Dvadeset četvrto izdanje izložbenog i istraživačkog projekta temeljenog na promišljanju pozicije pokretnih slika i suvremene umjetnosti, Cinemaniac > Misliti film donosi u popratni program Pulskog filmskog festivala izbor radova iz recentne međunarodne skupne izložbe Iza plime Muzeja moderne i suvremene umjetnosti iz Rijeke (MMSU).

“Izbor radova kreće se od tema rada i prikaza života i rada uz more i na moru kao temeljnog uvjeta egzistencije, preko aktualnih fenomena koji uključuju suvremene prizore migracija, ekologije, krajolika kao mjesta eksploatacije i ekstrakcije”, stoji u tekstu najave.

Na izložbi će biti predstavljeni radovi osam umjetnica i umjetnika koji koriste medij filma ili fotografije, a to su: Tina Gverović, Siniša Ilić, Stefan Kruse, Elena Mazzi, Renata Poljak, Oliver Ressler, Petar Trinajstić i Mladen Tudor. Kustosku koncepciju izložbe potpisuje Branka Benčić, a može se posjetiti do 22. kolovoza.

Više detalja pronađite ovdje.

Projekt provodi Udruga 90-60-90 s Muzejom betinske drvene brodogradnje, a u sklopu projekta održana je i video radionica u suradnji s lokalnom OŠ Murterski škoji na temu propitivanja identiteta Betine, u organizaciji Udruge PUNKT.

Umjetnice uključene u projekt su Milijana Babić, Nicole Hewitt, Ana Kolega, Lina Kovačević, Martina Mezak, Kata Mijatović, Vesna Perunovich, Renata Poljak, Nika Radić, Neli Ružić, Marijana Stanić, Sandra Sterle, Matea Šabić Sabljić, Tanja Vujasinović i Vlasta Žanić te učenici_e OŠ Murterski škoji.

“Putovanja, migracije i kretanja odražavaju društveno-političku svakodnevicu, odnosno globalnu narav našeg svijeta. U malom dalmatinskom mjestu Betina na otoku Murteru, brodogradnja nije samo obrt, već i nasljeđe koje duboko proživljava i prezentira duh mjesta”, piše u najavi izložbe. Umjetnice su kroz različite medije i koristeći suvremene umjetničke prakse istraživale putovanja kao temu, istovremeno spajajući tradiciju i suvremenost. Izložba uključuje radove u raznim medijima, od videa i slika do instalacija i intervencija u javnom prostoru.

Boris Greiner u popratnom tekstu izložbe ističe da isto kako “val oblikuje brod, tako i putovanje oblikuje putnika, u ovom su slučaju to putnice, čiji su radovi oblikovani pod utjecajem stvarna putovanja ili onog imaginarnog, morem ili kopnom, Mljetom ili Baranjom, prirodom ili mehanikom, odlascima zauvijek ili privremenim povratcima, metafizičkim vremenom ili onim provedenim u konkretnoj izradi broda”.

Izložbu je moguće posjetiti do 30. lipnja.

Više informacija pronađite ovdje.

Radi se o izložbi čiji je postav podijeljen na tri dijela, a njima umjetnica premijerno predstavlja novu grupu radova, koju Branko Franceschi opisuje kao “eteričnu” i “poetsku”. Kako navodi u popratnom tekstu: “Prolog je poster, plavi ispis nebeskog prizora para lastavica u naznaci međusobne igre, difuzan i zamućen skalom uvećanja, slikarski u efektu. Možete ga ponijeti sa sobom i širiti područje izložbe u svoju sobu ili na bilo koje mjesto na kojem ga odložite, odbacite ili zaboravite..”

Umjetničini multimedijalni radovi nastali su u suradnji s Amirom Medunjanin, Nenadom i Alenom Sinkauzom. Kako navodi Franceschi, Poljak se ovaj puta izmješta u poziciju redateljice, a njen vizualni jezik usložnjava. “Postav je brzi repetitorij raspona umjetnosti instalacije, ali s obzirom da je riječ o metodama koje je Renata Poljak u svom bogatom opusu već koristila, podsjetnik je i na njezin artikulirani izvedbeni vokabular kojim nas kontinuirano podsjeća da angažirana umjetnost može biti poetična i vizualno atraktivna bez da umanji svoju kritičku oštricu”, zaključuje Franceschi.

