Restartova Škola dokumentarnog filma zasnovana je na ideji da je filmski medij danas dostupan svima i da se svatko može izraziti jezikom filma. Iz godine u godinu uči svoje polaznice i polaznike osnovnim i naprednim vještinama potrebnima za snimanje vlastitog dokumentarnog filma te se pokazala kao važan poligon za stasanje novih filmskih autora.

Ove godine program je održan u trajanju od listopada 2025. do travnja 2026. Rezultat su autorski filmovi koje su polaznici i polaznice snimili uz mentorstvo Hrvoslave Brkušić, Katerine Dude, Đure Gavrana, Eve Kraljević, Bojana Mrđenovića, Filipa Peruzovića, Dinke Radonić i Olivera Sertića. 

Program uključuje projekcije filmova: Uputstvo za korištenje stana Antee Divić, Nerazgradivo Ivana Dovranića, Gume na kotačima Leona Keglevića, Eksponacija Mie Jukić, Tisuće metara, stotine sati Ive Kunac, Odmah se vraćam Mariane Lopez Bodart, Idemo van? Doriana Milovića, I Severina mi ide na… Nine Rac, RE: kasnim Dine Uglešić i Petlja Teodore Vulović.

Ulaz na program je besplatan.

Ova filmska priča predstavlja uspon, pad i povratak brazilskog lidera donoseći kroniku njegova putovanja do pobjede na predsjedničkim izborima 2022. nakon 19 mjeseci u zatvoru. “Bivši metalac, član radničkog sindikalnog pokreta i jedan od ključnih aktera u borbi protiv vojne diktature u Brazilu, Lula se vratio na vlast u siječnju 2023. godine pobijedivši kontroverznog Bolsonara”, a Stone u filmu “otkriva unutarnju priču ‘Operacije Autopraonica’ s hakerom i novinarom Snowden Filesa čije je izvještavanje dovelo do Lulina oslobađanja iz zatvora”, istaknuto je u najavi.

Nakon premijere u srijedu održat će se razgovor u kojem sudjeluju nekadašnji hrvatski veleposlanik u Portugalu i diplomat u Brazilu Želimir Brala, povjesničar Tvrtko Jakovina i vanjskopolitička analitičarka Mirjana Rakić, uz moderaciju novinara Domagoja Novokmeta.

Osim na dan premijere, film se u Dokukinu KIC može pogledati 22., 27. i 28. ožujka.

Više detalja pronađite ovdje.

Povodom završetka ovogodišnjeg ciklusa, u petak, 20. veljače, u prostoru Društva arhitekata Zagreb i Udruženja hrvatskih arhitekata (Trg bana Josipa Jelačića 3/1), po prvi će se put održati javni program i dodjela diploma polaznicima_ama. 

Program započinje u 19 sati razgovorom s polaznicima_ama Kulturpunktove novinarske školice, koji će podijeliti svoja iskustva sudjelovanja u programu, mentorskog procesa i rada na tekstovima. Razgovor moderira jedna od mentorica programa, novinarka Barbara Matejčić. 

Uz razgovor s polaznicima, program uključuje i predstavljanje drugih obrazovnih programa u kulturi, koji kroz različite formate pružaju prostor za profesionalni razvoj i rad u području umjetnosti i medija. Edukacije Aplauz ne plaća stanarinu i Političku školu za umjetnike predstavit će Ana Kutleša iz BLOK-a, o Restartovoj Školi dokumentarnog filma govorit će Branka Šamija, a Radionicu filmske kritike i analize Kinokluba Zagreb predstavit će Višnja Pentić.

Program je otvoren svima zainteresiranima za neformalne kulturno-umjetničke programe koji razmišljaju o prijavi ili iz prve ruke žele doznati više o načinu rada i iskustvima polaznika. Nakon službenog dijela predviđeno je neformalno druženje i prilika za razgovor s mentorima i predstavnicima programa.

Edukacijski program Kulturpunktova novinarska školica Kurziv provodi uz potporu Grada Zagreba i Zaklade “Kultura nova”. 

