Ciklus slikarskih djela donosi prizore grada i urbane strukture kroz perspektivu multikulturalnog New Yorka. Umjetnik istražuje kako utopijski gradovi, arhitektura i suživot čovjeka i urbanog prostora reflektiraju njegov identitet, dok novi radovi u keramici, izvedeni u suradnji s umjetnicom Hae Won Sohn, dodatno naglašavaju autorovu potrebu za eksperimentom.

“Stipanove preokupacije slikarskom materijom, sredstvima, stilovima, poviješću slikarstva i žanrovima kontinuirano se razvijaju i transformiraju od samih početaka njegovog stvaralaštva. Iako u novim etapama svojeg opusa donosi novu ‘perspektivu’, moguće je locirati poznate trope njegova slikarstva – duboko promišljanje (vlastitih i povijesnih) stilova, eksperimentiranje tehnikama, reinterpretacije historijskog slikarstva i autorefleksivno poniranje u formi portreta. U novim djelima koje je izradio po odlasku u New York, izloženima na ovoj izložbi, Tadić se ponovno zaustavlja na istim ‘mjestima’, ali ih dodatno produbljuje”, piše u popratnom tekstu kustosica izložbe Patricia Počanić.

Stipan Tadić rođen je u Zagrebu 1986. godine. Završio je magistarski studij na Sveučilištu Columbia, na Školi za umjetnost, program vizualnih umjetnosti, 2020. godine, a diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2011. godine. Njegova prva samostalna izložba bila je 2009., a od tada je imao brojne samostalne i skupne izložbe. Od 2012. godine radi murale u javnim prostorima diljem Europe. Godine 2014. objavio je svoj prvi strip pod nazivom Pariške noćne more i od tada sudjeluje u nezavisnim stripovskim časopisima. Suorganizator je Bijenalnog izložbenog projekta Antisalon, koji je pokrenut 2012. godine i nastavlja se održavati i danas. Trenutno živi i radi u New Yorku.

Izložba ostaje otvorena do 30. studenog.

Više informacija pročitajte ovdje.

Simpozij, na kojem će sudjelovati predavači iz Zagreba, Osijeka i Ljubljane, bavit će se temama poput prostora i događaja suvremene arhitekture, kategorija moderne, postmoderne i suvremene arhitekture, čitanja metamorfoze grada od Heideggera i Benjamina do Deborda, Baudrillarda, Jamesona i Rancièrea, gradogradnje prema umjetničkim pravilima nasuprot Koolhaasovoj ideji junkspacea te odnosa pojmova polis, city i metropolis.

Detalji o programu dostupni su na sljedećoj poveznici.

Ove je godine Venecijanski bijenale arhitekture još i dodatno izazovan i donosi bitne promjene u odnosu na svoja dosadašnja izdanja. Nakon tridesetak godina održavanja, 14. Venecijanski bijenale mijenja se u svom karakteru, trajanju i kalendaru. Bit će otvoren šest mjeseci umjesto dosadašnja tri, te se tako izjednačiti sa svojim pandanom, starijim umjetničkim bijenalom. Bitne promjene najavljene su i u samom karakteru izložbe. Umjetnički direktor 14. Venecijanskog bijenala, nizozemski arhitekt Rem Koolhaas inzistirao je na uistinu značajnom zaokretima u profilu ove utjecajne manifestacije.

Koolhaas je postavio da će se, umjesto dosad prevladavajućeg fokusa na aspekte arhitektonske suvremenosti, ovo izdanje Bijenala okrenuti proučavanju arhitektonske povijesti, te da će umjesto uobičajenog spektakularnog arhitektonskog izloga, ova izložba postati platforma aktivnog povijesnog istraživanja. Pritom određuje da Bijenale bude u prvom redu izložba o arhitekturi, a ne o arhitektima, što pomiče težište s individualnih opusa i pojedinačnih arhitektonskih iskoraka na proučavanje arhitektonskih elemenata, fenomena, procesa, vrijednosti i učinaka. U tom smislu Koolhaas daje i krovni naslov ovogodišnjem Bijenalu – Fundamentals, naglašavajući time važnost okretanja temeljnim elementima i izvorima arhitekture.

