raymond williams – Kulturpunkt

Suočavanje s “odvojenim projektiranjem”

Lara Marković — Tue, 02 Dec 2025 12:53:23 +0000

U četvrtak, 4. prosinca u 18 sati, u prostoru Udruženja hrvatskih arhitekata (Trg bana J. Jelačića 3/1) održat će se predavanje Suočavanje s “odvojenim projektiranjem”: Postajanje arhitektom u samoupravljanju, arhitektice i istraživačice Tijane Stevanović. Nakon predavanja slijedi razgovor koji će moderirati Nataša Bodrožić i Frano Petar Zovko. Program je nastao u suradnji udruge Slobodne veze i Udruženja hrvatskih arhitekata.

“Predavanje se bavi problemom široko rasprostranjenog lamentiranja i nezadovoljstva uočenog tijekom istraživanja arhitektonske prakse u poslijeratnoj Jugoslaviji, u kontekstu velike transformacije zemlje kroz politiku radničkog samoupravljanja. Razmatra se napet odnos arhitekata prema samoupravljanju u socijalističkoj državi, polazeći od marksističke kritike ‘odvojenog projektiranja’ francusko-brazilskog arhitekta i teoretičara Sérgia Ferra, odnosno odvajanja manualnog i mentalnog rada, kao temelja moderne arhitektonske discipline.”

“Polazeći od prijedloga kulturnog teoretičara Raymonda Williamsa o metodološkom usmjeravanju na ‘strukture osjećaja’, te čitanjem autoetnografskog istraživanja vodećeg mislioca i kritičara jugoslavenskog samoupravljanja s ljevice, Rudija Supeka – razmatra se da osobno iskustvo budućih jugoslavenskih arhitekata sa podruštvljenom građevinskom proizvodnjom tijekom ranih Omladinskih radnih akcija naglašava temeljno proturječje postajanja arhitektom u samoupravljanju”, stoji u najavi.

Predavanje je dio inicijative istraživača uključenih u međunarodni projekt Translating Ferro/Transforming Knowledges kojim se u arhitekturi uspostavlja novo polje Studija proizvodnje (Production Studies), polazeći od potrebe za razvojem kritičkog razumijevanja odnosa između arhitektonskog projektiranja i građevinskog rada.

Tijana Stevanović je istraživačica i predavačica u području arhitektonske humanistike. Njezina se istraživanja bave sjecištem političkog i osobnog u arhitektonskoj povijesti i historiografiji, s naglaskom na pitanja organizacije rada, građevinske tehnologije i usmene povijesti.

Više informacija pronađite ovdje.

Osjećanje kulture i života

Tomislav Žilić — Tue, 17 Mar 2015 14:10:10 +0000

Piše: Tomislav Žilić

Kako bi se oživio i više nego zasluženi interes za rad i djela Raymonda Williamsa, Verso je odlučio izdati novo, treće izdanje knjige Politics and Letters: Interviews with New Left Review, u džepnom i elektroničkom formatu. Knjiga intervjua koje su s Williamsom vodili Perry Anderson, Anthony Barnett i Francis Mulhern iz uredničkog odbora časopisa New Left Review daje uvid u Williamsov život, rad u području proučavanja drame, književnosti i kulture te politički angažman.

Raymond Williams ostavio je dubok trag u lijevim intelektualnim krugovima anglofonog svijeta, a njegov teorijski i književno-kritički rad neophodna je referentna točka u suvremenom proučavanju književnosti. Uz teorijski rad Stuarta Halla i Richarda Hoggarta te ostalih značajnih teoretičara pri birminghamskom Centru za kulturalne studije (Centre for Contemporary Cultural Studies), Williamsov doprinos polju je od iznimnog značenja te predstavlja važnu točku u sagledavanju razvoja studija kulture od prve polovice dvadesetog stoljeća do danas.

U Williamsovim teorijskim i beletrističkim djelima uvijek se može pronaći aspekt osobnog iskustva, ili kako Geoff Dyer ističe u predgovoru novom izdanju: “ključna stvar je da je njegovo pisanje uvijek nosilo ogroman teret autobiografije”, a teret sina velškog skretničara doprinio je stvaranju plodnog tla za neprocjenjiv doprinos kulturnom, kritičarskom i teorijskom radu. Williams je iza sebe ostavio niz teorijskih djela, od kojih su najpoznatija Culture and Society (1959.), The Country and the City (1973.) i Keywords (1976.), dok od beletristike vrijedi izdvojiti Border Country (1960.) i Second Generation (1964.).

