Aktivnost je dio njezine izložbe Činiti svijet boljim mjestom, a odvija se na drugom katu muzeja, u dijelu posvećenom temi Traume.

Radionica je osmišljena kao oblik kolektivnog sjećanja, a nastala je u suradnji s feminističkom antropologinjom Renatom Jambrešić Kirin i psihoterapeutkinjom Dubravkom Stijačić. Projekt tematizira tamnu stranu povijesti – internaciju više od 850 žena na Golom otoku i Svetom Grguru između 1950. i 1956. godine.

Sudionice tijekom radionice izrađuju glinene figurice, od kojih je svaka simbolično posvećena jednoj od zatočenica. Figurice će postati dijelom kolektivnog antispomenika koji podsjeća na patnju i snagu tih žena, s ciljem da se zaborav ne dogodi.

Radionica je prvenstveno namijenjena ženama starijima od 15 godina, a nije prikladna za djecu. Prijava nije obavezna te je program besplatan za sve posjetiteljice izložbe.

Za razmatranje promjena radne i socijalne dimenzije društva, kao izraza preslagivanja političko-ekonomskih pozicija, zgrade Ine višestruko je potentna. Osim što je izraženi podsjetnik na posvemašnju deindustrijalizaciju, Galerija Miroslav Kraljević, koja unutar nje još uvijek djeluje, daje naslutiti obrise nestanka proklamirane radničke kulture bivše države. Svojevremeno osnovana od strane Kulturno-umjetničkog društva INA, s ciljem zadovoljenja potreba umjetničkog amaterizma radnika, Galerija predstavlja sukus kulturne politike orijentirane na participaciju najširih slojeva društva. Za razumijevanje njena rada važna je interferencija amaterizma i profesionalizma, čime se prostor umjetnosti višestruko otvara, uključujući direktno sudjelovanje u umjetničkom izražavanju, ali i uvid u tendencije na profesionalnom polju.

Bila je to više ili manje uspješno implementirana kulturna politika bivše države, koja se nerijetko zaplitala u vlastita proturječja. Koliko god idejno stimulativna,  ipak je ostala segment kojem se pridavalo najmanje pažnje, da bi se sam odnos prema umjetničkoj proizvodnji raspršio između optužbi za građanski elitizam i nasilno definiranje apstraktnog pojma radničke kulture. Iako nominalno poticana, nije postojala sustavno razrađena strategija obrazovanja za široke mase, stoga se rad najčešće oslanjao na zamisli i inicijative pojedinaca. No, ostaje neporecivo da su te političke tendencije izravno utjecale na razvoj dijela kulturnih institucija koje zagovaraju otvorenost (kulturni centri), a proklamirani ciljevi se podudaraju s danas progresivnim umjetničkim pokretima u okviru stvaranja odmaka od institucionalizirane kulture.

Sve te relacije koje nose teorijsku težinu, stoga ne čudi autoreferencijalnost koju pronalazimo u konceptu rada GMK danas. Galerija otvorenim pozivima surađuje s umjetnicima, rezultat čega je niz projekata koji transhistorijski propituje koncepte i trendove. Na takav je način s GMK surađivala Katerina Duda, izloživši produkt rada pod naslovom Što će nam fundus?, u kojem kroz status nekadašnjih izložbenih artefakta, prikupljanih stihijskih i bez daljnje adekvatne brige, progovara aktualnost nesigurnih uvjeta rada, umjetničkog statusa ili odnošenja prema proklamiranim vrijednostima.

Razmatranje statusa galerijskog fundusa iz današnje perspektive pretpostavlja nove koncepte, no u relaciji spram jugoslavenskih kulturnih i radnih uvjeta, otkriva se mogućnost rekonstrukcije dijela kompleksnih odnosa. Prikupljanje galerijskog fonda bilo je nesustavno i pod direktnom ingerencijom Ine, a odnos prema prikupljenim eksponatima ostao je na razmeđi inventara i umjetničkog djela kao statusnog simbola. Time je istovremeno postao izraz konformističkog prisvajanja kulture i njena urušavanja u kolekcionarskoj samodostatnosti, čime se mogu raskrinkati stvarne dimenzije takozvanog približavanja kulture radnicima. Ne smijemo smetnuti s uma da je INA bila uspješno poduzeće čiji su zaposlenici uživali privilegije nedostupne svim slojevima radničke klase, utoliko je i tretman kulture uživao status svojevrsnog elitizma. Apstraktne društvene tendencije pronalazile su svoj specifični izraz u različito strukturiranim radnim okruženjima. Paralelno s društvenim transformacijama i postupnim smanjenjem radničkih i socijalnih prava, raspada se i briga za umjetnički fond, koji je danas u razasutom stanju.