Za nacionalne paviljone Koolhaas zadaje zajedničku temu: Apsorpcija moderniteta 1914.-2014. te poziva da se svi nacionalni nastupi odazovu na izazov istraživanja razvoja nacionalnih arhitektura u proteklih sto godina.

Za povjerenicu hrvatskog nastupa na ovogodišnjem Venecijanskom bijenalu Ministarstvo kulture Republike Hrvatske odabralo je prof. dr. sc. Karin Šerman s Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, predstojnicu Katedre za teoriju i povijest arhitekture, koja sa svojim autorskim timom priprema hrvatsku izložbu. U svom prijedlogu nastupa odlučili su pratiti definirani tematski okvir i prikazati tih izazovnih i uistinu iznimno vrijednih sto godina hrvatske arhitekture, odgovarajući pritom na problemski sloj koji Koolhaas postavlja pri definiranju teme. Naime, Koolhaas kroz zadanu temu Apsorpcije moderniteta 1914.-2014. poziva sve zemlje sudionice da, kako kaže, “svaka na svoj način oslovi problem brisanja nacionalnih obilježja u korist skoro posvemašnjeg prihvaćanja jednog univerzalnog modernog jezika”. U tih je stotinu godina – sugerira Koolhaas – “nacionalni identitet, čini se, bio žrtvovan modernitetu”. Usvajanje moderniteta urodilo je time da su, kako kaže, “arhitekture koje su nekad bile lokalne i specifične postale zamjenjive i globalne”.

Autori hrvatskog nastupa u svom su prikazu proteklog stoljeća razvoja hrvatske arhitekture na taj problemski poziv odlučili odgovoriti na donekle polemički način, jer ne samo da istaknuto pitanje smatraju generalno zanimljivim i relevantnim, nego i iz razloga što slučaj hrvatske moderne arhitekture svjedoči, u određenom smislu, upravo suprotno. Teza hrvatskog nastupa stoga je da arhitektonski modernizam u našim, lokalnim okvirima ne samo da ne rastače i ne kompromitira prethodno postojeću nacionalnu arhitekturu, nego da, dapače, uslijed niza povijesnih razloga, modernizam sam postaje aktivni graditelj i nositelj ovdašnje kulturne memorije i identiteta. Hrvatska arhitektura ne samo da se uspješno razvijala unatoč nadolazećem modernizmu, nego je stasala upravo kroz i pomoću njega. Kao okosnicu nastupa autori stoga postavljaju prezentiranje, argumentiranje i vizualiziranje ove teze, dajući izložbi i odgovarajući naziv: Fitting Abstraction, sugerirajući time lokalno povijesno zaživjelu tradiciju formalne redukcije i sažimanja, elementarnosti i racionalnosti, te urođenu sklonost konceptualnom mišljenju i pristupu. Ideja hrvatskog nastupa je dakle izložiti te specifične lokalne arhitektonske vrijednosti razvijene tijekom perioda modernizma – određene arhitektonske postupke, metode, fenomene i njihove učinke.

Izložba će predstaviti osam temeljnih vrijednosnih linija koje su se kroz promatrano razdoblje istaknule kao dominantne i koje, uzete zajedno, tvore pouzdane identitetske oslonce. One su shvaćene kao određene kvalitete kojima ovdašnja arhitektura postojano tendira i koje ciljano ostvaruje kroz svoje specifične autonomne operacije. Arhitektonske operacije time nadilaze svoje neposredne formalne karakteristike te poprimaju daleko šire društvene i kulturološke implikacije, čime se potvrđuju kao angažirani instrumenti u prihvaćanju, promoviranju i usmjeravanju nadirućeg moderniteta, baš kao i aktivni čimbenici u konstruiranju i održanju dimenzije identiteta.  

