Illouz upozorava da psihoterapijski jezik ne djeluje samo na razini intimnih veza, nego i politički: kolektivni i strukturni problemi prevode se u individualne psihološke poteškoće, čime se, prema Illouz i brojnim drugim teoretičarima, blokira mogućnost društvene promjene. Taj se pomak vidi i u suvremenim procedurama odabira partnera. Razvija se rafinirana kultura osobnosti i kompatibilnosti – hiperracionalni sustav procjene u kojem se odnosi mjere, uspoređuju i reduciraju na numeričke vrijednosti. Dating platforme funkcioniraju kao tržišta na kojima se bira “najbolja ponuda”, a naglasak na osobnim potrebama i autonomiji dodatno proizvodi hladnije, transakcijske odnose. 

Društvenost u petlji informacija

Kritika individualizma pritom ima dugu povijest. Richard Sennett upozoravao je na opasnost pretjeranog guranja intime u javni prostor, a suvremeni teoretičari nastavljaju na tu kritiku i ukazuju na raspad zajedničkog, javnog prostora i slabljenje osjećaja odgovornosti za druge. U tom kontekstu filozofkinja Jodi Dean govori o komunikativnom kapitalizmu – sustavu u kojem smo neprestano pozvani na komunikaciju, užitak i maksimalno samoostvarenje. Imperativ uživanja proizvodi nelagodu: osjećaj da ne živimo dovoljno intenzivno, da drugi uživaju više, bolje, uspješnije.

Pojavom društvenih mreža užitak se, kako Dean primjećuje, konstituira kao nešto “ukradeno”. Fantazija “što bismo mogli biti” da nismo zarobljeni u beskonačnom kolanju informacija postaje dio svakodnevnog samoprijekora: mogli smo čitati ozbiljne romane, gledati filmske klasike, saditi organsko povrće, biti bolji roditelji. No istodobno u tim mrežama i uživamo. Repetitivne interakcije, notifikacije, lajkovi i poruke proizvode dopaminske petlje: mozak oslobađa dopamin već u očekivanju nagrade. Beskonačno skrolanje, algoritamski feedovi i stalna dostupnost novih sadržaja održavaju stanje pobuđenosti, ali i anksioznosti, ovisnosti o potvrdi te emocionalnog sagorijevanja.

Dopamin, pritom, ne razlikuje pozitivne od negativnih ishoda – zato je i doomscrolling privlačan, iako nas iscrpljuje. Ogromna količina informacija koje kolaju dovodi u pitanje samu mogućnost značenja. Kako piše Tiziana Terranova, informacijska kultura označava stanje u kojem su smisleni doživljaji pod opsadom, potkopani proliferacijom znakova koji upućuju samo na obrasce učestalosti, ponavljanja i rezonancije. Afekt se proizvodi kroz repeticiju. 

Društvene mreže tako stvaraju osjećaj zajednice bez zajednice: cirkulaciju afekta bez stvarne povezanosti. Komunikacija postaje sama sebi svrhom – komentari, dijeljenja, linkovi i peticije proizvode male viškove užitka, ali njihovi efekti često izostaju. Istodobno, online komunikacija potiče deindividualizaciju i smanjenu empatiju: manjak socijalnih znakova, anonimnost i osjećaj zaštićenosti povećavaju sklonost nesporazumima i nasilju u komunikaciji. Kratak raspon pažnje suvremene publike pogoduje širenju afektivno snažnih poruka koje ostaju prisutne i onda kada su činjenice demantirane. Negativna strana dopaminskog mehanizma je i ovisnost o potvrdi, kontinuirano uspoređivanje s drugima, anksioznost kad ne dobijemo povratnu informaciju. 

Beskonačno sebstvo

Upravo u tom kontekstu – između tiranije intimnosti, komunikativnog kapitalizma i afektivnih mreža – postaje moguće čitati svijet predstave Wetware Jana Rozmana i njegovog autorskog tima, koja je krajem godine gostovala u ZPC-u. Iako Rozman ne spominje ove autor(ic)e kao svoje reference, smatram da su oni dobar uvod u konceptualne i atmosferske uvjete koji oblikuju kognitivno-afektivni univerzum ove predstave.

Rozman se, pak, u svom radu eksplicitno referira na južnokorejsko-njemačkog filozofa Byung-Chula Hana, osobito njegovu knjigu Psychopolitics: Neoliberalism and New Technologies of Power. Han u toj studiji kritički analizira sebstvo kao projekt – kao trajni zadatak samousavršavanja, optimizacije i performiranja vlastite vrijednosti. Ideja da se subjekt mora oblikovati, disciplinirati i nadograđivati, naravno, nije nova. Još u antičkim praksama etike sebstva oblikuje se snažna tradicija gdje se duša oblikuje prema ideji dobra (Platon), vrlina se uči i uvježbava (Aristotel) – ali taj je rad teleološki, relacijski (uvijek u odnosu na zajednicu) i ograničen (ne traži se beskonačno usavršavanje).

