Izložba se odvija u kontekstu dviju velikih obljetnica vezanih uz povijest hrvatskog školstva: 250 godina od reforme u Habsburškoj Monarhiji kojom je započeo proces uvođenja državnog, javnog i obveznog osnovnog obrazovanja i organiziranog osposobljavanja učitelja, te 150 godina od prvog hrvatskog školskog zakona. Naglasak je izložbe na reformama i promjenama koje su imale prijelomni utjecaj na školski sustav kroz hrvatsku povijest.

Autorica je izložbe Štefka Batinić, knjižničarska savjetnica i kustosica Muzeja, a osim izložbe odvijat će se i popratni programi, tribine i predavanja. Izložba ostaje otvorena do 1. ožujka 2025., a više informacija dostupno je ovdje.

Piše: Ivana Đerđ – Dunđerović

Znano je kako se u hrvatskoj državi, u moru problema u kojima grca ama baš svaka kockica njezina državotvornog entiteta, polemizira oko baš svake teme. Sve glasnije i učestalije tako bivaju i verbalne reperkusije koje zasijecaju gotovo svaki dio odgojno-obrazovnog sustava, a koji se doima poput tromog i nadasve zastarjelog mastodonta zatečenog u tom kovitlacu promjena strukturne restauracije. Pri tome se propitkuje, napada, proziva, kritizira i raščlanjuje gotovo svaki segment i u konačnici svrhovitost tog anakronog sisavca tako upadljivo neprimjerenog slici one arkadijske zemlje kakvu priželjkujemo gledajući u susjedna dvorišta.

Zahrđalo je sve, od nastavnih sadržaja koji ne prate što tehnološki napredak što geopolitičku aktivnost što društvenu tektoniku postojećeg svijeta, do modela poučavanja i krajnjih ishoda, odnosno integracije obrazovanog mladog čovjeka u zajednicu kojoj bi trebao doprinijeti. Oplata mastodonta popušta na sve strane: generacije su nezainteresirane za stjecanje znanja i vještina, učitelji i odgajatelji nemotivirani su i socijalno nepriznati, a roditelji sve skloniji intervencijama koje u pitanje dovode rad obrazovnih institucija. U takvom ozračju od svega je moguće napraviti skandal – od subjektivnog ocjenjivanja, razine tajnosti ispita državne mature, opremljenosti škola, zataškavanja vršnjačkog nasilja, predebelih školskih udžbenika, Oskara znanja, financiranja školskih projekata, profesorske procjene Rimčevih učeničkih potencijala, radnog vremena prosječnog nastavnika pa sve do sadržaja školskih jelovnika.

Paralelno sa skandalima teku i pripreme za brojne reforme koje su do sada ostale poznate tek po pripadajućim akronimima (HNOS, HNOK ili HKO), a koje su zapravo tek produbile spoznaju o neodrživosti dosadašnjeg modela odgoja i obrazovanja. Bjelodano je kako sustav treba reformirati iznutra, programski i idejno, a ne tek kozmetički pretakati postojeću ustajalu sadržinu iz jednog tetrapaka u drugi, iz kalupa jednog naziva u drugu još nespretniju nomenklaturnu ladicu. Po tko zna koji put oformljena je skupina za još jednu kurikularnu reformu čime se zakotrljala nova lavina skepse i sumnjičavosti. Naime, ponovno se govori o izvanjskim reparacijama (predlaže se devetogodišnje školovanje, integracija naoko novih programskih sadržaja u postojeće predmete, svojevrsno rasterećenje rasporeda i digitalizacija administracije) dok predmetom najava još uvijek nije izmjena načina podučavanja, prostor i mogućnost izbora obrazovnih modela, odnosno elastičnost i funkcionalnost onih oblika učenja koji pomažu kognitivnom razvoju djeteta. Istina jest da i ova reforma deklarativno istupa upravo u ime cjelovitog razvoja djeteta, ali prijedlozi koje doduše tek najavljuje prednost daju formi i strukturi odgojno-obrazovnog sustava, a ne njezinu sadržaju. Ipak, bilo bi pošteno sačekati neke opipljivije rezultate pa suditi o njezinoj kvaliteti i uspješnosti. 