Renata Poljak rođena je 1974. u Splitu. Diplomirala u Splitu 1997. kao profesorica likovne kulture, postdiplomski studij završava na Likovnoj akademiji École Régionale des Beaux-Arts 1999. u Nantes-u, Francuska. Na ALU u Zagrebu završava diplomski studij kiparstva 2020. Poljak se u svom opusu najviše bavi filmom i video umjetnošću, te instalacijama, fotografijom, crtežima i tekstom.

Više detalja pronađite ovdje.

Program je osmišljen kako bi se, uz stručne suradnike, za sve građane grada Križevaca, a posebno učenike_ice križevačkih srednjih škola te njihove profesore i djelatnike u obrazovanju osiguralo stručno, edukativno, raznoliko i zanimljivo upoznavanje sa suvremenom umjetnošću, suvremenim umjetničkim praksama i sličnim temama.

Cilj je okupiti stručnjake i djelatnike u kulturi koji kroz svoj rad i stručnost mogu približiti što je suvremena umjetnost, kako i gdje je nastala i tko suvremenu i recentnu umjetničku scenu čini danas.

U prvom dijelu simpozija održat će se program Žensko video pismo, koji obuhvaća projekcije četiri kratka filma suvremenih hrvatskih autorica: Sanje Iveković, Tanje Dabo, Renate Poljak i Lee Vidaković. U drugom dijelu simpozija održat će se razgovor O kiparstvu, plesu i muzejima – osobne perspektive u kojem sudjeluju umjetnica Marina Bauer i kustosica Jasmina Fučkan.

Više informacija možete pročitati ovdje.

Film je nastao u koprodukciji Documente i Kinematografa, a premijerno je prikazan na nedavno završenom ZagrebDoxu. U njemu redateljica gradi narativ oko četiri protagonistice, partizanke čija svjedočanstva bilježe priče o ulozi žena u NOB-u, odnosno Narodnooslobodilačkoj borbi (1941. – 1945.) na području Jugoslavije.

Nanica Paroški je rođena 1924. u Vojvodini, a 1941. pridružuje se sastavu Prve proleterske brigade u kojoj djeluje kao bolničarka. U dobi od samo 18 godina, 1943. umire od pjegavog tifusa, a iza nje je ostao dnevnik u kojem je, između ostalog, opisala prve simptome bolesti.

Marija Pipek, rođena 1923. u Vrbanju na otoku Hvaru, s 19 godina se pridružuje partizanima. Do kraja rata borila se kao dio Desete hercegovačke brigade, a prošla je Neretvu, Sutjesku i mnoge druge teške borbe. Preboljela je pjegavi tifus. Kroz audiointervju koji je dala prije smrti u Zagrebu 2015. godine otkrivamo njenu priču.

Hilda Hećej (r. Tompak) rođena je 1918. u Suhopolju, studirala je arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i tijekom rata radila u Muzeju Slavonije. Prvotno je bila ilegalna suradnica NOB-a, njenim riječima špijunka, a kasnije je uspjela pobjeći i pridružiti se partizanima. Od 1951. živi u Zagrebu.

Zdenka Brčić (r. Kamenar) rođena je 1927. u Zagrebu. Tijekom srednje škole pridružuje se partizanima gdje je završila tečaj radiotelegrafije i dalje radila kao telegrafistica na radiju pri štabu Desetog korpusa. Živi u Zagrebu te i dalje sudjeluje u aktivnostima antifašista_kinja.

U Jugoslaviji, u redovima NOB-a borilo se više od 100.000 žena, a poginulo je više od 25.000. Broj žena odlikovanih Ordenom narodnog heroja predstavlja gotovo 7 posto od ukupnog broja od 1.323 odlikovanih, a od njih 91 koje su proglašene narodnim heroinama, 73 su smrtno stradale tijekom rata.

Istražujući različita polja djelovanja – od filozofskog do znanstvenog, od utopije i mitologije do glazbe i njene uloge u povijesti i sadašnjosti, autorica se bavi morem kao ekološkom temom kojoj prilazi iz poetičnog i utopijskog umjesto aktivističkog rakursa. Kako stoji u najavi, “špekulacija je osnovni princip na kojem počiva novi projekt oslanjajući se na nematerijalne reference i usmenu tradiciju kako bi osmislila drugačiju vrstu mitologije i time pretpostavljala da se globalne promjene mogu dogoditi u budućnosti.”

