Keltska utopija u režiji Dennisa Harveyja i Larsa Lovéna je glazbeni i politički dokumentarac o novoj generaciji irskih umjetnika_ca. Ovaj film “prati novi uzlet alternativnih folk i tradicionalnih glazbenika koji stvaraju glazbu ‘kako bi uplašili svećenike i političare’. Dok stvaraju melankolične nove zvukove, oni redefiniraju i problematiziraju samu formu te oblikuju kulturu prema vlastitoj viziji.

Odvažni, otvoreni i duhoviti mladi glazbenici postupno preuzimaju narativ filma, prenoseći ga jedni na druge, baš kao što bi u tradicionalnoj glazbenoj sesiji jedni drugima prenosili melodiju. Kroz svoju glazbu oni pripovijedaju priču o sto godina povijesti zemlje koja je prošla kroz velike društvene, političke i ekonomske promjene”, istaknuto je u najavi. Projekcija se odvija u suradnji s Restartom.

Druga projekcija rezervirana je za igrani film Prije zore redatelja Richarda Linklatera iz 1995. godine. “Putujući vlakom kroz Europu, mladi Amerikanac Jesse susreće vršnjakinju, Francuskinju Céline. Dok je Jesseja nedavno ostavila djevojka koju je posjetio u Madridu, nakon čega je krenuo na dvotjedno putovanje Europom, Céline je studentica na Sorbonnei koja se vraća u Pariz nakon posjeta baki u Budimpešti.

Njih dvoje se na prvi pogled svide jedno drugom te odluče u Beču sići s vlaka i jedan dan provesti zajedno. Dok šeću gradom i pričaju o koječemu, od ljubavi i emocija do umjetnosti i reinkarnacije, oboje će postati svjesni međusobne privlačnosti te će se nastojati predstaviti u što boljem svjetlu”, izdvajamo iz sinopsisa.

Ulaz na obje projekcije je besplatan, a u slučaju lošeg vremena program se otkazuje.

Program se temelji na pet međusobno povezanih filmskih vježbi gradiranih od jednostavnih ka složenijima, s tim da je završna vježba ujedno priprema i izrada vlastitog dokumentarnog filma. Vježbe su nadopunjene nizom manjih zadataka za razvoj tehničkih vještina, percepcije, kreativnosti i kritičkog mišljenja, a posebna pažnja posvećuje se analizi različitih filmova i filmskih postupaka. Program uključuje i prezentacije filmskih autora o nastanku nekih od njihovih najuspješnijih filmova te iskustvima i izazovima s kojima su se susretali tijekom rada.

Škola se vodi idejom da je filmski medij dostupan svima i da se svatko može izraziti jezikom filma pa za pohađanje nije potrebno nikakvo prijašnje iskustvo niti poznavanje tehnika rada na filmu, dovoljno je biti motivirana i imati želju za bavljenjem filmom. Jedan od ciljeva škole je pomoć polaznicima pri pronalaženju vlastitog izričaja kroz medij filma.

Predavački tim čine domaći i inozemni predavači i mentori: montažerka Hrvoslava Brkušić, multimedijska umjetnica Katerina Duda, redateljica i snimateljica Eva Kraljević, fotograf i snimatelj Bojan Mrđenović, redatelj Filip Peruzović, snimateljica Dinka Radonić, producent Oliver Sertić, redatelj Đuro Gavran, producentica Vanja Jambrović, snimatelj zvuka Matija Santro i dizajner zvuka Luka Gamulin. U programu Škole sudjelovat će i drugi filmski stručnjaci_kinje kao gostujući predavači_ce. 

Program se održava u Zagrebu tri puta tjedno: utorkom od 17 do 21 sat, petkom od 20 do 22 sata i subotom od 11 do 16 sati.

Za program se mogu prijaviti svi stariji od 18 godina. Poželjno je osnovno poznavanje rada na računalu i računalo na koje se može instalirati program za montažu. Po mogućnosti, preporučuje se imati kameru s kojom se može snimati (DSLR, video kamera, mobitel, …), ali oprema za audio i video snimanje i tehnička podrška bit će dostupna kontinuirano tijekom trajanja programa. 

Za prijavu je potrebno preuzeti i ispuniti obrazac, te (opcionalno) priložiti životopis ili opis dosadašnjeg iskustva i/ili radova. Prijave se šalju na mail skola@restarted.hr. Na istu adresu moguće je poslati i pitanja o programu.