Priča o Siljanu prati odnos Nikole, makedonskog poljoprivrednika koji se suočava sa stvarnošću novih vladinih politika, zbog kojih ne može prodati svoje proizvode ni zemlju i ranjene rode koju pronalazi na odlagalištu otpada. U filmu, Nikola funkcionira kao simbol otpora ruralne zajednice čija se svakodnevica, kako stoji u najavnom tekstu, “pretvara u tihu borbu protiv političkog sustava zapostavljanja, institucionalne nebrige i postupnog uništavanja prirodnih resursa.”

U četvrtak, 29. siječnja, film se prikazuje u sklopu mikro-kina MaMa (Preradovićeva 18). Priča o Siljanu, premijerno je prikazana u okviru Human Rights Film Festivala, a tim povodom Izabela Šegedin pisala je kritiku filma iz koje možete doznati više o svijetu “u kojem skladan suživot čovjeka, zajednice i prirode nije unaprijed označen kao utopijski ili nerealističan, već je zamišljen kao moguć i ostvariv”.

U petak, 30. siječnja i u nedjelju, 1. veljače film se prikazuje u Dokukinu KIC u okviru Restartove distribucije, a osim toga, film se može pogledati u Kinoteci, 30. siječnja.

Nužno je da kandidati imaju najmanje 2 godine radnog iskustva na sličnim poslovima, poznaju osnove funkcioniranja filmske i video produkcije, formata, av sustava i sl. te MS Windows, MAC OS, LINUX, Adobe paketa i osnovnih programa za komprimiranje i titlanje. Također potrebno je poznavanje codeca, audio i video formata, razumijevanje osnova filmske, analogne i digitalne video i audio opreme i medija te poznavanje engleskog jezika u govoru i pismu.

Posao voditelja_ice tehnike podrazumijeva:

• nadzor i koordinaciju cijelog tehničkog sektora u Restartu
• instalaciju, konfiguraciju i održavanje uredske IT opreme
• vođenje brige o opremi i materijalima, evaluaciju i servis opreme, organizaciju backup-a AV materijala i vođenje digitalne arhive
• osiguravanje operativnog stanja montaža i rasporeda projekata u montaži
• koordinaciju projekata, suradnika i studija za postprodukciju
• importiranje/konvertiranje/digitalizaciju materijala za montažu
• export finalnih mastera za postprodukciju, izradu izlaznih kopija za kino prikazivanja u DCP i drugim formatima, TV, web distribuciju i festivalsku distribuciju

Prijava mora sadržavati životopis s osnovnim informacijama o kandidatu s taksativno navedenim radnm iskustvom, obrazovanjem, osnovnim vještinama i sposobnostima (max. 4 kartice) te motivacijsko pismo za prijavu na posao (max. 2 kartice). Prijave se podnose na restart@restarted.hr.

Puni tekst natječaja pronađite ovdje.

Rok za prijavu je 22. prosinca.

Program traje od 4. do 7. listopada u Dokukinu KIC, a uključuje projekcije šest avangardnih filmskih eseja koje je Mulvey režirala zajedno s bivšim suprugom, filmologom i redateljem Peterom Wollenom. U sklopu programa predstavit će se hrvatsko izdanje najnovije knjige Laure Mulvey Paslike: O kinematografiji, ženama i mijenama (2025.) u prijevodu filmske kritičarke i kustosice Dine Pokrajac. Ova zbirka eseja istražuje moć i užitak pokretnih slika te radikalne filmske strategije kojima žene režiraju filmove o ženama.

Među projekcijama nalaze se razigrani filozofski filmovi Pentezileja: Kraljica Amazonki (1974.) i Sfingine zagonetke (1977.) koji kao polazište uzimaju figure prijeteće ženstvenosti iz grčke mitologije. Ove figure u filmu egzistiraju na margini, izvan ili prije patrijarhalnog poretka, dok kratki dokumentarci Amy! (1979.) i Frida Kahlo & Tina Modotti (1983.) istražuju stvarne povijesne ličnosti i njihovu medijsku reprezentaciju. Gotički triler Zločesta sestra (1983.) propituje povezanost između kompleksnosti ženskog iskustva, obiteljske traume i psihoze, dok Kristalno gledanje (1982.) gradi znanstveno-fantastični portret Londona u doba tačerizma i istražuje odnos između utopije i fikcije.

Povodom gostovanja Laure Mulvey u Zagrebu Subversive Festival uručit će joj nagradu za životno djelo The Wild Dreamer za njen jedinstven i subverzivan doprinos filmskoj teoriji i praksi.

