Da aktualna zdravstvena kriza na izrazito težak način pogađa polje umjetnosti i kulture, posebno onaj njegov dio koji se odvija izvan institucija, nije nikakva novost, a ponekad se čini i da se toj temi malošto još ima za dodati. No, tek s vrhuncima drugog vala pandemije dolaze konkretnije analize učinaka njene prve etape po domaći nezavisni kulturni sektor, a posebno istraživanja vezana uz angažman publike u ovom razdoblju. 

Razvoj publike već je neko vrijeme jedan od ključnih toposa europske kulturne politike, a udomaćio se i u diskursu (i prijavnicama) domaćih organizatora kulturno-umjetničkog programa. Iako se ponekad koncept simplificirano razumijeva kao “povećanje broja posjetitelja” i ispunjava u osmišljavanju marketinških strategija, u osnovi bi mu trebalo biti kontinuirano promišljanje programa organizacija i institucija u odnosu prema njihovim korisnicima. Organizacijama koje djeluju u području nezavisne kulture jedan je od primarnih ciljeva da svoje programe učine što dostupnijima široj publici te da u njih na aktivan način uključe korisnike različitih profila, prije svega one koji svoje mjesto ne nalaze unutar dominantne kulture. 

S ciljem osnaživanja takvog pristupa, Savez udruga Klubtura osmislio je projekt Razvoj publike mreže Clubture, čija je namjera upravo “jačanje kapaciteta organizacija članica Saveza i organizacija nezavisne kulture za (samo)procjenu vlastitog djelovanja u kontekstu publike i njezinog razvoja”.  U sklopu projekta tijekom kolovoza i rujna provedeno je istraživanje u kojem su sudjelovale 33 organizacije članice, a poseban segment posvećen je analizi metoda razvoja publike u 2020. godini, s obzirom na iznimno ograničavajuće pandemijske okolnosti.

Dok su, s jedne strane, razvoj novih tehnologija i aktivno korištenje digitalnih komunikacijskih kanala otvorili nove mogućnosti približavanja široj publici, online formati su se često pokazali nedostatnima u zadovoljenju svih potreba organizacija i njihovih korisnika. Naime, čak 78 posto organizacija u svojim programima obuhvaća neki vid edukacija, dok približno polovica njih uključuje i izvedbe. Epidemiološke mjere umnogome su ograničile mogućnost održavanja takvih programa, a posve dokinule one koji se odvijaju u obrazovnim ustanovama. Iako je istraživanje pokazalo kako je čak više od polovice organizacija ipak produciralo online sadržaj, evidentna je i bojazan od zasićenja takvim formatima te nemogućnost da se svi planirani sadržaji prebace u virtualnu sferu.

Stoga je na tradicionalnom Clubtureovom Forumu, čije je 13. izdanje održano 16. i 17. listopada u Splitu, provedena i radionica razvoja publike, namijenjena članicama mreže te ostalim zainteresiranim organizacijama i inicijativama koje na splitskom području provode kulturne i umjetničke programe. Kako izvještava Clubture, na radionici je sudjelovalo više od 15 predstavnika/ca organizacija nezavisne kulture iz raznih gradova, a s obzirom na ukupnu društvenu situaciju, kao i na potrebe sudionica, fokus je bio na razvoju, ali i zadržavanju publike u kriznim vremenima. Početnim mapiranjem publika evidentiran je gubitak broja korisnika u onim aktivnostima koje se, s obzirom na epidemiološke mjere, nisu mogle održavati u fizičkom, a niti preseliti u virtualni prostor. Primijećen je, međutim, i porast publike u aktivnostima koje su se odvijale online, kao i dopiranje do novih sudionika izmještanjem programa na nove lokacije, najčešće na otvoreni prostor gdje su zadobili i veću vidljivost.

U analizi prilika i prijetnji koje su se ukazale u pandemiji, sudionici radionice primijetili su kako su u ovom periodu organizacije i pojedinci dobili nešto više prostora za promišljanje korištenja vlastitih resursa te mogućnosti ostvarenja suradnji s drugim akterima iz civilnog ili javnog polja. Fleksibilnost i kreativni pristup u rješavanju problema svakako su forte nezavisne scene i dugoročno mogu pridonijeti promišljanju drugačijeg pristupa aktivnostima i razvoju organizacija. Ipak, kao i u redovnim okolnostima, najveća prijetnja ostvarenju tih potencijala nalazi se u kroničnoj financijskoj neizvjesnosti i nemogućnosti dugoročnog planiranja.

Uočene su i druge značajne prepreke u omogućavanju što šire dostupnosti vlastitih programa, primarno u uvjetima restriktivnijih epidemioloških mjera. To su, primjerice, ograničena regionalna i međunarodna suradnja ključna za sadržajnu raznovrsnost te smanjenje platežne moći i prateće klasno raslojavanje publike. Navedena je i u javnosti rijetko spominjana nelagoda organizatora i publike zbog provođenja mjera kojima se program pretvara u nadzor i kontrolu, što zasigurno utječe na motivaciju i angažman svih uključenih.

Upravo je motivacija istaknuta kao jedna od ključnih potreba organizacija nezavisne scene, ne manje značajna od financijske ili mentorske podrške, a koja se u civilnom sektoru često pretpostavlja ili uzima zdravo za gotovo. Usprkos krizi, organizacije i dalje vide vlastite snage u njenom prebrođivanju i neke nove prilike koje se neminovno otvaraju. U njihovom iskorištavanju od nezamjenjive će važnosti biti edukacije, zajedničke inicijative i osnaživanje kroz suradničko djelovanje, kao temeljne zadaće i ciljevi mreže Clubture.