Uz izbornicu Karin Šerman i voditeljicu projekta Sanju Cvjetko Jerković, autorski tim hrvatskog nastupa na Bijenalu čine i Zrinka Barišić Marenić, Melita Čavlović, Igor Ekštajn, Nataša Jakšić, Mojca Smode Cvitanović i Marina Smokvina.

Izvor: UHA

Ovogodišnji Venecijanski bijenale arhitekture bit će otvoren 7. lipnja i prvi put u povijesti traje gotovo punih šest mjeseci, presijecajući se s izložbama filma, plesa, glazbe i teatra. Bijenalnu izložbu Fundamentals (Osnove) Koolhaas je koncipirao kao trodijelno istraživanje osnova arhitekture, unutar koje se središnja izložba u Arsenalima naziva Monditalia, a predstavlja kolektivnu reprezentaciju talijanske arhitekture i povijesti.

Kustoski projekt Ane Dane Beroš Intermundia istražuje transeuropske i intraeuropske migracije u kojem, umjesto da promatra centre za ilegalne migrante kao autonomne zone u žarištima društvenih sukoba, nastoji istražiti taj problem kroz prizmu ambivalentnog “stanja između”. Centri su mjesta u kojima se istodobno isprepleću snage autoriteta (političkog, društvenog), autentičnosti jedinki iz najrazličitijih kulturnih sredina svijeta i njihove (ne)mogućnosti kulturnog prijevoda.

Projekt propituje načine na koji se može destabilizirati rigidnost institucije “zatvorenih čekaonica” ulaska u tvrđavu Europu, redefinirajući pritom i naše stalno mijenjajuće identitete, u kojima nisu pošteđeni ni klimavi temelji tzv. afektivne solidarnosti, empatije i povezivanja s drugima. Na projektu surađuju multimedijalni umjetnik Bojan Gagić kao oblikovatelj svjetla i zvuka, Rafaela Dražić, umjetnica i grafička dizajnerica, te ARCHIsquad kao istraživači.

Autorica projekta Ana Dana Beroš diplomirala je na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2007. godine. Suosnivačica je grupe ARCHIsquad – odreda za arhitekturu savjesti, članica Programskog odbora međunarodnog ciklusa konceptualnih arhitektonskih natječaja Think Space, te članica Savjeta uredništva časopisa Oris. Nedavno je nominirana za prestižnu nagradu Wheelwright Prize koju dodjeljuje Harvard University’s Graduate School of Design GSD.

Izvor: Culturenet

Na natječaju Ministarstva kulture RH ocjenjivački sud u sastavu Dubravko Bačić, Vanja Ilić, Tomislav Pavelić (predsjednik), Sanja Šaban i Berislav Šipuš, za hrvatsku izbornicu nastupa na 14. Međunarodnoj izložbi arhitekture u Veneciji 2014. godine izabrao je Karin Šerman odnosno predloženu koncepciju naslovljenu Kultura apstrakcije: hrvatski arhitektonski modernizam 1914. – 2014. autorskog tima u sastavu Andrej Uchytil (voditelj), Zrinka Barišić Marenić, Melita Čavlović, Igor Ekštajn, Nataša Jakšić, Mojca Smode Cvitanović, Marina Smokvina i Karin Šerman.

“Kao jednu od programskih smjernica Koolhaas postavlja tezu da su nacionalni identitet i globalizam modernizma nespojivi. Karin Šerman s ostalim članovima autorskog tima kojeg vodi Andrej Uchytil postavlja protutezu, koju istodobno nude na raspravu Koolhaasu i bijenalskom istraživačkom nad-timu”, stoji u obrazloženju ocjenjivačkog suda, “mišljenja smo da je pobjednički tim kompetentan napraviti sustavan i objektivan presjek kroz fundus hrvatske modernističke arhitekture, s kojim će se Hrvatska uključiti u radnu, istraživačku diskusiju o temi međuodnosa nacionalnog (arhitektonskog) identiteta i modernističke paradigme”.