Više detalja o programu pročitajte ovdje.

Natjecateljski program donosi širok raspon osobnih i društveno angažiranih priča: od lirskog portreta zabačenog otoka u filmu (PS) Aleša Suka i veterinarske etičke dileme u dugometražnom debiju Sunčice Ane Veldić O mačkama i ljudima, do obiteljskih i intergeneracijskih slojeva u filmovima Lekcije mog tate Dalije Dozet, Požari Bele Bračko Milešević i Godina prođe, dan nikako Renate Lučić. Intimne vizure prelamaju se i kroz film Kad vrtim film Ines Jokoš te Moja prijateljica Sely Maje Alibegović, dok su društveno-političke borbe u središtu novih radova Nebojše Slijepčevića (Crveni tobogan) i Ivana Ramljaka (Mirotvorac). 

O višegodišnjem profiliranju Liburnia film festivala, međugeneracijskim i regionalnim suradnjama te hvatanjem u koštac s problemima dokumentarnog sektora i vizijama njegova napretka razgovaramo s Oliverom Sertićem, selektorom festivala i osnivačem produkcijske kuće Restart.

Ovogodišnji natjecateljski program LFF-a donosi čak šest premijernih naslova. Koliko vam je u selekciji važno da festival publici ponudi naslove koji tek kreću u svoj život, i kako to oblikuje njegov profil?

Mi nismo nužno premijerni festival jer želimo prikazati najbolje lanjske filmove i bilo bi nam glupo “blokirati” filmove, ako su završeni u početku godine i imaju, npr. šanse igrati na ZagrebDoxu. Za filmove je važno da se gledaju, posebno jer život filma ne traje posebno dugo. Ipak, ako je film već imao veliku kino distribuciju ili je prikazan na televiziji, pa ga je stanovit broj publike već mogao vidjeti, a proizvedeni su neki svježi kvalitetni naslovi, ipak se radije odlučujem dati šansu njima. Svake godine to ovisi o recentnoj produkciji. Ove godine je stvarno kvalitativno dobra, nagodinu možda neće biti.

Što se tiče premijera, naravno, volimo ih imati i strašno nam je drago kada nam redatelji i producenti daju povjerenje da upravo iz Opatije krenu na svoj festivalski put. To donosi i svojevrsni prestige festivalu, a mediji rado obraćaju pažnju na autore_ice o kojima se još nije pisalo. To nam sve naravno pomaže u promociji. Mi to povjerenje nastojimo opravdati dodatnom promocijom takvih filmova, ukazivanjem medijima na premijerne hrvatske projekcije i dobrom reprezentacijom na LFF-u. U zadnjih desetak godina, uvijek imamo između 30 i 40 posto premijera, što je za jedan nezagrebački festival dosta dobra brojka. 

Liburnia Film Festival poznat je po tome da daje prostor mladim autorima_cama, posebice studentima_cama, ali ih istovremeno stavlja rame uz rame s etabliranim redateljima. Kako vidite tu dinamiku između novih glasova i već afirmiranih autora i što ona donosi publici, a što samoj filmskoj sceni?

Liburnia Film Festival je mjesto susreta. Otkad nam dolazi velika većina autora, to je super prilika da se kod nas druže, razmjenjuju mišljenja i pitaju pitanja. Publika nerijetko pristupa autoru da ga nešto pita odmah nakon projekcije, pa se tu razviju zanimljive konverzacije, a imaju prilike susresti ih i na programu Piće s autorima sljedećeg dana. Ove godine je to na terasi Palme hotela Bristol.

Mladi filmaši imaju priliku sresti ove iskusnije. Dolaze tu i producenti, snimatelji i montažeri pa kod nas počnu prvi razgovori koji se kasnije prometnu u zajednički projekt. Važno mi je reći da bez obzira na iskustvo i javnu prepoznatljivost, filmovi mladih autora znaju biti izuzetno kvalitetni i zanimljivi, a često i pokupe nagrade. Publika tu naravno najviše profitira, jer może pogledati godišnji presjek hrvatske dokumentaristike, a nerijetko, kao i mi prate razvoj pojedinih mladih filmaša koji su napravili svoje prve filmove. 

U programu je prisutna i snažna regionalna komponenta kroz sekciju Regionale, ali i suradnju s Beldocsom. Kako se kroz takve programe gradi šira mreža dokumentarističke scene, i što oni znače za autore koji često dolaze izvan glavnih produkcijskih centara?