U sljedećem projektu, filmu Strujanja u produkciji Restarta, koji je već naišao na festivalski odjek i nagrađen u kategoriji kratkometražnog filma na Festivalu mediteranskog filma, Katerina Duda kao da pronalazi vezu tretmana umjetničkih predmeta kao dijela inventara i biljaka koje su bile neizostavan dio radnog okruženja. Kad su u pitanju kompleksne teme koje zahtijevaju istraživačku analizu niza društvenih znanosti, ponekad simboličke umjetničke geste prodiru najdalje. Strujanja na eksperimentalno-dokumentarnoj razini ispituju prostor zgrade, ogoljujući prazninu postapokaliptičnim prizorima bilja. No, nije riječ o ekspanzivnom širenju, već o sobnim biljkama čiji je rast ograničen i ovisan o ljudskoj brizi, što u filmu poentira njihova jedina preostala uzgajivačica: “Ljudi ne znaju koliko znači povezanost biljke s čovjekom. Tu je cvijeće bilo posebno dobro.”

Sociološki je zanimljiva činjenica da su u socijalističkim uredima biljke bile neizostavne. U svom eseju Uredski planktoni, koji je bio inspirativan i za film, Renata Jambrešić Kirin pronalazi sličnost nekadašnje nadmoćne birokratske klase, njihove statičnosti, socijalne sigurnosti koju su uživali i uredskih biljaka. Nova paradigma značila je zamjenu starih uvjeta u korist nove instrumentalizirane klase, koja zatire sve što neposredno ne koristi zadanom cilju.  Nije slučajno da su biljke jedino preostalo u Šubićevoj, one se u svojoj raskoši ne uklapaju u nove funkcionalne radne prostore.

Statičnim i dugim kadrovima ogoljele sadašnjosti, film evocira naizgled nadvladane uvjete rada. Dok se nekadašnji radni prostor radniku otvarao, promjena radnih prava povlači za sobom novu kulturu s isključivanjem svih aktivnosti na putu profitu. Prošlost ostaje zarobljena unutar simbola promjene odnosa moći i vidljiva tek kroz neiskorištene potencijale.

Autoričin je fokus na detaljima koji se gotovo stilizirano nameću kameri, kondenzirajući atmosferu odmaklog vremena. Tek se filmskom intervencijom prostor na trenutke oživljava, baš kao i nastupom zbora KUD-a INA, uz Galeriju Miroslav Kraljević, jedinog ostatka kulturne aktivnosti nekadašnjeg kolektiva. To je prijelomni trenutak, koji jasno ilustrira mogućnosti preobrazbe dotad sumornog, praznog prostora. Pridodanom animacijom još se očitije materijalizira izgubljena dimenzija suživota ljudi i prostora. Film funkcionira prije svega na metonimijskoj razini, izolirajući moment dovoljno snažan u svojoj jednostavnosti da bi bio nositelj kompleksnog narativa.

Strujanja suptilno povlače niz pitanja, koja su više prepuštena imaginaciji gledatelja, nego li eksplicitno postavljena. Utoliko je dva autoričina projekta produktivno promatrati u komunikaciji. Naizgled različite teme susreću se u zajedničkom prostoru. Biljke, baš kao i umjetnički radovi koji su zgradom kolali, govore o nestaloj kulturi u svim njenim otkrivenim proturječjima. Kao što danas korporativna kultura njeguje vlastita pravila, i nekad su iza diskursa o radničkoj kulturi nastajale enklave privilegiranih potrošača kulturnih proizvoda. Ipak, ne treba zaboraviti da su slična prodiranja umjetnosti u javni prostor danas tek eksces, a sustav koji to makar i deklarativno podupire, neminovno mora proizvesti kvalitativno raznolike fenomene. Ako su umjetnički artefakti, baš kao biljke, i bili tek dio inventara, to je manje problematično od činjenice da danas inventar postaju radnici. Neizbježno, svako vrijeme stvara svoje mitove.

