O temi filmske adaptacije književnog predloška i odnosa filma i književnosti na tribini će se razgovarati s književnikom Renatom Baretićem, autorom višestruko nagrađivanog romana Osmi povjerenik i Ivanom Salajem, redateljem i scenaristom filma nastalog prema Baretićevom romanesknom predlošku. Uz autora i redatelja, o glumačkim iskustvima u filmu Osmi povjerenik govorit će Nadia Cvitanović i Frano Mašković.

Urednik i voditelj Književnog petka je Nikola Petković.

Ulaz na tribinu je slobodan, a detaljnije informacije dostupne su na stranicama Knjižnica Grada Zagreba.

Lišeni suvišne estetizacije, film otvaraju kadrovi zagrebačkih ulica i tramvaja što brundeći odlaze u užurbani urbani radni dan. Kamera zatim krene pratiti Sinišu Mesjaka (Frano Mašković), perspektivnog mladog političara kojeg nakon razotkrivanja, navodno namještenog, seksualno-narkomanskog skandala, premijer (Stojan Matavulj) šalje na najudaljeniji hrvatski otok Trečić. Mesjak time postaje osmi po redu povjerenik Vlade Republike Hrvatske čiji je cilj postaviti zakonski izabranu vlast, odnosno raspisati stranačke izbore na “pobunjeničkom” otoku bez političkih stranaka, interneta, mobilnog signala i HEP-ovih dalekovoda.

Iako se uz priču o trečićanskom osmom povjereniku veže pojam političke satire, ona to, barem u prvom planu, svakako nije. Da, glavni junak je kompromitirani političar kojeg dalje od očiju javnosti šalje premijer fiksiran na vlastitu dobit u procesima privatizacije, a film se s prijezirom dotiče i aktualnosti poput GMO lobija i koncesija, no okosnica radnje je prijateljstvo između dva isprva nespojiva karaktera – povjerenika i njegovog prevoditelja Tonina (Borko Perić). Naime, kako Trečićani uporno govore trečićanski, odnosno baretićevsku metajezičnu kombinaciju dalmatinskog dijalekta i australskog engleskog, za rušenje jezične barijere između Mesjaka i lokalnog stanovništva, a samim time i uspješno obavljanje povjereničkog zadatka, potreban je Tonino, infantilni lik dobroćudnog karaktera koji pati od epileptičnih napadaja za vrijeme kojih na kraće vrijeme ostaje “zamrznut” na mjestu i  nesposoban za komunikaciju.

Polarna suprotnost Toninovoj jednostavnosti i ljudskosti upravo je Mesjak, paradigma dehumaniziranog političara, te upravo kroz njihovo povezivanje film dopire do gledatelja i s njime uspostavlja komunikaciju. Razvoj odnosa između njih dvojice kao ključan dramaturški temelj priče prepoznao je i Salaj izjavivši kako su uloge povjerenika i njegovog prevoditelja zapravo jedna te ista uloga koja na filmskom platnu može oživjeti jedino uz glumački par. Kemija glumaca Maškovića i Perića, inače prijatelja u privatnom životu, tu je prirodno proradila i kroz film provela žar uspona i padova ljudskih odnosa, od početnih sumnji i prijezira sve do zanesene bliskosti i posmrtnog tugovanja. Pritom je do izražaja došla i Perićeva glumačka posvećenost i odmjerenost koja je u cjelini prevladala nad njegovim tijelom pa je tako, uz pridržavanje ravnoteže između dramskog i humornog registra, Tonina utjelovio stavom, šlampavim hodom, mikromimikom i mekanim standardnim govorom.

Osmi povjerenik je u izričaju ostao veoma blizak atmosferi i ideji svog literarnog temelja. Utopijska idila Trečića izraženija je u filmu, ponajviše zbog njegovog vizualnog aspekta, odnosno komplementarnosti snimateljskog oka Slobodana Triničića i atraktivnih  bračkih i hvarskih lokacija. Prateći Salajeve stope u ekranizaciji Baretićevog jednostavnog otočkog života, Triničić bez pretjeranog dotjerivanja i s primjerene udaljenosti oslikava netaknutu prirodu i njene otočane, a perceptivnoj nezasićenosti cjeline doprinosi i fotografija lišena suvišnih toplih tonova i kontrasta. Izuzetak su, naravno, scene političkih dogovora s početka filma prigodno oblikovane u sumnjivo tmurnoj atmosferi. U dočaravanju likova je također bila isključena crno-bijela karakterizacija, tek je Tonino ocrtan naivnom čistom dobrotom i ne čudi da je upravo njega, kojem je možda i najteže uklopiti se u surovost društvene svakodnevice, snašao tragičan kraj.

