“Moja želja da se bavim razvojem mlade publike, velikom delu kolektiva činila se kao ‘degradiranje elitne institucije kulture’. Zašto je to bilo tako? Mogu da dam milion politički korektnih odgovora, ali ću ipak izabrati jedan veoma direktan: mi se ne plašimo mladih, samo nas mrzi da se njima bavimo. Oni su snažni, lepi, vedri, radoznali, neprekidno postavljaju pitanja, ne poštuju autoritete i govore u slengu. Pred njima su i dalje sve životne šanse, koje nas podsećaju na to da smo svoje propustili.” 

Minjine riječi odzvanjaju u mojoj glavi prilikom praćenja trećeg izdanja festivala jedne male organizacije, koja je vjerojatno više doprinijela razvoju i popularizaciji kazališta za djecu i mlade nego što je to učinila bilo koja za to relevantna i namijenjena institucija. Festival Bolje da o tome (ne) razgovaramo kazališne trupe Poco Loco već treću godinu zaredom nudi presjek predstava za djecu i mlade koje dolaze iz različitih zemalja regije, ali i svijeta (jedna od ovogodišnjih dolazi iz daleke Argentine), a koje se beskompromisno bave temama o kojima se u hrvatskom društvu izbjegava govoriti, za koje često ne pronalazimo prave riječi ili ih teško objašnjavamo djeci i mladima. 

Ne čudi stoga da je većina programa ovogodišnjeg izdanja, u trenutku kada je ratna retorika svakodnevno prisutna u medijima, posvećena ratnim temama – stradanjima, posljedičnim migracijama i suočavanju s traumama. Od šest predstava čak su četiri – Dječak s koferom beogradskog Malog pozorišta Duško Radović; Alondra, djevojčica migrantkinja u izvedbi kazališne grupe Circulito de Tiza iz Argentine; Giga pravi more Narodnog pozorišta Toša Jovanović iz Zrenjanina i Negdje drugdje u produkciji Lutkovnog gledališta Ljubljana – neposredno smještene u svijet koji se raspada i u kojem su mnoga djeca, mladi i njihove obitelji prisiljeni da napuste svoje domove i potraže bolji život preko granica gdje nisu nužno i dobrodošli. 

S druge strane spektra tema o kojima bismo voljeli znati razgovarati s mladima – ako pratimo liniju od krajnosti koja predstavlja Tanatos prema suprotnom polu koji je Eros – nalazi se pitanje ljudske seksualnosti, s kojim se junački suočava predstava Seks za početnike Pozorišta mladih Novi Sad. Ovogodišnji festival, poput prethodnih, pokazuje da nijedna neuralgična točka – bilo da se dotiče smrti ili ljubavi – nije nedodirljiva te da može pronaći put do mlađe publike na način koji je istovremeno kazališno uzbudljiv i primjeren uzrastu. Primjeri toga su i gostovanja na prošlim izdanjima festivala: Cure Kolektiva Igralke o kojima je pisala Nika Krajnović i predstava Cyrano i djevojčica  Poco Loca o kojoj sam pisala ovdje. 

Počet ću s predstavom Seks za početnike, novosadskim uratkom u režiji Jane Maričić, koji u određenoj mjeri odskače od ostatka programa koji se obraća prvenstveno mlađoj djeci umjesto tinejdžerima. Kao što sam naslov daje naslutiti, ova predstava pokušava približiti složeni svijet seksualnih i ljubavnih odnosa početnicima te ih pripremiti da u te odnose stupaju odgovorno i savjesno, ali istovremeno bez osjećaja srama ili pritiska. Prilagođena je dobi od trinaest godina naviše i u skladu s tim odabran je i protagonist, čija dob korespondira tom uzrastu. 

Predstava šarmira već u prvoj sceni – koja kao da je ispala iz radionice američkih, mladenačkih komedija poput Američke pite – u kojoj pred proslavu rođendana, tetak uhvati svog nećaka “iza paravana” u činu masturbiranja. Ta prva neugodnost postaje okidač za cijeli slijed ostalih, o kojima doznajemo kroz razgovore tetka i vrlo smirene tete s nećakom koji se nalazi u žrvnju prvih leptirića u trbuhu, čežnje za prvim poljupcem i seksualnih fantazija. Uz ove likove tu su i tri figure koje tvore korpus mladenačke – dječačke i djevojačke – perspektive.

