Kulturne radnice i radnici koji su stali uz studentski pokret suočili su se s dodatnim, ozbiljnim posljedicama: gubitkom financiranja, ograničenim pristupom javnim prostorima i medijima, otkazima i javnim kampanjama diskreditacije, zbog čega mnogi rade u uvjetima ozbiljne ekonomske nesigurnosti i bez osnovnih sredstava za nastavak rada. Uz ekonomsko i administrativno, pojačano je i fizičko nasilje pa se studenti i građani suočavaju s policijskom brutalnošću i uhićenjima. Autori apela naglašavaju da se ne radi o izoliranim incidentima, već o “jasnom obrascu sustavne represije, političkog pritiska i instrumentalizacije kulture”. Ulog, kažu, nije samo položaj pojedinih umjetnika i umjetnica, već sama mogućnost slobodnog kulturnog života.

Kao odgovor na takvo stanje, osnovana je neformalna inicijativa Zajednica umetnosti i kulture (ZUK), koja okuplja radnike_ce iz različitih područja kulturne produkcije. Jedna od njezinih ključnih aktivnosti je projekt Hronika represije, u sklopu kojega je ZUK u samo jednom mjesecu, od studenog do prosinca 2025., prikupio 37 prijava represije u kulturnom sektoru. Dokumentirani slučajevi uključuju cenzuru programskih sadržaja, otpuštanja i ucjene zaposlenika te manipulacije pri imenovanju ravnatelja kulturnih institucija. ZUK upozorava i na tzv. crne liste – nevidljiv i službeno porican, ali učinkovit mehanizam represije – te na sve izraženiji odljev kulturnih radnika i radnica u inozemstvo.

Opisana situacija teško je pogodila i međunarodnu suradnju: brojni projekti, festivali, rezidencije i izložbe zaustavljeni su zbog nedostatka financiranja. Istovremeno, neki su međunarodni umjetnici sudjelovali u projektima povezanim sa strukturama bliskim režimu, nesvjesni njihovog političkog i institucionalnog konteksta te posljedica koje takvi projekti imaju za lokalni kulturni sektor.

ZUK stoga posebnu pozornost u apelu posvećuje EXPO-u 2027 u Beogradu. Opisuju ga kao projekt “u potpunosti oblikovan i kontroliran od strane trenutne vladajuće garniture” te kao kulminaciju modela upravljanja obilježenog netransparentnošću, korupcijom i zaobilaženjem zakonskih procedura. Dok se značajan dio javnih sredstava usmjerava prema EXPO-u i strukturama bliskima vlasti, upozoravaju autori apela, ionako krhka kulturna infrastruktura dodatno propada, a većina lokalnih kulturnih radnika ostaje bez osnovnih uvjeta za rad. Projekt, navode, otvara i ozbiljna pitanja zakonitosti, ekološkog utjecaja te uvođenja iznimnih pravnih mjera koje podrivaju postojeći legislativni okvir. Sve to, napominju, teško je pomiriti sa službenim sloganom EXPO-a: “Igraj za čovječanstvo”.

Inicijativa stoga upozorava međunarodne kolegice i kolege da se pažljivo informiraju prije nego što prihvate bilo koji oblik suradnje ili sudjelovanja na EXPO-u 2027. Uz to ih poziva da pomognu u širenju informacija, pozovu na odgovornost svoje vlade i institucije te javno progovore o prijetnjama slobodi i demokraciji i tako iskažu podršku i solidarnost s kolegama i kolegicama u Srbiji.

Cijeli apel Zajednice umetnosti i kulture pročitajte ovdje.

Raspravu koja je skicirala nove radikalne desničarske (kulturne) politike koje se oblikuju u zemljama bivše Jugoslavije otvorila je Tjaša Pureber, istraživačica suvremenih društvenih pokreta te suradnica brojnih organizacija nezavisne kulture koje djeluju u Ljubljani. Slovenski primjer ujedno je i “idealna” studija slučaja, jer se proces radikalizacije političkog polja i stupanja višestruke krize odvijaju paralelno, preklapajući se gotovo u dan. Proglašenje epidemije u Sloveniji, naime, događa se netom po izboru Janeza Janše za premijera, nakon što je krajem siječnja predvodnik lijeve koalicije Marjan Šarec podnio ostavku na tu funkciju. Nezavisna kulturna i šira civilno-društvena scena odmah je postala meta napada krajnje desnice, koja se tradicionalno pokazuje posebno zainteresiranom za prisvajanje kulturnog polja. “Njih, naravno, zanima vrlo specifična vrsta kulture, ona koja opravdava njihove nacionalističke politike i doprinosi stvaranju homogenih zajednica”, ističe Pureber. Jasno je kako u postizanju tog cilja smetnju predstavlja kultura usmjerena progresivnim i kritičkim praksama kakve zastupa vrlo bogata i živa slovenska nezavisna scena.