Sama izložba se sastoji od dva rada. Prvi je “okrugla, viseća projekcija meditativnog sadržaja koja će biti postavljena u sredinu Galerije Bačva, na kojoj vidimo planktone i sićušna podvodna stvorenja. Ti planktoni pripadaju dvanaestogodišnjem dječaku iz Splita Vanji Cetiniću – Koći koji ih već dvije godine hvata planktonskom mrežicom te proučava pod mikroskopom.” Drugi dio izložbe trokanalna je videoprojekcija na polukružnom zidu galerije u kojoj “glazbenici Amira Medunjanin te Alen i Nenad Sinkauz stvaraju novu pjesmu za naše more. Iznimni se glazbenici snimaju u praznoj dvorani podcrtavajući glas te prazninu prostora i mraka u kojoj isti odzvanja podsjećajući nas na crninu morskog bezdana.” Tekst pjesme je napisala pjesnikinja Monika Herceg.

Renata Poljak izlagala je na mnogobrojnim samostalnim domaćim i međunarodnim izložbama, filmskim festivalima i bijenalima, a dobitnica je brojnih prestižnih stipendija i nagrada. Već godinama se u svojim radovima bavi istraživanjem fenomena ljudskih migracija i njezinih fizičkih i emotivnih posljedica, osobito u četiri recentna filma Partenza (2016.), Još jedan odlazak (2018.), Porvenir (2020.)  i Split (2021.) Posljednja tri premijerno su prikazani na Oberhausen Film festivalu, a Porvenir je dobitnik čak 6 nagrada na filmskim festivalima.

Izložba ostaje otvorena do 17. ožujka, a više informacija možete pronaći ovdje.

Često inzistirajući na spoju projekcije i izložbe, Poljak film proširuje na fizičke artefakte, dok se njihov eho sukcesivno umnaža medijskim prikazima, uključujući gledateljevu svijest kao jednu od nestalnih manifestacija. Pritom se konstruirana situacija iz pasivnog uživljavanja premeće u aktivni susret, kreirajući kompleksniji spoznajni okvir mogućeg razumijevanja. Otvarajući prostor subjektivnom i intimističkom preoblikovanju svakog ponaosob, proširuje se temeljna pretpostavka, odnosno provocira dijeljenje umjetničkog iskustva s ciljem metamorfoze na različitim razinama, što je kroz nerazlučivi spoj individualnog i kolektivnog utkano duboko u autoričin izraz. Tako Poljak u svoje filmove uvlači minuli rad i autoreferencijalno ga prerađuje u novom mediju, ostvarujući nove odnose prema vlastitom stvaralaštvu i relacijama s okolinom. Ako je gledatelj involviran, svom će čitanju pridodati značenja na tom tragu, a ako i nije, sugestivnost filmskog izraza omogućit će mu autonomni doživljaj.

Dio autoričina opusa sadrži istu provodnu liniju propitivanja odbljeska velikih historijskih narativa na svakodnevno iskustvo, što konkretizira osuvremenjivanjem tema migracija, razdvajanja i novih početaka. Natruhe osobne povijesti imaju snagu ostvarenja preobraziti u iskaz ovladavanja kako prošlih, tako i anticipiranih trauma. Još jedan odlazak, eksperimentalni ekspoze o sudaru službene povijesti i osobne uronjenosti u povijesni trenutak, pridaje društveno politički kontekst pojmu kolektivne amnezije i osobnog sjećanja. Autorica se referira na političku povijest jugoslavenskog prostora, kao i njen globalni utjecaj, danas sveden tek na memorabilije. Snimke zatečenog muzejskog prostora na Brijunima suprotstavlja akciji nedavnog potapanja jugoslavenskog admiralskog broda. Ciklički tijek kolektivnog pristupa prošlosti izražen je doslovnim potapanjem preostale kritičke kontekstualizacije i pretvaranjem prošlog u još jednu plošnu manifestaciju otimanja značenja.

Na koji se god način društvo referiralo prema zajedničkom naslijeđu, nastojalo ga mitologizirati ili potisnuti, uvijek će krhotine osobnog sjećanja razarati nanovo uspostavljene političke narative u krhkoj vezi s promjenjivim društvenim preduvjetima. Ponavljanjem motiva Renata Poljak uspostavlja vlastiti kodirani umjetnički jezik, koji navedenu problematiku zahvaća u svim konotacijama. Otvorenim ostaje pitanje možemo li mehanizme konstituiranja službenog narativa prokazati osobnom uključenošću ili je i taj segment zaveden emocionalnim teretom i osobnom mitologizacijom kao prividno stečenom prednošću u odnosu na zaborav.