Autorski tim sa zavidnom preciznošću uspijeva naći zavodljiv i zabavan ton komunikacije i s onima koji, najizglednije, još nemaju nikakvog “ozbiljnog” iskustva s procesima “pravog” zaljubljivanja – onog s kojim dolaze i prvi poljupci, dodiri i sve što slijedi. Vode nas unutarnjim i vanjskim svijetom protagonista u kojem se isprepliću poučni savjeti tete, tetkovo zastrašivanje i pretjerivanje te “foliranja” vršnjaka iz susjedstva koji se pretvaraju da znaju što znači ljubiti se s jezikom. 

U njihovom pristupu temi visoko je prisutna svijest da su rani tinejdžeri – još uvijek u nezgodnoj i škakljivoj, tranzitnoj fazi između djetinjstva i mladosti – posebno izloženi mitovima i iluzijama o seksu. Koristeći se, prije svega, likom iznimno artikulirane i obazrive tete, predstava jasno određuje distinkciju između simpatije, ljubavi i seksualne privlačnosti te komunicira da ne postoje unaprijed zadana očekivanja koja bi naš prvi (drugi, treći, …) partner ili partnerica mogli imati od nas, koliko daleko trebamo ili želimo ići u našoj intimnosti, kao ni određene godine ili “pravo vrijeme” kad bi nešto trebali napraviti ili ne. 

Izvođački petorac zadivljujuće vješto preskače iz realističnih, dramskih situacija u prostor mašte i misli mladog protagonista – koji su, dakako, nabijeni seksualnom energijom, ali i ljubavnim mukama – da bi trenutak kasnije iskočili iz uloga i ušli u diskurs koji probija četvrti zid. Taj prijelaz će im poslužiti za pojašnjenje, pa čak i edukativnu, didaktičku dimenziju predstave. Na pozornici se ne ustručavaju pokazati kako se pravilno stavlja kondom i na koju ga stranu okrenuti, pojasniti razlike u seksualnim preferencama, pa čak ni spomenuti i definirati pojmove kao što su pedofilija, incest i seksualno zlostavljanje. 

Može se, ovako na papiru, činiti kao da je na istom mjestu toga puno i previše, ali lakoća igre s kojom iz Pozorišta mladih vladaju i prozračnost materijala koji donose – a koji je, bez obzira na ozbiljnu temu, autentično i iskreno duhovit – ostavljaju impresiju da nema ni manjka ni viška u sadržajem bogatih sat i deset minuta predstave. No ono što me možda najviše potreslo u cijeloj predstavi jedan je lik odraslih – tetak. Od prve situacije u kojoj refleksno demonizira čin samozadovoljavanja svog nećaka, preko komentara o “malom susjedu” koji se neobično feminizirano ponaša i, što je važnije, neobično mnogo druži s njegovim nećakom do svođenja seksualnog života na isključivo predatorske opasnosti pred nećakom – u svakom razgovoru o seksu tetak besprijekorno griješi.

Iako je kao lik postavljen na šarmantan način i uvijek balansiran od strane supruge – kojoj pak ne manjka pravih odgovora – tetak zapravo funkcionira kao ogledalo svih nas jer ništa od navedenog, ni seks ni sve ono najmračnije što vežemo uz njega, nije toliko problematično ili otuđujuće koliko smo to mi. Mi stariji i naša neugoda, naša nesposobnost da prihvatimo mladost, naš kastrirajući poriv da zadržimo kontrolu i ne dopustimo djeci da odrastu – to je ono što generira problem. Mi smo ti koji posramljujemo djecu i mlade, koji pokušavamo nešto prirodno kao seks distorzirati dok osuđujemo one koji se ne uklapaju u normu.