“Naš pristup – poznavajući Koolhaasov diskurs i habitus – uzima njegovu postavku prvenstveno kao teorijski izazov i provokaciju te upućuje protutezu da korpus hrvatske arhitekture 20. stoljeća dokazuje upravo suprotno, ili barem komplicira takvu jednostavnu postavku. Naš odgovor nastoji pokazati da arhitektonski modernizam, bez obzira na svoju eklatantnu autonomnost i transcendenciju, zapravo može biti duboko retoričan, uvjerljivo figuralan te da kao takav ujedno može biti i istinski nositelj kulturne memorije i konstruktivni stvaratelj nacionalnog i kulturnog identiteta. Osnovna ideja našeg postava stoga je da kroz prezentaciju ključnih djela hrvatske arhitekture iz zacrtanog perioda, od 1914 do 2014. – dakle, arhitekture koja se, na različite načine, kroz cijelo to razdoblje uglavnom oslanja na diskurs modernosti – iznese, elaborira i dokaže tu tezu”, navela je u programskom tekstu Karin Šerman.

Izvor: MINK / Fotografija: Nate Robert

Izvor: POGON

Da sumiramo: pravog koncepta tu uopće nema, o teorijskom diskursu da i ne govorimo. Iz intervjua s autorima je vidljivo da tu nema neke posebne teorijske dubine, sve je u formi, svjetlu koje se probija kroz mrežu i zasniva se na mutnim metaforama (brod / teret / oblak / gustoća…). “Prostorni crtež u armaturnoj mreži” ustvari nije u nikakvoj čitljivoj vezi s morem i brodom. Takva konstrukcija je sigurnije, a s podjednakim efektom, mogla biti izgrađena i na čvrstom kopnu. U dilemi da li je paviljon nositelj sadržaja ili sam sadržaj, arhitekti kontinuirano inzistiraju da je sam paviljon sadržaj. Polovicom sedmog mjeseca, otprilike mjesec dana pred otvorenje Bijenala, još nije postojao koncept same izložbe, a na zahtjev da paviljon tokom cijelog Bijenala stoji u Veneciji, suočavaju se s problemom da je sve na njemu čisti efekt bez ikakvog sadržaja, pa tu masu željeza treba dodatno oživjeti nekim aktivnostima koje bi potaknule te “susrete u arhitekturi”, pa se nabacuju spasonosne ideje da “some friends” čitaju poeziju, sviraju, izvode performanse … Umjesto jasnog problematiziranja neke teme – a nažalost, problema povezanih s arhitekturom, urbanizmom, javnim prostorom nam ne nedostaje – imamo samozadovoljnu autoreferencijalnost, fascinaciju “čistom formom”, “sexy atmosferom”, oduševljeno mantranje naziva armaturne mreže (Q385) i tehničkih podataka koliko slojeva (49, smanjeno na 42) i tona (32) ima. Ako to, nažalost, već ne znaju, drugovi arhitekti bi konačno morali shvatiti: kao što se znanje ne mjeri u poslovičnim kilogramima mozgova, tako se niti težina ideja ne mjeri u tonama. 

Poput ovogodišnjeg dobitnika Zlatnog lava za životno djelo, megaslavnog Rema Koolhaasa, samozatajni je britanski grafički dizajner Derek Birdsall naglašavao da dizajn treba shvatiti kao strukturiranje onoga što već postoji a ne kao neko nategnuto stvaranje efekta i privida novog po svaku cijenu, dok je (samo)shvaćanje dizajnera kao egocentričnog Autora koji izražava svoju osobnost smatrao “nezadovoljavajućim u praksi, efemernim po svojim efektima i u konačnici čak tragičnim”. Možemo poslije svega biti sretni što je jedina žrtva paviljona ostao probušeni balon nečijeg napuhanog (nacionalnog) ponosa i da nestabilna ruzinava konstrukcija sa svojih 30-ak tona prilično oštre željezne armature od nekih nesretnih posjetitelja željnih “kontemplacije, događaja i susreta sa istraživačkom arhitekturom” nije napravila mljeveno meso pa je tako barem tragična konačnica izbjegnuta. Ostala je farsa.