Regionale smo pokrenuli prije nekoliko godina kad je samo iz Istarske i Primorsko-goranske županije stiglo oko 20 prijava, a nažalost nisu svi mogli u konkurenciju. Zbog mjesta održavanja, naravno, važno nam je podržati lokalne (u ovom slučaju, regionalne filmaše), a posebno jer je produkcijski nukleus još uvijek čvrsto vezan za Zagreb. Zbog toga me izuzetno veseli kada dobijemo priliku pokazati i filmove koji dolaze izvan tog zagrebačkog kruga. Najviše obrazovnih institucija i inicijativa koje se bave dokumentarcima, pa i produkcijskih kuća je i dalje u Zagrebu, u Rijeci se radi sve više, pa i u Puli. Voljeli bi da se i u Slavoniji, sjevernoj Hrvatskoj i drugim gradovima pojavi više producenata dokumentaraca. Ipak, ove je godine dosta raznoliko. Iako su produkcijske kuće zagrebačke, autori_ce dolaze iz Osijeka, Gunje, Varaždina, Splita, Sanvičenta, i naravno Pule i Rijeke. 

Ova druga, postjugoslavenska regija i suradnja s Beldocsom je malena, maltene simbolična suradnja razmjene pobjedničkih filmova, ali s idejom da se u nekom trenutku širimo i počnemo surađivati i s drugim regionalnim festivalima, što je dobro i za hrvatski film, ali i za domaću publiku, koja može upoznati neke nove senzibilitete i kreativne pristupe. Za neku jaču priču trebaju nam ozbiljniji novci.

Nova partnerstva, poput onog s platformom Nova Docu, otvaraju dodatne prostore distribucije i vidljivosti za dokumentarni film. Što to znači za život filmova izvan festivala, mogu li takvi modeli dugoročno promijeniti način na koji domaći dokumentarci pronalaze publiku?

Prisutnost kreativnih dokumentaraca na što više kanala i platformi definitivno stvara i obrazuje publiku i za taj tip programa. Iako su većini ljudi i dalje sinonim za dokumentarni film epske priče o opasnim životinjama prerije i fenomenalnim uraganima, ili biografske priče o poznatim nogometašima i pjevačima, uključivanjem novih i drugačijih priča, zainteresirat će se još netko, pa će se taj krug dalje širiti. Važna je dostupnost.

Obično život autorskog filma kreće od festivala, pa u najboljoj varijanti i kino distribucije nešto kasnije. Nakon toga dolaze televizije i VOD platforme (video on demand – video na zahtjev). Ja izuzetno volim i cijenim gledanje u društvu, među publikom na dobrom velikom platnu i s dobrim zvukom, a odnos s manjim ekranima je suživot koji treba održavati. Tako će, vjerujem i kroz našu suradnju s Nova Docu više hrvatskih filmova dospjeti do publike u drugim dijelovima regije gdje je njihova platforma dostupna, a to su u ovom trenutku, osim svih zemalja Jugoslavije sada i Bugarska i Grčka.

U najavama ovogodišnjeg programa dosta se govorilo o tome da hrvatska dokumentarna produkcija doživljava “eksploziju” kvalitete. Kao selektor koji iz godine u godinu pratite scenu, kako vidite taj progres – gdje su najveći pomaci, a gdje i dalje postoje rupe ili problemi?

Pomaci su vidljivi i kreativno i produkcijski. Tu također veliku ulogu igra dostupnost dokumentaraca. Prije ste mogli gledati uglavnom TV forme na HTV-u. Danas imate specijalizirane festivale poput ZagrebDoxa ili LFF-a, ali i puno malih, lokalnih festivala. Više je stranih i domaćih dokumentaraca na HRT-u, prikazuju ih i neka kina u svom redovnom programu, a u Zagrebu već 16 godina djeluje Dokukino, jedino specijalizirano dokumentarno kino u ovom dijelu Europe. Tu su i već spomenute VOD platforme, od lokalnih preko regionalnih do međunarodnih. Drugim riječima, prostora za inspiraciju i kreativno uspoređivanje ima daleko više nego ranije.