Zbog naših barijera, mladi su prepušteni da o seksu uče s porno kanala, na dubokom i crnom webu i preko iskrivljenih prikaza koji im se pokušavaju prodati pod realnost – jer ne možemo podnijeti njihovu znatiželju, energiju i želju za istraživanjem. Dok polemike oko uvođenja zdravstvenog i seksualnog odgoja u škole ne jenjavaju, u našem sve krućem i konzervativnijem društvu djeca i mladi odrastaju uz nepresušno vrelo perverzija koje internet ne filtrira i ne kontekstualizira. 

Manjak kontekstualizacije i kritičkog pogleda vodi nas i do drugog tematskog bloka festivala – onog koji pokušava obraditi kompleksno i bolno pitanje rata. Među predstavama čija su preokupacija ratne posljedice ističem dvije: Giga pravi more prema priči Jasminke Petrović i u režiji Milje Mazarak Marinkov te Negdje drugdje redatelja Tina Grabnara. U obje je nositelj_ica drame lik djeteta, iz čije vizure naslućujemo katastrofu koja ih okružuje. Kroz izoliranost slinavog Gige od vršnjaka i činjenicu da protagonistici Negdje drugdje nitko u novom razredu ne može izgovoriti pravo ime, postajemo svjesni da smo situirani u pričama djece koja su nekoga izgubila, koja su nešto morala napustiti ili su na ruševinama izgradila novi svijet koji će im dati snagu da nastave dalje, u donekle “normalan” život. 

U Giga pravi more radnja se centrira na prijateljstvu Gige i Cvrčka. Dok u svijetu odraslih osjećamo pritisak i iminentnu opasnost, koje najsnažnije odjekuju kroz pretjerano oprezne i stroge reakcije Cvrčkove majke, Giga svojom bujnom maštom u svijetu djece uspijeva stvoriti more, ribe, morske zvijezde i dupine – tamo gdje ih (možda i) nema. Njegova sposobnost imaginacije mijenja sivi i strahom ispunjeni krajolik u kojem odrasta bez roditeljske zaštite – majku mu, nakon dugog boravka u bolnici, uzima smrt, a oca ovisnost o alkoholu.

Svoj izmišljeni krajolik Giga uspješno dijeli s najboljim prijateljem kojeg jednako more brige rasutog obiteljskog nukleusa. Dječja igra i snaga istinskog prijateljstva u Giga pravi more zakrivaju ono sve mračno što se zbiva u pozadini koja postaje gotovo nevidljiva pred djetinjom željom za životom u kojem postoje samo male brige – one koje možda mogu riješiti ili na koje sami mogu utjecati.

Negdje drugdje također se oslanja na motiv prijateljstva, kroz koji saznajemo što je i kako protagonisticu izmjestilo iz rodnog kraja i života ispunjenog igrom i dječjim brigama – onakvog kakav bismo željeli da svako dijete ima. U ovoj predstavi pratimo prijateljstvo između djevojčice i njenog psa, koji postaje simbol ratnih gubitaka. U sceni koja bi otopila i najtvrđa srca te koja je sigurno izazvala mnogo suza u gledalištu, publika se suočava s animiranim tijelom psića koje se smrzava i ostaje nepomično nakon zastrašujućih zvukova zračnih bombi i projektila. U tih nekoliko trenutaka, dok gledamo jedno malo, mrtvo životinjsko tijelo, zajedno s protagonisticom osvještavamo strašnu pomisao da je situacija izmakla kontroli i da njezin život mora započeti iznova “negdje drugdje”, ako želi pobjeći od smrti. 

Obje su predstave – jedna u mediju lutkarske animacije, druga u suigri između projiciranih animacija, rekvizite i živog glumačkog tijela – iznimno vizualno atraktivne pri čemu Negdje drugdje iskače kao doista jedinstveno estetsko i kazališno iskustvo, jedno od onih koje izaziva spontani wow među publikom. Uz pomoć ploče na koju se projicira kao kredom crtana animacija, glumica Asja Kahrimanović tehnički preciznom igrom i interakcijom uspijeva na sceni oživjeti svijet koji briše granice između živućeg, glumačkog i animiranog sloja predstave. Pri tome, Kahrimanović nijednom ne gubi emocionalnu prisutnost i povezanost s predmetima i slikama oko sebe, kao ni s publikom. 

