Što danas znači sjećati se? Koji su mehanizmi nastajanja, trajanja i iščezavanja memorije? U kakvom su odnosu kolektivna i individualna memorija, i u kojoj je mjeri kolektivna memorija poželjni prežitak prošlih vremena? Ovo su neka od pitanja koja se Goethe institut odvažio postaviti, a odgovore potražiti na najlogičnijem mogućem mjestu – brdovitom Balkanu, točnije među njegovim recentnim literarnim stvaralaštvom. Potraga je rezultirala publikacijom Odvažiti se na sjećanje, izdanom 2010. koja objedinjuje radove dvadeset i četvero autora iz jedanaest zemalja jugoistočne Europe. Dvadeset i četiri autora i jednako toliko različitih viđenja i iskustava javne i privatne memorije. Niti jedno se ne može okarakterizirati kao lažno, pristrano ili suvišno, niti jednim se ne može manipulirati niti ga se smije odbaciti. Individualan, subjektivan izraz, u svom svojem pluralizmu, pokazuje se kao puno konstruktivniji način nošenja s problemima recentne prošlosti od nametanja jedinstvenog narativa. I dok je u javnom prostoru pluralizam diskursa i dalje nedosanjani san, u umjetnosti je on realnost kojoj se prerijetko utječemo. Goethe institut je stoga, u suradnji s Muzejom za fotografiju Braunschweig pokrenuo još jedan umjetnički projekt Recorded memories ili Zabilježena sjećanja. Ovog puta projekt problematizira “sjećanje” u kontekstu suvremenih vizualnih umjetnosti jugoistočne Europe za koji je odabrano dvadeset i troje umjetnika iz jedanaest zemalja (Albanije, Bosne i Hercegovine, Bugarske, Hrvatske, Cipra, Grčke, Makedonije, Moldavije, Rumunjske, Srbije i Turske) čiji su radovi, iz područja fotografije, videa i instalacije, objedinjeni skupnom izložbom. Različiti pogledi na koncept memorije ovog se puta sakupljaju i konfrontiraju slikom. Izložba je svoje premjerno otvaranje imala u Muzeju za fotografiju Braunschweig u svibnju prošle godine te je 31. siječnja 2014., nakon Sarajeva, doputovala u riječki Muzej moderne i suvremene umjetnosti – hrvatsku postaju na turneji kroz jugoistočnu Europu. 

Prvo pitanje koje možemo postaviti jest zašto umjetničko propitivanje memorije ograničiti na prostor jugoistočne Europe? Svi mi koji na rečenom prostoru obitavamo intuitivno znamo odgovor jer smo svjesni da nas prošlost u svakodnevnom životu “zaskoči” nešto češće nego ostale. Konrad Clewing, znanstveni suradnik Instituta za istraživanje istočne i jugoistočne Europe (IOS) u Regensburgu koji je izložbi doprinio prijeko potrebnim kataloškim tekstom o povijesnom aspektu regije, razlog tome vidi u činjenici što je “produkcija” recentne povijesti na Balkanu uvelike nadmašila kapacitete pojedinca da je apsorbira i internalizira. Brojni ratovi te česte i duboke promjene društveno-političke, ekonomske i demografske naravi pokazuju se kao teret s kojim se pojedinac i nacija teško nose. Umjetnici prezentirani izložbom Recorded memories oprimjeruju neke od načina nošenja i suočavanja s prošlošću te istražuju različite mehanizme prisjećanja, memorije i komemoracije. Pritom se služe fotografijom, filmom i videom, medijima koji su odavno u službi povijesti, njene dokumentacije i posredovanja kolektivnih i individualnih rituala prisjećanja. Bilo da se fotografijom koriste kao dokumentom povijesti kojeg je zabilježio netko drugi – ready madeom izvučenim iz različitih osobnih i javnih arhiva – ili kao aktivni dokumentaristi povijesnih manifestacija u sadašnjosti, svi autori posežu za narativom. Jer iako fotografija egzaktno bilježi fragment stvarnosti, ona nije u stanju proniknuti u individualno ili kolektivno sjećanje na tu stvarnost. Potreban nam je posrednik, u vidu povjesničara ili u ovom slučaju umjetnika, koji će slici pridružiti značenje. Jednom kad smo izložena djela osvijestili na razini koncepta, započinje intenzivno putovanje kroz koje vizualno pridružujemo tekstualnom, fotografiju ili video spajamo s mislima autora i aktivno rasvjetljavamo različite aspekte kolektivne memorije. Izložbu, strukturiranu oko šest tematskih okosnica, kurirala je Constanze Wicke iz Muzeja za fotografiju Braunschweig u suradnji s kustosima iz jedanaest zemalja jugoistočne Europe. Možda najintrigantnija od naznačenih tema odnosi se na konstrukciju i dekonstrukciju memorije kroz čiju se prizmu može sagledati većina izloženih radova. Neki od autora svoju umjetnost vide kao prostor ukazivanja i podsjećanja na određene povijesne trenutke pa u tom smislu djeluju u smjeru kreiranja memorije. Drugi svoju umjetnost vide kao mjesto raskrinkavanja memorije te ukazivanja na njenu prolaznost i neadekvatnost. Umjetnost se, u svakom slučaju, pokazuje kao alat podesan za inervenciju u memorijske konstrukte. Uzmimo za primjer nekoliko umjetnika koje je privukla ideja konstrukcije memorije. Srpski umjetnik Nikola Radić Lucati fotografskim prikazima javne arhitekture Beograda, iz ciklusa Predictable Outcomes (2013), pridružuje spoznaju o istovjetnosti kreatora rečene arhitekture i ratnih zločina počinjenih na području bivše države. Reprezentativnu arhitekturu Beograda Lucati nerazdruživo vezuje uz teško breme prošlosti te kod promatrača nastoji izazvati uvjetovanu reakciju, odnosno uvjetovanu memoriju. Pogled na suvremene vizure jednog grada postaje pogled u problematičnu prošlost. 

