Kad se Unreal pojavio prije tri godine, brzo se prometnuo u pravu malu senzaciju. Krenuo je bez velike pompe na Lifetimeu, američkom kablovskom kanalu prvenstveno poznatom po reality emisijama i ne baš osobito zapaženim serijama poput Devious Maids i Witches of East End, instantno osvojio kritiku, te bio ovjenčan s nekoliko nagrada, uključujući i uglednog Peabodyja… Kojeg se često spominjalo u recenzijama treće sezone Unreala, ali ne kao preporuka za seriju – nego kao tužan podsjetnik da o takvoj počasti Unreal danas može samo sanjati.

I da, kritika je načelno u pravu: Unreal jest još jedna serija koja je blistavo startala samo da bi ubrzo potom iznevjerila očekivanja, pa je generalni ushit prvom sezonom zamijenjen razočaranjem drugom te, konačno, ravnodušnošću spram treće. Tako da ne mogu zamjeriti nikome tko je dosad digao ruke od nje, iako osobno mislim da… nije još sve nužno izgubljeno?

Unrealov cinični pogled iza kulisa fiktivne reality emisije Everlasting u kojoj se skupina žena natječe za naklonost atraktivnog neženje (po uzoru na, jel, The Bachelor) od početka je hodao po tankoj žici, i bilo je dovoljno malo autorske nepažnje da iz serije u kojoj beskrupulozne manipulacije producentica nehotice dovedu do pokušaja samoubojstva jedne natjecateljice – već do druge sezone degenerira u seriju u kojoj iste te producentice učesnike i učesnice emisije svjesno dovode u životnu opasnost, samo da bi dobile TV-moment o kojem će svi pričati. I još je pritom neženja bio sportaš na zalazu karijere s teško ozlijeđenim leđima kojeg je jedna potencijalna nezgoda dijelila od života u kolicima! Da je bilo ugodno gledateljsko iskustvo – baš i nije.

Mnogi smatraju da je sve krenulo nizbrdo s razlazom autorica serije. Unreal je, naime, nastao na ideju Sarah Gertrude Shapiro, nekadašnje producentice The Bachelora kojoj je ovo prva dramska gaža, dok joj je TV-veteranka Marti Noxon (pisala scenarije još za Buffy the Vampire Slayer) pomogla da pretoči svoja iskustva u suvislu seriju s glavom i repom. Noxon zatim uslijed razmirica nakon prve sezone napušta projekt i Shapiro ostaje sama za kormilom, dovoljno umješna da uoči i uvaži prigovore kako je Unreal postao serija koja šokira ne da bi nešto konkretno poručila, nego čisto iz obijesti… Ali ne i da ispravi drugi ključni problem.

A to je nekonzistentno, pa i nelogično ponašanje likova. Uzmimo samo primjer neženje u trećoj sezoni, koji ovaj put nije on nego, za osvježavajuću promjenu, ona. I sve okej, osim što od početka pa do samog kraja ostaje nejasno zašto bi se u jednu takvu glupavu emisiju prijavila – i još usto iskreno mislila da bi mogla u njoj napokon naći pravu ljubav – osoba koju nazivaju, ni manje ni više… ŽENSKIM ELONOM MUSKOM?!?

Ono, pripadnica američke poslovne elite, sorte koja se ufa da radi minimalno 18 sati na dan i da je slobodno vrijeme za luzere – a spremna je tek tako napustiti svoj imperij na dva-tri mjeseca? I nije ju ni strah da je ljudi više neće ozbiljno shvaćati? Osoba takvog statusa bi se na tako očajnički potez mogla odvažiti jedino ako krije neku jako, jaaaako mračnu tajnu, ali kad naposljetku otkrijemo zašto joj ne ide u ljubavi – ispadne da je riječ o relativno benignim ispadima kakve je imalo bar nekoliko ljudi koje svatko od nas zna. I nije im ni na kraj pameti da se zbog toga prijavljuju na Ženim sina ili što već.