U svom “autorskom” shvaćanju arhitekture autori paviljona očito nisu bili spremni u potpunosti kreativno surađivati sa stručnjacima drugih specijalizacija. Davnih 60-70-ih godina Vojin Bakić, kipar a ne arhitekt, je s čitavim timom stručnjaka sagradio fascinantni Spomenik pobjedi naroda Slavonije u Kamenskoj. Monumentalna skulptura, asimetrične konstrukcije raširenih metalnih krila uzemljenih u jednoj točki minimalnog presjeka, pozicionirana na vrhu brda, morala je biti otporna na niz aerodinamičkih opterećenja. Kad su 90-ih pripadnici HV-a – zbog tog kulturnog zločina do danas neoptuženi i neprocesuirani – odlučili uništiti taj antifašistički spomenik, morali su ga tri puta minirati da bi ga konačno uspjeli srušiti. Osim o njihovom minerskom amaterizmu to svakako svjedoči i o čvrstoći konstrukcije. 

U središnjem dijelu kopenhaške povijesne luke, odmah uz more, ostalo je još samo jedno neizgrađeno zemljište. U blizini Parlamenta i pored Crnog dijamanta, kako je prozvana zgrada proširenja Kraljevske knjižnice, koja oblikovno podsjeća na novu knjižnicu zagrebačkoga Filozofskog fakulteta (ali da ne bismo davali argumente već pokrenutoj priči o zagrebačkom plagijatu, treba reći da je projekt za knjižnicu Filozofskog fakulteta bitno stariji nego što je knjižnica u Kopenhagenu), nalazi se zemljište gdje je nekoć bila Kraljevska pivovara.

Otkako je pivovara nestala u požaru 1960. godine, raspravlja se o tome što bi se tamo trebalo izgraditi jer radi se o osjetljivoj povijesnoj jezgri. U međuvremenu, ta prestižna lokacija služi kao parkiralište.

Prije tri godine zemljište je kupila Realdania, danska investicijska tvrtka koja ima dobar imidž u javnosti jer je čest partner državi u socijalnoj izgradnji i vodi računa o okolišu.

Projekt se priprema godinama

Tvrtka od 2006. godine priprema izradu projekta i to tako što su prvo odabrali šest arhitektonskih ureda, koji su sudjelovali u anketnom natječaju (među njima Herzog i de Meuron te Renzo Piano), te su nakon prvoga kruga ostala tri ureda. S njima su se vodili opsežni razgovori o projektu što je novost u danskoj natječajnoj proceduri. Nakon toga je odabran The Office for Metropolitan Architecture (OMA) slavnog nizozemskog arhitekta Rema Koolhaasa čiji je ured kroz godinu dana zajedno s građanima održavao radionice i razne susrete kako bi se iskristalizirao program buduće izgradnje. I konačno je u travnju predstavljen Bryghusprojektet (Bryghus je pivovara) kojim bi se zapunila praznina, te je od onda pa do ovoga listopada izložen u Danskome arhitektonskom centru.

Na mjestu bivše pivovare bi do 2013. godine trebala biti izgrađena višenamjenska zgrada: tamo bi se smjestilo sjedište Realdanije, Danski arhitektonski centar, stanovanje, rekreacijski i ugostiteljski sadržaji i još neki javni sadržaji, a od projekta se očekuje da definira to područje kao atraktivnu, živu gradsku destinaciju koja će biti urbana pokretačka snaga i aktivno mjesto spajanja grada i stare luke. Na izložbi se tekstualno i vizualno pokušava što vjernije predočiti što će Bryghusprojektet donijeti gradu, a glavnim sloganima se ističe multifunkcionalnost projekta: točka spajanja grada i luke, posla i užitka te susreta građana svih generacija.

