbakjan mora platiti izdavačima Elsevieru i ACS-u ukupnu svotu od 19,8 milijuna dolara, kazna je bezvrijedna jer Rusija neće izručiti aktivistkinju SAD-u. Ipak njen status i rad Sci-Huba ovise o političkim okolnostima i zakonima u Rusiji i svijetu, o čemu svjedoči i recentna odluka Twittera da blokira račun Sci-Huba na svojoj platformi (o čemu je detaljnije pisao Lujo Parežanin).

Iako djelovanje Sci-Huba besramno krši zakone o intelektualnom vlasništvu, iznenađuje koliko je široka akademska potpora radu ove knjižnice, što je vezano uz nezadovoljstvo spomenutim izdavačkim oligopolom. Godišnja pretplata na znanstvene časopise može iznositi do 2 milijuna dolara, a čak je i Harvard još 2012. objavio da ne može priuštiti daljnji rast cijena publikacija. Cijene pretplata su u posljednjih osam godina nastavile rasti unatoč brojnim reakcijama američkih i europskih sveučilišta. Sci-Hub stoga odražava bijes akademske zajednice, ali često naprosto služi i kao jedini slobodan izbor relevantne literature. Lanjsko istraživanje pokazuje da najveći broj korisnika Sci-Huba doista dolazi iz siromašnijih zemalja kao što su Iran, Indija, Rusija ili Tunis. Tim podacima uvjerljivost daje i komentar argentinske povjesničarke Paule Seiguer:  “U Argentini javna sveučilišta i knjižnice obično nemaju čime platiti izuzetno skupe cijene koje veliki izdavači žele iznuditi od njih, a moji kolege i ja nismo dovoljno plaćeni za taj trošak. Ako ne možemo hakirati pristup nekom članku, pitamo kolege koji su na rezidenciji u Prvom svijetu da nam ga nabave. Ako ni to ne možemo, onda naprosto ignoriramo članak. (…) Država mi je platila obrazovanje, plaću i istraživačke projekte, dok se istovremeno neuspješno pokušava pobrinuti za 30 % populacije ispod granice siromaštva. U takvim okolnostima, privatizirati rezultate istraživanja trebalo bi biti krivično djelo.”

Od “sive zone” do solidarnih praksi

Dok se reformističke inicijative relativno neuspješno trude provesti dugoročno rješenje, piratske prakse relativno efikasno uvode kratkoročna rješenja. One dugoročno mogu utjecati na promjenu svijesti i stvoriti pritisak na promjenu sustava (kako se to donekle dogodilo u muzičkoj industriji), no njihova duža perspektiva je dakako upitna iz praktičnih razloga. Osim salonskog pitanja jesu li takve prakse načelno prihvatljive, uvijek je upitan opstanak svake stranice, kao i sudbina njihovih voditelja koji se suočavaju s drakonskim kaznama. Elbakjan je (zasad) na sigurnom, no brojni drugi hakeri su završili u zatvoru, a najtragičniji je slučaj američkog hakera Aarona Swartza koji je, suočen s mogućom maksimalnom 35-godišnjom zatvorskom kaznom zbog masovnog skidanja akademskih članaka s JSTOR-a, počinio samoubojstvo neposredno prije početka suđenja.

No piratske prakse doista uspijevaju otvoriti pitanje odnosa prema distribuciji kulture jer se moćniji politički i ekonomski režimi trebaju prilagoditi njihovoj praksi (umjesto obrnuto). Uz to one funkcioniraju upravo kao commons od kojih smo krenuli: pronalaze javnu funkciju koju država i tržište ne ispunjavaju te je same vrše neposredno, brzo, samoinicijativno i samoorganizirano. Stoga ne čudi što je “piratstvo” prešlo iz virtualne sfere u fizički prostor gdje postoji potreba za istim tipom organizacije. Medak i Mars su lani, zajedno s istraživačicom Valerijom Graziano, pokrenuli Pirate Care, transnacionalni istraživački projekt i mrežu za prakse “iz sive zone” koje potiču solidarnost i zajedničku brigu. U kontekstu dominantne neoliberalne politike koja je demontirala javne oblike zajedničke brige (zdravstvo, obrazovanje, smještaj, azil, socijalna pomoć…), Pirate Care okuplja neformalne prakse koje ispunjavaju te funkcije. Mreža povezuje ljude koji takvu skrb nude ili organiziraju, a kroz #silabuse i ostale edukativne materijale nudi niz različitih primjera i modela za slične prakse.