Oblikovane iz vizure djeteta i zahvaljujući magičnosti dječjeg pogleda, obje su predstave obilježene toplinom i nježnošću na koje je nemoguće ostati ravnodušan. Ono što sam osvijestila gledajući ih je spoznaja da svijet koji žele i koji vide djeca i mladi, nema gotovo nikakve veze s onim koji im odrasli pokušavaju servirati, prikazati “normalnim” i ostaviti u nasljeđe. Kako im odgovoriti na pitanje zašto neki ljudi bacaju bombe na kuće i ljuljačke, zašto neka djeca moraju bježati i skrivati se, ili što se to dogodilo da su ljudi toliko pomireni s idejom uništavanja i ubijanja drugih?

Pred nama kao umjetnicima_ama, kulturnim radnicima_ama, a zatim i kao društvo, nameće se veliki izazov i pitanje: kojim alatima i riječima pojasniti razloge onoga što se zbiva u pozadini koja, u svim ovim dirljivim kazališnim pričama, ipak ostaje pozadi? Sljedeći korak koji ćemo u kazalištu, ali i izvan njega, izgledno morati napraviti bit će pronaći jezik kojim možemo s djecom razgovarati o ratu i seksualnosti, konkretno i kritički. Festival Bolje da o tome (ne) razgovaramo pokazuje nam da se može i mora.

Tekst je oblikovan kolažiranjem osobnih iskustava, priča i stavova izvođača, uz fragmente iz medija, internetskih izvora i televizije. Inspiracija se crpi i iz istraživanja Mladići i maskulinitet provedenog u sklopu projekta Budi muško, ali i iz iskustava trenera koji rade s mladima. Proces stvaranja je uključivao radionice temeljene na dramskoj edukaciji, poticanju kolektivnog autorstva i interaktivnim metodološkim igrama.

Predstava postavlja pitanja o tome što znači biti muškarac u današnjem društvu te otvara prostor za dijalog i poticaj za promišljanje o slobodi osobnog izraza i razbijanju kulturoloških normi.

Koncept i režiju potpisuju Milena Bogavac i Vojkan Arsić, dok su koautori i izvođači Alek Surtov, Đorđe Živadinović Grgur, Jovan Zdravković, Marko Panajotović, Nemanja Puvača, Nikola Pavlović i Uroš Novović. Događaj organiziraju Status M i Reflektor teatar.

Izvedba 8. travnja namijenjena je srednjoškolcima_kama, a njihovi_e profesori_ce interes mogu izraziti putem e-maila na info@status-m.hr. Izvedba 9. travnja namijenjena je široj javnosti, a ulaz je besplatan uz rezervaciju mjesta putem obrasca. Obje izvedbe počinju u 18 sati.

Više informacija o predstavi dostupno je ovdje.

Pad nadstrešnice na željezničkom kolodvoru u Novom Sadu koji se dogodio 1. studenog 2024. uzrokovao je smrt 15 ljudi čiji su životi ugašeni kao posljedica izvršnih odluka koje su donesene radi profita nauštrb sigurnosnih provjera ili poštivanja protokola. Mirni prosvjedi na kojima su se građani okupili da bi odali počast žrtvama i pozvali nadležne na odgovornost završavaju još jednom demonstracijom državne sile koja se ne plaši ugroziti živote svojih državljana. Nakon napada na studente_ice Fakulteta dramskih umetnosti, započinje val studentskih prosvjeda, a pridružuju im se i učenici_e, prosvjetni_e radnici_e, roditelji i drugi građani. Bez obzira na pokušaje fizičkog i psihičkog terora, preusmjeravanja krivice na “strane plaćenike” i raspirivanje nacionalističkih netrpeljivosti, glasove koji se dižu protiv opresivne vlasti ne može se ušutkati, a masovni prosvjedi se nastavljaju.