Hrvatska umjetnica Sandra Vitaljić od 2008. do 2012. bilježi Neplodna tla, seriju fotografija idiličnih pejzaža kao mjesta potresnih stradanja, od kojih su neka potpuno promakla oficijenim mehanizmima sjećanja. Kako sama kaže: “mjesto sjećanja nastojim kreirati unutar prostora fotografije, alternativni memento kojeg ne kreira ideologija, već potreba da se otvori prostor sjećanja i za žrtve koje nikada neće dobiti svoje mjesto u oficijelnoj kulturi pamćenja”. Stefan Sava, rumunjski umjetnik, ukazuje da svako stvaranje memorije mora računati s prazninama i propustima. Referirajući se na Waltera Benjamina koji točku nestajanja prošlosti ne vidi u prošlim vremenima, već u sadašnjosti, Sava odbacuje tradicionalne mehanizme predstavljanja prošlih događaja i naglasak stavlja na performativni pristup. Suočen s prazninama u poimanju prošlosti odabire njenu rekontekstualizaciju kroz maštu kao jedini put kreiranja memorije. U svom radu Atoms and Void (Atomi i praznina) iz 2010. godine obrađuje holokaust u Rumunjskoj, točnije pogibiju trinaestero Židova u prostoru klaonice u Bukureštu. Reproduciranjem listova iz starog priručnika klaonice s detaljnim opisima različitih metoda efikasnog klanja životinja te video radom u kojem se, u nedogled, recitiraju fragmenti rumunjske antisemitske poezije, Stefan Sava figurativnim govorom evocira potresnu memoriju.

Neki od autora predstavljenih izložbom kreću se smjerom rušenja memorijskih mitova i dekonstrukcijom kolektivnog sjećanja. Milomir Kovačević uspoređuje vlastitu fotodokumentaciju Sarajeva nastalu u razmaku od tri godine. Izloge trgovina ukrašene svečanim komunističkim znakovljem povodom Dana Republike – 29. novembra 1989. uspoređuje s uništenim Titovim portretima 1992. godine. Pionirima fotografiranim na Dan oslobođenja, 6. aprila 1989. komparira djecu zaigranu oružjem, fotografiranu ratne 1992. Radikalno preslagivanje političkih mitova i kolektivnih memorija odvija se brzinom koja pojedinca ostavlja u potpunosti pogubljenim, on više ne zna čega se treba, a čega ne treba sjećati. Sašo Stanojkovik iz Makedonije predstavlja se video radom naslova Prostor za proteste stvaranim u periodu od 2007. do 2012. godine u kojem, na javnim površinama Skoplja, prati proteste bivših zaposlenika bankrotiranih državnih firmi te bilježi polaganu i bolnu dekonstrukciju jedne kolektivne memorije. Radnici, nekad glavna uzdanica ideologije komunizma, danas postaju “kolateralnom štetom” njene propasti. Petar Tzanev, bugarski autor, u svojem radu Projektna područja (2011) dekonstruiranu kolektivnu memoriju uzima kao polazište za umjetničku nadogradnju. Na fotografijama praznih tvorničkih hala Bugarske koje su nekoć zapošljavale preko 3 000 ljudi on bijelim tušem iscrtava različite forme. Tzanev prisvaja mjesta kolektivne memorije kao pozornicu primjerenu jedino nestvarnosti umjetničkog svijeta. Kako sam kaže: “Unutar ovih ruina čovjek je nitko, stranac. Sam čin gledanja na ruine je nestvaran; oni koji s njima žele ostvariti  neku vezu i sami moraju postati duhovi. Ruine nemaju identitet, one su ‘Projektna područja’.”  

Izložba Zabilježena sjećanja istovremeno otvara i liječi bolna mjesta memorijskog nasljeđa jugoistočne Europe. Izloženi radovi, izneseni standardnim medijima bilježenja memorije, stvaraju alternativni povijesni arhiv u kojem oficijelni i nametnuti pogled na sjećanja ustupa mjesto onom individualnom, baziranom na specifičnom iskustvu. Zabilježena sjećanja okupljaju stoga različita vizualna svjedočanstva memorije čija se višeznačnost, slojevitost pa i konfuzija iščitavaju kao autentični iskaz suvremenog trenutka.

Izložba Recorded memories u riječkom se MMSU-u može razgledati do 1. ožujka 2014. 