Razgovarao: Lujo Parežanin

Rad Andreje Kulunčić, međunarodno priznate vizualne umjetnice i profesorice na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, obilježen je multidisciplinarnošću, kritičnošću i upućenošću na kontekst i suradnički proces s publikom. Sve su to obilježja i njezinog projekta Art-Act-Box, realiziranog u suradnji s plesnom umjetnicom Zrinkom Užbinec, koji je uobličila u poseban rad za ovogodišnju natječajnu izložbu HT nagrada za suvremenu umjetnost. Na otvorenju izložbe 17. svibnja Kulunčić je osvojila drugu nagradu, a tim smo povodom s njom razgovarali o njezinom umjetničkom i predavačkom djelovanju, novim projektima i promjenama u predstavljanju i distribuciji suvremene umjetnosti.

KP: Zadnje tri godine u suradnji sa Zrinkom Užbinec provodite projekt Art-Act-Box koji je realiziran u vrlo različitim kontekstima, poput psihijatrijskih ustanova, knjižnica i srednjih škola. Na koji način rad koji ste izložili u MSU-u u sklopu HT-ove izložbe artikulira taj projekt?

U Muzeju suvremene umjetnosti napravila sam postav koji integrira ideju/strukturu projekta kroz njegovu mentalnu mapu, pokazuje izvedbene/plesne dijelove projekta putem tri videoprojekcije, posjetiteljima omogućava pregledavanje arhive svih 27 izvedbi u “arhivskoj-kutiji” i preko 2 dokumentacijska videa, te izlažem tragove 28., posljednje izvedbe u MSU-u gdje je Zrinka s djelatnicima muzeja postavila 15 umjetničkih radova iz ’60-ih i ’70-ih, a Jasenko Rasol fotografirao izvedbu. Fotografije nakon izvedbe postaju integralni dio postava. Cilj mi je bio rad postaviti ne kao dokumentaciju, nego kao aktivni prostor u kojem gledatelj/ica može prolazeći kroz razne slojeve projekta istražiti ili doživjeti njemu/njoj zanimljive aspekte rada. 

KP: Sa Zrinkom Užbinec radite i na ovogodišnjem projektu Improvizirane strukture. Nadovezuje li se on na Art-Act-Box u još kojem pogledu?

U novi projekt Improvizirane strukture Zrinka i ja smo uključile dvije glazbenice, Annette Giesriegl, vokalisticu free, odnosno slobodne improvizacije iz Austrije, i Jasnu Jovićević, jazz saksofonisticu i kompozitoricu iz Srbije. Nas četiri svaka iz svog umjetničkog polja ulazimo u suradnju na zajedničkom projektu koji je sjecište site-specific instalacije i in situ improvizacije na prethodno dogovorenim formama/sekvencama i osnovnoj strukturi. Izvedba u rujnu u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu će nam biti prva, čemu prethodi niz radionica, otvorenih proba i videosnimanja tijekom ove godine, sve u organizaciji udruge MAPA, preko koje radim većinu svojih projekata još od 2001. godine. Jednu od radionica, improvizacijsku vokalno-instrumentalnu za profesionalne glazbenice i glazbenike, planiramo izvesti 21. srpnja 2019. na Golom otoku u ženskom zatvoru, u sklopu mog projekta Vi ste Partiju izdale onda kada je trebalo da joj pomognete, koji otvara pitanje kod nas zapostavljene ženske traume. Na projektu radim s etnologinjom Renatom Jambrešić Kirin i psihoterapeutkinjom Dubravkom Stijačić, u suradnji s udrugom Goli otok Ante Zemljar. Radionica je otvorena za prijave, organizirat ćemo prijevoz od Zagreba do Golog otoka i natrag u istom danu, pa bih evo i ovim putem pozvala zainteresirane da nam se jave na e-mail što prije jer imamo ograničen broj prijevoza. Naravno svi koji mogu doći osobnim prijevozom su dobrodošli bez prijava.

KP: Koliko se i na koje načine vaš rad, koji uključuje umjetnički rad kao istraživački i suradnički proces s različitim publikama, tijekom godina morao prilagođavati promjenama društveno-političkog konteksta?