No opet, koliko god da i dalje znao zastraniti s besmislicama, Unreal ipak zadržava brojne odlike iz prve sezone koje ga redovito čine zabavnim. Umjesto da podilazi pučkim predodžbama da “sve je to, brate, lažno do jaja”, Unreal se drži osnovne postavke realityja da je glavni cilj da kamere zabilježe sirove, stvarne emocije (neovisno, naravno, o tome što te emocije znaju biti plod producentskih makinacija!) i spretno zadržava i ovce i novce: izruguje se realityjima, ali istovremeno i funkcionira kao reality – gledaš ga kao bilo koju drugu TV-dramu, ali i sa zanimanjem nagađaš tko će idući od natjecatelja ispasti.

Dijalozi su i dalje sočni, glavna glumačka postava ostaje izvrsna – prije svega Constance Zimmer u ulozi šefice Quinn, koja toliko rastura svaku scenu u kojoj se pojavi i toliki je užitak za gledati da se i šugavije epizode lako istrpi samo radi nje. Ima, recimo, jedan super moment u trećoj sezoni kada njezina nova BFF-ica kaže da bi se željela baviti ozbiljnijom TV-produkcijom: Quinn je uvrijeđena implikacijom da je to što ona radi bezvrijedni treš, pa krene u tiradu iz koje se vidi kako živi u iluziji glede svojih umjetničkih dosega – ali pritom ujedno i isijava prkosnim, zaraznim zanatskim ponosom, sviješću da petnaest godina zaredom isporučuje iznimno uspješan proizvod i da je, jednostavno, jebeno dobra u poslu koji radi i to joj se mora priznati. Da Quinn glumi manje-više bilo tko drugi, na to bih samo otfrknuo da koga briga koliko je dobra u svom poslu kad producira toksično smeće; u izvedbi Constance Zimmer, dođe mi da joj dam pet i uzviknem “TO, CARICE!”

Prva sezona je kao centralni odnos uspostavila onaj Quinn i njezine desne ruke Rachel (također odlična Shiri Appleby, koju znamo još iz Roswella). Njih dvije imaju sjeban ali simbiotski odnos koji je istovjetno malo kolegijalan, malo prijateljski i malo nalik onome kćeri i majke: Rachel nitko drugi ne razumije pa nema ni kome pobjeći iz ralja Everlastinga, koji definitivno nije dobar po njezino labilno mentalno zdravlje (na početku prve sezone je zatječemo nakon živčanog sloma); Quinn se zapravo ne može ni na kog drugog osloniti. Njihov odnos je, kao što glavna autorica serije voli isticati, jedina prava ljubavna priča Unreala; druga sezona je, između ostalog, tratila vrijeme i tako što nam je neuspješno pokušavala prodati nekakvo rivalstvo među njima, pa je olakšanje što su se u trećoj manuli ćorava posla. Čak je i pomalo dirljivo kako Quinn bez beda tolerira što Rachel nemalo zanemaruje svoje poslovne obaveze dok se, opet, po tko zna koji put, pokušava dovesti u red.

No iako žene ovdje imaju glavnu riječ, bilo bi vjerojatno pretjerano Unreal nazvati feminističkom serijom, i činjenica jest da uglavnom šteka kad pokušava ekplicitnije ići u tom smjeru: novoprobuđena wokeness pojedinih likova u trećoj sezoni djeluje više kao niz nasumičnih unutarnjih monologa scenarist(ic)a, a naročito je usiljena epizoda u kojoj Serena (to bi bila gorespomenuta Elena Musk) prihvati savjet da bi imala bolju prođu kada bi se više smiješila i laskala muškima – i njezini je udvarači, SVI odreda, isti tren počnu tretirati kao potpuno drugu osobu! Unreal je uvijek bolji kad toj tematici pristupa suptilnije: štošta je bolje kad se ne podcrtava debelim markerom, a kamoli girl power u seriji o dvije izuzetno sposobne i promućurne žene koje uspješno vode jedan komplicirani projekt unatoč opstrukcijama nadređenih muških glavešina.

Prvu sezonu bih i dalje svakako preporučio ako niste gledali, posebno ako imate dovoljno čeličnu volju da se na tome i zaustavite. No ako biste ipak nastavili gledati dalje, pred vama je serija koja nakon osjetnog pada kakvoće daje sve od sebe – s varirajućim, ali uvijek zabavnim rezultatima – da ispravi greške u hodu, i još onda na samom kraju najavi tako uzbudljiv koncept idućeg izdanja Everlastinga / Unreala da sam u trenu zaboravio na sve manjkavosti treće sezone i odmah odjurio na net da vidim datum premijere četvrte (još se ne zna! BAH!).