Svi se ti motivi na više razina sklapaju u totalitet u Porveniru. Stoga ne čudi da je na Liburniji, osim za najbolji film, nagradu osvojio i Boris Poljak za kameru, odnosno Iva Ivan za zvuk. Upravo ta tri segmenta čine nerazmrsivu cjelinu utemeljenu na ispreplitanju vizualnog i auditivnog, evocirajući taktilnost kao gotovo dohvatljivu karakteristiku. Porvenir postaje značenjski cjelovit promatramo li ga u kontekstu autoričina interesa iskristaliziranog iz njena prethodnog rada, a sam film takvoj sveobuhvatnosti teži već na razini forme. Pozicija na razmeđu dokumentarnog i eksperimentalnog sama implicira specifične učinke, koji neminovno proizlaze iz formalnih odabira i dalje usmjeravaju naša čitanja.

Okvir filma nastaje usuglašavanjem linije izvedene iz na prvi pogled nesrodnih izvora, pri čemu se izolirani detalji povezuju naslagivanjem novih slojeva kojima obiluje svaki pojedini kadar. Na taj se način doseže kontinuitet uklopljenosti u okolinu, neovisno o izvoru sile izvan ljudskog tijela, kao početnog elementa koji stimulira daljnje asocijativno nizanje. Pritom nastala atmosfera otkriva nešto od egzistencijalne ugroze u srži ostvarenja.

Performativnošću preobraženo u besvjesni entitet, ljudsko se tijelo rastvara u identično komponiranu vizuru prirodnog elementa, morske površine, koja gubi konkretnost i postaje intuitivno doživljena slika. Kompozicija kadra i prateći zvuk intenziviraju osjećaj uronjenosti, u smislu potpune čulne angažiranosti i pretapanja različito posredovanih osjeta. Prijelaze među kadrovima autorica povezuje po principu srodnosti, radilo se tu o usklađivanju kretnji linije, crte horizonta ili sličnosti u detalju, a istovjetan tretman raznovrsnog gradivnog materijala rezultira jedinstvenim vizualnim dojmom. Prevodeći univerzalni umjetnički postupak asocijativnog usuglašavanja Poljak se približava idealu gotovo poetskog suglasja.

Iza jedinstva forme, nazire se ono tematsko – neraskidiva uvjetovanost osobnog i nadosobnog u oblikovanju zajedničke stvarnosti. Film se istovremeno oslanja na intuitivnost u dohvaćanju smisla, ali i na pozadinsku priču o kojoj kao gledatelji više saznajemo iz popratnog materijala. Ipak, u iskazivanju političkog momenta, mnogo je suptilniji od svog prethodnika. Tek se ubacivanjem čistih dokumentarističko opservacijskih kadrova konstituira distanca i osvješćuje položaj promatrača, dok se kamera fokusira na naoko središnju točku, sugeriranu već i začudnim naslovom. Porvenir se otkriva kao mjesto osnovano od strane hrvatskih doseljenika na krajnjem jugu Čilea, a da bi nam se ciklički karakter protoka povijesti otkrio u očiglednoj propasti svojedobnog simbola novog početka.

Autorica svoj odabir potkrjepljuje crticom osobne povijesti i direktne involviranosti njenih predaka u oživljena sjećanja. Uzevši u obzir to saznanje, nove perspektive mogućeg razumijevanja otvaraju se prema materijalizaciji empatije i dohvaćanja pojedinačnog osjećanja egzistencijalnog pritiska, ali i iskorištavanja filma kao alata za refleksivni odmak i osobnu samospoznaju. Film zarobljava odjeke prošlog, manifestira poroznost historijskog sjećanja da bi na kraju bio izraz novog iskustva utjelovljenog kroz stvaralački čin. Fotografija koja nakon totala ogoljelog i čistog prostora gubi oštrinu prema zgušnjavanju prostorno vremenskih ograničenja, pomakom percepcije sugerira nemogućnost precizne rekonstrukcije iskustvenog.