Upravo zbog toga, sa svim tim prozorima u svijet, autori mogu vidjeti kakva su dokumentaristička stremljenja i s čime se sve dokumentarac igra. Produkcijski je nešto lakše jer postoje radionice i filmski edukacijski programi prepuni sjajnih kreativnih ljudi koji će vam pomoći na razne načine, od brušenja ideje, do posudbe kamere. Nije neznatna stvar i to da je oprema jeftinija i dostupnija. HAVC sa svojom strukturom cjelogodišnjih javnih poziva na različite natječaje otvara mogućnost da se ipak mogu planirati neki produkcijski koraci, poput razvoja scenarija, razvoja projekta i produkcije, a ako vam film upadne na neki pitching forum ili prezentaciju u inozemstvu i za to postoji financijska injekcija putem HAVC-ovih natječaja. 

Sve nabrojano kroz godine pomoglo je hrvatskom filmu u zadnjih 20 godina. Mjesta za napredak je puno. Prvenstveno jer se za kulturu u Hrvatskoj generalno izdvaja jako mało, pa posljedično tome i za film. Izdvajanja za dokumentarne filmove unutar HAVC-a treba značajno pojačati u svim kategorijama jer su budžeti dokumentarnih filmova značajno narasli, ne samo materijalni troškovi, već se, ovisno o tipu filma, naravno, filmovi duže istražuju i razvijaju, mnogo je dana snimanja (ako ne želimo fejkati dokumentarne situacije). Tu su mjeseci montaże, ako želimo ozbiljan, međunarodno potentan dokumentarac, a ne zaboravimo i više tjedana rada na zvuku, kolor korekciji i konačno distribuciji filma.

Sve to puno košta i za ozbiljan film moramo tražiti međunarodne koprodukcije, što katkad uspijemo, nekad ne. Volio bih i da je Hrvatska televizija voljniji partner u proizvodnji i s boljim terminima prikazivanja, kakav je slučaj u zapadnoeuropskim zemljama. Moja produkcijska kuća Restart trenutno vrlo korektno surađuje s HTV-om, ali dojma sam da to može biti puno prisnije i opet s većim ulaganjima. Svakako su značajni i filmski edukacijski programi, koje sam već spomenuo, a s obzirom na to da je uloga producenta izuetno bitna u nastanku filma, na neki način treba omogućiti i produkcijskim kućama financijsku stabilnost kako bi mogli opuštenije preuzimati i raditi na novim projektima. 

U Restartovoj školi stvaranju filma pristupa se kao cjelovitoj djelatnosti, pa se tako stječu znanja i vještine iz snimanja i korištenja pripadajuće opreme, montaže slike i zvuka, produkcije, dramaturgije i režije, omogućavajući time polaznicama i polaznicima da postanu kompletni autori_ce.

Program se temelji na pet međusobno povezanih filmskih vježbi gradiranih od jednostavnih ka složenijima, s tim da je završna vježba ujedno priprema i izrada vlastitog dokumentarnog filma. Vježbe su nadopunjene nizom manjih zadataka za razvoj tehničkih vještina, percepcije, kreativnosti i kritičkog mišljenja, a posebna pažnja posvećuje se analizi različitih filmova i filmskih postupaka. Program uključuje i prezentacije autora o tome kako su nastali neki od njihovih najuspješnijih radova i koje bi greške valjalo izbjeći pri stvaranju filma.

Škola se vodi idejom da je filmski medij dostupan svima i da se svatko može izraziti jezikom filma pa za pohađanje Škole nije potrebno nikakvo prijašnje iskustvo niti poznavanje tehnika rada na filmu, dovoljno je biti motivirana i imati želju za bavljenjem filmom. Polaznicima pomažemo da pronađu svoj vlastiti izričaj kroz medij filma.

Predavački tim Škole čine domaći i inozemni predavači_ce i mentori_ce. Radi se o iskusnim profesionalcima koji aktivno sudjeluju u domaćoj i međunarodnoj kinematografiji te će polaznicama i polaznicima biti dragocjen izvor znanja, iskustva i savjeta u radu na filmu.

Predavači Škole dokumentarnog filma su: redatelj Igor Bezinović, montažerka Hrvoslava Brkušić, multimedijska umjetnica Katerina Duda, fotograf i snimatelj Bojan Mrđenović, snimateljica Dinka Radonić, producent Oliver Sertić, producentica Vanja Jambrović, redatelj Đuro Gavran, snimatelj zvuka Matija Santro i dizajner zvuka Luka Gamulin. Pored stalnih predavača_ica, program Škole uključuje i druge filmske stručnjake_inje kao gostujuće predavače_ice.