Nakon “odvaživanja na sjećanje”, Goethe institut nastavlja se baviti istom temom. U 2010. godini na inicijativu ove kulturne institucije pokrenuto je putovanje pisaca kroz zemlje jugoistočne Evrope pod naslovom Odvažiti se na sjećanje, koje je rezultiralo antologijom priča različitih autora na temu sjećanja. Novim projektom, Recorded memories, Goethe institut istoj temi pristupa iz drugog kuta i drugog medija – sjećanjima zabilježenima fotografijom i videom. Kustosica Constance Wicke na izložbi Recorded memories – Zabilježena sjećanja, prvi puta predstavljenoj u Muzeju za fotografiju Braunschweig od svibnja do rujna 2013, nakon čega je krenula na turneju po zemljama Jugoistočne Evrope, okupila je umjetnike koji se u svom radu bave tom temom i prate raznoliku povijest regije. Nova postaja na turneji je riječki MMSU u kojem će izložba biti postavljena od 31. siječnja do 1. ožujka 2014.

U uvodniku u kojem daje historijski okvir izložbi, Konrad Clewing, znanstveni suradnik Instituta za istraživanje istočne i jugoistočne Evrope (IOS) u Regensburgu, koji se u svojim istraživanjima usredotočio na interakciju države i društva u jugoistočnoj Evropi, nacije i nacionalnosti, navodi da se “sa sigurnošću može reći, i to se vidi iz mnogobrojnih radova u jugoistočnim “zabilježenim sjećanjima”, da je ovaj dio Evrope u svojoj nedavnoj prošlosti, za svoje mnogobrojne stanovnike proizveo više savremene historije nego što je pojedinac u stanju “konzumirati” ili više nego što pojedinac može progutati i dobro preraditi. U prvom redu to ima veze sa višestrukim i velikim padovima političkih i društvenih promjena u jugoistočnoj Evropi, a koje su obilježile 20. i početak 21. stoljeća.”

Susret različitih sjećanja i povijesti okuplja umjetnike iz Albanije, Bosne i Hercegovine, Bugarske, Grčke, Hrvatske, Cipra, Makedonije, Moldavije, Rumunjske, Srbije i Turske, a predstavljen je kroz šest tematskih ciklusa oko kojih je i strukturirana izložba. Oko teme Politički krajolici i prostori sabrani su radovi Michelea Bressana, Pavela Braila, Nikole Mihova i Iosifa Kiralyja. Tragove zločina u prošlosti bilježili su Stefan Sava, Nikola Radić Lucati i Sandra Vitaljić, a Individualnim sjećanjima i kolektivnim povijestima bavili su se Stefana Savić, Fani Zguro, Erhan Muratoglu, Andreas Tsonidis i Jelena Blagović. Slikama kao rezervoarima prošlosti pristupili su Hassan Abdelghani, Vangelis Vlahos i Žaneta Vangeli. Konstruiranju i dekonstruiranju kolektivne memorije posvetili su se Milomir Kovačević, Ana Adamović, Panos Kokkinias i Sašo Stojkovnik, a u posljednjem ciklusu, Ponovnom uspostavljanju scene pronašli su se Predrag Terzić, Mariana Christofides i Peter Tzanev.

Kustosica izložbe Constanze Wicke u uvodniku izložbe i kataloga ističe kako “odabir umjetničkih radova predstavlja temelj teze da kamera, fotografija, film i video radovi imaju poseban odnos prema prošlosti i da su bitni posrednici individualnih rituala sjećanja i kulture sjećanja. Njihov registrujući “pogled” pretvara sadašnjost u prošlost, ali je ipak potrebna i priča koja će ovim fragmentima dati određeni način promatranja. U ovom smislu, umjetnici nisu previše udaljeni od historičara koji izvore prošlosti sortiraju i sastavljaju u jednu priču, izložbu radova dvadeset i tri umjetnice i umjetnika iz jedanaest država jugoistočne Evrope, regije u kojoj je prošlost s ratovima i konfliktima još uvijek prisutna.” Različite autorice i autori okupljeni na izložbi predstavljaju raznolike kulture sjećanja, ali i službene politike sjećanja pojedinačnih država. Tako sabrani radovi, prema riječima kustosice, bave se različitim aspekatima sjećanja, pamćenja i razmišljanja osvjetljavajući različite načine korištenja kamere: trijezno registrirajući, subjektivno dokumentirajući, prepričavanjem biografija, historijskim analiziranjem ili čuvanjem traga neke akcije.

Nikola Mihov, bugarski umjetnik koji živi na relaciji Sofija – Pariz, u svojoj seriji fotografija Forget Your Past, bilježi monumentalne spomenike Komunističke partije Bugarske na planini Buzluđa, a pritom, uz pomoć precizne arhitektonske fotografije, smanjuje ogroman volumen na dvodimenzionalnu površinu filma prije nego što ga izloži kao veliku uokvirenu sliku. Središnji grafit “Forget your past” ispisan na monumentalnom spomeniku kakve susrećemo i na našim prostorima, u središte postavlja temeljni zahtjev koji nam postavlja novi sustav uspostavljen nakon urušavanja socijalističkih pokušaja. U našem se kontekstu sve češće otvara tema antifašističkih spomenika i njihova tretmana u posljednjih 20-ak godina koje su im donijele sustavnu devastaciju i potiranje. Tako ovaj rad asocijativno iznimno blisko i dijagnostički veoma precizno sažima aktualnu sadašnjost – ne samo da zaboravimo prošlost već i sve što je ona obećavala. No, koja je to prošlost koju trebamo pamtiti? 