Ova se vrsta radova uvijek i u svim kontekstima mora prilagođavati, prvo izborom aktualne teme, zatim izborom medija koji na najadekvatniji način može doći do ciljane publike, ali i izborom i osmišljavanjem kanala distribucije rada. Osim toga, tu je i pitanje financiranja, koje često diktira tempo rada. Ali, uzevši sve u obzir, lakše je raditi sada nego prije 25 godina kada sam počinjala. 

KP: Predajete na Akademiji likovnih umjetnosti na smjeru Novi mediji. Primjećujete li značajne promjene u načinu na koji studenti i mladi umjetnici moraju komunicirati svoj rad otkad ste im počeli predavati?

Komercijalni dio umjetničkog sustava privatnih galerija, sajmova, kolekcionara kod nas se pomalo i jako polako počinje stvarati, ali dok se ne osnaži, mislim da o većim promjenama ne možemo govoriti. Možda jedino što smo krajem ’90-ih bili zanimljivi “istočni blok”, a sada smo puno manje zanimljiva periferija Europske unije. To nije toliko do nas, koliko do geopolitičke pozicije koju imamo. Četrdeset godina koje smo proveli van Zapada učinilo nas je jedinstvenima – sada smo ponovo u situaciji kolonizacije, kako privrede, prirodnih resursa, radne snage, tako i kulture od strane Zapadne Europe. Mislim da je na svima nama da se unutar toga pametno pozicioniramo. 

KP: Vaši umjetnički projekti često sadrže edukacijske aktivnosti. Kakav je odnos između takvog izvaninstitucionalnog angažmana i predavačkog rada u instituciji poput Akademije likovnih umjetnosti; što vam omogućuju ti različiti konteksti?

Izvaninstitucionalni kontekst se obraća svima koji su zainteresirani, a institucionalni – u slučaju ALU – studentima i studenticama koji su prošli prijemni, i tu je svakako velika razlika. Osim toga, u prvom sami odlučujete što i kako, a unutar drugog postoje načini/propisi na koje mijenjate silabuse, uvodite nove metode u nastavu i sl. Mislim da je dobro raditi u oba konteksta, nadopunjuju se. Projekti vas uče i guraju da ste uvijek “ovdje i sada”, budni spram aktualne društveno-političke situacije oko sebe na više razina, a institucionalni da to do čega dolazite svojim umjetničkim radom preradite u sustav, metodu ili alat koji, potkrijepljen teorijom, predajete studentima i studenticama. 

KP: Nedavno je otvoren Venecijanski bijenale. I sami ste sudjelovali na više sličnih manifestacija koje prate snažni odjeci u javnosti. Koliko je moguće u takvom opterećenom produkcijskom i političkom kontekstu producirati relevantnu i osjetljivu umjetnost?

Iskreno, jako teško, i čini mi se sve teže jer komercijalni segment umjetnosti sve više preuzima vodeću ulogu, što konkretno znači da se izlaže ono što bogati kolekcionari žele kupiti i privatne galerije žele promovirati. A “promovirati” znači ulaganje puno novaca i veza u umjetnike (puno rjeđe umjetnice) za koje se misli da će se dobro prodavati, što nije, tj. ne mora biti u korelaciji s kvalitetom djela. Ali uvijek se na velikim izložbama vidi i puno dobrih radova, i svakako potičem da se ode do Venecije pogledati Bijenale, s prethodno dobrom pripremom što točno želite vidjeti jer je lako propustiti dobar rad koji nitko ne gura u prvi red.

Ovaj intervju je nastao u suradnji s HT nagradom za suvremenu umjetnost.

Kako stoji u uvodniku knjige, Rod i Balkan Marine Matešić i Svetlane Slapšak inkorporira dvije studije o porodnjavanju balkanizma, odnosno o rodnom čitanju balkanizma. U prvoj autorice bilježe povijesnu praksu prikazivanja Balkana u djelima muških putnika da bi im supostavile ženske autorice koje su u svojim putopisima rastakale patrijarhalno viđenje Balkana tijekom 18. i 19. stoljeća. Podrobno analizirajući putopise Mary Wortley Montagu, Emily Strangford, Dore d’Istrije, Jelene Dimitrijević, Marije Karlove, Pauline Irby i Georgine Mackenzie, zaključuju da je njihova protofeministička uloga išla zajedno s njihovim čestim imperijalističkim nastojanjima. S time u skladu autorice u drugoj studiji govore o rodnoj situaciji na Balkanu u 20. stoljeću te preispituju koncept roda, njegovu aproprijaciju za razne proizvoljne teze i ideje te njegovu posljedičnu kontaminaciju. Također, zalažu se za sagledavanje pojma mobilnosti kao politički obilježenog.