U Porveniru eksperimentalni postupci nadvladavaju dokumentarizam, koji do izražaja dolazi tek kroz nestabilnu narativnu nit i natruhe esejističko-poetskog autorskog nerva. Drama odnosa pojedinačne spram kolektivne memorije provodi se na formalnoj razini – kontrastiranje slike i zvuka izaziva dezorijentaciju gledatelja, a u njegovu se svijest upisuje nestalnost granice objektivnog i prerađenog sjećanja. Svoj smisao zadobiva prvenstveno kao eksperiment koji izaziva očuđenje, naknadnu refleksiju i zaprepaštenje zbog rušenja privida jednostavnosti. S druge strane nemoguće je izbjeći romantizaciju univerzalnih motiva migracije i mijene, a koja se nameće bez analize konteksta u kojima se odvijaju. Svođenje društvene promjene na razinu prirodne neizbježnosti, anticipira pasivnost i bijeg nasuprot reakciji. Ipak, već je i čin snimanja način zadobivanja kontrole nad ugrožavajućim tendencijama.

Koliko god Porvenir dobro funkcionirao na formalnoj razini, pomno izgrađenu strukturu donekle narušava upad dugih opservacijskih kadrova mjesta u konkretnom prostoru i vremenu, a bez uporabe retorički naglašenih rješenja. No u dijalektičkoj igri na koju svako poticajno ostvarenje u konačnici možemo svesti, ti kadrovi konstituiraju jezgru prema kojoj ostali dijelovi uspostavljaju antagonistički odnos.

Sagledan unutar cjeline autoričina opusa, Porvenir zatvara kompleks tema univerzalne vrijednosti s natruhama intimističkog, a kroz koje provlači relevantna pitanja od položaja žene u svijetu u kojem političke promjene direktno pogađaju muškarce, pa do posljednjeg radikaliziranja forme nauštrb racionalizacije priče. Utoliko Porvenir sadrži najviše od intimističko-intuitivnog autorskog potpisa Renate Poljak, a ispunjenje potencijala fotografije, kompozicije i popratnog zvuka, ostvaruju puninu gledateljskog doživljaja.

U povodu petnaeste obljetnice 25 FPS-a sa selektorima Festivala, Marinom Kožul i Mariom Kozinom, razgovarali smo o njegovom razvojnom putu i ovogodišnjim fokusima, o žanrovskim i medijskim promjenama i nepredvidivoj budućnosti lokalnog kinoprikazivaštva.

Natjecateljski program 25 FPS-a i ove godine donosi presjek recentne međunarodne i domaće eksperimentalne filmske produkcije, radove koji istražuju mogućnosti filmskog jezika i proširuju razumijevanje samog medija. Što vam je bitno kod izbora filmova, koji su tematski, idejni ili estetski kriteriji kojima se vodite u selekciji?

Marina: U selekcijskoj komisiji nas je troje – uz Marija i mene, od ove se godine u selekciju uključila i Branka Valjin. U konkurenciju uglavnom ulaze filmovi oko kojih se svi složimo, no ponekad se događa da presudi i “matematički kriterij“ – treba imati na umu da smo, što se ukusa tiče, međusobno prilično različiti, a kriterij većine primjenjujemo kada argumentacija zakaže. No mislim da je to i razlog zbog kojeg je selekcija istovremeno i raznovrsna i konzistentna.

Mario: Pri izboru filmova ne postoji točno određeni set tematskih ili idejnih kriterija koje bi film trebao zadovoljiti da bismo ga izabrali, ali treba biti u znatnoj mjeri usmjeren na formu da bismo ga uzeli u razmatranje. To posebice vrijedi za hibridne naslove – one koji zalaze u domenu dokumentarnog, animiranog ili igranog filma. Eksperimentalnost je ovdje često pitanje stupnja, pa vodimo rasprave o tome koliko formalna organizacija nekog djela generira sadržaj, otvara ga novim čitanjima ili mu možda čak i proturječi.

Marina: Bitno nam je i da selekcija bude reprezentativna za aktualna zbivanja na međunarodnoj sceni. Uz iznimku streaming servisa kao što je MUBI, eksperimentalni film uglavnom nije dostupan na tradicionalnim distribucijskim kanalima, a i dalje ga se rijetko viđa u programima ostalih hrvatskih filmskih festivala. Zato prilikom selekcije nastojimo pomiriti vlastiti ukus i aktualnosti te publici omogućiti da bude usklađena sa svjetskim zbivanjima u ovome području.

U Domu hrvatskih likovnih umjetnika do kraja lipnja otvoreno je prvo izdanje putujuće skupne izložbe Treći prostor (sve što nam je zajedničko), realizirane u sklopu projekta CreArt. Riječ je o projektu financiranom sredstvima EU fonda Kreativna Europa, koji, prema riječima njegovih voditelja, teži stvaranju homogene mreže kontinuiranih partnerstava s ciljem osnaživanja i razvoja suradnje među političkim, obrazovnim i kulturno-umjetničkim akterima iz različitih gradova članova CreArt platforme. 

