Kao uvodnu napomenu, bitno je istaknuti da se radi o pomalo fikcionaliziranoj ili, bolje reći, novohistorički rekonstruiranoj biografiji Williama Shakespearea. Stephen Greenblatt, autor knjige Will u vremenu: Kako je Shakespeare postao Shakespeare,  tijekom 1980-ih godina nametnuo se kao jedna od najvećih zvijezda američke humanistike i stjecajem okolnosti postao tvorcem pojma novi historizam, etikete koju je iskoristio uređujući korpus radova posvećenih engleskoj renesansnoj književnosti u časopisu Genre. 

 

Aplicirajući ono što se u novohistoričkoj metodologiji ističe kao neraskidiva veza između kulture i društva šesnaestog i sedamnaestog stoljeća ili, Greenblattovom terminologijom, cirkulacija između umjetničke prakse i konkretnih povijesnih dokumenata, Will u vremenu “živo opisuje prilike u elizabetinskoj Engleskoj, spajajući relativno oskudne onodobne podatke o [Shakespeareovu] životu s nagovještajima koje iščitava iz njegovih slavnih djela”.  

 

Osim toga, ukoliko je uopće potrebno osvrtati se na javni život ovog interesantnog izdanja, Greenblattovo novohistoričko poniranje u Shakespearea provelo je nekoliko tjedana na listi najprodavanijih knjiga New York Timesa, osvojilo čitav niz nagrada za knjigu godine – od časopisa Time, Washington Posta i Economista – te se našlo u finalu National Book Award, National Book Critics Circle Award i Los Angeles Times Book Prize.

 

Također, za sve one koje interesira ponešto intenzivniji uvod u metode te, kako ju naziva Louis Adrian Montrose, “poststrukturalističke književne historiografije”, Disput je prije nekoliko godina pod uredničkim vodstvom Davida Šporera objavio zbornik radova posvećen novom historizmu naslovljen Poetika renesansne kulture: novi historizam. 

 

Ukoliko vas, pak, i dalje više zanima što je točno tvar od koje su građeni snovi, za to bi ipak bilo ponešto uputnije konzultirati Shakespearea samog.