Ovim je filmom prošle godine otvoren festival u Puli na kojem je nagrađen Zlatnom arenom za najbolji scenarij i Zlatnom arenom za specijalne efekte, Oktavijanom ga je nagradila kritika za najbolji film, a Nevio Marasović osvojio je Brezu za najboljeg debitanta.  

Radnja prvog dugometražnog igranog filma SF tematike mladog režisera Nevija Marasovića smještena je u Zagreb, desetak godina u budućnost, i prati uspješnog i ambicioznog producenta reality showa Housed, Filipa Dogana kojeg glumi Sven Medvešek. Show Housed, formom i sadržajem nalik na Big Brother, traje 180 dana za vrijeme kojih šest ljubavnih parova boravi u  kući sagrađenoj za tu priliku. Kako tijekom trajanja showa, vani započinje globalni rat, koji za kratko vrijeme pretvara cijelu Evropu u bojno polje, Filip Dogan usmjerava sve svoje napore kako bi sačuvao natjecatelje od istine. 

Izvor: teneopr

Ono što je u zadnje vrijeme pokazalo neku vrstu pomaknutosti s mjesta su vijesti s naslovnica internet-portala. Osim uobičajenih tračeva, tu se pojavio jedan od najjačih intervjua u posljednje vrijeme – onaj Siniše Vuce za Slobodnu Dalmaciju. zatim Mamićevo psihijatrijsko vještačenje, Niveskino optuživanje oca Aneja Sema za zlostavljanje… Par dana kasnije pojavio se još jedan jaki dio Vuce, ovaj put njegov dlan na ženinom obrazu, al’ polako sad, doći ćemo i do tog dijela. Nakon što je Vuco u intervjuu zaprijetio većini mužjaka s ovih prostora, a bogami i nekim ženama, svojim sposobnostima u krevetu, odlučila sam čisto znatiželje radi pogledati čime nam to još Vuco može zaprijetiti.

Sigurno se sjećate njegovog gostovanja kod Malnara kad je izjavio da kod kuće drži cijeli arsenal oružja i tko sad njemu tu može išta?
Kako reagirati kad neka javna osoba izjavi nešto takvo? Kad svoju bahatost postavi iznad zakona ili zdravog razuma? Oni koji se ne žele s time opterećivati odmahnut će rukom i nasmijati se, a oni koji se ipak požele time poigrati, napravit će gadnu pogrešku jer… kad odgovoriš djetetu na njegovu provokaciju reakcijom, uslijedit će ih još. A ovdje se upravo korespondira na toj razini. Nekakva lančana reakcija koja nema veze sa svemirom nego s ljudskom taštinom. U nekim sredinama i s primitivizmom. Jer, kako drugačije protumačiti njegove najnovije ispade u medijima, a posebno šamaranje žene?

Prvo nama poznato šamaranje dogodilo se početkom ove godine, par dana prije nastupa na Dori (zbog čega je i diskvalificiran). Tada se i njegova žena s njim pojavila u medijima i izjavila za naš narod pun interesa kako se nije dogodilo ništa više od normalne obiteljske svađe. I da, tu zapravo dolazi ono najzanimljivije -; potreba javnih osoba da se izjašnjavaju pred kamerama o svom privatnom životu, nevezano za sreću, novac… bilo kakav uspjeh. Sve se bazira na opravdavanju i grabljenju medijskog prostora, zatiranju afera i aferica pod medijski tepih i svima će nam biti lakše jer smo dobili završetak, closure skandala. Sad ćemo s njima lakše disati i pratiti njihove uspjehe, karijere ove-one. Ma da…
Međutim, nema nikakvog završetka, priča se nastavlja dalje. Vuco opet šamara svoju ženu, oformljuje novi stari bend i šalje nam svima još jednom poruku: “Mogu raditi što hoću i kad hoću zato jer sam ja tako rekao”.