Cijena pohađanja Škole dokumentarnog filma iznosi 266 EUR. Iznos je moguće platiti u dvije rate. Određeni broj polaznica_ka moći će odvolontirati jedan dio iznosa u Restartu, ukoliko zadovolje sve preduvjete.

Rok za prijavu je 20. rujna. 

Ono što treba činiti film je koji predstavlja svakodnevicu Radničkog savjetovališta namijenjenog potpori i informiranju potplaćenih i često iskorištavanih migrantskih radnika_ca. “Bilo da su u pitanju radnici s Balkana, Afrike ili Azije, u ovoj neobičnoj organizaciji, oni svakodnevno traže pomoć, prevareni i gladni, bez zarađenih plaća i bez nade u bolje sutra. Ovo je priča o naličju suvremene Europe, ali i pravom sindikalnom radu, o mogućnostima i ograničenjima tog rada i nesebičnoj solidarnosti koja je usprkos svemu moguća”, stoji u najavi.

Drugi na rasporedu, DJ Ahmet donosi priču o dječaku koji živi u malom makedonskom selu, a ljubav prema glazbi pruža mu bijeg od svakodnevice. Iako svoj hobi mora skrivati od oca, kako piše u najavi, uz brata Naima, “Ahmet odluči slijediti svoje glazbene ambicije kako bi zadivio Ayu, djevojku koja mu se sviđa, ali je već ‘obećana’ drugome. Svoju će priliku dobiti na šumskom dance festivalu koji se sprema u njihovom selu, a koji će njihov ruralni krajolik transformirati u spektakl ritma, boja i pokreta.”

Srpanjski program Kina u dvorištu zatvara Keltska utopija, glazbeni i politički dokumentarac o novoj generaciji irskih umjetnika_ca. Ovaj film “prati novi uzlet alternativnih folk i tradicionalnih glazbenika koji stvaraju glazbu ‘kako bi uplašili svećenike i političare’. Dok stvaraju melankolične nove zvukove, oni redefiniraju i problematiziraju samu formu te oblikuju kulturu prema vlastitoj viziji.

Odvažni, otvoreni i duhoviti mladi glazbenici postupno preuzimaju narativ filma, prenoseći ga jedni na druge, baš kao što bi u tradicionalnoj glazbenoj sesiji jedni drugima prenosili melodiju. Kroz svoju glazbu oni pripovijedaju priču o sto godina povijesti zemlje koja je prošla kroz velike društvene, političke i ekonomske promjene”, istaknuto je u najavi. Projekcija se odvija u suradnji s Restartom.

Program Kino u dvorištu održava se u dvorištu Pogona Jedinstvo. Više detalja o projekcijama pronađite ovdje.

Restartova Škola dokumentarnog filma zasnovana je na ideji da je filmski medij danas dostupan svima i da se svatko može izraziti jezikom filma. Iz godine u godinu uči svoje polaznice i polaznike osnovnim i naprednim vještinama potrebnima za snimanje vlastitog dokumentarnog filma te se pokazala kao važan poligon za stasanje novih filmskih autora.

Ove godine program je održan u trajanju od listopada 2025. do travnja 2026. Rezultat su autorski filmovi koje su polaznici i polaznice snimili uz mentorstvo Hrvoslave Brkušić, Katerine Dude, Đure Gavrana, Eve Kraljević, Bojana Mrđenovića, Filipa Peruzovića, Dinke Radonić i Olivera Sertića. 

Program uključuje projekcije filmova: Uputstvo za korištenje stana Antee Divić, Nerazgradivo Ivana Dovranića, Gume na kotačima Leona Keglevića, Eksponacija Mie Jukić, Tisuće metara, stotine sati Ive Kunac, Odmah se vraćam Mariane Lopez Bodart, Idemo van? Doriana Milovića, I Severina mi ide na… Nine Rac, RE: kasnim Dine Uglešić i Petlja Teodore Vulović.

Ulaz na program je besplatan.

Ova filmska priča predstavlja uspon, pad i povratak brazilskog lidera donoseći kroniku njegova putovanja do pobjede na predsjedničkim izborima 2022. nakon 19 mjeseci u zatvoru. “Bivši metalac, član radničkog sindikalnog pokreta i jedan od ključnih aktera u borbi protiv vojne diktature u Brazilu, Lula se vratio na vlast u siječnju 2023. godine pobijedivši kontroverznog Bolsonara”, a Stone u filmu “otkriva unutarnju priču ‘Operacije Autopraonica’ s hakerom i novinarom Snowden Filesa čije je izvještavanje dovelo do Lulina oslobađanja iz zatvora”, istaknuto je u najavi.