Dan nakon što sam dobila e-mail s informacijom koja djeluje kao upozorenje, 23. siječnja objavljeno je da je film Čovjek koji nije mogao šutjeti Nebojše Slijepčevića službeno uvršten u konkurenciju za najprestižniju filmsku nagradu u svijetu – nominacija za Oscara za najbolji kratkometražni film neminovno ulazi u povijest kao jedan od najdalekosežnijih uspjeha hrvatske kinematografije. A pod pseudonimom “čovjek koji nije mogao šutjeti” skrio se stvarni lik čovjeka Tomo Buzov, čije će ime povijest nakon filma teško zaboraviti. Buzov se 23. veljače 1993. godine usprotivio otmici muslimanskih civila od srpskih paravojnih snaga koja se događa prilikom putovanja vlaka iz Beograda prema Baru. Svoj je život dao kako bi spasio onaj od mladića, sedamnestogodišnjaka muslimanske vjeroispovjesti.

Kad na isti datum, 23. siječnja, odlazim gledati predstavu MOJA ZEMLJA – što mladi misle o patriotizmu, na mjesto u publici sjedam još uvijek nesvjesna važnosti i sinergije značenja koja impregnira ovaj događaj. Naoko malen i gotovo privatan, zakriljen u intimnom prostoru dvorane Polanec Zagrebačkog kazališta mladih, još uvijek se ne čini kao konstitutivan za jednu mikropovijest političke dijagnoze teritorija koji sramežljivo zovemo “našim”. Na taj “naš”, pritom misleći poglavito na jezik, referirat će se i više puta tijekom predstave, podcrtavajući ironijsku srž tog termina koji zapravo iza sebe skriva duboku društvenu fragmentiranost naroda bivše Jugoslavije koju očigledno više ne znamo pomiriti niti sastaviti, a još manje priznati. Na čelu povorke, kao što i sam naslov da naslutiti, upravo su mladi predvođeni tandemom Bogavac – Milenom kao autoricom predstave, Jelenom kao redateljicom.

Predstava nastaje u produkciji Reflektor teatra koji predvodi Milena, a unutar čijih se programskih politika reflektiraju i estetički i etički principi direktorice koja inzistira na angažiranom kazalištu, kazalištu koje se ne boji biti politično i koje daje glas ili, u ovom slučaju, prepušta pozornicu mladima. A što znači prepustiti pozornicu mladima, slika je koja se danas razlila iz crne kutije i prostrla ulicama i trgovima. To je slika koja ima sirovu snagu, koja je moćna na prvi pogled, koja vibrira nadom, koja je žedna promjena, koja vjeruje u drugačije, koja se ne boji postavljati pitanja i zahtjevati odgovore, koja je nezgrapna i prezasićena, ali baš zato što nije otupila s protokom vremena i gomilanjem poraza – može biti val koji se prelijeva preko zidova. Davši povjerenje sedamnaest mladih ljudi, kazališnih entuzijasta, među kojima su neki tek napunili osamnaest godina, a većina je još u ranim dvadesetima, tim Bogavac udara čvrsti izvedbeni temelj koji organski od početka prisvaja i održava živim osjetljivi kazališni aparat. Polifonija glasova koji se slažu jedan na drugi pa stapaju u zborsko pjevanje, koji polemiziraju i nadopunjuju se te međusobno suosjećaju; pozornica ispunjena tijelima koja se ne opterećuju virtuoznošću pokreta ili mizanscenskom preciznošću nego su koncentrirana na kolektivni čin i osluškivanje zajedničkih impulsa, pred nama tvore neku drugu kazališnu sliku. Sliku koja je nerafinirana, ali koja je u svojoj prirodnosti zapravo nevjerojatno potentna i, ako se to još smije reći – iskrena.