Hrvatsko društvo likovnih umjetnika predstavnik je Grada Zagreba na ovom projektu, a ono što upada u oči jest činjenica da svaki natječaj za CreArt  izložbe ili umjetničke rezidencije, objavljen od strane HDLU-a, sadrži stavku o pravu prijave isključivo njegovih redovitih članova, s boravištem/prebivalištem ili rođenjem u Zagrebu. I to ne bi bilo toliko čudno da isti natječaji, objavljeni na službenim stranicama CreArt projekta, ne uvjetuju tek ovo potonje, tj. prebivalište ili rođenje u gradovima članovima CreArt mreže. Je li se HDLU  izgubio u prijevodu, prenoseći ove pozive na svoj web nije poznato, ali sasvim je evidentno da su zagrebački umjetnici s redovitim članstvom u HDLU-u ipak nešto jednakiji od onih Drugih – zagrebačkih umjetnika koji nisu članovi HDLU-a, kao i članova HDLU-a koji nisu  podmirili članarinu zadnje dvije godine. 

I dok aktivnosti CreArt projekta uključuju razne edukativne i kulturne sadržaje, kao i razmjene i rezidencije umjetnika, organizatori, kao ključna projektna događanja, izdvajaju upravo velike skupne izložbe koje se jednom godišnje, tijekom trajanja projekta, održavaju u različitim europskim gradovima partnerima. Nakon prošlogodišnje izložbe Six Memos, kustosice Branke Benčić, održane u Valladolidu, Liverpoolu i Lublinu, u sklopu koje su, između ostalih, europskoj publici predstavljeni i radovi Tjaše Kalkan i Zlatka Kopljara, ovogodišnju izložbu Treći prostor potpisuje Skopljanka Jovanka Popova, aktualna kustosica makedonskog paviljona Bijenala u Veneciji.

Sukladno postulatima inkluzivnosti, suradnje, zajedništva i jednakih mogućnosti, od kojih polazi i cjelokupni CreArt projekt, Popova gradi koncepciju izložbe na temeljima filozofske misli Jean-Luc Nancyja, točnije na njegovoj tezi o singularnom pluralnom bitku, pluralnosti ljudske egzistencije te razumijevanju bivanja upravo kao “bivanja zajedno”. Što god egzistira, egzistira baš zato što koegzistira, smatra Nancy, pri čemu skup singularnosti postaje singularnost sama, a kartezijanska istina ego sum za Nancyja postaje nos sumus. Kolektivna se moć, stoga, ne nalazi izvan članova kolektiva niti unutar svakoga od njih, već proizlazi iz kolektivnosti kao takve. Jovanka Popova ovakvo kolektivno bivanje smješta u “treći prostor”, koji, prema kustosici, teži postati prostorom solidarnosti – prostorom supstancijalnog jedinstva zajednice unutar kojeg višeglasje ne proizvodi konflikt. Pa iako treći prostor uvijek u sebi anticipira neku vrstu otvorenosti, koju možemo iščitati u trijalektici Henrija Lefebvrea, nije ga ispravno doživljavati kao prostor jednakosti i solidarnosti, jer premda on, unutar sebe, posjeduje mogućnost takve jednakosti, ona mu ni u kojem slučaju nije imanentna.

A nejednakost određenih pojedinaca ili društvenih skupina u odnosu na druge detektirali su i neki od petnaest umjetnika iz deset gradova CreArt mreže, koji se zagrebačkoj publici predstavljaju na spomenutoj skupnoj izložbi u Galeriji Prsten. Makedonski se umjetnik Gjorgje Jovanovik u radu Morska čudovišta satirički odnosi spram megalomanskog projekta s tragikomičnim rezultatima – Skopje 2014. Riječ je o projektu koji je pretendirao podariti ovom gradu ponešto od antičkog “štiha””, plasirajući narativ o jugoslavenskim Makedoncima kao potomcima starih Grka iz istoimene pokrajine. Ključnu ulogu u ovoj demagoškoj akciji igralo je, između ostalog,  postavljanje gigantskih skulptura Filipa i Aleksandra Makedonskog u glavnom makedonskog gradu. Morska su čudovišta umjetnikove “varijacije” na ove skulpture, pri čemu protagonisti naizmjenično glume konja i jahača, rugajući se nacionalističkoj politici koja je inkluzivna tek za one malobrojne, dok sve druge koji joj se protive smješta na same margine društva. 