Obračun s kritičkim glasovima u javnom polju dolazi direktno od državnog vrha, kroz odluke o financiranju kulturno-umjetničkih organizacija koje se baziraju na političkoj podobnosti. “Prelazimo iz modela odlučivanja temeljenog na stručnim osnovama na model u kojem odluku o tome tko će opstati donosi sam ministar kulture. Rezultat je da tek nekolicina odabranih može nastaviti raditi u umjetničkom sektoru”, pojašnjava Pureber i dodaje kako se time stvara vrlo opasna situacija u kojoj svatko tko je previše kritičan, ili ga vlast takvim ocijeni, vrlo lako može ostati bez osnovne infrastrukture za rad. Druga razina napada ostvaruje se na razini diskursa, uz zdušnu pomoć režimskih medija koji grade poznati narativ kulturnjaka kao privilegiranih društvenih parazita. U takvom se okruženju umjetnici i umjetnice te kulturni radnici i radnice nalaze u situaciji da moraju opravdavati svoje golo postojanje, što Pureber smatra pogrešnom porukom i pristupom kojim se ne može pobijediti upogonjenu medijsku mašineriju.

Osim ukidanja potpora i medijskog huškanja, slovenska vlada izbacivanjem iz Metelkove nastoji istaknutim organizacijama civilnog društva oduzeti i prostorne resurse, a krenuli su i u individualne obračune s pokušajem oduzimanja statusa slobodnog umjetnika reperu Zlatanu Čordiću – Zlatku zbog prosvjedovanja protiv epidemioloških mjera. Iako kažnjavanje umjetnika zbog izricanja političkih stavova jasno upućuje gdje ide Janšina politika, podjednako je važno i ono što vlada ne čini, ističe Pureber, navodeći kako od početka pandemije nije pokrenuta nijedna strukturna mjera za pomoć kulturnom sektoru u prevladavanje najveće krize s kojom se Slovenija susreće od proglašenja samostalnosti.

Sličnu sudbinu dijele i kulturne radnice i radnici koji djeluju na srpskoj nezavisnoj kulturnoj sceni, a koji su poništavanjem dogovorenih projekata masovno preko noći ostali bez ikakvih prihoda. Uslijedili su brojne reakcije i apeli u kojima je istaknuta sustavna nebriga za civilni sektor koji je duže vrijeme na udaru službene politike, ali i različitih radikalnih desnih skupina. Takav odnos dodatno je normaliziran za vrijeme pandemije, tvrdi beogradski umjetnik Vladan Jeremić koji je na Kooperativinoj tribini ocrtao političke prilike u Srbiji. A njih čak i konzervativne organizacije poput Freedom Housea opisuju kao deficitarno demokratske, odnosno svrstavaju u hibridne režime, uz bok Poljskoj i Mađarskoj.

U takvoj društvenoj atmosferi lake mete postaju manjinske skupine i migranti, a nisu pošteđeni ni umjetnici: od skandala na Oktobarskom salonu kada je kosovskom umjetniku Petritu Halilaju odbijeno pravo na isticanje zemlje porijekla, sve do prijetnji smrću i direktnog nasilja demonstriranog u uništavanju izložbe strip grupe Momci u zemunskoj Galeriji Stara Kapetanija. Poseban revolt umjetničke scene izazvala je pritom reakcija Ministarstva kulture koje je, uz osudu vandalizma, u istom mahu osudilo i autore provokativnih radova, zastupajući poziciju koja relativizira nasilje i potiče (auto)cenzuru. Kontekst je to u kojem je svatko tko se odvaži na mišljenje ili pristup koji izlazi iz dominantne matrice u riziku od odmazde, a u tome vlastodršcima svesrdno pomažu i mediji, i to ne samo oni tradicionalni, napominje Jeremić. Kulturni ratovi prebacili su se i u online prostor, na društvene mreže i podcaste kroz koje se još otvorenije potpiruje mržnja i netrpeljivost.

Politički još fragilniji prostori Sjeverne Makedonije i Bosne i Hercegovine dijele dugotrajni proces devastacije kulture i degradacije civilnog društva. No za razliku od Sjeverne Makedonije u kojoj je nakon desetljeća represivnog režima liberalna vlada Socijaldemokratskog saveza donijela razmjernu stabilizaciju – ili pasivizaciju potencijala za stvarni politički zaokret, kako ističe teoretičar i aktivist Artan Sadiku – u Bosni tek posljednji lokalni izbori sugeriraju mijenjanje političkih trendova. Međutim, i u njima se umjetnost koristi za održavanje nacionalističkih mitova, ili onog što je od njih ostalo, o čemu je na Kooperativinoj tribini govorila Adela Jušić, umjetnica i članica Udruženja za kulturu i umjetnost Crvena. Opisala je kako su ususret lokalnih izbora na centralnim gradskim lokacijama, uključujući i Sarajevo, niknuli spomenici s ugraviranim citatima koji evociraju politike 90-ih godina.