Kroz kasnije povijesne formacije, preko prosvjetiteljstva do kapitalizma, ideja oblikovanja sebstva ostaje prisutna, ali mijenja svoje naglaske. U suvremenom neoliberalnom kontekstu ona poprima osobito problematične obrise. Umjesto vanjske prisile, djeluje unutarnji imperativ: kompulzivan pritisak na uspjeh, pozitivnost i neprekidnu produktivnost. Za razliku od antičkih koncepcija, ovdje nema konačnog telosa – projekt sebstva postaje beskonačan; nema mjere, jer uvijek može bolje; naizgled nema vanjskog kriterija koji bi se doživljavao kao nametnut, jer subjekt preuzima evaluaciju na sebe, iako osjećaj prisile (na slobodu) ostaje; i nema pauze, jer rad na sebi ne prestaje.

Prezasićenost kao privilegij

No upravo na tom mjestu postaje nužno otvoriti još jedan sloj kritike, koji se u ovakvim dijagnozama suvremenog digitalnog života često previđa. Slika subjektiviteta koji je iscrpljen neprekidnim radom na sebi, preopterećen komunikacijom i zarobljen u afektivnim mrežama, duboko je normativna. Ona pretpostavlja tijelo koje može stalno biti prisutno, dostupno, responzivno; subjekt koji ima mogućnost izbora, kretanja, socijalne interakcije i povlačenja. Drugim riječima, pretpostavlja subjekt koji već posjeduje određeni stupanj društvene i tjelesne privilegije.

Iz perspektive studija invaliditeta, takva kritika društvenih mreža lako sklizne u oblik ableizma. Za mnoge osobe s invaliditetom – osobito one s ograničenom mobilnošću, kroničnim bolestima, neurodivergentne osobe ili one koje su strukturno isključene iz fizičkih prostora socijalizacije – digitalne platforme nisu samo izvor zamora, fragmentacije i lažne povezanosti. One su često ključni, ponekad i jedini prostor društvenog života, političke artikulacije, razmjene iskustava i izgradnje zajednice. Ono što se iz perspektive normativnog subjekta pojavljuje kao višak komunikacije, iz druge perspektive može značiti minimalni uvjet sudjelovanja.

U tom smislu, nostalgija za “sporijim”, “dubljim” ili “autentičnijim” oblicima odnosa – često prisutna u kritici digitalne kulture – nerijetko počiva na pretpostavci pristupa fizičkim prostorima, tijelima i vremenima koji nisu jednako dostupni svima. Kritika beskonačnog skrolanja, notifikacija i afektivne cirkulacije često zanemaruje činjenicu da je za neke subjekte upravo ta cirkulacija način preživljavanja u društvu koje im u analognom prostoru ne nudi jednake uvjete sudjelovanja.

To, naravno, ne znači da su društvene mreže neutralne ili emancipatorne po sebi. Naprotiv, one reproduciraju hijerarhije vidljivosti, normativne obrasce tijela, uspješnosti i “pozitivnosti”. No važno je uočiti da kritika psihopolitike i komunikativnog kapitalizma često govori iz pozicije subjekta koji može sebi priuštiti zasićenje, povlačenje ili prekid. Subjekt koji “pati od previše komunikacije” nije univerzalna figura, nego specifična društvena pozicija.

U tom svjetlu, slika svijeta koju ocrtavaju Illouz, Dean ili Han, pa onda i Rozman – koliko god bila precizna u dijagnosticiranju dominantnih tendencija – ne može se čitati kao opća. Ona isključuje iskustva onih za koje je rad na sebi uvijek već kompromitiran, samopromocija važna strategija vidljivosti i borbe za društvena prava, a ne (samo) “narcistički” višak. 

Pitanje nije jesu li društvene mreže iscrpljujuće, normativne i eksploatacijske – to nesumnjivo jesu – nego za koga, pod kojim uvjetima i uz koje alternative. Kritika koja zanemaruje tu diferencijaciju riskira da proizvede još jednu univerzalnu sliku stvarnosti, još jednu verziju “realistične” reprezentacije obiteljske drame – na djelu je ista nadređena dramaturgija: ovako izgleda naš svijet. Unatoč fragmentarnoj dramaturgiji, izvedba proizvodi začudno doslovan, performativno slab komentar svijeta. Pritom se moj prigovor ne odnosi na izvedbene vještine Jana Rozmana. Riječ je o vrlo simpatičnom autoru i izvođaču: pažljivo zbunjenom, vješto nelagodnom, precizno “zakočenom” i “izvan kontrole” točno onoliko koliko treba.