Iako investitori ističu vitalnost, raznovrsnost, transparentnost i otvorenost OMA-ine vizije, tako važan projekt u staroj gradskoj jezgri nije mogao proći bez polemika i oponenata pa se u danskim medijima već mjesecima projekt pretresa s raznih strana. Ni sama arhitektura nije ostala pošteđena pa se tako OMA naziva uredom koji svuda projektira isto (pri tom se vjerojatno misli da često miješa različite funkcije kao i na to da neki prijašnji njihovi radovi oblikovno podsjećaju na kopenhaški), te da im je geslo sigurno bilo zadržimo se na neupadljivom i kvadratnom, jer tako Danci vole!

Nizozemac gradi Danski arhitektonski centar

Dovodilo se u pitanje i odluku da Danski arhitektonski centar projektira Nizozemac, iako će DAC zapravo biti smješten u manjem dijelu zgrade. Najčešće se toj novoj masivnoj i staklenoj gradnji zamjera da nastavlja građevinsko nasilje na potezu uz more i da će, ako se izgradi, uništiti najvrjedniju povijesnu i rekreacijsku gradsku zonu. Građani udruženi u Prijatelje zemljišta pivovare nadaju se da su gradska vlast i urbanisti naučili lekcije iz prošlosti i da neće ponavljati pogreške. No, upravo gradska vlast usko surađuje s investitorom i pokušava ishoditi dozvole za gradnju.

Zapravo, događaji koji prate Bryghusprojektet u nekoliko točaka podsjećaju na domaću praksu. Naime, Realdania traži da gradska skupština promijeni urbanističku regulativu, prvenstveno da bi se mogla ishodovati dozvola za gradnju tih dimenzija. To im za sada ne prolazi za rukom s obzirom na to da je otpor građana jak, a Danska je među prvim zemljama uključila javnost u urbano planiranje i razvoj grada.

Sličnosti danske i hrvatske prakse

Prijatelji zemljišta pivovare, koje podržavaju tisuće građana i mnoge nevladine udruge, smatraju da ta lokacija pruža jedinstvenu priliku da se na kanalu stvori javni i otvoreni (dakle, bez gradnje) prostor namijenjen rekreaciji i kulturi. Oni namjeravaju organizirati i međunarodni idejni natječaj, kojim bi se propitalo koje su sve mogućnosti te lokacije.

Naravno, Realdania je odbila sudjelovati u tome natječaju. Oni su svoj već proveli i tvrde da Koolhaasova zgrada uključuje i podosta javnog prostora. Recimo, pješački prolaz u prizemlju, koji je dijelom natkriven zgradom, a dijelom na otvorenom trebao bi služiti kao prostor za koncerte i razne kulturne događaje, dok bi potez uz more također bio namijenjen građanima, među ostalim i kao igralište za djecu. Investitor se također obavezuje da će urediti zelene zone oko zgrade.

Još je godinu dana do planiranog početka gradnje, tako da će rasprave još zasigurno trajati, a bez obzira na to što nam u bitnome mogu zvučati slično kao one oko Cvjetnoga trga, pa možda čak i utješno (u smislu, eto to se događa i u uređenim skandinavskim zemljama), ne trebamo zaboraviti i neke poučke: to da je investitor Bryghusprojektet pripremao dvije godine, i to tako što je u odluke uključio i građane; da se u sklopu izložbe u DAC-u organizirano posjetitelji vode na lokaciju gdje im se objašnjava što bi tu trebalo biti; da je projektom zbilja predviđen neki javni prostor koji se može iskoristiti u bilo koje doba i da su političari itekako obzirni kada razgovaraju s protivnicima projekta.

Ne smatraju ih gomilom bukača, već građanima čije argumente treba saslušati i o njima promisliti, jer im, ako ništa, i o njihovim glasovima može ovisiti politička budućnost.