Nesumnjivo, Salaj je ispoštovao Baretićev roman, međutim kao da upravo ta bliskost s književnim djelom nije dozvolila filmu da se u cijelosti prepusti vlastitom (o)toku. Radnja je, osobito u samom početku, nepotrebno duga i tek s razvojem odnosa povjerenika Mesjaka i prevoditelja Tonina ona dobiva na momentumu koji je nosi kroz više od dva sata priče. Trečiću je u filmskom izdanju pridodano ponešto mističnosti što je postignuto pojavom Moune u Mesjakovim snovima, a tu je i također kreativno izvedena pripovijest iz trečićanske povijesti u 4:3 formatu i akromatskoj tehnici kroz koju nas vodi neodoljivo zabavna Toninova naracija i glasovna sinkronizacija.

Kako slika trečićanskog života ne bi u očima filmske publike bila oskvrnuta detaljima o otočkim običajima koji uključuju i okrutnosti spram životinja, neke su informacije izostavljene iz adaptacije. No, pojedini su tematski motivi, poput talijanskih švercera koji otočanima donose potrepštine što ih šalju australske obitelji i trečićanski bogati zaštitnik, uklopljeni u dočaravanje romantizirane antidemokratske utopije, ali i zaokruživanje narativne cjeline u kojoj osmi povjerenik postaje novi zaštitnik zajednice nad kojom se isprva, zbog vlastita neznanja, bio zgražao. Dijalozi su u većini slučajeva identični, a scenarističke preinake, prijeko potrebne kako bi se dramaturgija bolje uklopila u medij filma, gotovo minimalne. Recimo, radnja nije smještena u ranotranzicijsku Hrvatsku, već u suvremenost, nimfomanka Zehra iz Bosne u filmu je odbjegla ukrajinska pornoglumica Julija (Nadia Cvitanović), otočni svjetioničar u izvedbi Filipa Šovagovića sredozemne medvjedice ne priziva pjevanjem već sviranjem aboridžinskog glazbenog instrumenta didžeridua, Aboridžinka Mouna je u originalu živa, dok se u filmu pojavljuje posthumno u snovima, a tragični je završetak u filmu prikazan intimnije izraženim emocijama i simbolički upečatljivijom zvonjavom. Svakako, film odudara i, za hrvatski dugometražni igrani film rijetkim, erotski spretno nabijenim scenama seksa.

Osmi povjerenik suvremena je tragikomedija u kojoj je demistifikacija politike prepuštena gledateljskom iskustvu pa tako niti jedna glumačka izvedba niti bilo koji drugi umjetnički potez ne skaču u pretencioznost ili u suvišno naglašavanje diskrepancije između političkih kulisa i jednostavnosti života. Priča o trećem i najudaljenijem kamenčiću od hrvatskoga kopna tako je zaživjela i na filmskom platnu u nenametljivom, simpatičnom ostvarenju usporenog mediteranskog tempa i izražajnog minimalizma pa se možda na prvu čini i da mu nedostaje provokativnijeg zamaha. Međutim, Osmi povjerenik nije oštra kritika već blagi podsjetnik da svatko od nas može zalutati u svijet preuveličanih vrijednosti i da iskupljenje možemo pronaći na mjestima na kojima se za to najmanje nadamo. Salaj je pronašao ravnotežu između prikaza društveno-političke samodostatnosti male zajednice i samospoznaje čovjeka otuđenog od prirode i vlastitog bitka te ostvario sadržajno ozbiljan film u duhu magijskog realizma, film u kojem širi društveni komentar i satira ne nameću ritam glavnoj priči, onoj o čovjeku, njegovim korijenima i prijateljima koji su tu da ga vrate na prave staze.

Kako stoji u službenoj najavi, događanje je zamišljeno kao “jednovečernji književni maraton” organiziran u suradnji festivalom Poligon iz Mostara. na kojem će biti predstavljeni splitski pisci Olja Savičević Ivančević, Jurica Pavičić, Renato Baretić i Edi Matić. Uz njih će svoj rad prezentirati i pisci s njemačkog govornog područja Julia Franck, Lindita Arapi i Thomas Brussig.