Prilikom ulaska u dvoranu, posjednuti i leđima okrenuti dočekuju nas izvođači koji među sobom razmjenjuju jedan megafon izlistavajući tipične dnevne novosti koje “u isti koš” trpaju i informaciju o najvećim državnim prosvjedima u posljednjih nekoliko godina i količinu naoblake za sutrašnji dan. Potom se okreću prema nama, s ruksacima na leđima i bočicama za vodu zakvačenim za naramenice, simulirajući, u kompletu s drvenim stolcima u rukama, dojam omanjeg školskog razreda koji će na današnjem satu kazališne nauke prezentirati grupni rad o etimološkoj kompleksnosti pojma “zemlja” na “našem” jeziku. “Zemlja” je višeznačno utkana u naše identitetske strukture kao mjesto odakle potičemo i kamo se vraćamo, kao komad koji posjedujemo i kojem istovremeno pripadamo, koji je posvuda i sve – jer obuhvaća cijelu našu planetu i onu zemlju koja nas hrani. Jednom kad ju preuzme povijest i politika, pitanje što je to “moja zemlja” postaje još zamršenije.

Generacija koja progovara u predstavi generacija je rođena kasnih devedesetih ili poslije. Djeca su to očeva koji su sudjelovali u onome što se zbivalo u tom razdoblju i majki koje su nešto morale znati o događajima koje su proživjele. Pa ipak, kako nam i sami izvođači priznaju, kraj 20. stoljeća nije omiljeni predmet razgovora tijekom obiteljskog ručka i o tome ne znaju mnogo toga, a još manje mogu pronaći u školskim udžbenicima. Dok s gradivom stignu do skromnih natuknica o tome što se događalo devedesetih na ovim prostorima, stisnutim na zadnjim stranicama povijesnog udžbenika, već je vrijeme završnih ispita i ljetnih praznika. Smijem se u sebi jer ne mogu reći da je moje iskustvo, kao djeteta rođenog tijekom rata u Hrvatskoj i odraslog u postratnoj Hrvatskoj, mnogo drugačije. I sama se sjećam prilično tankih lekcija o devedesetima koje u hrvatskom narativu počinju i završavaju s Domovinskim ratom, u kojima je dominantna nacionalistička perspektiva koja na prvo mjesto stavlja borbu hrvatskog naroda za vlastitu, neovisnu državu, a koju mu oduzima srpski agresor. S 14 godina držala sam palčeve prekrižene da profesorica ne bi baš mene pitala tu zadnju lekciju koju mi nitko ne bi znao ni šaptati ni pomoći odgovarati, a s 18 mi se izbrisala iz sjećanja s nervozom oko državne mature i upisa fakulteta. Shvaćam da je preko granice i samo s kojom godinom razlike, iskustvo prilično slično. Svako se pitanje o devedesetima uvijek zaključivalo s jednom uzrečicom: budimo sretni i zahvalni da živimo u svojoj državi. A u zagradi je bilo nadodano: i zaboravimo sve ono što je bilo prije.

Generacija pet do deset godina mlađa od mene, kojoj pripada narativ s druge strane linije, svjedok je drugom tipu kolektivnog zaborava i društveno ugovorenog, pogodnog prikraćivanja priče koje se svodi na: nismo mi znali. Stoga se sami upuštaju u kreiranje zgusnutog, ali istovremeno izdašnog povijesnog pregleda događaja koji čine devedesete. Pomno slušam i pratim, kao i da sama želim dokrpati krnje znanje koje nikad unutar institucija koje su me odgajale – škole, obitelji – nisam dobila bez osjećaja krivnje jer kolektivnu traumu treba pustiti prošlosti ili oportuno veličati, ali ni u kojem slučaju raslojavati ili o njoj razgovarati. Kronološki nas mladi izvedbeni kolektiv vodi kroz bolne točke naše povijesti, koja je, htjeli mi to ili ne, doista naša.