Prosudbeni odbor Nagrade Višnja Machiedo u sastavu Tomica Bajsić, Nadežda Čačinović, Mladen Machiedo, Tonko Maroević i Sibila Petlevski PEN-ovu nagradu za književnu esejistiku objavljenu u 2015. godini dodijelio je Renati Jambrešić Kirin za knjigu Korice od kamfora, (Meandar Media, 2015), stoji u priopćenju.

Knjiga kratkih proza i eseja rezultat je promišljanja svijeta nakon što je humanizam izgubio bitku s tehničkom civilizacijom, tranzicijski krajolik postao poprište socijalnog darvinizma, a medij knjige sporedni proizvod “kulturnih industrija” i američkih “knjigomata” na javnim mjestima. Autorica slijedi simetričnu antropologiju Brune Latoura koja ruši mit o našoj modernosti te smatra da se dubinsko razumijevanje suvremene egzistencije može postići samo simetričnim o-gledanjem subjekta i objekta, ljudi i drugih bića, prirode i društva. Asimetričnosti maskuline historije ona suprotstavlja zaboravljene životne priče, djela i ideale brojnih žena i subalternih subjekata. Miješajući žanrove i funkcionalne stilove, povijesne i literarne reference, mušku i žensku vizuru, autorica borhesovski pristupa povijesti kao stalnom procesu (re)interpretacije kulturnih činjenica pri čemu je dominantna feministička ironizacija velikih naracija i kanonskih autora.

Renata Jambrešić Kirin djelatnica je Instituta za etnologiju i folkloristiku i suradnica Centra za ženske studije u Zagrebu. Autorica je knjige Dom i svijet: o ženskoj kulturi pamćenja (2008) i kourednica sedam zbornika radova. Radove na teme ženske ratne književnosti, diskursa svjedočenja, socijalističke kulture pamćenja i rodne povijesti u Hrvatskoj objavljivala je u hrvatskim i međunarodnim znanstvenim časopisima. Kritike, eseje i kratke proze objavljivala je u časopisima Quorum, Riječi, Treća, Tema, Forum i Književna republika, te na Trećem programu Hrvatskog radija.

Godišnja nagrada dodjeljuje se za najbolje književno-esejističko djelo napisano na hrvatskom jeziku u produkciji nakladnika registriranih u Republici Hrvatskoj. Nagrada se dodjeljuje od 2013. godine u čast književne kritičarke i esejistice Višnje Machiedo, zbog doprinosa i izuzetne produktivnosti autorice na spomenutom polju.

“Drugi međunarodni znanstveni skup Socijalizam na klupi s temom Socijalizam: izgradnja i razgradnja želi povezati socijalistička i postsocijalistička iskustva u Europi te obuhvatiti jugoslavenske, postjugoslavenske i europske teme”, ističu iz Centra za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma pri Sveučilište Jurja Dobrile u Puli gdje će skup i održati od 1. do 3. listopada. Prvi Socijalizam na klupi, održan na zimu 2013. godine, posvećen “kulturološkim i povijesnim interpretacijama jugoslavenskog i postjugoslavenskih društava” pokazao je da postoji potreba za jačim povezivanjem znanstvenika koji se bave interdisciplinarnim proučavanjem prošlosti i sadašnjosti socijalnog, kulturnog i ekonomskog područja bivše Jugoslavije. 

Budući da godina održavanja skupa korespondira sa 70. obljetnicom stvaranja socijalističke Jugoslavije, kao i 25. obljetnicom prvih višestranačkih izbora koji su utrli put prema stvaranju današnje geo-političke situacije, znanstvenici će svojim radovima pokriti područja istraživanja od posebnosti socijalističkog društvenog i ekonomskog modela, položaja Jugoslavije u politici detanta, modernosti i kulturnih politika, preko procesa koji su doveli do razgradnje tog sistema, sve do tranzicijskog perioda devedesetih, a bavit će se i reprezentacijom tih procesa u književnosti, medijima, filmu i kulturi općenito. 