Dakle, ideje otvorenog pristupa i samoregulacije, koje su u računalni svijet došle iz starijih akademskih principa rada, sada se vraćaju iz virtualnog u fizički dio društvenog aktivizma. Upravo sada, kad postaje očito da dominantne političke i ekonomske institucije ne uspijevaju adekvatno reagirati na zdravstvene i ekonomske posljedice pandemije, “piratska skrb” postaje aktualna, prvenstveno u siutacijama gdje treba momentalno i direktno pomoći ugroženim pojedincima ili skupinama koji ovise o skrbi drugih. Ne znamo nudi li Pirate Care dugoročan, sustavan i “revolucionaran” odgovor na dvojbe političkog sustava, ali možda se upravo kroz činove momentalne i neformalne solidarnosti u svakodnevici polako počnu graditi temelji povezanih i funkcionalnih društvenih zajednica kakve liberalni politički programi dugo pokušavaju rasturiti.

U videokonferencijskom razgovoru koji je prethodio projekciji Bollierova filma, Michael Hardt je spomenuo razliku između koncepata common i commons koja postaje operativna u njegovom radu s Antoniom Negrijem. Commons, za razliku od common koji se odnosi na pretkapitalističko vrijeme, opisuju suvremeno stanje pri kojem su principi tradicionalnih zakona kapitalističkog vlasništva, koje je formulirao John Locke, dovedeni u pitanje. Bollier je naglasio na početku svog predavanja da ne prihvaća takvu podjelu jer zanemaruje kontinuitete u služenju zajedničkim dobrima. Tražeći početnu točku od koje možemo slijediti razvoj paradigme zajedničkih dobara, Bollier se vraća do ekologa Garretta Hardina i njegova članka iz 1968. The Tragedy of The Commons. Ljudi, u Hardinovoj analizi koja nastaje na pozadini nezapamćenog rasta populacije, nastupaju kao individualni agenti vođeni logikom maksimizacije vlastitog profita uslijed čega je iscrpljivanje ograničenih prirodnih resursa neumitno. Linija mišljenja koja pretpostavlja da ljudsko djelovanje usmjerava samo kratkoročni profit osporena je mnogo puta. Jedna od glavnih Bollierovih referenci u tom pregledu je Elinor Ostrom – nedavna dobitnica Nobelove nagrade za ekonomiju – čija je analiza u kapitalnom djelu Governing the Commons pokazala kako, suprotno vulgarnoj pretpostavci, upravljanje prirodnim izvorima od strane ljudi kojih ih rabe može biti uspješnije od upravljanja privatnih poduzeća. Čak i ako usporedbu vršimo unutar referentnog okvira koji katastrofalne efekte na okolinu naziva tržišnim eksternalijama poznavajući samo logiku rasta profita. Promjene u metaboličkom odnosu prirode i čovjeka koje se ubrzavaju, razlog zbog kojeg distinkcija common/commons ima smisla, značajno proširuju pojam zajedničkog dobra i očuđuju pravne regulacije koje legitimiraju privatno vlasništvo. Bilo koji od slučajeva tek spomenutih u Bollierovu predavanju dovoljan je za ilustraciju. Jedan od već klasičnih primjera vezanih za problematiku komodificiranja životnih oblika je slučaj OncoMouse. Njega je razložila Donna Haraway u knjizi Modest_Witness@Second_Millenium. Tvrtka DuPont je u svojim laboratorijima transplatirala ljudski gen koji uzrokuje tumor na miševima. Na taj način oni su predodređeni da razviju kancerogene tumore što ih čini pogodnim za onkološka istraživanja. DuPont prodaje pojedinačne miševe, ali također posjeduje prava za genetski kod nove vrste miša u cjelini što, naravno, usporava i otežava razvoj istraživanja. Privatno vlasništvo ne omogućuje upućenost u procese koji su koordinate demokracije i otvorenosti naše civilzacije.