I usprkos relativnoj popularnosti njegove beletristike, i izrazito boljem statusu njegovih publicističkih djela, nedugo nakon njegove smrti Williamsovo djelo počelo je gubiti na značaju. A kao što je prvo izdanje knjige Politics and Letters 1979. godine isticalo Williamsovu bitnu poziciju u tadašnjem promišljanju politike, kulture i teorije, novo izdanje nas podsjeća da njegovo djelo itekako vrijedi spasiti od zaborava.

Na rubu stvarnosti

Vatroslav Miloš — Mon, 16 Mar 2015 16:58:07 +0000

Izbor iz tjedna u medijima

Piše: Vatroslav Miloš

Da su hrvatska sveučilišta u potpunom financijskom, političkom i logističkom rasulu nije potrebno posebno naglašavati. Na to nas je prošlog tjedna podsjetila i intervencija Vlatka Previšića, dekana Filozofskog fakulteta u Zagreba i nasljednika Damira Borasa, sadašnjeg rektora Sveučilišta u Zagrebu. Još smo sredinom prošle godine saznali da će brucoši smjera religijske pedagogije i katehetike na Katoličko-bogoslovnom fakultetu (koji je, podsjećamo, svoje prostore kolegijalno ustupio za prisilno održavanje nastave tijekom studentske blokade 2009. godine) bez problema (i, naravno, polaganja prijemnog ispita) moći kao drugu studijsku grupu izabrati bilo koji smjer na Filozofskom fakultetu. Ništa novo, reći ćete, pa takav se program već izvodi u slučaju studija povijesti i geografije (u suradnji s PMF-om) i muzikologije (u suradnji s Muzičkom akademijom). Uz, dakako, mali izuzetak. Za razliku od potencijalnih studenata ovih grupa, studenti KBF-a neće morati polagati prijemni ispit na Filozofskom već isključivo na svom matičnom fakultetu. Detaljnu kronologiju slučaja naći ćete u Le Monde Diplomatiqueu iz studenog 2014. godine.

Oblikovan kao komentar “deset opservacija Emi Koyame“, Muf je prošloga tjedna objavio vrlo informativan i izuzetno potreban tekst o odnosu (ne samo) feminizma spram seksualnog rada. “Navikli smo seksualne radnice u medijima gledati u dva scenarija: zamućenih lica dok pričaju svoje šokantne priče s margine i zamućenih lica u lisicama dok slušamo kako je policija negdje uhitila, na primjer, cijeli lanac elitne prostitucije”, piše Lana Pukanić, “To je narativ koji smo stvorili o prostitutki i kurvi – one žive s druge strane mutnog i mračnog ogledala na rubu naše stvarnosti”.

Ako je suditi prema nedavnim otkrićima više nezavisnih znanstvenih timova, vode u sunčevom sustavu ima posvuda. Na Ganimedu, najvećem od Jupiterovih satelita, zarobljen u ledu prostire se ocean, ili je barem u to uvjeren tim znanstvenika koji je rezultate svog istraživanja objavio u The Journal of Geophysical Research: Space Physics. Istovremeno, u časopisu Nature objavljena je teorija o postojanju hidrotermalnih izvora na Saturnovu mjesecu Enkeladu. Članak Kennetha Changa, s izjavama znanstvenika uključenih u projekte te linkovima na spomenuta istraživanja, možete čitati u The New York Timesu.

Ime Raymonda Williamsa nije jedno od onih koje ćete često čuti od suvremenih ratnika teorije. Čitaju ga još jedino, kako piše Goeff Dyer, “rijetki zainteresirani marksisti, znanstvenici i studenti kojima je propisan”. Kako god bilo, Williams je jedan od giganata književne, kulturne i društvene kritike i teorije 20. stoljeća, jedan od odgovornih za usmjeravanje proučavanja kulture kao obične, svakodnevne, sveprožimajuće, a i istovremeno izrazito ideološki i terminološki kompleksne. Verso je upravo ovih dana objavio novo (džepno i elektroničko) izdanje Politics and Letters: Interviews with New Left Review, knjige intervjua koje su s Williamsom vodili Perry Anderson, Anthony Barnett i Francis Mulhern iz uredničkog odbora časopisa New Left Review. Tim povodom, New Statesman je objavio prilagođeni predgovor Geoffa Dyera novom, trećem izdanju knjige koja pokriva Williamsovu biografiju, rad u području proučavanja drame, književnosti i kulture te politički angažman.