Devedesete su na pozornici raslojene kroz četiri rata: rat u Sloveniji, prvi i najkraći, rat u Hrvatskoj, rat u Bosni i rat na Kosovu. O njima svjedoče dokumentirani događaji i sjećanja na sravnjavanje sa zemljom jednog prekrasnog baroknog grada, cvijeće koje se u Beogradu podastiralo pred tenkove prije nego što će krenuti u svoje pohode, logore Manjača, Omarska, Keraterm i Trnopolje, masovno prikrivanje ubojstava na Kosovu uklanjanjem tijela, premještanjem iz masovnih grobnica, spaljivanjem ili zamjenjivanjem odjeće i osobnih stvari, sve radi nemogućnosti identifikacije žrtava kojima se još uvijek ne zna broj. Povijest poznaje i operaciju Oluja, svjesna je i svoje dubine i kompleksnosti i kako neki strahovi sežu još dalje do mjesta u vremenu kao Jasenovac, može ona govoriti o Heliodromu ili o Vrbanji, ali to nije njihov zadatak, to nije ova predstava. Kako nam poručuju s pozornice: svaki se narod obračunava sa svojom poviješću, a ova se hrabra skupina mladih osoba odlučila bez zadrške uhvatiti u koštac sa svojom.

Prilaze nam bliže i s ruksaka skidaju neprozirne bočice te pred nama prosipaju “pepeo” koji obilježava žrtve zemlje kojoj pripadaju, ili su im tako rekli, a u kojoj mnogi tvrde da ništa od svega toga, što se događalo samo na dva ili tri sata udaljenosti od njihovih kuća, nisu znali. Mi bismo voljeli da je povijest neko krotko i jednostavno štivo u kojem, kao u bajkama, postoji jasna podjela između dobra i zla, i gdje možemo uvijek imenovati jednog zlikovca kojemu pripada sva krivnja i bez kojega svi ostali, jednom kad ga se smakne, žive sretno i mirno do kraja života. Volimo romantizirati prošlost pa je lakše govoriti o izazovnim vremenima pod blokadama i u oskudici dobara kad se “običan čovjek” samo snalazi, a u toj igrici preživljavanja najveći je pobjednik onaj koji na kraju postane tajkun. Kako nam i sami kažu, to su mrvice u obliku dogodovština koje im se žele servirati kao sjećanje, ali ove mlade zanima više, njima treba još, oni žele cijelu sliku – istinu, ili ono najbliže dokud joj se možemo približiti. Oni znaju da na truloj zemlji, zemlji koja je još uvijek puna korova, ništa zdravo ne može niknuti i da svoju zemlju i bolju zemlju mogu imati samo onda kad će znati koje poglavlje povijesti treba uslijediti i kako ga mogu početi pisati.

MOJA ZEMLJA jedan je od onih kazališnih događaja koji se planski i promišljeno usidruju u trenutak povijesti kad je i više nego bitno raščistiti kosture iz ormara, a sjećanja uskladiti s tragovima povijesti koji nisu izbrisivi (ma koliko ih se trudili prekriti ili iskriviti). Ako smo i mislili da na taj zadatak nisu spremni ili da im ga nismo spremni povjeriti, mladi su tu odgovornost odlučili preuzeti sami – jasno i glasno.

I dok se u europskim krugovima žustro zagovara participativno kazalište za djecu i mlade koje svoju publiku aktivno uključuje na svim razinama stvaranja programa shvaćajući sve više da bez inkluzije djece i mladih ne možemo ni znati što je kazalište koje trebaju, Jelena i Milena Bogavac su odavno apsolvirale taj koncept. A kakvo je stanje s ove strane granice? Čini se da su se naša kazališta nekad puno manje bojala mladih snaga i onoga što misle, kao i tema koje mogu uzdrmati sjedala u publici, pa pamtimo predstave koje danas već pripadaju povijesnim udžbenicima poput Generacije 91-95. Danas je ipak prioritet lektirni program koji ostvaruje prihod na blagajnama, uz oskudne izlete pojedinaca (kao primjere mogu istaknuti Mi i oni tandema Harjaček / Pejović i Cure Kolektiva Igralke) koji pokušavaju prodrmati utabani i prilično konzervativan status quo kazališta koja više ne znaju kako pristupiti mladima, pa ih radije prepuštaju na milost i nemilost drugim sadržajima kojima su mladi zanimljivi kao potrošači, ali ne i kritičari ili su-kreatori.