Osjećaj nepripadanja i alijenacije te zaziranje od simbola nacionalnog identiteta, pretjeranog domoljublja i nacionalizma, čitamo u radu Bez naziva (izabrani dom) španjolske umjetnice Marie Tinaut Rodriguez, koja domovinu doživljava sasvim fluidno – na njenoj se zastavi nalazi ocean; ta domovina nije determinirana rođenjem, precima ili, pak, jezikom, već vlastitim odabirom. Njena domovina, također, nije nužno jedna. Ovakvo autoričino viđenje domovine podsjeća na ono iz Ciceronovih Tuskulanskih rasprava čiji protagonisti zaključuju: Patria est ubicumque est bene, što bi, u prijevodu, značilo “Domovina je svugdje gdje je dobro”. 

Okvirna kustosičina podjela radova na nekoliko skupina, koja manje ili više “drži vodu”, već na prvi pogled signalizira kako najveći dio umjetnika govori o odsustvu solidarnosti, nemogućnosti uklapanja u dominantne obrasce ponašanja, sve evidentnijem i grubljem kršenju ljudskih prava te ukazuje na konfliktne pozicije sebstva naspram zajednice. Najbrutalniji primjer ovakve klime, na kojeg se referira Sophie Dubosc u svom radu Svjedok, onaj je ubojstva novinara Jamala Khashoogija, mučenog i raskomadanog usred Istanbula, u veleposlanstvu Saudijske Arabije. Dubosc izlaže “odrubljenu” voštanu glavu položenu na pladanj. Odrubljena glava, u ovom slučaju, može predstavljati nesretnog Jamala, ali i svakog drugog člana zajednice koji se drzne propitkivati ili, još gore, kritizirati autoritete i različite centre moći.

A da duh današnjeg vremena odiše sveopćom nesigurnošću, nestabilnošću i nedostatkom bilo kakvog stabilnog uporišta, prepoznala je vrlo dobro Renata Poljak. Njeni radovi Još jedan odlazak i Partenza izloženi u Galeriji Bačva, kvalitetom odskaču od većine radova iz Prstena te, zasluženo, predstavljaju svojevrsnu izložbu unutar izložbe. Trokanalna video instalacija Još jedan odlazak pripovijeda priču o potapanju admiralskog broda jugoslavenske mornarice Vis, sagrađenog 1953. u brodogradilištu Uljanik. Brod je 2002. godine kupio pulski poduzetnik s namjerom preuređenja u luksuznu jahtu za bogate turiste, no zapavši u financijske neprilike, odlučuje, potopivši ga, od njega stvoriti ronilačku atrakciju. Brod je potopljen blizu Brijuna – lokacije na kojoj su Tito, Nehru i Nasser dogovarali pokret Nesvrstanih, a umjetnica kadrove s Brijuna stavlja u jukstapoziciju s onima potapanja broda, simbolično govoreći o kraju jednog vremena. Recentni događaji u brodogradilištu Uljanik čitanju ovog rada daju još jedan, sasvim novi, sloj značenja – namjerno potapanje broda Vis uspoređujemo s devastacijom značajne industrijske grane, a pretvaranje istog u podmorsku atrakciju, pak, sa sve sustavnijim tendencijama komodifikacije čitave obale. Stanovnicima priobalnih gradova čijem je razvoju, donedavno, itekako pridonosio i sektor brodogradnje, ne preostaje ništa drugo do prilagoditi se novoj turističkoj paradigmi, dok stare gradske jezgre, kao, uostalom, i potopljeni brod JNA, uvijek mogu poslužiti kao scenografija za kakav akcijski film.

Suvisao koncept kustosice Jovanke Popove rezultirao je na koncu relativno bljedunjavom izložbom s velikim brojem nezanimljivih radova. Pod terorom vlastitih projektnih prijedloga brojne institucije upuštaju se u nasilnu implementaciju aktivnosti koje propisuje natječaj, pri čemu je konačni rezultat često tek beskrvno zadovoljavanje forme. U Tehničkom su muzeju, tako, nedavno, u sklopu projekta Skrojene budućnosti?, namijenjenog dobnoj skupini 54+,  organizirali radionice filcanja, ručnog tkanja i pletenja te izrade etuija od kravata (!), smatrajući ih, valjda, prikladnima za uključivanje ove dobne skupine u kulturne i umjetničke aktivnosti. I ovdje dolazimo do pitanja koje, unutar izložbe Treći prostor, otvara Vlasta Delimar svojim radom Pravo na orgazam nakon šezdesete – nije li upravo svrstavanje u određene dobne grupacije, poput ove 54+, kojoj su društveno predeterminirani određeni prihvatljivi obrasci ponašanja, zapravo jedan od izvora sve prisutnijeg ageizma?