Na program se mogu prijaviti svi stariji od 18 godina. Poželjno je osnovno poznavanje rada na računalu i računalo na koje se može instalirati program za montažu i po mogućnosti imati kameru s kojom se može snimati (DSLR kamera, video kamera, mobitel i sl.). Oprema za audio i video snimanje i tehnička podrška bit će dostupna kontinuirano tijekom trajanja programa.

Program se održava u Zagrebu tri puta tjedno: utorkom od 17 do 21 sat, petkom od 20 do 22 sata i subotom od 11 do 16 sati. Cijena pohađanja Škole dokumentarnog filma jest 266 eura, a iznos je moguće platiti u dvije rate. Određeni broj polaznika_ca moći će odvolontirati jedan dio iznosa u Restartu, ukoliko zadovolje sve preduvjete.

Više informacija o programu i načinu prijave možete pronaći ovdje. Rok za prijavu je 20. rujna.

Svako nasljeđe, a time i svaka njegova rekonstrukcija, za cilj ima odgovoriti našim sadašnjim identitetskim potrebama, dajući nam nužan kolektivni okvir unutar kojega će pomoću selekcije i kultivacije odabranih događaja i činjenica izrasti jedinstvena svijest grupe. Promjene u poimanju europskog pamćenja iznova su rezultirale fokusom na nacionalne priče. Popularizacija D’Annunzijeve okupacije u “ključu vesele revolucije ili revolucionarne proslave” (Badurina N., D’Annunzijeva okupacija Rijeke: prema transnacionalnom pamćenju) posljednjih desetljeća ima svojih razloga, kao i posljedica. Interpretacija se pojavljivati tijekom šezdesetih godina 20. stoljeća, a od devedesetih nadalje dobiva novu pozornicu.

Ta pozornica omogućuje isključivanje figure umjetnika, ratnog političara i patriote (kako ga opisuje talijanska Wikipedia), iz povijesti talijanskog fašizma. Promatranjem riječkog iskustva kroz anarhističku i libertarijansku prizmu, kao “petog godišnjeg doba”, otvara se mogućnost da konzervativna struja implicitno, slobodno progovara o talijanskim imperijalističkim tendencijama na Jadranu.

A kada se 12. rujna 2019. organizirana grupa fotografirala pred Guvernerovom palačom s vojskom i D’Annunzijevom zastavom, dok su u Trstu otkrivali statuu talijanskog pjesnika, pred Riječane se nužnim postavilo pitanje riječkog pamćenja. Antifašistički okvir, izgrađen pod Jugoslavijom, a još uvijek stabilan i u njezinim zadnjim trenucima, kao što pokazuje opis okupacije u Povijesti Rijeke iz 1989. (“Rijeka je pod diktatorom D’Annunzijem postala ne samo poprište bezakonja nego i nasilja nad svim onim grupama i pojedincima koji se nisu slagali s ciljevima njegove vladavine.”; u opisu se jasno ističu i fašističke značajke okupacije), bez novih djela i interpretacija nužno je slabio i pružao sve slabiji otpor društvenim kontrapamćenjima. Mnemonički fragmenti tako ostaju sačuvani samo na akademskim marginama, među starijim generacijama i na stranicama povijesti riječkih autora (Goran Moravček, Igor Žic…).

Iako je reakcija gradske i državne vlasti, kao i talijanske manjine, bila instantna, još važnijim je bivalo uočiti započinjanje novog, kontinuiranog procesa obnove pamćenja i suprotstavljanja ideji D’Annunzija kao “hipija prije hipi-pokreta” (Perinčić T., Rijeka ili smrt!). Izložba D’Annunzijeva mučenica u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja Rijeka, otvorena istoga dana, a onda i knjiga Tee Perinčić, Rijeka ili smrt! (Naklada Val, 2019) bili su prvi znakovi toga procesa. Njima se istraživački i akademski iznova postavljaju interpretacije okupacije. Fiume o morte! Igora Bezinovića nastavlja graditi na njihovim naporima, ostvarujući se kao prijeko potreban dokumentarni, ali i igrani blok u pregovorima oko pamćenja.