S druge strane, u tom svojevrsnom vakuumu koji bi se trebao baviti projekcijom društvene budućnosti, sve snažnije odjekuju inicijative koje propagiraju drugačije poglede na načine i ishode odgoja i obrazovanja. U teoriji one su često objedinjene pod nazivom alternativno školovanje, no ta poveznica sugerira podređenost i određenu marginaliziranost u odnosu na dominantan sustav. Spomenute inicijative polaze od činjenice prema kojoj je današnji model obaveznog i dostupnog školovanja inicijalno zamišljen u prosvijećenom 18. stoljeću, a potom administrativno izveden u 19. stoljeću, kada je odgovarao potrebama industrijske revolucije i oblikovanja ličnosti na temeljima činjeničnog znanja. Taj je model, tvrde pobornici drugačijeg obrazovanja, prerastao u autokratski i okoštali model koji odgaja poslušne i pokorne ljude koji pristaju na dogovorene obrasce ponašanja, a potom postaju dionici u stvaranju profita i mjerljive korisnosti. No, otpor koji generacije učenika pokazuju prema ovako opisanom modelu, a koji je vidljiv već u banalnom primjeru porasta broja učeničkih izostanaka s nastave, vodi prema zaključku kako postojeći model više nije ni učinkovit ni održiv.

Što je, dakle, drugi ili drugačiji izbor kada je u pitanju obrazovanje djeteta? Koji se modeli školovanja mogu pronaći, koji im je cilj i odgojna strategija? U Republici Hrvatskoj drugačije poglede na odgoj i obrazovanje njeguje nekoliko institucija. Uz sedam Montessori vrtića i jednu osnovnu školu u Zagrebu, respektabilnu tradiciju imaju i waldorfske institucije koje su, iako prisutne tek u Zagrebu, Rijeci i Splitu, najpoznatije na ovim područjima. Uz osam vrtića i dvije osnovne škole (riječka postoji 12 godina, a zagrebačka djeluje više od dva desetljeća), u Hrvatskoj postoji i Institut za waldorfsku pedagogiju koji obrazuje buduće odgajatelje i učitelje, ostvaruje snažnu suradnju sa slovenskim kolegama i razvija europske projekte vezane uz širenje novih modela odgoja i obrazovanja te njihovu integraciju u postojeće sustave. No, u ovome nam tekstu nije cilj predstaviti već etablirane institucije, već ukazati na izabrani uzorak postojećih inicijativa i udruga u zametku koji tek iznalaze načine kako bi aktivirali svoje idejne i organizacijske potencijale te na taj način potaknuli raznovrsnost modela i aktivnosti usmjerenih prema djetetu.

Na waldorfskim temeljima izrasla je i osječka udruga Iskra koja pionirski nastoji senzibilizirati javnost o mogućnostima drugačijeg i kvalitetnijeg odgoja i obrazovanja, a jedan od ciljeva osnivanje je waldorfskog vrtića i škole u Osijeku. Ova “građanska inicijativa za pluralizam u školstvu” izuzetno je mlada, osnovana je krajem siječnja ove godine i izrasla je, kako tvrdi Lidija Titorić Aeberhard, predsjednica udruge, slučajno iz razgovora nekolicine istomišljenika, osoba koje se bave potpuno različitim stvarima u životu. Propagirajući prirodan tijek razvoja (uz propisane nastavne sadržaje polaznici waldorfskih programa imaju i predmete poput ručnog rada, euritmije, vrtlarstva, starih zanata i sviranja instrumenata) kao i trodijelnu prirodu pojedinca (intelekt, volju i emocije), Iskra nastoji pokrenuti one programe kojima će polaznicima pružiti mogućnost samoostvarenja. Dakle, njihovi ciljevi znatno su širi od osnovnih postulata koji se vezuju uz pojam waldorfske pedagogije i usmjereni su na “djelovanje za opće dobro, prvenstveno kroz odgojno-obrazovnu djelatnost, ali i mnoga druga područja (kulturna, ekološka). Udruga promiče prirodni pristup življenju uopće, koji bi čovjeka doveo u sklad sa samim sobom i okolinom”, kao što tvrdi dopredsjednik udruge Srđan Ferenčak.