Gosti večeri su i Ivana Sajko iz Zagreba, Mirko Božić iz Mostara i Anna Best, britanska multimedijalna umjetnica, stipendistica rezidencijalnog programa za pisce i umjetnike koji vodi Udruga Kurs.

Organizatori navode da će ovaj susret publici nastojati omogućiti “uvid u najnovije poetike i teme koje danas dominiraju u europskim književnostima, a istodobno će biti ‘poligon’ za diskusije o suvremenim društvenim temama”.

Ove godine s polaznicima surađuju Sanja Kovačević s radionicom o izradi scenarija, Jagna Pogačnik s radionicom Stop šutnji o pročitanim knjigama, Aleksandra Starčević s radionicom o blog i TV kritici, Andrija Škare s radionicom o glazbenoj kritici, Tomislav Kuzmanović s radionicom književnog prevođenja, Nebojša Lujanović s radionicom kratke priče te Renato Baretić s radionicom pisanja proze. Uz gostujuće predavače s polaznicima će surađivati i CeKaPe-ovi voditelji.

Cijena za Ljetnu školu pisanja je 2500 kuna, a uključuje puni pansion – spavanje u višekrevetnim sobama (maksimalno 4 ležaja) i 3 obroka dnevno, kao i kotizaciju za radionice. Svi zainteresirani se mogu prijaviti na adresu elektroničke pošte ili dolaskom u CeKaPe u Amruševoj 10, Zagreb.

Izvor: CeKaPe

Jedan od naših najboljih kolumnista kaže da su ljudi koji vise po forumima (njih najmanje 80%) nepismeni mentalni masturbanti, frustrirani luzeri, kukavice i još puno lijepih stvari. Njegov stav dijeli i Boris Dežulović za kojeg nema suštinske razlike između pisanja po forumu i pisanja po vratima wc-a. Ajde dobro. Same uvrede nisu bitne, bitno je od koga dolaze. Zbog Baretića nisam propuštao Slobodnu subotom, kupih njegovu prvu pa drugu pa treću knjigu, čak i zbirku kolumni, ma eto, i promociju sam mu u Omišu pohodio. Kad sam onomad između tjedne periodike na kiosku vidio Dežulovićevu Jebo sad hiljadu dinara, rekoh ja sam sebi: Jebo sad 29 kuna, što je, uzgred budi rečeno, puno manje od svote koju sam pljunuo za uvezeni i tanko ukoričeni Ugovor s đavlom. A gdje su još Christkind i Poglavnikova bakterija, ej?! Neću pretjerati ako kažem da riječi ovog tandema u mojim očima imaju težinu.  

Sad ću literarizirati ne bi li se bar malo približio odgovoru na pitanje zašto su njih dvojica ovako unisono opalili pljusku dobrom dijelu informatički (ako nikako drugačije) pismenog dijela Hrvatske. Recimo da je utorak i da se stara ekipa, baš kao i svakog drugog utorka, skupila u Hvaranina. Razgovor je meandrirao od granata u pojasu Gaze do, eto, friško postavljenog internetskog portala Slobodne Dalmacije. Uto je Zlatko Gall opet počeo lamentirati kako mu nijedna recenzija ne prođe bez da mu neki polupismeni kretenčić ne spočita onaj nesretni Gibonnijev koncert i njegove prekognističke sposobnosti. Može on subotom u kolumni na svega tri kartice teksta izložiti unificiranu teoriju svega, ali bi se opet našao netko tko bi spomenuo onaj tekst koji je otišao u objavu malo prije vremena. Što se uopće može dogodit na Gibinom koncertu? Kaže s pravom Gall da se zna koji set pjesama ide, da se zna da će biti grudnjaka na pozornici pa da bi, je li, eventualne korekcije nacrta teksta bile potrebne ukoliko bi reflektor spičio perkusionista po glavi ili bi Ivan iz trećeg reda zaprosio Maju na pozornici ili tako nešto. Baretić klima glavom, a Dežulović se prisjeti svojih forumskih dana i onih par blesimetara koji su opstruirali jednu, inače pristojnu, diskusiju o njegovom liku i djelu. Zaključci s te večere plus fejsbukovska afera dali su podosta materijala za buduće radove svih aktera ove pričice. Tako ja to otprilike zamišljam.