Drugi veliki tematski blok u Bollierovu predavanju bio je posvećen životu u gradu kao još jednoj nestabilnoj točki na granici prirode i kulture. Promjena u svijesti ljudi mijenja prostor u kojem oni žive, a promjena prostora mijenja samu svijest ljudi. Taj poučak podsjeća na lucidno upozerenje Davida Harveyja iz članka Neoliberalizam i grad: “Svi  smo mi apsorbirali etos neoliberalizacije i kao posljedicu toga, odnosimo se jedni prema drugima na potpuno drugačiji način. Tu promjenu najspektakularnije vidimo na način na koji su se preobrazili gradovi u tom periodu.” Bollierovo predavanje pružilo je pregled niza grassroots pokreta od kojih su neki teorijski ojačani. Svakako treba spomenuti Nikosa Salingarosa kao jednog od najvažnijih proponenata P2P urbanizma. Jedan od ciljeva tog pokreta je ponovno preuzeti nadzor nad samim poimanjem zajedničkog prostora kao mjesta susreta. Kapital je getoizirao javni prostor u strogo kontroliranim prostorima trgovačkih centara svodeći čovjeka samo na funkciju potrošnje koja je osnovna operacija reprodukcije postojećeg sustava. Bollier je dojmljivo uputio na billboarde u kojima su kamere koje skupljaju podatke o potencijalnim kupcima ili aparate za sokove koji, prema senzornim podacima i projekcijama očekivanja, pripremaju personaliziranu mješavinu. Dan kada će nam se u megalopolisima direktno na očnu mrežnicu projicirati reklame, kao u Spielbergovom Specijalnom izvještaju, nije daleko. P2P urbanizam upozorava da javni prostor kao mjesto susreta koje omogućuje ljudsku interakciju biva oblikovan i oblikuje društvene vrijednosti koje dijelimo. Ne smije se prepustiti privatizaciji koju nameće centralno planiranje već treba, po uzoru na modele potekle iz softverske zajednice, podupirati samoorganizirane suradnje koje omogućuju stvaranje drugačijeg tipa javnog prostora ili, ako hoćete, drugačijeg tipa javnosti same.

Zanimljivo je kako je samoupravljanje u slučaju hrvatskog jezika izašlo iz socijalističkog žargona i reartikulirlo se, pod utjecajem prijevoda stranih ideja, u novom kontekstu. Otpor postojećem stanju često uzima Internet kao model. Mreža ima dvije zgodne karakteristike: izmiče logici identiteta jer su čvorovi međusobno različiti, a ipak povezani te podržava inkluzivnost jer se uvijek mogu dodat novi čvorovi i uspostaviti novi odnosi. Dva  se imena koje je Bollier naveo u panoramskom pregledu moraju spomenuti. Yochai Benkler, autor knjige The Wealth of Networks, ispituje načine na koji informacijska tehnologija omogućuje različite vrste suradnje koje mogu imati transformativne posljedice za ekonomiju i društvo dok Richard Stallman, začetnik GNU operativnog sustava i utemeljitelj licenci koje su omogućile da slobodni softver ostane slobodan, borbu protiv vlasništva nad kodom vidi kao paradigmu za socijalne i političko-ekonomske promjene. Samoorganizacija prkosi logici privatne akumulacije bogatstva i nudi modele koji, kako je Bollier pokazao na primjeru projekata iz različitih konteksta koji se nadahnjuju jedni drugima, mogu ponuditi alternativu korodiranoj ideji predstavničke demokracije. Njihovom razvoju najviše se protivi – što možemo vidjeti na primjerima razmjerno slabog sudjelovanja u korištenju slobodnog softvera ili aktivnijem sudjelovanju u proizvodnji zajedničkog prostora – ljudska inercija određena samim društvenim sustavom. Raznorodnost koju uključuje rasprava o zajedničkim dobrima, kako naglašava Bollier, podrazumijeva ambiciju da se ponudi rezonanca već postojećim samoorganizirajućim projektima nastalim odozdo. Radi se o razvoju jezičnih kompetencija, shvaćenim u najširem smislu, za izražavanje interesa onih koji su nezadovoljni postojećim stanjem.

Foto: Mirela Šavrljuga