Ono što ovu udrugu razlikuje od sličnih inicijativa jest njihova živa aktivnost koja ne jenjava od trenutka njihova “registriranog života”, a koja je vidljiva u nizu programa koje su organizirali vlastitim sredstvima i u suradnji s lokalnom zajednicom te institucijama poput osječkog Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti koji im ustupa prostor i daje podršku ili Umjetničke akademije s kojom surađuju pri srodnim sadržajima. Niz su otvorili predavanjima kojima su obilježili Dane waldorfske pedagogije, u svibnju je organiziran dvodnevni seminar, da bi već sljedećeg mjeseca Osječanima ponudili predavanje Davida Brierleyja, norveškog antropologa, antropozofa, waldorfskog pedagoga i suosnivača Instituta Rudolf Steiner u Oslu, koje je pratila i izložba likovnih radova polaznika waldorfske škole i vrtića. Od 9. do 15. srpnja u Osijeku je realiziran završni seminar waldorfske pedagogije tijekom kojega su studenti polaznici osmislili dramsku predstavu Momo (prema knjizi Michaela Endea) i kraći glazbeni nastup sedmodnevnog orkestra te ga izveli pred osječkim gledateljstvom u sjajnom prostoru Manježa, u osječkom kampusu.

Spomenuti je seminar rezultat suradnje Instituta za waldorfsku pedagogiju iz Zagreba i udruge Iskra koja je iskoristila ovu prigodu kako bi potaknula zainteresirane na priključivanje njihovoj inicijativi, odnosno “regrutirala” buduće i potencijalne polaznike studija waldorfske pedagogije tako što je sudjelovanje u radionicama otvorila za javnost. Riječ je o glazbenoj radionici i radionici na kojoj se obrađivalo drvo, izrađivali instrumenti i drvene igračke, a čiji su polaznici bili izuzetno zadovoljni jednom posve novom perspektivom u pronalasku i izvedbi vlastitih kreativnih potencijala. Ovim radionicama zorno je prikazano ono što ova udruga nastoji učiniti, odnosno pokrenuti u Osijeku: “Uspostavili smo pozitivnu suradnju s gradom Osijekom i dobili smo status udruge od posebne važnosti za grad Osijek. Potaknuli smo uvođenje waldorfskih grupa u gradske vrtiće i edukaciju odgajatelja. Radionicama, seminarima, izložbom i drugim oblicima senzibiliziranja javnosti smo potakli više od 10 osoba iz Osijeka da od jeseni krenu na studij waldorfske pedagogije tako da naša inicijativa prerasta u pravi društveni pokret koji okuplja ljude različitih provenijencija i struka povezanih u istom cilju. Trenutno tražimo prostor adekvatan za prvi waldorfski vrtić u Osijeku te gradimo temelje za otvaranje waldorfske škole koja bi trebala biti velik doprinos lokalnoj zajednici”, zaključuje Ferenčak.

Iako ne proizlazi iz identičnog strateškog vrutka, u Hrvatskoj djeluje i udruga Slobodna škola koja s Iskrom dijeli mnoge ideje i pedagoška načela. Slobodne ili demokratske škole ustanove su nastale po uzoru na poznatu školu Summerhill koja je osnovana 1921. godine, a koja je propagirala toleranciju, slobodu izbora i kreativni razvoj svakog polaznika kao osnovu školskoga poučavanja. Europski modeli ovakvih škola (poput onih u Leipzigu ili engleskom Sandsu) njeguju ideju škole u koju učenici idu svojevoljno, samostalno odlučuju o vremenu usvajanja određenih sadržaja, a u kojima izostaje bilo kakav oblik prisile, izvanjskog nadzora ili brojčanih ocjena. U Hrvatskoj je udruga Slobodna škola osnovana još 2008. godine u Karlovcu, a pet godina kasnije i u Istri, u Brestu. No, iako su od Ministarstva znanosti, odgoja i obrazovanja dobili suglasnost za izvođenje alternativnog modela obrazovanja, ona je ipak podrazumijevala određene kompromise poput brojčanog ocjenjivanja ili provedbe okvirnog kurikuluma, a sama škola još uvijek nije zaživjela. Njihova predsjednica Dragana Bolješić-Knežević, tvrdi kako osnovnu prepreku osnivanju škole čine nedostatni financijski resursi “jer bi škola u potpunosti trebala biti privatna i roditelji bi u cijelosti pokrivali troškove putem školarina”, a do sada se nije okupila ona “kritična masa” roditelja koja bi to potaknula. Karlovačka Slobodna škola tako zasada tek provodi edukaciju i radi na popularizaciji ovoga školskoga modela, a zahvaljujući sredstvima Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva i Ureda za financijske mehanizme Europskog gospodarskog prostora te Norveškog financijskog mehanizma za organizacije civilnog društva u Republici Hrvatskoj realizirali su projekt Naše mjesto pod suncem. Tom je prigodom u lipnju ove godine otvoren Centar za mlade u Plaškom, točnije uređene su prostorije u kojima su održane radionice te je postavljen solarni panel na zdanje koje bi trebalo biti središtem njihovih budućih aktivnosti.