Prva stvar koja mi smeta kod izjava utorkaša su grozne generalizacije. Riješimo prvo pitanje kvantitete, a poslije ćemo se zabaviti kvalitetom. Dežulović se niti ne trudi spominjati nekakvu stratifikaciju unutar internetske zajednice, dok je Baretić poslovično blaži pa je njemu samo 80% web piskarala glupo, tupo i neupotrebljivo. Istina je, prema mojim iskustvima, ponešto drukčija. Internet je demokratski medij, demokratskiji čak i od najdemokratskijeg glasačkog sustava pa u načelu svatko može pisati: a) što hoće (od problema s karburatorom svog automobila do problema s Feuerbachovom kritikom Hegela) i b) kako hoće ( na lošem hrvatskom prošaranim još gorim engleskim, možda esperantu ili pak zaumnom jeziku – svejedno). Na forumu postove zbrajaju i najgluplji i najpametniji od nas a, istini za volju, najviše je prosječnih. Forum je, kako se to već popularno kaže, presjek društva. Utjelovljenje demokracije. Baretić i Dežulović imaju pravo misliti da je većina ljudi polupismena i glupa. I da ne bi trebali pisati. Valjda ni glasati. Samo, onda ih muči demokracija kao takva. Bilo bi pošteno da to eksplicitno kažu.

Druga stvar koja im očito ide na živce je anonimnost koju pruža bespuće cyber svijeta. Ljudi bez imena, prezimena, adrese i JMBG-a mogu tako svoj bijes bljuvati bez ikakvih posljedica. Potpuno mi je jasno da to profesionalca može frustrirati. Oni iza svog teksta stanu imenom i prezimenom pa tako sa svakim paprenim retkom postoji realna šansa da u svom sandučiću uz račune od Vodovoda nađu metak, prijeteće pismo ili, ako ništa, bar poziv na parnicu zbog nanesene duševne boli. A oni internetski drkadžije ostaju skriveni iza svog monitora! Takva je priroda njihovog posla; za to su, na kraju krajeva, i plaćeni, za razliku od anonimusa koji uzmu tipkovnicu u ruke pa udru brigu na veselje. Ima među takvima onih kojima je to poligon za zadovoljavanje primordijalnih nagona, kako tvrde B&D, ali bogami ima i onih koji privilegije virtualnog svijeta koriste upotrebljavajući ono što imaju između ušiju.

Baretić naglašava da je ključna pretpostavka slobode govora odgovornost. Dobro, to je možda istina, ali još je ključnija pretpostavka osjećaj same slobode. Internet ti dopušta da napišeš ono što ti je na duši bez straha od represije. Anulirane su i ucjene i tužbe i potkupljivanja. Svatko dobija šansu da se čuje njegovo mišljenje. A znate kako stvari stoje – sto ljudi, sto ćudi. Zar je toliko bitno što se zajebant domesticus potpisuje s Pen_drek, a ne svojim krsnim imenom Ivan Jurić? Zar će Thompsonov groupie Anthony Cash biti išta relevantniji po javno mijenje ako saznamo da mu u ispravama piše Kristijan Horvat? I zašto bismo uopće morali otkriti da se pod nickom Crven ka pica krije dežurni jugonostalgičar Đermano Senjanović? Da se moraju potpisati, možda bismo ostali zakinuti za divan pogled s prozora na javno mijenje. Osim toga, internet nudi puno više od pukog laprdanja onih koji su flomaster zamijenili tipkovnicom, a unutrašnju stranu vrata od wc-a forumom s domaćom domenom. Nađe su tu i tamo odličnih komentara ljudi koji nisu baš priglupi. I da, ima ih više od 20%. Uostalom, upravo takvi dolaze do izražaja u dobro vođenim raspravama jer internetska komunikacija, ma koliko god bilo teško priznati, ima svoja pravila i nekoga tko se brine da se ona ne zaobilaze. Nekad s više, a nekad s manje uspjeha.

Ne mogu se oteti dojmu da i to negdje duboko u nekom zakutku moždanog režnja kopka Dežulovića. Činjenica da dolazi vrijeme novog tipa komunikacije u kojoj će stari majstor njegova renomea dobiti konkurenciju koja nije baš za baciti. Nećeš ni besplatnom krunicom više natjerati ljude da izvade iz novčanika 12 kuna i kupe taj crni, pardon, žuti Globus. Nije ni čudo da ga zaboli želudac na sam spomen interneta. Lakše je uopće ne čitati forume, ne tražiti dobre blogove, nego nastupiti kao arbiter elegantiae i sve ih skupa proglasiti nepismenim drkadžijama, a onda u miru božjem početi pripremati iduću kolumnu. Jer, kako bi ono rekli stari Rimljani, quod licet Bori, non licet Bovi.