Tema susreta bit će tekstovi o revolucionarnoj umjetnosti, umjetnosti u revoluciji i ulozi umjetnosti u oblikovanju društva, koje će sudionici_e prethodno dobiti mailom. Kružok je zamišljen kao prilika za diskusiju, ali i dijeljenje osobnih dojmova na temelju pročitanog.

Dio tekstova je na engleskom jeziku, a prijave za kružok vrše se preko online obrasca.

Program su osmislile Marina Mlakar, Lucija Radenić i Lana Udovičić, a više detalja potražite ovdje.

Kolektivna trauma nastala u europskoj memoriji nakon II. svjetskog rata, rezultira je podizanjem nebrojenih spomenika diljem cijele Europe u spomen na događaje i bitke te na civilne i vojne žrtve. U razdoblju od skoro 45 godina, kako na području onoga što je u poslijeratnoj podjeli Europe naziva Zapadnim blokom, tako i na području Istočnog bloka i (nesvrstane) Jugoslavije, podizana su brojna spomen-obilježja. Za razliku od dominantnog mišljenja kako su spomen-obilježja podizana na području Istočnog bloka i Jugoslavije rađeni isključivo u duhu soc-realizma te da su podizani po nalogu države, oni se pokazuju kao tipološki i stilski heterogen skup, a podizale su ih jednako i država i lokalna zajednica. 

Padom komunizma i uvođenjem tržišne ekonomije i višestranačja, dolazi do bitnih promjena kako na institucionalno-pravnoj razini, tako i na onoj simboličnoj. Unutar pravnog okvira mijenja se funkcioniranje institucija i državnih službi postsocijalističkih država te zakonska regulativa, dok na simboličkoj razini dolazi do odbacivanja nositelja simboličkog kapitala bivšeg sustava.

Uzimajući u obzir opseg ove baštine, ulaganje u ponovno otkrivanje, očuvanje i konzervatorski tretman spomen-obilježja zahtijeva velika financijska sredstva. No prije nego se postavi pitanje financiranja, nužno se pitati: treba li se ta osporena baština restaurirati i za koga to činiti? Na koje je načine promjena političke paradigme ove spomenike učinila nepoželjnima u novonastalim postsocijalističkim državama? Jesu li procesi nijekanja i potiskivanja doprinijeli poništenju izvorno upisanog ideološkog naboja tih namjernih spomenika? Ako jesu, možemo li i smijemo li ih danas tretirati isključivo kao nositelje estetskih vrijednosti, čak i kada su očuvani kao fragmenti? Mogu li se ovi spomenici kao relikti jedne zanjekane prošlosti početi promišljati kao dio turističke industrije? Mogu li se i trebaju li se oštećeni ili razoreni spomenici vratiti u stanje izvorne cjelovitosti ili je u konzervatorskom tretiranju potrebno komemorirati i razdoblje nijekanja, potiskivanja i oštećivanja? Kakva je uloga baštinskih zajednica u odnosu na preživljavanje i oživljavanje te baštine?

Na konferenciji bit će predstavljeno 23 predavanja istraživača s područja Europe i SAD-a.  Službeni jezik konferencije je engleski.

Konferenciju organizira udruga SF:ius – Socijalni rub: zanimljive neispričane priče iz Zagreba u suradnji s ICOMOS-om Hrvatska. Konferencija se održava u sklopu međunarodnog programa (NE)PRIMJERENI SPOMENICI. Detaljan program konferencije potražite ovdje.

Izuzetno poštujem sposobnost Boruta Šeparovića i njegovih partnera na projektu, asistentice režije Nataše Mihoci, dramaturga Marka Kostanića, izvođača Ratka Ivekovića, Svebora Kamenskog Baćuna, Siniše Kovača, Nikole Nedića, Sare Renar i Darija Stajčića da novim projektom Budućnost je sada kazališnim sredstvima re-kreiraju osjećaj urgentnosti trenutka u kojem živimo. Toj urgentnost, žurbi, nestrpljivosti, bijesu, očaju, ali i žestokom humoru izvrsno odgovara tekst iskorišten kao predložak za Budućnost je sada, u kombinaciji s tekstovima samih izvođača. Radi se o Fassbinderovoj drami Anarhija u Bavarskoj, anti-teatarskom komadu u brehtovskoj tradiciji, koji naglasak ne stavlja na psihologizaciju, već kreira tipove, funkcije, žanrove, što je jasno već i iz imena likova: Novo Kazalište, Ubojica Djece, Stara Romantična Ljubav Ženska, buržoaska obitelj Legalni Sat i slično. Plošnost “likova” i njihovo parolaštvo u izvedbi se vrlo primjereno pretvara u mehaničnost, svježinu nespretnosti i nelagodu koju izaziva preglumljavanje, deklamacija i povremena ukočenost izvođača. Takve strategije izvedbe nose poseban dramski naboj koji se aktivira uz temu budućnosti Hrvatske, a Šeparović je majstor u toj mobilizaciji energije. Performativna nestrpljivost ne ostvaruje se kakvim nijansiranjima u analizi karaktera, već ona najviše živi kroz tu svoju namjernu performativnu nesofisticiranost i provokaciju.  