Girl in a Band naslov je koji nose nedavno objavljeni memoari Kim Gordon, glazbenice, umjetnice i osnivačice utjecajne alternativne muzičke grupe Sonic Youth. Naslov knjige referenca je na pitanje koje bi joj bilo postavljano u gotovo svakom razgovoru od trenutka kada je Sonic Youth potpisao za izdavačku korporaciju Geffen pa do prestanka djelovanja grupe 2011. godine, a sama knjiga upravo je memoarističko poniranje kroz karijeru koju je usporedno pratilo i, kako se do samog kraja činilo, skladno umjetničko i životno partnerstvo s Thurstonom Mooreom. Gordon piše o odrastanju u obitelji intelektualaca, njujorškoj umjetničkoj sceni, majčinstvu, feminizmu, depresiji, o modnoj, filmskoj i glazbenoj industriji, ali i o krizi osobnog i profesionalnog na pozadini kraha gotovo tridesetogodišnjeg braka. Ovdje možete pogledati jednosatni razgovor o knjizi koji je s Kim Gordon u San Franciscu vodila Carrie Brownstein iz grupe Sleater-Kinney.

Književni klub Booksa i novinar Neven Svilar najavili su seriju članaka koji će – dakako s naglaskom na književni segment polja – istraživati lokalne kulturne politike. Prvi u nizu tekstova koji će se objavljivati u dvotjednom ritmu naslovljen je Uređivanje i uredničko prigovaranje, bavi se “uređivanjem knjiga, značaju tog posla kao i statusu urednika”, a sadrži i komentare urednica i urednika poput Irene Lukšić, Josipa Pandurića, Romana Simića Bodrožića i Dražena Katunarića.

Između velikih i malih priča

Ante Jerić — Thu, 07 Jul 2011 12:36:41 +0000

Dvadeset godina od proglašenja nezavisnosti, četrdeset godina od hrvatskog proljeća, pedeset godina od nastanka Pokreta nesvrstanih. Sve okrugle obljetnice zbijene su u tako malo vremena, a polemike o značenju zglobova povijesti kao da nemaju kraja. Kraj lipnja, tradicionalno opterećen pregovaranjima oko simboličkog značenja praznika, dao je puno materijala za razmišljanje o dinamičnoj interakciji institucionalnog i popularnog pamćenja. Dva aspekta smatram posebno bitnima: 1) Razlike u poimanju prošlosti imaju jednu zajedničku crtu. Nitko, s pravom, ne smatra problematičnim činjenicu da se iz prošlosti ne prenosi sve ono što se dogodilo, nego samo ono što se procjenjuje važnim. No, važna je samo nacionalna država kao ljuštura kolektivnog MI subjekta. U tom smislu svi sudionici sudjeluju u svađi na jeziku koji razumiju. 2) Masovni mediji i društvene mreže danas imaju najvažniju ulogu u formiranju povijesnog pamćenja kao ključnog aspekta samorazumijevanja i kognitivne orijentacije ljudi.

Imun sam na anakronizme samo što se tiče razdoblja zadnjih dvadeset godina koje je obilježila priča o osamostaljenju. Veliku priču, sudeći prema protokolarnim napitničkim govorima naših državnika, možemo promatrati na više načina. Ako joj pristupimo kao rezonanci biblijskog mita o egzodusu, razlozi njene privlačnosti postaju barem malo jasniji. Kako je rekla naša premijerka: “Danas slavimo 20 godina Hrvatske države koja se kroz trnovit put uspjela obraniti od velikosrpske Miloševićeve agresije, podići ponovno na noge, postati članica NATO-a i zauzeti svoje mjesto uskoro u Europskoj uniji.” Putovanje izabranog naroda odvijalo se u vremenu, a ne u prostoru. Svi ostali elementi su na mjestu; oslobađanje iz ropstva, despot koji dolazi po svoje, čudo potrebno da slabiji pobjedi jačeg i mukotrpni dolazak u obećanu zemlju. Procjenjivati recepciju ovakvog mita je nezahvalno, ali jednostavno primijetiti da je on najveća vektorska veličina u živoj rezultanti općeg ustroja – onog što bi Raymond Williams nazvao strukturom osjećaja – nije pretjerano. Ako joj pristupimo kao patriotskom diskursu otkrivamo neka druga svojstva – kriteriji za istinu i laž su određeni formacijskim pravilima diskursa pa su tako sve bitne činjenice – od srpske agresije do euroatlantskih integracija – unutar njega istinite. A bitno, ono što je diskurs gestom isključio, ostaje neizrecivo. Što donosi otvaranje crne kutije pada Jugoslavije?