Nakon premijere u srijedu održat će se razgovor u kojem sudjeluju nekadašnji hrvatski veleposlanik u Portugalu i diplomat u Brazilu Želimir Brala, povjesničar Tvrtko Jakovina i vanjskopolitička analitičarka Mirjana Rakić, uz moderaciju novinara Domagoja Novokmeta.

Osim na dan premijere, film se u Dokukinu KIC može pogledati 22., 27. i 28. ožujka.

Više detalja pronađite ovdje.

Povodom završetka ovogodišnjeg ciklusa, u petak, 20. veljače, u prostoru Društva arhitekata Zagreb i Udruženja hrvatskih arhitekata (Trg bana Josipa Jelačića 3/1), po prvi će se put održati javni program i dodjela diploma polaznicima_ama. 

Program započinje u 19 sati razgovorom s polaznicima_ama Kulturpunktove novinarske školice, koji će podijeliti svoja iskustva sudjelovanja u programu, mentorskog procesa i rada na tekstovima. Razgovor moderira jedna od mentorica programa, novinarka Barbara Matejčić. 

Uz razgovor s polaznicima, program uključuje i predstavljanje drugih obrazovnih programa u kulturi, koji kroz različite formate pružaju prostor za profesionalni razvoj i rad u području umjetnosti i medija. Edukacije Aplauz ne plaća stanarinu i Političku školu za umjetnike predstavit će Ana Kutleša iz BLOK-a, o Restartovoj Školi dokumentarnog filma govorit će Branka Šamija, a Radionicu filmske kritike i analize Kinokluba Zagreb predstavit će Višnja Pentić.

Program je otvoren svima zainteresiranima za neformalne kulturno-umjetničke programe koji razmišljaju o prijavi ili iz prve ruke žele doznati više o načinu rada i iskustvima polaznika. Nakon službenog dijela predviđeno je neformalno druženje i prilika za razgovor s mentorima i predstavnicima programa.

Edukacijski program Kulturpunktova novinarska školica Kurziv provodi uz potporu Grada Zagreba i Zaklade “Kultura nova”. 

Priča o Siljanu prati odnos Nikole, makedonskog poljoprivrednika koji se suočava sa stvarnošću novih vladinih politika, zbog kojih ne može prodati svoje proizvode ni zemlju i ranjene rode koju pronalazi na odlagalištu otpada. U filmu, Nikola funkcionira kao simbol otpora ruralne zajednice čija se svakodnevica, kako stoji u najavnom tekstu, “pretvara u tihu borbu protiv političkog sustava zapostavljanja, institucionalne nebrige i postupnog uništavanja prirodnih resursa.”

U četvrtak, 29. siječnja, film se prikazuje u sklopu mikro-kina MaMa (Preradovićeva 18). Priča o Siljanu, premijerno je prikazana u okviru Human Rights Film Festivala, a tim povodom Izabela Šegedin pisala je kritiku filma iz koje možete doznati više o svijetu “u kojem skladan suživot čovjeka, zajednice i prirode nije unaprijed označen kao utopijski ili nerealističan, već je zamišljen kao moguć i ostvariv”.

U petak, 30. siječnja i u nedjelju, 1. veljače film se prikazuje u Dokukinu KIC u okviru Restartove distribucije, a osim toga, film se može pogledati u Kinoteci, 30. siječnja.

Nužno je da kandidati imaju najmanje 2 godine radnog iskustva na sličnim poslovima, poznaju osnove funkcioniranja filmske i video produkcije, formata, av sustava i sl. te MS Windows, MAC OS, LINUX, Adobe paketa i osnovnih programa za komprimiranje i titlanje. Također potrebno je poznavanje codeca, audio i video formata, razumijevanje osnova filmske, analogne i digitalne video i audio opreme i medija te poznavanje engleskog jezika u govoru i pismu.