Obje udruge, dakako, nailaze na probleme u realizaciji svojih planova, a prednjače oni financijske prirode. Dok predsjednica udruge Slobodna škola tvrdi kako se financiraju iz projekata i donacija te kako još uvijek tapkaju u mjestu uslijed loše ekonomske situacije i “slabe pripremljenosti za tako velik korak”, u udruzi Iskra ističu kako imaju podršku lokalne zajednice. Lidija Titorić Aeberhard zahvalna je na besplatnom ustupanju prostora, lokalnoj medijskoj popraćenosti i odazivu građana koji su spremni plaćati i minimalnu participaciju kako bi sudjelovali u radionicama. No, i pored toga dio programa financirali su “iz vlastita džepa” u iščekivanju pozitivnih rješenja o prijavi na natječaje.

Ukoliko rad ovih dviju udruga uskoro i ne zaživi u cjelovitom i planiranom obliku, postoji kompromisno rješenje o integraciji njihovih programa u postojeće odgojne i obrazovne institucije ili svojevrsnoj partikularnoj primjeni, a što je ujedno i preporuka i nadležnoga ministarstva i lokalne zajednice. Za tim je rješenjem posegnula i GOOD inicijativa koju čine organizacije civilnog društva koje se bave neformalnim obrazovanjem i ljudskim pravima od 2008. godine. Za razliku od široko postavljenih programa prethodno spomenutih modela (i Iskra i Slobodna škola nastoje zahvatiti cjeloviti odgojno-obrazovni proces), ova bi inicijativa mogla vrlo realno demonstrirati uspješnost parcijalne primjene novih sadržaja (ali i pogleda) u već postojeći sustav. Njihov je primarni cilj uvođenje građanskog odgoja i obrazovanja kao zasebnog predmeta u sustav formalnog obrazovanja, a u širokom popisu prioritetnih programskih intencija nalazi se i uvođenje demokratske škole u čijem je središtu učenik i razvoj njegovih kompetencija, jačanje onih oblika podučavanja koji počivaju na istraživanju, terenskom radu, iskustvenom učenju, društveno-korisnom radu, volontiranju i radu u zajednicama.

Vođeni tim idejama odlučili su pokrenuti GO GOO! kampanju u razdoblju od rujna 2015. do travnja 2016. koja bi trebala osnažiti participativnost mladih ljudi u građanskim i civilnim inicijativama, ali i doprinijeti osvještavanju šire javnosti o značaju građanskog djelovanja i informiranosti. Najava kampanje održana je 12. kolovoza, kada je u Zagrebu upriličena javna akcija A di su građani? tijekom koje su predstavnici Mreže mladih Hrvatske kao i GOOD inicijative informirali građane o ulaganju u obrazovanje i nužnosti poticanja građanskog aktivizma. Tom su prigodom predstavili rezultate svoga istraživanja o stavovima i znanjima maturanata o društvenim i političkim procesima istaknuvši kako svaki pokušaj reforme ili uvođenja novih sadržaja mora imati svoju evaluacijsku komponentu koja bi potvrdila njezinu svrsishodnost. GO GOO! kampanja započinje 7. rujna, a zamišljena je kao okvir aktivnog djelovanja putem društvenih mreža i interneta, performansa u javnim prostorima i organiziranih javnih tribina s ciljem sustavnog uvođenja programa građanskog odgoja na svim obrazovnim razinama u Hrvatskoj, od vrtića do sveučilišnih studija.