Posljednji rat na Balkanu moguće je uvjerljivo objasniti ekonomskom analizom. Ona u svakom slučaju daje puno bolje rezultate od arheologije nacionalnih sukoba koji su prije posljedica negoli uzrok krvoprolića. O tome je, poslovično dobro s par referenci koje se isplati pogledati, pisao Andrej Nikolaidis. Kad se društvena infrastruktura počinje raspadati, svi željni promjene odnosa moći imaju priliku za ostvarivanje vlastitih ambicija. U tom kontekstu prisvajanje balkanističkih legendi o drevnim etničkim uzrocima rata s taglineom “Ovdje se sve pamti” koji su širili zapadni mediji od strane domaćih silnika djeluje sasvim razumljivo. Trenutak urušavanja jednog poretka – kad središte više ne drži – takvim pričama daje veliki mobilizacijski potencijal. Sukob je pružio legitimacijski okvir za zločinačke interese koji su ga podržavali na svim razinama. Kad je Levijatan odsutan oni koji žele paliti mogu paliti, oni koji žele ubijati mogu ubijati, a oni koji žele krasti mogu krasti. Uzevši u obzir ekonomsko-političku pregradnju koja je uslijedila kao posljedica gibanja društvene tektonike, a čiji se efekti semantičkom analizom mogu proučavati na primjeru sintagme “pretvorba i privatizacija”, može se reći da bi odgovarajući tagline burnih vremena o kojima pričamo bio “Rat je karijera”! Ljudi koje je devedesetih mimoišla mentalna kastracija danas se čude kako su naglo zakrvili oni koji su se do jučer zaklinjali na bratstvo i jedinstvo ili kako su se provjereni partijski kadrovi od gorljivih zastupnika samoupravnog socijalizma neprimjetno konvertirali u nacionaliste koji zastupaju slobodu tržišta. Kako objasniti činjenicu da je život, i to u mnogim aspektima prilično dobar život, postojao i prije devedesete? Historičarska analiza koja nema društveno-legitimacijsku funkciju prepoznat će nacionalizam kao iznimno površan konstrukt i – zbog toga, a ne unatoč tome – iznimno opasan u svojoj instrumentalizaciji. Kakav je odnos između države i vladajućih?

Osnova pristajanja na društveni poredak jest reprodukcija hegemonije vladajućih kroz mrežu institucija, društvenih odnosa i ideja. U tom kontekstu idejni sklop kojeg vidimo kao jedinstvenu povijest pretpostavlja jedno središte – nacionalnu državu – oko kojeg se prikupljaju i nižu događaji. Prošlost do devedesetih učimo promatrati, od nastave povijesti u školama preko dokumentarnih mitsko-poetskih serijala do predsjedničkih obraćanja, kao njenu postepenu realizaciju. Takav snažno institucionalizirani tip pamćenja teži totalitetu, ali ga nikad dosad nije dostigao. Najbolje je sablazan sustava nad svojom neučinkovitošću opisao Viktor Ivančić u tekstu Jedinice na Ovčari: “Poželjnome Hrvatu lakše je oprostiti nepoznavanje gramatike nego onu vrstu neznanja koja stremi ka nacionalnoj izdaji. Dobar učenik dužan je znati kada su započele odlučne bitke i kada je osnovan Hrvatski sabor, a ako ne umije sastaviti pismenu rečenicu, nekako će se valjda ipak uspjeti ostvariti kao Hrvat…”