Promjenom okvira kojim se mijenja i ono što je zabilježeno u njemu bavi se Ana Adamović u svojoj instalaciji Najlepša je zemlja moja. Ona snima ponovno okupljene članove bivšeg dječjeg zbora Kolibri kako pjevaju staru jugoslavensku pjesmu. Ključna promjena nastala je političkim rasapom Jugoslavije na koju se pjesma odnosi, pa prateći izvedbu ove pjesme u različitim kontekstima Adamović otvara pitanje prenamjenjuje li se pjesma Kolibra novoj državi ili pak zaziva sad već nestalu državu čiji se tragovi novim ekonomskim mjerama i nacionalnim narativima sve uspješnije brišu. Na ovo pitanje Adamović odgovara da je za nju u radu bilo ključno ono što je rad iniciralo: “jedna veoma određena situacija – koncert hora Kolibri na beogradskom Kolarcu 1987. godine, godine koja je igrala veoma značajnu ulogu u procesu raspada nekadašnje Jugoslavije, odnosno ponovno gledanje televizijskog snimka tog koncerta. To je godina u kojoj deluje da je svima bilo jasno da Jugoslavija ide nepovratno ka svom kraju, čitava atmosfera je bila u suprotnosti sa rečima ove pesme koja tu zemlju iskreno veliča. Ta suprotnost koja danas deluje tako očigledna, dovela je neminovno do pitanja koja je to zemlja koja je najlepša, koja je to zemlja slave i heroja, šta je ona predstavljala u vreme kada je pesma napisana, u godinama kada ju je hor Kolibri pevao i koja je to zemlja sada. Zapravo, da li bi iko od nas na ovim prostorima danas mogao da na taj način misli o svojoj zemlji. To je pitanje koje rad postavlja, a svako, uključujući i same nekadašnje članove hora koji pesmu izvode, za sebe daje taj odgovor”. 

Oživljavanje sjećanja na neka prošla vremena, a zajedno s njima i na neki drugačiji sustav vrijednosti koji je to okruženje upisivalo u svom narativu, danas se primarno veže uz nostalgiju koju čitamo uz pomoć subjektivnih ključeva postjugoslavenskih iskustava. Tako i nasljeđe kojem se danas vraćamo otvaramo kroz neku idealiziranu sliku proigranih prilika. Odnos Ane Adamović prema tom vremenu i tim sjećanjima prije svega je odnos prema djetinjstvu “koje je već sam po sebi najčešće idealizovano. Takodje, to je i odnos prema zemlji u kojoj sam rođena i koje više nema, i on je kao takav uvek opterećen izvesnom težinom. S druge strane, ja ne osećam prema Jugoslaviji nostalgiju budući da mislim da to nema nikakvog smisla, naročito ne nakon iskustva ratova devedesetih. Verovatno kao i većina ljudi, osećam izvestan bes budući da sam sigurna da ta zemlja nije ni trebala ni morala da doživi takav kraj, ratove, razaranja, jezive zločine. S druge strane, čini mi se da tek sada počinjemo malo objektivnije da posmatramo fenomen Jugoslavije i očigledno je da su u tom društvu postojale vrednosti koje nisu zanemarive, koje bi bilo poželjno da postoje i u našim današnjim, postsocijalističkim društvima. Naravno, uz niz mana koji je jedan visoko ideologizovan partijski sistem sa sobom nosio i koje su trebale biti odstranjene”.

Gubitkom jednog identiteta nalazimo se u prostoru traganja za novim, što dobro oslikava upravo ova dvojnost značenja u izvedbi pjesme posvećenoj nekoj drugoj, sad već nestaloj zemlji. Na određen način rad Ane Adamović otvara i pitanje načina na koji se oblikuju identiteti, kako kolektivni tako i individualni: “Čini mi se da se u svim zemljama nastalim nakon raspada nekadašnje Jugoslavije, a mislim da to važi i za ostale postsocijalističke zemlje, novi kolektivni identiteti formiraju na najvulgarniji mogući način bazirajući se na nekakvim šizofrenim, neutemeljenim mitologijama. I mi tome svedočimo već više od dvadeset godina. U slučaju nekadašnje Jugoslavije, mi smo izgubili jedan veoma bitan deo svog identiteta, zauvek ostali tim gubitkom obeleženi, a onda izabrali da nam baš najgori kreiraju nove identitete. I sada na jednom ne baš malom prostoru imam čitavu gomilu nekih ozbiljno izgubljenih ljudi, što je dosta tužna slika. “Zabeležena sećanja” nas podsećaju da su se, ipak, neke stvari dogodile, da su izgledale nešto drugačije nego što nam se danas nameće da ih vidimo, da ih se “sećamo”, daju nam malo drugačiju perspektivu. To je upravo ono čime se i ja bavim u svojoj umetničkoj praksi – tražim te potencijalne okidače sećanja kao uputnice za tu drugačiju perspektivu, za potencijalnu rekonstrukciju nećega ćega nam je sve teže da se setimo”.