Na primjeru ovih triju inicijativa moguće je zaključiti kako su vrata pluralizmu, barem kada je riječ o školovanju i odgajanju, konačno odškrinuta i u Hrvatskoj. Bez obzira na to doimaju li se njihove vizije i strategije realnim ili ispravnim unutar domaćih društvenih (ne)prilika, treba ih pozdraviti iz jednostavnog razloga što pružaju mogućnost izbora. Osim toga, predstavljene udruge nastoje raskinuti s onom pompoznom doskočicom prema kojoj dijete treba pripremati za nemilosrdnu borbu s galopirajućim diktatom konzumerizma, pripremati za tržište rada ili multitasking kao jedinu vještinu sve površnije budućnosti pri čemu bi trebalo zanemariti esencijalne ljudske kvalitete i prilagoditi se toj iskrivljenoj viziji suvremena čovjeka. Zatečeni promjenama, novim socijalnim trendovima i pojmovima poput kompetencije, kompetitivnosti ili konkurentnosti (a koji podgrijavaju viziju nerazumijevanja i autoritativnosti na kojima još uvijek počiva formalno obrazovanje), svi sudionici ovoga procesa žive u strahu od neuspjeha i sumnjama u vlastitu samosvijest. Ukoliko škola nudi takvu projekciju budućnosti, treba se zapitati postoji li išta što bi polaznike takvih škola moglo omesti u njezinoj realizaciji. 

Iz pozicije roditelja i još uvijek svježe odgojno-obrazovne djelatnice moguće je bez dvojbe zaključiti kako je hrvatskoj inačici obrazovanja nužan temeljitiji i ozbiljniji zahvat s ciljem poboljšanja. Dominantan model besplatnog i javnog školovanja treba učiniti fleksibilnijim i jednostavnijim jer treba imati na umu kako je riječ o modelu koji je u socijalnom segmentu najdostupniji većini stanovništva. Privatne škole nisu ni programski ni strateški ravnopravna alternativa jer funkcioniraju po sličnim uzusima, ali s agresivnijom ekonomskom dimenzijom i ni po čemu ne nude drugačija obrazovna rješenja. Njihov je primarni cilj stjecanje dobiti i osposobljavanje polaznika za tržište rada, strukturirane su kao tvrtke i energično propagiraju isključivo ekonomsku dimenziju odgoja i obrazovanja (čak i kada njihova marketinška platforma tvrdi upravo suprotno). S druge strane, ovdje predstavljene inicijative usredotočene su na slobodan i kreativan razvoj pojedinca kojemu elementarna i praktična znanja trebaju osigurati mogućnost prilagodbe nepredvidivim društvenim varijablama, ali i aktivno uključivanje u njihovo kreiranje. Njihov model motivacijskog obrazovanja nasuprot postojećem autoritativnom zasigurno je zdravo sjeme u promjeni paradigme edukacije koja priziva lik mastodonta s početka priče. Ipak, ne treba tvrditi kako su sva njihova rješenja apriori savršena i suvremena jer smo već oprobali neke njihove obrazovne ideje u vlastitoj prošlosti, a danas smo ih potpuno napustili (poput praktičnog rada u okviru tehničkog odgoja ili nastave domaćinstva koja se doima poput rudimenta socijalističkog odrastanja).

Ideja školstva koju propagiraju spomenute inicijative već postoji parcijalno u trenutnom modelu, ali nažalost, njena realizacija ovisi o profesorima i odgajateljima koji formu ne pretpostavljaju sadržaju i koji podučavaju ne stavljajući na prvo mjesto statistiku već osobe koje imaju ispred sebe. I u državnom i u tzv. slobodnom školstvu postoje pokušaji cjelovitog, sveobuhvatnog obrazovanja, obrazovanja u kojemu su “dozvoljene” emocije i razvoj spoznaja te kreativno upošljavanje svih raspoloživih resursa – iz oba školska modela izašli su ljudi s razvijenim kritičkim mišljenjem, daroviti ljudi sa sviješću o vlastitim potencijalima, odgovorni, odlučni i prilagodljivi ljudi s vizijom. Održivost i izdržljivost te vizije u stvarnom svijetu pitanje je kojom bi se mogao baviti neki drugi tekst, ali nepobitna je činjenica kako je tu viziju bitno hraniti, multiplicirati i odgajati. Upravo iz tog razloga treba podržati spomenute odgojne i obrazovne inicijative jer one ustrajavaju na njegovanju slobode izbora, one slobode koja vodi prema prihvaćanju odgovornosti u budućnosti.