Nastajao deset godina, životni projekt riječkog redatelja uvezuje 16 mjeseci, riječima redatelja, “doslovno lude, luđačke okupacije” Rijeke od strane Gabrielea D’Annunzija, konstruirajući ih  na temelju bogate arhive i dugogodišnjeg istraživačkog rada, a onda ih, zaigrano i humoristično, oživljava u sadašnjici. Pišući o ovome filmu, nužnim biva prvo otkloniti strah, opasnost na koju ukazuje Marijan Krivak u svojoj kritici, govoreći “da djelu Fiume o morte! – inače zasluženom dobitniku Tigra na festivalu u Rotterdamu, prijeti da ostane tek odličan kino-artefakt.” 

Naime, već sam proces rada na filmu omogućio mu je da osigura svoje mjesto, kako u individualnom, tako i u kolektivnom pamćenju Riječana, okrznuvši gotovo dobar dio populacije tijekom produkcije. Kada se u filmu opisuje proces audicije – slučajni pristup prolaznicima, traganje za posebnim ulogama – teškim biva dovoljno istaknuti koliko Riječana ima anegdotu o procesu snimanja toga filma. Kroz tih deset godina, istraživačkim, produkcijskim i izvedbenim procesima film se ugradio u samo tkivo grada.

Usporedbe s fenomenom kazališne predstave Vježbanje života Nedjeljka Fabrija i Darka Gašparovića u režiji Georgija Para nisu neosnovane. Kada se ova povijesna saga o Rijeci i njezinim urbanim kulturama postavila 1990. u HNK Ivana pl. Zajca, odigrala je ne samo kulturnu ulogu, već i  “važnu društvenu ulogu jer je prikazivanjem jednoga potisnutog dijela riječke prošlosti uspostavljen prekinuti vremenski kontinuitet.” Kao što su tada književnost i teatar mogli orječotvoriti i izvesti riječki multikulturalni i kozmopolitski identitet, sada on uspješno biva ekraniziran.

Primarnu funkciju ovoga filma Igor Bezinović uglavljuje u samome uvodu filma kao odgovor D’Annunzijevim namjerama: “Njemu je bilo važno da ova okupacija ostane zapamćena, kao i nama koji radimo ovaj film.” Nalik predstavi Vježbanje života u devedesetima, sada i kroz Fiume o morte! dobivena je prilika da se reprezentira i iscenira vlastito kulturno pamćenje.

I dok cijelo vrijeme pišemo o pamćenju, prvo što će film učiniti vidljivim je – zaborav. Kroz anketu odmah na početku se otkriva kako se još rijetki mogu prisjetiti tko je bio Gabriele D’Annunzio, kao što ni sam grad ne ostavlja previše tragova okupacije. Unutar tih zadatosti, postavlja se podloga za rekonstrukciju, obnovu priče o okupaciji. Obnovu sprovode upravo sami Riječani, preuzimajući kao naturščici uloge D’Annunzija, Guida Kellera, Antonia Grossicha, Gugliema Marconija, dobrovoljaca i svih drugih tadašnjih aktera. Iako će Bezinović u intervju za Novosti istaknuti da mu igrana strane priče “daje mogućnost diskreditacije”, ona mu istodobno omogućuje da zauzme naoko pasivne repozitorije pamćenja, arhive, iznova ih kontekstualizirajući u želji da ponudi svoju interpretaciju tih događanja. 

U Fiume o morte! izokreće se D’Annunzijeva želja da okupacija ostane upamćena kao spektakl. Kroz humor se ističe grotesknost svih okupatorskih elemenata. Primjerice, trenutak ulaska u Rijeku Izet Medošević, kao jedna od mnogobrojnih inačica okupatora, obilježava sviranjem adaptirane verzije pjesme Giovinezza, pjesme koja će prvo obilježiti okupaciju, a kasnije postati i službenom himnom Mussolinijeve stranke. Komedija koja prožima igrani dio omogućuje nam da pristupimo, razumijemo i u konačnici uprizorimo prvi fašistički pozdrav, dolazak talijanskih dobrovoljaca, “Krvavi Božić“ i niz drugih životnih detalja uhvaćenih na fotografijama. 