Pitanjem individualnog identiteta bavi se Jelena Blagović u fotografskom ciklusu Obiteljsko srebro u kojem propitujući osobnu prošlost kroz nasljeđe vlastite obitelji otvara temu važnosti obiteljskog arhiva i odnosa prema njemu. Kako autorica navodi: “Na određena pitanja o sebi, odgovore sam pronašla pohranjene u ladicama antikne komode, u žutilu starih obiteljskih dokumenata i memorabilija. Čuvan generacijama i darivan u naslijeđe kao obiteljski kamen temeljac, ovaj privatni arhiv priča priču moje obitelji. Doživljavam ga kao osobni otisak, moje nevidljivo, a ipak u mnogo slojeva ozrcaljeno ja”. 

Gdje završava individualni, a gdje počinje kolektivni identitet, postoji li uopće točka razdvajanja, te kako se oni međusobno razvijaju i transformiraju tek je jedno u nizu pitanja koje dotiče ovaj projekt. U zaključku teksta Konrad Clewing navodi: “Pritisci života u društvima u tranziciji koja su pogođena krizom dovodi do toga da se relativno mali broj ljudi intenzivno bavi opterećenjima iz prošlosti. Zabilježeni grafiti Nikole Mihovog Forget your past vjerovatno mnogima govori iz duše. Ovakav pristup osobi – kolektivnoj ili individualnoj – također olakšava selektivan i udoban stav posmatranja sebe kao žrtve simboličnog ili realnog nasilja učinjenog od strane drugog. […] Tradicionalno raširena tendencija da se samo najužem krugu ljudi vjeruje, pojačano sprečava, putem ovih ili drugih mjera da doživljeno dopre u svijest. Recorded memories, zabilježena sjećanja mogu biti bitan korak za unutrašnje oslobođenje”.

Odabrane su umjetnice i umjetnici: Fani Zguro (Albanija), Milomir Kovačević (Bosna i Hercegovina), Nikola Mihov i Peter Tzanev (Bugarska), Panos Kokkinias, Andreas Tsonidis i Vangelis Vlahos (Grčka), Hassan Abdelghani, Jelena Blagović i Sandra Vitaljić (Hrvatska), Sašo Stanojkoviǩ i Žaneta Vangeli (Makedonija), Pavel Brăila (Moldavija), Michele Bressan, Iosif Király i Ştefan Sava (Rumunjska), Ana Adamović, Nikola Radić Lucati, Stefana Savić i Predrag Terzić (Srbija), Erhan Muratoğlu (Turska), Marianna Christofides (Cipar).

Tematsko uređenje postava (politički pejzaži i prostori, tragovi zločina prošlosti, individualno sjećanje i kolektivna prošlost, slike kao sjećanje na prošlost, izgradnja i razgradnja kolektivnog sjećanja, ponovno/postavljanje scene) služi kao vodič i nudi različite perspektive za promatranje izloženih djela. Neki od pristupa su definirani njihovom temom, drugi njihovim umjetničkim stavom a neki opet promišljanjem samog medija kojim se služe. Mnoga se djela mogu promatrati iz različitih perspektiva. Ako se na komparativan način sagledaju sva djela koja su izložena, vidljivo je na koje se sve načine fotografija može upotrebljavati.

Izbor umjetničkih radova na ovoj izložbi polazi od premise da fotografski, filmski i video mediji imaju poseban odnos prema prošlosti i igraju bitnu ulogu u predstavljanju individualnih rituala sjećanja i kultura kolektivnog pamćenja.

Izložba, nastala u suradnji jedanaest Goethe-Instituta iz Jugoistočne Europe i Muzeja za fotografiju Braunschweig, otvorena je u svibnju 2013, već je gostovala u Sarajevu, a od 31. siječnja gostuje u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti. Otvaranje je najavljeno za 20 sati, a nakon otvorenja u klubu Tunel nastupa berlinski indie duo Jolly Goods. Nakon Rijeke, gdje će biti otvorena do 1. ožujka, izložba će proputovati kroz zemlje Jugoistočne Europe.

Odabrane su umjetnice i umjetnici: Fani Zguro (Albanija), Milomir Kovačević (Bosna i Hercegovina), Nikola Mihov i Peter Tzanev (Bugarska), Panos Kokkinias, Andreas Tsonidis i Vangelis Vlahos (Grčka), Hassan Abdelghani, Jelena Blagović i Sandra Vitaljić (Hrvatska), Sašo Stanojkoviǩ i Žaneta Vangeli (Makedonija), Pavel Brăila (Moldavija), Michele Bressan, Iosif Király i Ştefan Sava (Rumunjska), Ana Adamović, Nikola Radić Lucati, Stefana Savić i Predrag Terzić (Srbija), Erhan Muratoğlu (Turska), Marianna Christofides (Cipar).