A budne kamere sve to prate, svi mediji jurišaju prema novim skandalima i svi virimo Vuci iznad ramena očekujući njegov najnoviji ispad. I eto Vuce opet na televiziji i u novinama zbog zlostavljanja žene. I eto opet izjava tipa “Ništa se nije dogodilo, odoh ja na probu s bendom”.
Zar ovo ne podsjeća na nekakav TV format u kojem se prati privatni život sudionika, koji vrvi dinamikom, događanjima (skandalima), svakakvim obratima i tako ostvaruje svoj cilj – što veću gledanost, tj. pažnju velike većina promatrača sa strane.
Oni postaju savršene mete medija čiji se život može pratiti koji god da se dnevni ili tjedni časopis poželi prelistati ili pogledati neke od televizijskih emisija. Postajemo upućeni u njihove živote makar nam to i nije bila namjera. Možebitna kriva interpretacija tog istog života kojeg vode uopće nije upitna, ona nam je tako servirana. Treba je krivo interpretirati da bi ju se reinterpretiralo. Isto je i u Big Brotheru, u kojem se sve vidi i sve zna. On je odavno postao rasadnik teorije relativiteta. A time i nezanimljiv.

Ne bojte se, niste prestari za Big Brother, jednostavno ste preumorni za igre na klackalici. Takvim formatima fali konkretnosti, a ne neprovjerenih informacija kojima ćete prebukirati iole ispravan mozak. Unutra se događa jedno, kad netko ispadne vani za medije priča drugačiju priču od onog što smo vidjeli.

Pa što nas onda privuče takvim emisijama? Interes za nešto strano i upoznavanje nečega što nam je do tada bilo nepoznato. SSNMT s Nove TV se isfurao već prve godine jer je postigao sve svoje ciljeve: zabavio nas je i pružio nam je uvod u reality format kakav njeguje Big Brother (sjećate se da su finalisti SSNMTS živjeli neko vrijeme u zajedničkom stanu gdje su ih snimale kamere?). Big Brother nas je, doduše, prve godine i zabavio i pokazao nam kako smo učmali, nepokretni i željni reanimacije isto koliko i bakice iz staračkih domova na samrti.

Mislim, sjećate se možda Patrika Jurdića? Hint: nije jedan od sudionika Big Brothera. Gdje je on nestao?
Zašto onda opet SSNMTS ili Hrvatski Idol ili Showtime, koji kod nas nikako da postigne nekakvu željenu pozornost? Ove subote sam se zakačila na taj show i pokušala shvatiti što bi me od svega toga trebalo zadržati pred televizijom pa da postanem vjerni gledalac ovog showa. Nema tu ni neviđenog ni skandala. Ustvari, bilo je demantiranja nekakvog skandala između Izabele Popović i oca joj Danijela, koji su u posljednje vrijeme također grizli svoj dio medijskog kolača. I to ne bilo koji dio, nego onaj sklon skandalima. Pjevačke talente imamo, al’ kakve koristi od njih kad su mi nezanimljivi? I kad je Vatroslav otpjevao Rehab od Amy Winehouse vrhunski, a ispao iste večeri?

Big Brother konje za trku ima – njegov sudionik Stipe navodno je šamaratelj žena kao i Vuco, a ukućanka Mateja dugoprstić. I sad mi promatramo kako se snalaze u tom prostoru gdje su svjesni da ih netko promatra, a ne smiju udariti nekoga ili su ograničeni mjestom gdje bi mogli utažiti svoju kleptomansku osobnost?
Smiješno.

Zapravo jedina prava reakcija na sve ovo bi trebalo biti ignoriranje. Ali, kako ignorirati nešto što će u mnogočemu utjecati na mlade čiji će uzori biti baš Vuco, koji će jedan dan išamarati ženu, drugi završiti na televiziji i sutradan ići vježbati svirati sa svojim bendom? Pa lijepo, isključiti kameru baš u onom dijelu showa kad bi nam trebalo postati najnapetije jer se sad razrješava cijela situacija. Ne treba nam tuđi closure na vlastitu štetu.

Renato Baretić ovo je ljeto, baš u vrijeme kad su se novine raspisale oko dolaska Paris Hilton u Dubrovnik, napisao zanimljiv članak i postavio na kraju još zanimljivije pitanje: “I meni se to gadi, i ja bih volio raditi u novinama koje plasiraju samo važne informacije. Ali – tko bi takve novine kupovao?”

Vi možda? Stvarno? Ne zezate me?

Isto tako se postavlja pitanje bi li mediji mogli bez ovakve vrste realityja kojima nas zabavljaju Vuco i njemu slični? Ne bi, a vjerojatno više ne možemo ni mi jer smo se navukli. Sad nam samo treba dosaditi.