Kontradikcija između arhivskih materijala i njihovih živih reprezentacija ponekad rezultira ironijskim efektom, dok u određenim trenucima suptilno ukazuje na bezvremenske paralele kao što je povlačenje usporedbe između suvremenih navijačkih skupina i D’Annunzijevih dobrovoljaca. Iako samo nakratko, ukazuje se i na raspodjelu riječke industrije. Ali to su sve detalji jednog totaliteta koji se rekonstruira pred nama, njegove svakodnevice, ljudi, povoda, uzroka, i konačno, posljedica.

Fiume o morte! ne daje definitivne zaključke, ali odmak od didaktične eksplicitnosti je osvježavajuć. “Talijanske kolege rekli su mi da fašizam ne spominjem previše u uvodu, pa ću stati ovdje”, kazat će sam redatelj u dokumentarcu, ali gledatelj nesumnjivo dobiva jasnu poruku o riječkim događanjima kroz kapilarno raslojavanje događaja, kako u sadašnjosti, tako i u prošlosti. Čak i samo isticanje da se o odabranim temama ne smije pričati zbog tržišne logike ironično se uklapa u jednu još širu priču.      

Preostaje nam samo još vratiti se na uvodna promišljanja – kako Fiume o morte! želi zapamtiti D’Annunzijevu okupaciju? Dobar dio gledatelja, a onda i kritičara, uočava povlačenje paralela s Benitom Mussolinijem i Adolfom Hitlerom kao njihovom pretečom, dok se danas mogu i vući paralele s drugim suvremenim političarima. Oduzmete li smijeh i kontradikcije izazvane sudarima prošlosti i sadašnjosti, ostaju nam njihove odluke, govori, simboli, posljedice koji i danas odzvanjaju aktualno.

Ususret novim interpretacijama D’Annunzija, Fiume o morte! nam pokazuje točno ono što je Umberto Eco zapisao u eseju Vječni fašizam: “Fašizam je postao svenamjenski pojam, jer se iz fašističkog režima može ukloniti jedan ili više elemenata, a on će i dalje biti prepoznatljiv kao fašistički.” Ili redateljevim riječima: “Iskustvo istraživanja njegove biografije naučilo me da ne upadam u zamku rasprave je li bio fašist ili nije. Najsigurnije je reći da je bio militantni nacionalist. Čovjek koji jako voli rat, a voli i naciju. Hoće li to netko nazvati fašizmom ili neće? Ja to zovem fašizmom.”

Ali u pozadini toga prikaza ostvaruje se još jedna ideja. Naime, (gotovo) cijeli film pripovijeda se na fijumanskom dijalektu koji predstavlja temelj reprezentacije jedne multikulturalne zajednice koja je postojala prije, a nastavlja živjeti i poslije, usprkos svemu. Progovarajući na njemu, ostvaruje se konačan čin, ne samo preuzimanja, već i transformacije pamćenja na ove događaje. Fiume o morte! tako ne samo da ispunjava ecovsku dužnost da razotkrijemo i pokažemo prstom na svaki primjer fašizma, već i jasno postavlja branu, sliku društva za koje se zalaže.  

Ako smo to u devedesetima ostvarivali vježbanjem života, sada je došlo vrijeme da to sačuvamo vježbanjem pamćenja.

Knjiga, koja izlazi kao šesto izdanje BLOK-ove biblioteke Tendencija, okuplja tekstove autora koji su djelovali unutar treće kinematografije – pojma koji su 1969. definirali argentinski filmaši Fernando Solanas i Octavio Getino. Nasuprot dominantnim kinematografijama Hollywooda i Europe, treća kinematografija iznikla je iz revolucionarnih pokreta i bila dio borbi za političko oslobođenje, razvijajući modele nezavisne filmske produkcije i distribucije širom svijeta – od Latinske Amerike, Bliskog istoka i Afrike do azijskih i europskih alternativnih krugova.

O knjizi će govoriti montažerka Hrvoslava Brkušić, urednica izdanja Karla Crnčević te prevoditeljica i urednica biblioteke Vesna Vuković.

Nakon razgovora slijedi projekcija filma Finally Got the News (1970.), dokumentarnog svjedočanstva o borbi crnih tvorničkih radnika u Detroitu. Projekcija se održava u suradnji s udrugom Restart i Dokukinom KIC, a uvodnu riječ dat će Dina Pokrajac.