Tematsko uređenje postava (politički pejzaži i prostori, tragovi zločina prošlosti, individualno sjećanje i kolektivna prošlost, slike kao sjećanje na prošlost, izgradnja i razgradnja kolektivnog sjećanja, ponovno/postavljanje scene) služi kao vodič i nudi različite perspektive za promatranje izloženih djela. Neki od pristupa su definirani njihovom temom, drugi njihovim umjetničkim stavom a neki opet promišljanjem samog medija kojim se služe. Mnoga se djela mogu promatrati iz različitih perspektiva. Ako se na komparativan način sagledaju sva djela koja su izložena, vidljivo je na koje se sve načine fotografija može upotrebljavati.

Izbor umjetničkih radova na ovoj izložbi polazi od premise da fotografski, filmski i video mediji imaju poseban odnos prema prošlosti i igraju bitnu ulogu u predstavljanju individualnih rituala sjećanja i kultura kolektivnog pamćenja.

Izložba, nastala u suradnji jedanaest Goethe-Instituta iz Jugoistočne Europe i Muzeja za fotografiju Braunschweig, otvorena je u svibnju 2013, već je gostovala u Sarajevu, a od 31. siječnja gostuje u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti. Otvaranje je najavljeno za 20 sati, a nakon otvorenja u klubu Tunel nastupa berlinski indie duo Jolly Goods. Nakon Rijeke, gdje će biti otvorena do 1. ožujka, izložba će proputovati kroz zemlje Jugoistočne Europe.

Izvor: Goethe-Institut / Fotografija: NIGÂR, 2005. – 2010., Instalacija (Video i Inkjet printevi) © Erhan Muratoğlu

KP: Misija Goethe-Instituta prvenstveno se zasniva na promicanju njemačkog jezika i kulture u inozemstvu. Kako ova institucija odgovara na izazove današnjice? 

K.O.R.: Svi naši odjeli osmišljavaju programe i projekte kojima se pokušava neposredno reagirati na suvremena pitanja. Uvijek postoje teme i tendencije koje se mogu obogatiti doprinosima iz Njemačke i potiču na dijalog među umjetnicima i kulturnim djelatnicima. Trenutno sva područja našeg rada prožima tema virtualnosti, bilo da je riječ o ponudi jezičnih tečajeva i stručnih skupova koji uključuju online-module, online posudbe i e-čitača koje omogućuju naše knjižnice ili digitalnim platformama pomoću kojih Odjel za kulturne programe daje svoj doprinos umrežavanju umjetnika. Posebne teme koje su već godinama u središtu programa našeg Instituta jesu klimatske promjene, mobilnost/migracije i Europa. 

KP: Ove godine Goethe Institut u Zagrebu slavi 40. rođendan. Kakva je njegova uloga u Hrvatskoj danas, a kakva je bila u prošlosti? Kako biste opisali viziju djelovanja ove ustanove u budućnosti?

K.O.R.: Naravno da se u 40 godina kod nas puno toga promijenilo. Mnogi naši dugogodišnji prijatelji i partneri još se prisjećaju velikih imena koja su dolazila u Zagreb na poziv Instituta: Güntera Grassa, Jürgena Habermasa, Hansa Magnusa Enzensbergera. 

Jürgen Habermas i Gajo Petrović u Zagrebu, 1989, simpozij Frankfurter Schule und die gegenwärtige Philosophie (Arhiv Goethe Instituta) 

U međuvremenu više radimo tako da s našim partnerima pokušavamo vidjeti na koji način možemo doprinijeti stvaranju zanimljivog projekta kroz sudjelovanje iz Njemačke. Naši su gosti često mladi umjetnici ili djelatnici s područja kulture ili humanističkih znanosti, koji su tek na početku karijere i rade na vlastitoj afirmaciji. Prošla su vremena kada bismo pozvali gosta da održi po jedan nastup ili performans i zatim se vrati kući. Takvi formati događanja nama, našim partnerima i publici više nisu zanimljivi. Radije pokrećemo i vodimo zajedničke umjetničke produkcije te isprobavamo nove formate. Posebno nas zanimaju upravo takvi projekti, koji omogućuju da se iz susreta umjetnika/kustosa ili drugih gostiju iz Njemačke ili drugih zemalja s lokalnim partnerima stvori nešto novo. Upravo taj aspekt ne mogu u toj mjeri pokriti jednokratna gostovanja, filmske projekcije ili predstavljanje knjiga, koliko god oni bili značajni za kalendar kulturnih događanja nekog grada. Zato su za nas važna oba područja djelovanja.

Inače, ono što je tipično obilježje našeg rada, kao i rada svih Goethe-Instituta, je kontinuirana promjena: koncept naše knjižnice prilagođava se okolnostima i tendencijama koji se neprekidno mijenjaju, a isto vrijedi i za sadržaje i metode programa stručnog usavršavanja nastavnika njemačkog jezika. Tako se i mi uvijek iznova razvijamo.

KP: Koje programe/projekte Institut provodi i s kojim se temama bavi trenutno, a s kojima će se baviti ubuduće?