[Ipak, kad sam već spomenula provokaciju, bitno je pritom naglasiti da kad jedan od izvođača nazove svoju djevojku, koju imenuje njenim pravim imenom i prezimenom (u skladu s dokumentarizmom na kojem inzistiraju Šeparović i njegovi suradnici), kurvetinom zato što ga je ostavila, u kontekstu današnje Hrvatske, nije nimalo provokativno, nego dosadno, jutarnjolistovski i zlostavljački. A progresivno bi, recimo, bilo kad bi se zvanje žena kurvetinama (bilo kojih žena, u bilo kojoj situaciji) konačno prokazalo kao mizogini govor mržnje, što i jest.]

Danas puno predstava koketira s političnošću, posipajući je kao čokoladne mrvice po sladoledu, sve spominjući konkretne osobe, premijere u zatvoru, afere ove ili one, pokoju sjevernoafričku zemlju i njenu revoluciju, ali istovremeno proizvodeći osjećaj kao da je sve to neka prolazna neugoda poput preljutog jela, uboda komarca na nezgodnom mjestu ili kičaste boje fasade, praveći se da su pitanja koja nas zaista određuju ona osobna ili obiteljska. Predstava Budućnost je sada, pak, predstavlja osvježenje u svojoj apsolutnoj posvećenosti političkom, te i ideji da je voda došla do grla. Na Šeparovićevim se predstavama konačno ne moraš osjećati pretjerano senzibilnim zato što misliš da je kapitalistička eksploatacija nešto čemu treba stati na kraj. 

Vjerojatno je taj doživljaj urgentnosti povezan i s osebujnim pristupom procesu rada na projektu, koji je ovaj put uključivao serije diskusija s odabranih 25 sudionika projekta – volontera, od kojih je na kraju ostalo šestero izvođača. Pripreme za projekt su se tako sastojale od razgovora o političkoj teoriji i praksi, i tek znatno kasnije, od proba da se projekt uobliči u svoju izvedbenu verziju. Velik dio teksta predstave pisali su sami izvođači, zajednički, te su apsolutnom većinom birali koje rečenice idu, a koje ostaju. Kombiniranje njihovih tekstova s Fassbinderovom dramom vrlo je uspješno, jer su tonovi tekstova kompatibilni, i kompatibilno nabrijani. Posebno bih izdvojila monolog o društvenoj igri Monopoly, koji je istovremeno i potresan, i duhovit, i simpatično didaktičan. Taj tip rada sasvim sigurno kreira posvećenost idejama kojima se projekt bavi, a ne samoj izvedbenoj situaciji odnosno predstavi. 

Utoliko je i bolnije, osobito u kontekstu javnog angažmana kreativnog tima predstave, od kojih se barem neki vrlo aktivno i vrlo posvećeno bore protiv kapitalističke eksploatacije, gledati kako si ovom predstavom pucaju u nogu. Jer, ovaj projekt, koji je trebao biti mokri san svakog ljevičara, zapravo izgleda kao afirmacija ideja kojima desničar, ili, još gore, lijevi liberal, “iskonski neprijatelj svakog borca protiv sistemskog ugnjetavanja čovjeka po čovjeku”, plaši malu djecu pričama o komunizmu. Kad ostaneš bez svog privatnog vlasništva, bez svog ljubljenog autića, u novom ćeš društvu kao ekstra bonus dobiti još i silovanje. Jer, naime, strah od silovanja uopće nije posljedica patrijarhalnog društva, već buržoaska paranoja frigidnih baba kojima je seks nešto prljavo. A ako zaista razmišljaš o tome kakav bi svijet bio bez kapitalizma, mora da si naivan i blentav poput Ivana Pernara, koji je osim po svom javnom djelovanju na organiziranju facebook prosvjeda i sposobnosti da okuplja masu nezadovoljnika opće prakse koji se bune “protiv politike”, poznat i kao autor knjige Kako je nastao novac, u kojoj se govori o idiličnom svijetu sretnih ljudi koji razmjenjuju vino za ovčetinu, ribu za mljevene žitarice, ali onda dođu zli bankari i sve upropaste. I zato se čini da se u predstavi neprestano izmjenjuju banalni elementi s načelno elitističnim stavom (iako se projekt stalno poigrava s tim diskursom opće mobilizacije oko važnih ideja) koji kao da prijeti: ako ne razumiješ sofisticirane tokove novca i kompleksne ekonomske teorije, ne možeš ni odgovorno željeti kakvu društvenu promjenu, jer će cijela stvar završiti u silovanju devetogodišnjih djevojčica i u masovnim orgijama po cesti. 