Posao voditelja_ice tehnike podrazumijeva:

• nadzor i koordinaciju cijelog tehničkog sektora u Restartu
• instalaciju, konfiguraciju i održavanje uredske IT opreme
• vođenje brige o opremi i materijalima, evaluaciju i servis opreme, organizaciju backup-a AV materijala i vođenje digitalne arhive
• osiguravanje operativnog stanja montaža i rasporeda projekata u montaži
• koordinaciju projekata, suradnika i studija za postprodukciju
• importiranje/konvertiranje/digitalizaciju materijala za montažu
• export finalnih mastera za postprodukciju, izradu izlaznih kopija za kino prikazivanja u DCP i drugim formatima, TV, web distribuciju i festivalsku distribuciju

Prijava mora sadržavati životopis s osnovnim informacijama o kandidatu s taksativno navedenim radnm iskustvom, obrazovanjem, osnovnim vještinama i sposobnostima (max. 4 kartice) te motivacijsko pismo za prijavu na posao (max. 2 kartice). Prijave se podnose na restart@restarted.hr.

Puni tekst natječaja pronađite ovdje.

Rok za prijavu je 22. prosinca.

Program traje od 4. do 7. listopada u Dokukinu KIC, a uključuje projekcije šest avangardnih filmskih eseja koje je Mulvey režirala zajedno s bivšim suprugom, filmologom i redateljem Peterom Wollenom. U sklopu programa predstavit će se hrvatsko izdanje najnovije knjige Laure Mulvey Paslike: O kinematografiji, ženama i mijenama (2025.) u prijevodu filmske kritičarke i kustosice Dine Pokrajac. Ova zbirka eseja istražuje moć i užitak pokretnih slika te radikalne filmske strategije kojima žene režiraju filmove o ženama.

Među projekcijama nalaze se razigrani filozofski filmovi Pentezileja: Kraljica Amazonki (1974.) i Sfingine zagonetke (1977.) koji kao polazište uzimaju figure prijeteće ženstvenosti iz grčke mitologije. Ove figure u filmu egzistiraju na margini, izvan ili prije patrijarhalnog poretka, dok kratki dokumentarci Amy! (1979.) i Frida Kahlo & Tina Modotti (1983.) istražuju stvarne povijesne ličnosti i njihovu medijsku reprezentaciju. Gotički triler Zločesta sestra (1983.) propituje povezanost između kompleksnosti ženskog iskustva, obiteljske traume i psihoze, dok Kristalno gledanje (1982.) gradi znanstveno-fantastični portret Londona u doba tačerizma i istražuje odnos između utopije i fikcije.

Povodom gostovanja Laure Mulvey u Zagrebu Subversive Festival uručit će joj nagradu za životno djelo The Wild Dreamer za njen jedinstven i subverzivan doprinos filmskoj teoriji i praksi.

Više detalja o programu pročitajte ovdje.

Natjecateljski program donosi širok raspon osobnih i društveno angažiranih priča: od lirskog portreta zabačenog otoka u filmu (PS) Aleša Suka i veterinarske etičke dileme u dugometražnom debiju Sunčice Ane Veldić O mačkama i ljudima, do obiteljskih i intergeneracijskih slojeva u filmovima Lekcije mog tate Dalije Dozet, Požari Bele Bračko Milešević i Godina prođe, dan nikako Renate Lučić. Intimne vizure prelamaju se i kroz film Kad vrtim film Ines Jokoš te Moja prijateljica Sely Maje Alibegović, dok su društveno-političke borbe u središtu novih radova Nebojše Slijepčevića (Crveni tobogan) i Ivana Ramljaka (Mirotvorac). 

O višegodišnjem profiliranju Liburnia film festivala, međugeneracijskim i regionalnim suradnjama te hvatanjem u koštac s problemima dokumentarnog sektora i vizijama njegova napretka razgovaramo s Oliverom Sertićem, selektorom festivala i osnivačem produkcijske kuće Restart.

Ovogodišnji natjecateljski program LFF-a donosi čak šest premijernih naslova. Koliko vam je u selekciji važno da festival publici ponudi naslove koji tek kreću u svoj život, i kako to oblikuje njegov profil?

Mi nismo nužno premijerni festival jer želimo prikazati najbolje lanjske filmove i bilo bi nam glupo “blokirati” filmove, ako su završeni u početku godine i imaju, npr. šanse igrati na ZagrebDoxu. Za filmove je važno da se gledaju, posebno jer život filma ne traje posebno dugo. Ipak, ako je film već imao veliku kino distribuciju ili je prikazan na televiziji, pa ga je stanovit broj publike već mogao vidjeti, a proizvedeni su neki svježi kvalitetni naslovi, ipak se radije odlučujem dati šansu njima. Svake godine to ovisi o recentnoj produkciji. Ove godine je stvarno kvalitativno dobra, nagodinu možda neće biti.