K.O.R.: Usred smo priprema za veliku regionalnu izložbu recorded memories koja bi se uz popratni program postavlja u Rijeci. Osim toga ćemo se posvetiti temi Židova danas kroz projekt Židovska kultura danas – Berlin, Wien, Prag koji počinje zajedničkim programom svih partnera, 19. veljače 2014. Potom ćemo u sklopu tog projekta organizirati književnu večer s Adrianom Altaras (21. veljače) i projekciju filma Im Himmel, unter der Erde (20. veljače). U pripremi je i početak našeg EU-projekta Dvostruki teret – Učenje o nacionalsocijalizmu i holokaustu u Europi, zamišljen u obliku simpozija koji bi trebao okupiti sve sudionike i goste projekta. Iduće godine osmislit ćemo novi koncept našeg Jezičnog odjela i nadam se da će prvi rezultati biti vidljivi već u drugoj polovici godine. Od 2008. godine u Hrvatskoj, u okviru takozvanog projekta PASCH intenzivno podupiremo nastavu njemačkog jezika u 8 škola, što će i ubuduće biti od velikog značaja za naš rad.  

Omnibus za direktnu demokraciju, 2009, inscenirao Joseph Beuys (Arhiv Goethe Instituta)

KP: Tema sjećanja u individualnom i kolektivnom, povijesno-političkom smislu jedna je od središnjih tema kojima se bave Goethe-Instituti u jugoistočnoj Europi. Kako se Goethe-Institut ovoj temi posvetio u Hrvatskoj? 

K.O.R.: Pored regionalnih projekata na temu sjećanja, s partnerima Documentom i Festivalom židovskog filma iz Hrvatske, zakladom Spomen područja Buchenwald i Mittelbau-Dora (Gedenkstätten Buchenwald und Mittelbau-Dora) iz Njemačke, Forumom za primenjenu istoriju iz Srbije, Historijskim muzejom Bosne i Hercegovine te 5 škola iz spomenutih zemalja, od 2014. do 2015. vodimo projekt o sjećanju na holokaust i nacionalsocijalizam, sufinanciran od strane EU. Učenici iz Hrvatske, Mađarske, Srbije te Bosne i Hercegovine će se putem umjetničkih formata kao što su filmovi, izložbe, kazališne predstave i intervencije u javnom prostoru, pokušati približiti lokalnim povijesnim zbivanjima. Program se sastoji i od simpozija, putovanja u posjet Weimaru/Buchenwaldu i ljetne škole kojom se ovaj projekt završava. 

Također ćemo prikazati gore spomenutu izložbu recorded memories, koja će se od 31. siječnja moći razgledati u MMSU-u u Rijeci, uz popratni program. Osim toga se priprema regionalna kazališna produkcija Hansa Wernera Krösingera u suradnji s kazalištem HAU iz Berlina, koju čine radovi i predstave u različitim gradovima naše regije. 

KP: Iduće godine se obilježava i stota obljetnica početka Prvog svjetskog rata. To će biti važna tema u raznim područjima društva. Na koja pitanja Goethe-Institut namjerava staviti naglasak u pristupu ovoj temi i koja su to povijesna događanja koja imaju paralele s prvim svjetskim ratom, pomoću kojih se ta tema po vašem mišljenju može aktualizirati?

K.O.R.: Početkom svibnja u okviru EUNIC-grupe planiramo simpozij o ovoj povijesnoj temi, a zajedno s našim kolegama iz Francuskog instituta nadamo se dodatnim sredstvima za jednu njemačko-francusku plesnu produkciju koja će se baviti ovom temom, a trebala bi se održati na jesen. U svibnju ćemo u okviru našeg rezidencijalnog programa u suradnji s Kućom za pisce u Pazinu ugostiti berlinskog novinara i pisca Uwea Radu, koji će tijekom svog boravka voditi radionice pisanja s učenicima. Osim toga se nadamo da će se neki važni njemački naslovi prevesti i izdati na hrvatskom. Osobno držim da je ova tema iznimno aktualna. Rat je povezan s izbijanjem nasilja, a njegove su posljedice za društvo i gospodarstvo katastrofalne. Promišljanje okolnosti pod kojima se sukob pretvara u nasilje koje uništava život, uzroka takvih procesa, metoda povijesnog promišljanja ratnih zbivanja i trenutka u kojemu se tome pristupa – sve su to složene teme i problemi koji nikada ne gube na aktualnosti. 

KP: Na koji način surađujete s kulturno-umjetničkim organizacijama i koja je uloga Goethe-Instituta u području kulturne suradnje te mobilnosti umjetnika i kulturnih djelatnika? I konačno, kako to utječe na lokalnu umjetničku i kulturnu scenu i na otvaranje dijaloga koji nadilazi nacionalne granice? 

K.O.R.: U pravilu radimo po projektima i u idealnom slučaju se pojavljujemo kao partneri već tijekom formuliranja projektne ideje. To je zato što vjerujemo da smo kompetentan partner već u fazi odabira doprinosa iz Njemačke, između ostalog i zahvaljujući našim stručnjacima iz središnjice Goethe-Instituta u Münchenu. Uvijek iznova nam se događa da nas netko zamoli samo za financiranje postojećeg programa. To za nas nije idealna situacija, budući da mi sebe u prvom redu doživljavamo kao partnere u projektu.  