U isto vrijeme budžet za kulturu gotovo je nepostojeći, ne samo za nezavisnu scenu već i za kulturne institucije, pa se tako Historijski muzej održava samoprihodovanjem od najma prostora, dok budžetom predviđena sredstva nisu dostatna ni za pokrivanje troškova hladnog pogona. Pandemijska kriza dodatno je pogoršala ionako lošu ekonomsku situaciju i dovela do porasta broja nezaposlenih što je samo po sebi plodno tlo za društveno raslojavanje i radikalizaciju. No za razliku od zemalja susjedstva Bosna se nosi još i s migrantskom krizom koja stvara dodatna trvenja te jača podjele i netrpeljivosti. U Sjevernoj Makedoniji pak tinjaju nacionalističke tendencije, potaknute prijeporima sa susjednom Grčkom, a onda i Bugarskom. U tom smislu Sadiku smatra da uspavane kulturne organizacije koje se bave same sobom umjesto izgradnjom i osnaživanjem društvenih pokreta neće moći adekvatno odgovoriti na buduće napade.

Na tribini smo ipak saznali kako akteri nezavisne kulturne scene diljem regije odgovaraju na aktualnu krizu. Iako se odgovori razlikuju u konkretnim manifestacijama, zajednički im je princip povezivanja – kako međusobnog tako i s društvenim skupinama izvan kulturnog polja. Izrgadnja široke protuvladine fronte u Sloveniji odvija se kroz prosvjede u kojima već više od devet mjeseci zajedno sudjeluju antikapitalističke grupe, borci i borkinje za zaštitu okoliša te kulturni radnici i radnice. I u Srbiji pratimo jačanje solidarnih praksi među kulturnim radnicima i umjetnicima, ali i njihovo umrežavanje s ekološkim i urbanim aktivistima koji zajedničkim snagama pružaju otpor političkim i ekonomskim elitama. U isto vrijeme, u Sarajevu se umjetnici i umjetnice solidariziraju s radnicima “na crno” koji su u pandemiji ostali bez svih primanja.

Nužnost uspostave održivih mreža i alternativnih socijalnih struktura ističe i Artan Sadiku, videći u njima mogućnost pružanja podrške svima onima koji ispadaju iz sustava tradicionalnih institucija. Više od svega, nužnim se pokazuje iskorak iz kulturnog sektora i rad na povezivanju sa širim društvenim pokretima, u izgradnji struktura koje ne samo da će moći pružiti otpor političkoj represiji, već će je i nadživjeti.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U novosadskom Muzeju savremene umetnosti Vojvodine bit će predstavljena retrospektiva radova Željka Kipkea naslova Policijsko dvorište _ Police Back Yard. Izložbu, koja se otvara 17. siječnja, postavio je ravnatelj ovog muzeja, kustos Živko Grozdanić.

Policijsko dvorište je projekt sastavljen od četiri cjeline, u potpunosti temeljen na filmoj strategiji. Nadzorna kamera, Bulevar devet života te Predatori, filmofili i boca vina, tri su bloka recentnih radova koji istražuju odnos represivnih institucija i medija filma. Četvrta cjelina naslova Kratki vodič kroz 70-e i 80-e, u fokus stavlja rane radove koji su prethodili i odredili Kipkeov budući interes – film, represivne ustanove i voajerizam u ime države. Više o izložbi i postavu saznajte ovdje. 

Željko Kipke (Čakovec, 1953), slikar, pisac, povremeni stvaratelj u području filma, diplomirao je slikarstvo na ALU u Zagrebu. U početku se bavio primarnim i analitičkim slikarstvom, a od 1982. unosi ekspresivnost u svoja platna. U prvoj polovini osamdesetih snima kratke filmove u S8 formatu, kojima dokumentira vlastite akcije u javnim prostorima. U New Yorku izlaže na zajedničkoj izložbi u Artists Space 1989. Tokom 1991. boravi u Marseilleu gdje priređuje samostalnu izložbu. Predstavljao je Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu 1993, a dvije godine kasnije na Kairskom bijenalu. Piše eseje i kritike o eksperimentalnom filmu i likovnoj praksi u dnevnom tisku i časopisima.

Izvor: MSUV /Foto: Željko Kipke, Glagoli za Abbeja Hoffmana