Što se tiče premijera, naravno, volimo ih imati i strašno nam je drago kada nam redatelji i producenti daju povjerenje da upravo iz Opatije krenu na svoj festivalski put. To donosi i svojevrsni prestige festivalu, a mediji rado obraćaju pažnju na autore_ice o kojima se još nije pisalo. To nam sve naravno pomaže u promociji. Mi to povjerenje nastojimo opravdati dodatnom promocijom takvih filmova, ukazivanjem medijima na premijerne hrvatske projekcije i dobrom reprezentacijom na LFF-u. U zadnjih desetak godina, uvijek imamo između 30 i 40 posto premijera, što je za jedan nezagrebački festival dosta dobra brojka. 

Liburnia Film Festival poznat je po tome da daje prostor mladim autorima_cama, posebice studentima_cama, ali ih istovremeno stavlja rame uz rame s etabliranim redateljima. Kako vidite tu dinamiku između novih glasova i već afirmiranih autora i što ona donosi publici, a što samoj filmskoj sceni?

Liburnia Film Festival je mjesto susreta. Otkad nam dolazi velika većina autora, to je super prilika da se kod nas druže, razmjenjuju mišljenja i pitaju pitanja. Publika nerijetko pristupa autoru da ga nešto pita odmah nakon projekcije, pa se tu razviju zanimljive konverzacije, a imaju prilike susresti ih i na programu Piće s autorima sljedećeg dana. Ove godine je to na terasi Palme hotela Bristol.

Mladi filmaši imaju priliku sresti ove iskusnije. Dolaze tu i producenti, snimatelji i montažeri pa kod nas počnu prvi razgovori koji se kasnije prometnu u zajednički projekt. Važno mi je reći da bez obzira na iskustvo i javnu prepoznatljivost, filmovi mladih autora znaju biti izuzetno kvalitetni i zanimljivi, a često i pokupe nagrade. Publika tu naravno najviše profitira, jer może pogledati godišnji presjek hrvatske dokumentaristike, a nerijetko, kao i mi prate razvoj pojedinih mladih filmaša koji su napravili svoje prve filmove. 

U programu je prisutna i snažna regionalna komponenta kroz sekciju Regionale, ali i suradnju s Beldocsom. Kako se kroz takve programe gradi šira mreža dokumentarističke scene, i što oni znače za autore koji često dolaze izvan glavnih produkcijskih centara?

Regionale smo pokrenuli prije nekoliko godina kad je samo iz Istarske i Primorsko-goranske županije stiglo oko 20 prijava, a nažalost nisu svi mogli u konkurenciju. Zbog mjesta održavanja, naravno, važno nam je podržati lokalne (u ovom slučaju, regionalne filmaše), a posebno jer je produkcijski nukleus još uvijek čvrsto vezan za Zagreb. Zbog toga me izuzetno veseli kada dobijemo priliku pokazati i filmove koji dolaze izvan tog zagrebačkog kruga. Najviše obrazovnih institucija i inicijativa koje se bave dokumentarcima, pa i produkcijskih kuća je i dalje u Zagrebu, u Rijeci se radi sve više, pa i u Puli. Voljeli bi da se i u Slavoniji, sjevernoj Hrvatskoj i drugim gradovima pojavi više producenata dokumentaraca. Ipak, ove je godine dosta raznoliko. Iako su produkcijske kuće zagrebačke, autori_ce dolaze iz Osijeka, Gunje, Varaždina, Splita, Sanvičenta, i naravno Pule i Rijeke. 

Ova druga, postjugoslavenska regija i suradnja s Beldocsom je malena, maltene simbolična suradnja razmjene pobjedničkih filmova, ali s idejom da se u nekom trenutku širimo i počnemo surađivati i s drugim regionalnim festivalima, što je dobro i za hrvatski film, ali i za domaću publiku, koja može upoznati neke nove senzibilitete i kreativne pristupe. Za neku jaču priču trebaju nam ozbiljniji novci.

Nova partnerstva, poput onog s platformom Nova Docu, otvaraju dodatne prostore distribucije i vidljivosti za dokumentarni film. Što to znači za život filmova izvan festivala, mogu li takvi modeli dugoročno promijeniti način na koji domaći dokumentarci pronalaze publiku?