Naši programi automatski omogućuju mobilnost među umjetnicima i kulturnim djelatnicima, jer upravo poticanjem zajedničkih produkcija dolazi do razmjene, i to uglavnom u Hrvatskoj i Njemačkoj. Također pružamo mnoštvo informacija o brojnim stipendijama i boravcima u Njemačkoj koje nastojimo promicati. Osobito su popularni postali rezidencijalni programi. Primjerice, naš program za Kuću pisaca u Pazinu raspisujemo u cijeloj Njemačkoj, a žiriju prepuštamo odluku o tome koga će pozvati. Drugi primjer je izložba One-sided-story, u okviru koje smo 12 međunarodnih umjetnika doveli u Zagreb. Nakon niza radnih boravaka u Leipzigu, oni su stvorili zajedničku izložbu iz koje su u međuvremenu proizašla tri nova projekta. 

Forum za kreativne glave, 2010, Art radionica Lazareti (Arhiv Goethe Instituta) 

KP: Koja je današnja uloga stranih kulturnih instituta i njihove međusobne suradnje, s obzirom da postoji mreža kulturnih instituta (EUNIC)?

K.O.R.: Iz mog iskustva ta suradnja ima sve veću ulogu, a EUNIC-ova platforma idealan je preduvjet za njezino ostvarenje. Tako nam polazi za rukom da teme i formate koje nas povezuju, jače usmjerimo prema europskoj perspektivi, predstavljajući pritom i svu našu raznolikost. Umjetničke scene sve se više umrežavaju, dobivaju jači europski i općenito međunarodni pečat, na što nacionalni kulturni instituti dakako moraju reagirati. Mislim da je dobar primjer toga naš zajednički simpozij na temu promicanja umjetnosti: stručnjaci iz naših zemalja su s jedne strane predstavili značenje ove teme u svakoj pojedinoj zemlji, ali i vrlo različite nacionalne modele promicanja umjetnosti.  

KP: Prije dolaska u Zagreb, radili ste u u Goethe-Institutu u Bjelorusiji. Možete li povući neke paralele u novijoj povijesti ovih dviju zemalja, osobito kada je riječ o obrazovanju i kulturi?

K.O.R.: Ne mogu uočiti neke paralele. Kao i u nekim drugim socijalističkim zemljama, kulturno-umjetnički život u Bjelorusiji dugo je gotovo u potpunosti bio izoliran od Zapada i tek se u 90-im godinama mogao otvoriti prema suvremenim tendencijama. Država na to nije reagirala i prvenstveno potiče umjetnike i formate koji se uglavnom kreću u području popularne kulture ili nadovezuju na tradicije Sovjetskog saveza. Ono što je za mene vrlo zanimljivo u Hrvatskoj je da su se i nekad i danas kultura i umjetnost ne samo mogle usmjeravati prema međunarodnim trendovima, već u njima i aktivno sudjelovati i davati vlastite doprinose. Ovdje nema državne cenzure umjetničkih produkcija. Sloboda mišljenja i sloboda okupljanja su zajamčena, građani mogu koristiti javni prostor. Ta sloboda umjetničkog stvaralaštva i umjetničkog života veliko je bogatstvo. Iz mojih toliko različitih iskustava u mnogim zemljama znam koliko je to vrijedno, iako se čini da je to samo po sebi razumljivo. 

KP: Kako doživljavate trenutnu društvenu klimu u Hrvatskoj? Koje prilike za razvoj uočavate u ovoj zemlji, osobito u području kulture i obrazovanja? 

K.O.R.: Kao “rotirajuća izaslanica” koja je samo nekoliko godina u gostima u Hrvatskoj, naravno da nisam toliko uključena u društveno-političke procese. Primjećujem, naravno, kako gospodarska kriza snažno utječe na sve sfere života. Ali ja se iskreno nadam da će Hrvatskoj poći za rukom pokrenuti potrebne razvojne procese kako bi opet izašla iz krize. Ovdašnja kulturno-umjetnička scena u tom kontekstu zacijelo može iskoristiti priliku i više se okrenuti prema Europi i svijetu. U Njemačkoj se danas funkcije ravnatelja kazališta, festivala, bijenala itd. raspisuju za kandidate iz cijelog svijeta, tako da se popunjavaju međunarodnim stručnjacima. Osobno to doživljavam kao veliko obogaćenje cjelokupnog kulturnog života u Njemačkoj. Možda će i tema kreativnih industrija u Hrvatskoj buditi sve veće zanimanje kulturne javnosti. Kao istočna Njemica koja je dugo živjela u Leipzigu, financiranje ovih industrija od strane grada i stvaranje pozitivne, prijateljske klime i za najmanje poduzetničke pothvate u području kulture i umjetnosti, doživjela sam kao nešto izrazito pozitivno. A danas se može vidjeti koja je uloga ovog grada u kulturnom životu Njemačke. 

* Posljednja fotografija: Studentski centar, dugogodišnji partner instituta (Muzički salon, MM Centar, Teatar &TD) Foto © Davor Šiftar