Svaki tip pamćenja za svoje širenje mora koristiti masovne medije koji u kapitalističkom sistemu proizvode vječnu sadašnjost. Nema mjesta orvelijanskim noćnim morama pojedinih društvenih teoretičara. Problem našeg društva nije u diktatorskim ili autoritarnim režimima čije vlade putem medijskih pogona kontroliraju svoje građane distribuirajući slike svijeta po modelu etatističke ideologije. Naše su nevolje drugačije prirode. Hiperkapitalistički tip medijske proizvodnje osim novih sadržaja nevjerojatno brzim ritmom proizvodi i nove potrebe za njima koje treba zadovoljiti pa se svaka tema ukazuje kao privremena i banalna. Vruća tema možeš biti jedan dan, drugi dan dobiješ prilog od par minuta s izjavama dvije suprotstavljene strane, a treći dan – bilo da si seljak koji prosvjeduje zbog otkupne cijene pšenice, radnik u okupiranom Dalmacijavinu, član sindikata Akademska solidarnost – kratki prilog u bloku koji dijeliš s temama poput velikog pješčanog oblaka nad Phoenixom ili promocije novog romana Nives Celzijus. Kakve to veze ima s tezom o podjarmljujućim efektima velike nacionalne priče? Baviti se prosvjetiteljskim poslom ismijavanja nacionalnog mita u svrhu emancipacije pojedinca je donkihotovski pothvat. Ne toliko zato što bi takav pothvat, prema opaski s početka teksta, pretpostavljao zamjenu jedinstvene povijesti drugom jedinstvenom povijesti koja također računa na sveobuhvatno gledište sposobno sintetizirati sva druga. Bit je da, jednom prokazana, instrumentalizacija nacionalne ideje nije vrijedan predmet kritike. Na njezino mjesto treba postaviti sustav koji stvara društveno-ekonomsku nejednakost. Kritika nastaje unutar postmodernog društva; medijska konstrukcija zbilje koja nije puki privid kojim upravlja moć. To još više dolazi do izražaja s razvojem i širenjem društvenih mreža koje nemaju centar, već se sastoje od mnoštva čvorova u neprekidnoj međusobnoj komunikaciji. Stvarnost treba shvatiti kao nestabilnu mentalnu strukturu koja nudi orijentaciju za društveno djelovanje nastajući i nestajući kao rezultat susreta mnogih međusobno nekoordiniranih reprezentacija od kojih su mnoge međusobno suprotstavljene. To je arena unutar koje svakodnevni sraz moći i otpora stvara budućnost, ali i prošlost.

Popularna kultura i hrvatski roman od socijalizma do tranzicije

Vatroslav Miloš — Thu, 14 Apr 2011 10:39:42 +0000

“U problemskom se fokusu ovoga rada nalazi analiza romana koji reprezentiraju i povratno oblikuju popularnu kulturu i svakodnevicu vlastite suvremenosti i konteksta koji ih okružuje te načini na koji je popularna kultura, posebice njezina romaneskna produkcija bila tretirana u intelektualnim promišljanjima od socijalizma do danas”, piše Kolanović u predgovoru knjizi. Autorica tako paralelno prati intelektualne pristupe popularnoj kulturi u tom razdoblju te povijest svakodnevice i popularne kulture kroz povijest romana.

Uz knjigu Reane Senjković Izgubljeno u prijenosu: pop iskustvo soc kulture koja je objavljena 2008. godine, knjiga Udarnik! Buntovnik? Potrošač…: Popularna kultura i hrvatski roman od socijalizma do tranzicije u izdanju Naklade Ljevak vrijedan je prilog domaćoj produkciji teorijskih radova koji se kroz prizmu kultralnih studija bave kulturom svakodnevice jugoslavenskog socijalizma.

Maša Kolanović rođena je 1979. u Zagrebu. Godine 1998. upisala kroatistiku i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te diplomirala u listopadu 2003. godine. Od 2004. godine radi kao znanstvena novakinja na Katedri za noviju hrvatsku književnost Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. U sklopu Herderove stipendije, akademsku godinu 2005./06. provela je na Sveučilištu u Beču. Doktorirala u travnju 2010. s temom “Popularna kultura i hrvatski roman od socijalizma do tranzicije”. U sklopu natječaja Generacije X Studentskog centra 2001. objavila zbirku poezije Pijavice za usamljene (Studentski centar, Zagreb). Godine 2008. objavila zbirku priča Sloboština Barbie (VBZ).