Prisutnost kreativnih dokumentaraca na što više kanala i platformi definitivno stvara i obrazuje publiku i za taj tip programa. Iako su većini ljudi i dalje sinonim za dokumentarni film epske priče o opasnim životinjama prerije i fenomenalnim uraganima, ili biografske priče o poznatim nogometašima i pjevačima, uključivanjem novih i drugačijih priča, zainteresirat će se još netko, pa će se taj krug dalje širiti. Važna je dostupnost.

Obično život autorskog filma kreće od festivala, pa u najboljoj varijanti i kino distribucije nešto kasnije. Nakon toga dolaze televizije i VOD platforme (video on demand – video na zahtjev). Ja izuzetno volim i cijenim gledanje u društvu, među publikom na dobrom velikom platnu i s dobrim zvukom, a odnos s manjim ekranima je suživot koji treba održavati. Tako će, vjerujem i kroz našu suradnju s Nova Docu više hrvatskih filmova dospjeti do publike u drugim dijelovima regije gdje je njihova platforma dostupna, a to su u ovom trenutku, osim svih zemalja Jugoslavije sada i Bugarska i Grčka.

U najavama ovogodišnjeg programa dosta se govorilo o tome da hrvatska dokumentarna produkcija doživljava “eksploziju” kvalitete. Kao selektor koji iz godine u godinu pratite scenu, kako vidite taj progres – gdje su najveći pomaci, a gdje i dalje postoje rupe ili problemi?

Pomaci su vidljivi i kreativno i produkcijski. Tu također veliku ulogu igra dostupnost dokumentaraca. Prije ste mogli gledati uglavnom TV forme na HTV-u. Danas imate specijalizirane festivale poput ZagrebDoxa ili LFF-a, ali i puno malih, lokalnih festivala. Više je stranih i domaćih dokumentaraca na HRT-u, prikazuju ih i neka kina u svom redovnom programu, a u Zagrebu već 16 godina djeluje Dokukino, jedino specijalizirano dokumentarno kino u ovom dijelu Europe. Tu su i već spomenute VOD platforme, od lokalnih preko regionalnih do međunarodnih. Drugim riječima, prostora za inspiraciju i kreativno uspoređivanje ima daleko više nego ranije.

Upravo zbog toga, sa svim tim prozorima u svijet, autori mogu vidjeti kakva su dokumentaristička stremljenja i s čime se sve dokumentarac igra. Produkcijski je nešto lakše jer postoje radionice i filmski edukacijski programi prepuni sjajnih kreativnih ljudi koji će vam pomoći na razne načine, od brušenja ideje, do posudbe kamere. Nije neznatna stvar i to da je oprema jeftinija i dostupnija. HAVC sa svojom strukturom cjelogodišnjih javnih poziva na različite natječaje otvara mogućnost da se ipak mogu planirati neki produkcijski koraci, poput razvoja scenarija, razvoja projekta i produkcije, a ako vam film upadne na neki pitching forum ili prezentaciju u inozemstvu i za to postoji financijska injekcija putem HAVC-ovih natječaja. 

Sve nabrojano kroz godine pomoglo je hrvatskom filmu u zadnjih 20 godina. Mjesta za napredak je puno. Prvenstveno jer se za kulturu u Hrvatskoj generalno izdvaja jako mało, pa posljedično tome i za film. Izdvajanja za dokumentarne filmove unutar HAVC-a treba značajno pojačati u svim kategorijama jer su budžeti dokumentarnih filmova značajno narasli, ne samo materijalni troškovi, već se, ovisno o tipu filma, naravno, filmovi duže istražuju i razvijaju, mnogo je dana snimanja (ako ne želimo fejkati dokumentarne situacije). Tu su mjeseci montaże, ako želimo ozbiljan, međunarodno potentan dokumentarac, a ne zaboravimo i više tjedana rada na zvuku, kolor korekciji i konačno distribuciji filma.

Sve to puno košta i za ozbiljan film moramo tražiti međunarodne koprodukcije, što katkad uspijemo, nekad ne. Volio bih i da je Hrvatska televizija voljniji partner u proizvodnji i s boljim terminima prikazivanja, kakav je slučaj u zapadnoeuropskim zemljama. Moja produkcijska kuća Restart trenutno vrlo korektno surađuje s HTV-om, ali dojma sam da to može biti puno prisnije i opet s većim ulaganjima. Svakako su značajni i filmski edukacijski programi, koje sam već spomenuo, a s obzirom na to da je uloga producenta izuetno bitna u nastanku filma, na neki način treba omogućiti i produkcijskim kućama financijsku stabilnost kako bi mogli opuštenije preuzimati i raditi na novim projektima.