Na ove bi se prigovore moglo reći da namjerno zatvaraju oči pred kompleksnošću predstave, da je Fassbinder satira, da izvođači sa slikama budućnosti u kojoj se svi seksaju sa svima po cesti zapravo parodiraju buržoasku nemogućnost zamišljanja drugog svijeta i slično, da tu još postoji puno slojeva, i da su svi pod znakovima navodnika. Ali bojim se da ti slojevi kompleksnosti ne komuniciraju najbolje, jer ih mogu nafantazirati isključivo iz biografija autora predstave, ne i iz izvedbene situacije. 

Međutim, ono što je osobito bolno u predstavi, i iznimno neugodno za gledanje, tretman je “bivših drugarica”. Zadnjih pet osoba koje su izašle iz projekta, a koje su, gle čuda, sve žene, javno se ismijavaju, uz navođenje njihovih imena i prezimena, te njihovih fotografija. Njihove se biografije posprdno prepričavaju, prokazuje ih se kao djecu bogatih roditelja, koje iz dosade i obijesti upisuju fakultete koje ne završavaju, a ako su ih pak završili, onda su “probitačni, kompetitivni i poduzetni”, što ih razotkriva kao kapitaliste. Cijeli vas proces dovodi u napast da i vi malo krenete roštati po biografijama onih koji su ostali u projektu, i da vidite kakvi bi kosturi tu mogli ispadati iz ormara, ohrabrujući time generalnu klimu individualnih predbacivanja i nafantaziranih genealogija u stilu Denisa Kuljiša. A prokazivanje njihova “rada na crno” zaista opasno nalikuje promoviranju ideja poput onih o društvenom benefitu dresiranja, primjerice, djece da cinkaju svoje roditelje i njihovu kontrarevolucionarnu djelatnost za opće dobro, ili kakvih kampanja “Prijavi svog susjeda zbog utaje poreza”, osobito ako mu se zapravo svetiš za nešto drugo. 

Nije mi jasno kako netko tko je u stanju napisati ovako nešto: “Osim toga, naši nezaposleni sugrađani suočeni su s javnim prokazivanjem da su sami krivi za situaciju u kojoj se nalaze zbog svog svoje lijenosti, pasivnosti i nerada, što im često onemogućava da budu ravnopravni članovi društva” ujedno ne vidi da je ljude s kojima je radio podvrgnuo javnom linču zato jer su u nekom trenutku odlučili otići iz projekta u kojem su volontirali. Postoji razlika između razotkrivanja kontradikcija u stavovima i ponašanju nekog tko je na poziciji moći uspoređujući njegove javne izjave s njegovim djelovanjem, i prokazivanja studentice koja je prvo pristala biti gola u projektu, pa se predomislila. Pokazivanje njenih golih fotografija graniči sa zlostavljanjem, čak i ako je ona sama dala pristanak na to (u što sumnjam). Jer ako ti netko kaže, u redu je da mi zvekneš šamarčinu, to te i dalje, bojim se, ne oslobađa odgovornosti u slučaju da ta osoba završi na hitnoj službi. Postoji nešto bizarno osvetoljubivo u Budućnost je sada: izdali ste nas, otišli ste iz projekta, sad ćemo vam vratiti. A ono što je najgore, jest što nam se ta osvetoljubivost prodaje kao odgovorno i savjesno postupanje vrijednih i posvećenih ljudi koji se bore za bolje društvo. Također, braniti se tvrdnjama da su te žene pri ulasku u projekt potpisale ugovor po kojima se sve što kažu može upotrijebiti u predstavi zvuči doslovno kao kapitalističko uvaljivanje ugovora koji je izrazito nepovoljan za jednu stranu, i iz kojeg se više ne može izaći, dakle zvuči kao legalnost bez legitimiteta, odnosno formalizam bez pravednosti. Moguće da je ovdje riječ o nekom pokušaju educiranja o tome kako zapravo funkcionira kapitalistički sistem, ali on je otprilike uspješan (a i logičan) kao i kad učitelj šibom prebije učenika, jer je vidio da se ovaj mlati po hodniku za vrijeme velikog odmora. 