Plošnost doslovnosti

Trenutak u kojem Rozmanovu projekciju prekida YouTube reklama gotovo je savršeno podudaran s iskustvom iz svakodnevice: s nastavom u kojoj video iznenada prekine oglas ili studentskom prezentacijom koju, posve neovisno o sadržaju, kolonizira reklama za novi mobitel ili pastu za zube. Ta situacija nije kao prekid izvedbe, nego kao njezin najrealističniji nastavak. Kazališni prostor tu potvrđuje kontinuitet s ekranima koje već neprestano gledamo.

Slično funkcionira i trenutak u kojem Rozman, u okviru svog stand-up nastupa, poziva publiku da ga zaprati na Instagramu. Poslušno uzimam mobitel i to činim. On zahvaljuje. Nastaje kratka prešutna razmjena koja počiva na obostranoj ironiji: on svjesno moli za pažnju i povećanje sljedbenika kao dio izvedbe, pritom je nježno kritičan oko vlastite potrebe za umjetničkom “slavom”, ja znam da sudjelujem u tom zazivu, oboje znamo da je taj čin istodobno cringe, nelagodan, ne baš duhovit, suvremenom korisniku mreža potpuno transparentan, ali i strateški. Nema prevare, nema iluzije – samo glatko slaganje slojeva.

Pitam se zašto scenska izvedba ovdje bira biti toliko nalik iskustvu koje već imamo. Taj poziv ne proizvodi ni nelagodu ni iznenađenje; on ne mijenja ritam pažnje, ne usporava, ne zgušnjava situaciju. Naprotiv, izvedba se bez otpora nastavlja u istom registru u kojem inače živimo: između svijesti, ironije i pristajanja.

Wetware tematizira digitalnu kulturu kao stanje u kojem smo već potpuno udomaćeni. No cijena te točnosti jest gubitak razlike između mogućnosti scenske situacije i strukture feeda, ali i određeno splošnjavanje online prostora. Umjesto da izloži, pojača ili deformira taj režim pažnje, predstava ga vrlo vjerno replicira. Gledatelj ne mora ništa promijeniti u načinu na koji gleda, reagira ili se odnosi prema onome što vidi – dovoljno je nastaviti biti ono što već jest. To funkcionira do te razine da mogu prestati gledati predstavu, i zapravo, neću ništa propustiti – mogu se ponovo uključiti u bilo kojem trenutku jer je on vrlo nalik onom prethodnom i sljedećem. 

Susprezanje mogućnosti relacije

Upravo taj nedostatak razlike omogućuje povratak pitanju koje sam otvorila u uvodu. U trostrukoj kritici psihoterapijskog diskursa, tržišta i digitalnih mreža često se događa pojednostavljenje: složene relacijske dinamike svode se na ideologiju autonomnog sebstva, kao da je suvremeni subjekt primarno individualiziran, samorefleksivan i izoliran. Takva slika implicitno uspostavlja binarnu opoziciju – ili ja ili drugi, ili autonomija ili odnos – no upravo je ta opozicija reduktivna. 

Osobnost je relacijski fenomen: nešto što nastaje između, u povijesti odnosa, u dinamici vezivanja, moći, ovisnosti i gubitka. Ideja “rada na sebi“ nije projekt optimizacije, nego pokušaj da se postane sposobnijim za odnos – s drugima i sa sobom – bez iluzije potpune autonomije. Problem, stoga, leži u tome kako se gradnja sebstva i odnosa razvija unutar tržišnih i digitalnih logika. U tim se okvirima iz odnosa sustavno uklanja ono što je u njima najotpornije na kvantifikaciju: prisutnost drugoga, nepredvidivost, etička obaveza, vrijeme koje se ne može ubrzati. Relacija se zamjenjuje povratnom informacijom, prisutnost dostupnošću, a etička obaveza ugodom prepoznavanja.

Upravo u tom pomaku – od odnosa prema njegovoj simulaciji – leži i estetska-politička granica Wetwarea: predstava precizno reproducira iskustvo korozivne udomaćenosti u digitalnom režimu, ali rijetko uspijeva otvoriti prostor u kojem bi se relacija pojavila kao nešto drugo, a ne već poznati obrazac njenog izostanka.

Rozman se zadržava u primjereno nelagodnoj (samo)svijesti. Međutim, mislim da je važno što izvedbeni format koji stavlja publiku i izvođača u vremenski kontrolirani odnos još može učiniti s iskustvom koje nam je već do kraja poznato. Inače scena postaje još jedno mjesto na kojem se potvrđuje naša navika.