Vjerom u zajedništvo i mogućnost suživota te optimizmom odiše tek manji broj radova, pri čemu valja izdvojiti onaj makedonskog umjetnika Olivera Musovika Mjesto solidarnosti (vrt zajednice), u sklopu kojega autor, na primjeru urbanih vrtova, nudi nove modele solidarnosti i građanske samoorganizacije, s ciljem uspostavljanja kvalitetnijeg, uključivijeg i ekološki osvještenijeg društva. Litavska umjetnica Monika Žaltauskaite Grašiene, pak, u svom radu ironičnog naziva Totalna jednakost, nema vjere u bolji društveni poredak. Proklamiranje jednakosti osoba različitih spolova, rasa, seksualnih orijentacija ili klasa tek je mrtvo slovo na papiru, korišteno kao jeftina propaganda političkih struktura, pri čemu je svijet u kojem živimo pun nejednakosti, predrasuda, netolerancije i nepravdi. 

Ako svaki galerijski ili muzejski prostor promatramo kao onaj “treći” – Foucaultovu heterotopiju – institucionalni, odnosno, diskurzivni prostor i svojevrsni mise en abyme – svijet unutar svijeta, i prostor hrvatskih vizualnih umjetnosti je, lako ćemo zaključiti, prostor nejednakosti. S jedne se strane nalaze dizajneri tog paralelnog (a opet istog) svemira i kreatori nejednakosti – kulturno-umjetnički demiurzi gladni pozicija i željni fotelja koji, poput gromovnika Zeusa, vladaju nebom, zemljom i meteorološkim prilikama domaćeg umjetničkog univerzuma. S druge se strane nalaze umjetnici koji šute. I jedino pitanje koje poželimo postaviti tim šutećim umjetnicima istovjetno je onom  nepoznatog autora postavljeno, u vidu grafita, negdje sredinom devedesetih godina, studentima Filozofskog fakulteta, nazivajući ih orvelovskom terminologijom – a gdje je revolucija? 

Godine 1997, Adrian Paci pobjegao je od albanskog građanskog rata i pronašao utočište u Italiji, a to biografsko iskustvo egzila je i polazna točka za njegov rad. U svojim filmovima inscenira priče koje nas pozivaju na razmišljanje o suvremenim pitanjima našeg društva, kao što su imigracija, vječni tranzit te gubitak korijena. Na otvaranju će, između ostalog, biti prikazan njegov kultni film The Column iz 2013, te 35mm film Per Speculum kao i Centro di Permanenza Temporanea s kojim se probio u sam vrh svjetske umjetničke scene.

Dan poslije bit će prikazan dokumentarni film o Ulayu, vrhunskom konceptualnom umjetniku i dugogodišnjem partneru Marine Abramović, uz kojeg je umjetnica i postala poznata. Slijedi francuski kustoski kolektiv Eternal Network koji donosi francusku video scenu na bolski ekran – sudjeluju umjetnici Bertille Bak, François Curlet te Franz Höfner. Imma Prieto, kustosica iz Barcelone predstavlja svoje istraživanje umjetničke scene u Brazilu i njezine forme otpora, a samo zatvaranje Lovely Days, 20. srpnja, rezervirano je za konceputalnu video umjetnost iz Srbije koju predstavlja kustosica Muzeja suvremene umjetnosti u Beogradu, Una Popović.

Svi programi su besplatni i počinju u 22 sata. Detaljan program potražite na službenoj stranici.

Festival će biti otvoren samostalnom izložbom Renate Poljak, idejne začetnice festivala, u petak, 15. srpnja, u Galeriji Dešković u Bolu, gdje se umjetnica predstavlja multimedijalnim radom Partenza koji je u potpunosti snimljen u Bolu uz pomoć statistica i statista iz Bola. Partenza je do sada prikazana u Parizu, Splitu, Grazu i Puli te se sada vraća na mjesto gdje je i nastala.