U nekoj temeljitijoj i dubljoj reformi školstva trebalo bi zaprljati ruke, odvojiti dobre poučavateljske prakse od formalnih i naučenih obrazaca, interpolirati kvalitetna rješenja motivacijskih modela u sustav javnoga školstva i saditi na slobodnom prostoru kako bismo barem uzgojili nadu u mogućnost zdravijeg i sretnijeg društva. U tom smislu i predstavljene modele odgoja, točnije inicijative, treba promatrati ne kao mesijanske psalme za izgubljene generacije, već kao “impulse za promjene u društvu”, kako ih naziva naš sugovornik Srđan Ferenčak.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Zamislite apsolventa novinarstva koji ne čita ni novine niti knjige, ne gleda televiziju, ne sluša radio, ne korespondira s medijima u nikakvom ozbiljnijem obliku, a materiju same znanosti, eto kad je već apsolvent, valjda kuži. Jednostavno mu onaj praktični dio i kakva takva opća kultura stvaraju probleme. Ponekad prolista novine, tu i tamo, kad čeka društvo u kvartovskom kafiću, a na lice Danka Družijanića i špice dnevnika isključi televiziju i uzdahne kao da je svijet napokon otišao k vragu. Ponudu lokalne televizije da za njih piše vijesti, radi priloge, a ponešto i uređuje – odbija, jer sam posao je doslovno kovanje zanata, pogotovo kad se usporedi omjer posla s omjerom zarade. Entuzijazma za učenjem i razvijanjem nema, jer je u svom svijetu zamislio kako je stvoren za središnjicu HRT-a, a svojim bi stečenim znanjem i iskustvom najviše pripomogao uređivanju vanjskopolitičkih vijesti.

Čime se, čisto znatiželje radi, ovakav produkt akademskog obrazovanja uopće može baviti? Pisanjem za novine? Uređivanjem dnevne politike? Praćenjem saborskih sjednica? Podučavanjem novih generacija? Sve je moguće, ipak je dogurao do statusa apsolventa kao produkt, ni manje ni više nego hrvatskog obrazovnog sustava, u kojem ovaj primjer nije usamljen. Većina visokoškolskih ustanova djelomice barata s ovakvom vrstom studenata.

Od ove školske godine Vlada započinje s primjenom Nacionalnog programa mjera za uvođenje obavezne srednje škole. Mjere se svode na osiguravanje besplatnih udžbenika, domova i prijevoza za sve pod jednakim uvjetima, osiguravanje radnih mjesta za stručni kadar i izgradnju škola za lokalizaciju zagušenosti u klupama. Sve se to može i bez normiranja srednje škole kao obavezne, posebno ako se obrati pažnja na jedno, rijetko (ili nikada) postavljeno pitanje u predloženoj reformi: što dijete od šesnaest godina ima raditi izvan škole, bila ona obavezna ili ne?

Obaveznim srednjoškolskim obrazovanjem pokriva se zapravo i gomila drugih problema koji nisu pod paskom Ministarstva obrazovanja: zakon o obaveznom obrazovanju postaje metla za ulice na kojima besposličari mladost bez nekog regularnog cilja u životu (a kakav bi cilj i trebao imati prosječni četrnaestogodišnjak?); država postaje druga majka pa obrazovnom batinom udara na probleme maloljetničkog kriminala, prostitucije, narkomanije, čega sve ne. Sve će mladenačke hirove iz glave izbiti samo jedna stvar: UČENJE! I postoji nekakva sitna vjerojatnost da bi takav pristup problemima s kojima se suočavaju maloljetnici čak mogao i uspjeti. Sitna ili gotovo nikakva.

Po svom drugom predloženom modelu (prvi je obavezno trogodišnje ili četverogodišnje obrazovanje) obavezna srednja škola čak podsjeća na mini bolonju. Godina ili dvije obavezna, do šesnaeste godine postaješ poluproizvod najnovije verzije obrazovanog Hrvata koji će posegnuti za još dvije godine srednjoškolskog školovanja, jer današnji tempo života jednostavno ždere svaku neobrazovanu mladicu. Šesnaestogodišnjak bi, s dvije godine obavezne srednje škole (ako se drugi predloženi model prihvati), radio u standardnoj lokalnoj baušteli po novogradnjama, kafićima, hotelima, brodogradilištima, cementarama, tvornicama aluminija ili u nekoj sličnoj industriji, što nam ustvari govori da bi ovakva reforma dovela do gomilanja jeftine radne snage. A upravo nju želimo izbjeći, jer postojeći sistem gotovo pa serijski izbacuje jeftinu radnu snagu na tržište rada.