Od pozvanih predavača ističu se Tvrtko Jakovina, profesor suvremene povijesti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, koji će održati predavanje o tome “kako je diplomacija SFRJ internacionalizirala krizu u SFRJ i kako je unutarnja politika nadvladala vanjsku”, potom Renata Jambrešić Kirin, znanstvena savjetnica Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, koja će govoriti o “izgradnji nove žene”, odnosno o razgradnji političke ostavštine javnih intelektualki u ranom jugoslavenskom socijalizmu te Breda Luthar, profesorica na Fakultetu za družbene vede u Ljubljani, koja će se posvetiti ulozi materijalne kulture, odnosno njegove specifične uloge u proučavanju socijalizma. 

Cilj ovog skupa, na kojega je prijavljeno preko 120 sudionika iz zemlje i inozemstva, “jačanje je suradnje među znanstvenicima, usmjeravanje na istraživački i epistemološki dijalog, uočavanje tematskih, metodoloških i interpretacijskih podudarnosti, ali i različitih iskustava”. Knjigu sažetaka s detaljnjim programom možete preuzeti ovdje. 

Kolokvij (Ne)vjerodostojni dokumenti. Intermedijalni prostori W. G. Sebalda iz tog će razloga okupiti povjesničare umjetnosti i književne teoretičare s ciljem raspravljanja o navedenim izazovima i ujedno biti svojevrstan priključak na još donedavno vrlo živa i plodna istraživanja Zagrebačke škole intermedijalnosti i intertekstualnosti koja su na istim poslovima (Pojmovnik ruske avangarde, Intertekstualnost & intermedijalnost) uspješno okupljala hrvatske i europske stručnjake te stjecala prepoznatljivost u međunarodnim razmjerima. Povijesni se kontekst u međuvremenu promijenio, pa otuda i dodatan povod ovome kolokviju.

Kolokvij je posebno zaokupljen slikom (post)moderne povijesti i kulture kod W. G. Sebalda te njegovom inačicom intermedijalnog umjetničkog djela za koju dio kritičke recepcije rabi oznaku photo-fiction ili récit-photo. 

Kolokvij započinje u petak, 13. prosinca, u 10 sati predavanjem gošće kolokvija Muriel Pic, znanstvenice na sveučilištu Neuchâtel, autorice knjige W.G. Sebaldu, L’image papillon (2009), a završava projekcijom filma Granta Geeja Patience/After Sebald.

Autor je koncepcije kolokvija Ivan Molek, a kustosica Radmila Iva Janković. Na kolokviju sudjeluju Aleksandar Mijatović, Tatjana Jukić, Leonida Kovač, Žarko Paić, Tomislav Brlek, Ana Peraica i Renata Jambrešić Kirin, a cjelokupan raspored potražite na službenim stranicama Muzeja suvremene umjetnosti.

Izvor: MSU / Fotografija: W.G. Sebald Audiovisual Archive

Ovogodišnji seminar poziva na prijavu radova koji neće biti samo znanstvena izlaganja, već će istraživati nove formate i metodologije dijeljenja znanja. Osnovna su težišta seminara: kako razumijevamo i kako pristupamo trenutnom usporenom hodu feminizma, negativnim stavovima o ženskim i rodnim studijima te diskvalifikaciji feminističkog znanja; koji je status znanja i istraživanja rodnih i ženskih studija, gdje feminističko znanje pozicionira svoje djelovanje; kako preosmisliti prijenos feminističkog znanja u neformalnu edukaciju i praksu u transhistorijskoj perspektivi; koliko je danas daleko utopijska ideja Virginije Woolf o feminističkom sveučilištu?

Voditeljice su ovogodišnjeg seminara Rada Borić, Renata Jambrešić Kirin, Jasmina Lukić i Lada Čale Feldman.

Poslijediplomski seminar poziva na prijavu radova sve zainteresirane mlade znanstvenike i postdiplomce s definiranim interesima u ženskim studijima, transnacionalnim studijima, filozofiji, sociologiji, postkolonijalizmu ili antropologiji. Seminar će primiti 25 sudionika, od toga 15 studenata. Sudionici sami pokrivaju troškove puta, smještaja i prehrane, a određena financijska potpora osigurana je za sudionike iz Centralne i Istočne Europe. Više potražite na istaknutom linku.

Prijedloge radova šaljite do 15. siječnja na jednu i drugu adresu elektroničke pošte, a sve potrebne informacije pronađite na službenim stranicama Centra za ženske studije.