Na ovoj se točki poštovanje koje sam osjećala prema kazališnom rekreiranju urgentnosti bavljenja ovim temama gotovo sasvim istopilo, ali se samo učvrstilo uvjerenje u opravdanost ovih riječi, iz citatnog “online” projekta Marije Cetinić (čiji je dio objavljen i u dvobroju 58-59 časopisa Frakcija pod naslovom Letters to —: On the Construction and Sharing of Effective Means): 

“Dragi, draga —.
dokle će god muškarci odbijati uzimati feminističku kritiku ozbiljno, nastavit će reproducirati patrijarhalne društvene odnose koje su internalizirali, koji su ih učinili kakvi jesu, koje odbijaju priznati, a od kojih nesumnjivo profitiraju – u znanstvenoj, političkoj, i filozofskoj praksi kao i u takozvanoj “osobnoj” praksi njihovih takozvanih privatnih života. A filozofi će nastaviti ubijati svoje žene. 

S ljubavlju,”

Na povratku kući s jedne od predstava (gledala sam ih dvije), prijateljica me pitala bih li smatrala jednako problematičnim da se nije radilo o stvarnim imenima žena, nego o fotografijama pokupljenim s interneta kombiniranim s izmišljenim imenima. Međutim, u svakoj se verziji te scene radi o namjernoj dramaturškoj odluci da se u tkivo predstave ubaci moment u kojem pet žena napušta revolucionarno društvo jer su lažljive konformistice koje nisu svjesne njegove važnosti. A to nije tipizacija koja služi eksperimentalnoj (anti-)kazališnoj svrsi već destruktivna perpetuacija mizoginije. Čak štoviše, ne bi bilo puno drugačije ni da se radi o petorici muškaraca, jer bi i dalje ostao problem s tim prokazivanjem “izdajnika”, i s tom neskrivenom strašću s kojom se to prokazivanje radi.

Prezir prema ozbiljnom hvatanju u koštac s tim tipom prigovora pod kakvim “opravdanjem” da takve stvari nisu bitne, jer se borimo za opću stvar, bojim se da neće proći, jer neugodno podsjeća i na recentni slučaj u Britanskoj socijalističkoj radničkoj stranci čije je vodstvo pokušavalo zataškati seksualno zlostavljanje s argumentacijom da je feminizam buržoaski i separatistički, te da politike identiteta razaraju organizaciju iznutra.

Nakon stotinjak godina, knjiga Podzemna Rusija – revolucionarni profili i kratke priče iz života autora Sergeja Stepnjaka doživjela je novo, potpunije izdanje. Ova knjiga danas predstavlja važan doprinos povijesti anarhizma i nihilizma u 19. stoljeću te služi kao temeljna literatura za sve one koji žele nadopuniti svoje znanje o ruskim predrevolucionarnim pokretima.   

Sergej Mihajlovič Stepnjak-Kravčinskij bio je ruski nihilist koji je 1878. izvršio atentat na šefa policije. Nakon toga, odlazi u egzil u Ujedinjeno Kraljevstvo gdje osniva Društvo prijatelja ruske slobode. Svoj život posvetio je pisanju, predavanju i propagiranju ideja slobodarskih pokreta. Uz knjigu Podzemna Rusija, Stepnjak je napisao brojne druge tekstove o životu i djelovanju revolucionara, od kojih je svakako najpoznatija Nihilistkinja: Istinita priča o Olgi Ljubatovič, koju je u srpskom prijevodu izdao Centar za libertetske studije.  

Knjiga Podzemna Rusija, na Stepnjaku svojstven način, opisuje uzbudljive situacije iz života mladih ruskih revolucionara te iz prve ruke analizira sve slojeve predrevolucionarnog društva Carske Rusije. Knjigu možete nabaviti kroz distribuciju nakladničke kuće Što čitaš?, preko njihovog web shopa ili u postoru knjižare u zagrebačkoj Gundulićevoj ulici.  

Izvor: Što čitaš?