Dobre strane ove reforme su što će se školstvo uvođenjem tzv. Nacionalnog programa mjera stimulirati na način na koji zaslužuje, a koji nije ništa drugo doli ostvarivanja normalnih radnih uvjeta pod nekakvim imenom i što će buduće generacije obaveznog školstva steći svijest o važnosti obrazovanja. S kakvim uspjehom -; ostaje za vidjeti jer reforma se mora provesti do 2010. kako bi se zadovoljili zahtjevi Europe. To otprilike znači da će od Nacionalnih mjera preko reforme pa do samog priliva znanja sve ići nekom abnormalnom brzinom kako bi se Europi isporučila barem jedna (prva) generacija reformiranog školstva. Za početak će se obrazovanje provoditi količinski, što će poprilično podsjećati na postojeći srednjoškolski sistem. O kvaliteti će se moći pričati tek za nekih pet do deset godina kad te prve generacije zapravo počnu svojim radom djelovati u društvu i svojim znanjem ostvarivati rezultate.

Samo količinsko obrazovanje, koje je ozbiljna rupa u sadašnjem obrazovnom sistemu i u kojem je kvalitativno obrazovanje ozbiljno uzdrmano, predstavlja najveći problem. Upravo količinsko, tj. automatizirano srednjoškolsko obrazovanje pogoduje stvaranju endema s početka priče koji će uskoro biti više od endema. Pojavljivat će se na svakom koraku, ne kao greške sistema nego kao zamišljeni, krajnji produkt našeg školstva – obrazovanje pod svaku cijenu. Reformom bi se to svakako trebalo izbjeći.

To količinsko obrazovanje nastaje kao produkt nedostatka obrazovnog kadra, loših uvjeta za rad, svega onog zbog čega sindikalisti na kraju gotovo svake školske godine pozivaju na štrajk. Nacionalni program mjera ublažit će situaciju, no hoće li se dogoditi isto kad se uvede obavezno obrazovanje kao sistem školovanja?

Količinsko obrazovanje uništava dubinu svakog znanja. Njime se zagrebe po površini bez ozbiljne namjere da se znanje produbi i da se tako pojedinac kvalitetno obrazuje. Kad se to poveže s činjenicom da se ovom reformom školstva znanje ne planira unaprijed nego da se pokušavaju pokrpati rupe sistema kojeg imamo i da država ne postavlja pitanje koliko joj treba frizera, pekara, krojača i ostalih radnika sa srednjom stručnom spremom u sljedećih toliko i toliko godina, nastaje kaos u kojem svi postajemo obrazovani i kvalificirani, a time najvjerojatnije beskorisni, kao višak državi koja nas je obrazovala. Takvi ćemo opet tražiti utočište u nekakvoj Švedskoj, Finskoj i sličnim socijalno osviještenim državama.

Zadnjih dana odgovaram na pitanja iz hrvatskog jezika za maturu u srednjoj školi, prekvalifikacija je ono što mene muči, i dogodila mi se situacija u kojoj svako peto ili šesto pitanje iz književnosti nisam znala, a svakog trećeg ili četvrtog sam se morala prisjetiti iščitavajući gradivo. Sram, to je otprilike bio osjećaj koji me lupio posred čela. Nekima neznanje ne predstavlja nikakav poseban problem, veza pri upisu na fakultet postaje surogat za problem takve vrste. Kad je točno pravo na bahatost i aroganciju postalo obaveza i kad je zamijenilo pravo na moraliziranje, ne znam. Ne poznavati osnove materije za koju se pojedinac školuje, ne razvijati se u njoj s minimumom opće kulture, pokazuje samo koliko smo ugrozili sistem školstva i čemu točno treba reforma.

S obzirom na to da pišem, postoji potreba da se razvijam, čitam, učim, da mogu održavati normalnu komunikaciju s ljudima koji se bave istim poslom kao i ja. Ne znati, npr. tko su razlogovci ili krugovaši, a imati objavljenu knjigu, dvije, tri za mene bi bilo jednako kao imati iza sebe diplomu novinara, a ne znati tko je Milka Babić ili Igor Mandić. Ustvari, najgore od svega bi bilo uskratiti sebi, npr. ono nerviranje kad vidiš da je Zlatko Gall i u najnovijem tekstu, kolumni, glazbenoj kritici napisao još jedno dapače, samo ga je ovaj put pretvorio u pače. Ili ne pročitati jednu od putešestvija Damira Pilića ili Roberta Pauletića.

Školstvu treba reforma, dapače, ali nikako bez reforme mentaliteta. Za početak bi svima trebalo utjerati strah u kosti od neznanja – vlastitog.