M.M. / CŽS / Fotografija: Christian Tonnis, Virginia Woolf

Poslijediplomski seminar u Dubrovniku održat će se od 27. do 31. svibnja, a okupit će tridesetak znanstvenica, teoretičarki, feministkinja, aktivistkinja i studentica te nekoliko znanstvenika i studenata većinom iz Europe koji iz feminističke perspektive promišljaju teme roda, nacionalnosti, kultura, granica, seksualnosti. Seminar je osmišljen tako da nudi nove modele razmjene znanja i iskustava, izlaganja poznatih predavača, mogućnosti predstavljanja studentskih radova te zajedničko kreiranje i sudjelovanje u diskusijama na odabrane teme. Osnovne su ideje na kojima počiva najavljeni seminar (re)aktivacija kritičke feminističke epistemologije povezivanjem pedagogije, umjetničkih praksi i aktivizma, popularizacija feminističkog intelektualnog nasljeđa koje promiče pluralizam, drugost i emancipaciju, kombiniranje ženskih studija lokalnih i regionalnih fenomena s transnacionalnim procesima, kritičko procijenjivanje razvoja ženskih i rodnih studija u sveučilišnim sistemima Centralne i Istočne Europe te šire, strateška uporaba socijalističkih, (neo)marksističkih, radikalnih i materijalističkih uvida u susretu s duboko ukotvljenim kapitalističkim sistemima hijerarhije, nejednake distribucije i razmjene, preosmišljanje pojmova partnerstva, suradnje, savjetovanja i sudjelovanja te borba protiv kapitalizma kao sistema temeljenog u proizvodnji i održavanju neznanja. Voditelji ovogodišnjeg seminara su Rada Borić, Renata Jambrešić Kirin, Jasmina Lukić i Durre S. Ahmed.

”U svijetu radikalnih političkih, društvenih i ekonomskih promjena, postaje sve važnije istražiti strukturalne odnose moći i znanja iz perspektive feminizma i nadnacionalnosti” najavni je citat seminara preuzet iz misli Gayatri Chakravorty Spivak. ”Žensko znanje polazište je ne samo ženskih diskurzivnih iskaza već i mobilizacije protiv (ne)vidljivih izvora moći u neoliberalnih kapitalističkim društvima, njihovih nedosljednosti i diskriminatornih praksa, nepravdi, isključenosti, premještanja i osporavanja drugačijih i pobunjenih glasova. Feministi i feministice s europske margine pokrenuti su nužnošću pre-mišljanja njihove periferne pozicije kao produktivne, fleksibilne i transgresivne epistemološke zone koja može stimulirati nove humanističke koncepte i vrijednosti. Njihova su polazna pitanja: jesu li jedina dva načina uzdrmavanja pozicija moći unutar i izvan akademskog eksperimentalna vrijednost znanja i emancipatorno znanje? Omogućavaju li kritike postkolonijalnog rezona i kritike kapitalističke proizvodnje centra, (polu)periferija i margina razumijevanje načina na koji akademske ekspertize i intelektualni autoritet operiraju u ”tekućim društvima”? Je li participatorna akcija-reakcija odlučujuća za feminističku proizvodnju znanja nasuprot centrima ekspertize, oba prisvajajući govor o drugima kao govor umjesto drugih, ili nam je potrebna nova pedagogija odozdo?”.

Svi zainteresirani mladi znanstvenici i postdiplomci s definiranim interesima u ženskim studijima, transnacionalnim studijima, filozofiji, sociologiji, postkolonijalizmu ili antropologiji, mogu se prijaviti do 1. veljače na mail podnoseći kratak sadržaj svoga izlaganja i kratak cv. Seminar je ograničen na dvadeset i pet sudionika, a sve detaljnije informacije pronađite ovdje.

KP / zenstud

Govorit će se i o poveznicama između književnosti i egzila, kao i problemima kulturne translacije i potencijalno emancipacijske snage nostalgije te njene privatne i kolektivne mitologije. Od presudnog je značaja fiktivna ideja utopije povratka i uopće fiktivnost domovine kao konačnog odredišta kojem bi se književnik trebao vratiti.

Gosti Književnog petka su: Renata Jambrešić Kirin, Igor Marković i Darija Žilić. Urednik i voditelj je Tonči Valentić.