Fotografija Bosnian Girl 2 prvo je izvješena na pročelju Historijskog muzeja BiH, a 20. veljače 2018. godine predstavljena je istovremeno u Muzeju savremene umjetnosti u Skopju, te na medijskoj fasadi zagrebačkog MSU-a. U sklopu zagrebačke prezentacije rada, u Kući ljudskih prava održana je otvorena diskusija pod nazivom Transgeneracijski pristup temi suočavanja s prošlošću kroz umjetničku, kustosku i aktivističku praksu u kojoj je Kulenović ispričala svoju perspektivu izvedene akcije i pogled na ukopane nacionalističke pozicije u današnjim balkanskim društvima.

“Rad je nastao kao emotivna reakcija na presudu Mladiću, koja se već dugo skupljala”, kaže Kulenović. “Potraga za ratnim zločincima, a posebno za Mladićem je narativ s kojim sam odrastala. Mladić je postao univerzalni simbol koji je obilježio mene i moju generaciju. Imala sam osjećaj da se tom presudom završava jedan dio mog djetinjstva, moje mladosti”, ističe autorica te dodaje kako se zbog mnoštva kontradiktornih perspektiva mladi u BiH sve manje žele baviti “sjećanjima” na ratnu prošlost. Rad je također direktan odgovor na lokalne nacionalističke ideologije koje nastavljaju kreirati nove forme radikalno nasilne i fašističke političke propagande. Čin pokazivanja srednjeg prsta za Kulenović je svjesna banalizacija jezika i izražavanja te reakcija na banalizaciju fašizma danas, a ova univerzalno prepoznatljiva gesta odgovor je na tu nakaradnu društvenu situaciju. “Prst nije uperen samo Europskoj uniji”, ističe umjetnica, “nego svim lokalnim i regionalnim fašističkim tendencijama, kao i internacionalnoj publici koja se fašizmu vraća kroz migracijske politike”.

Bosnian Girl 2 izravna je reakcija na proslavljeni rad Šejle Kamerić, no on prikazuje puno slojevitiju situaciju bosanske stvarnosti adresirajući temu poslijeratne generacije mladih odraslih u ratu i suočenih s nasilnom i nacionalističkom političkom propagandom. Rad Šejle Kamerić nastao je u nešto drugačijim okolnostima, u vrijeme kad se nije dovoljno govorilo o Srebrenici, kada je za neke to još uvijek bila previše bolna tema, dok su drugi šutjeli negirajući zločine. Rad je nastao u suradnji s fotografom Tarikom Samarahom koji je među prvima imao priliku ući u prostore gdje je bila smještena vojska Kraljevine Nizozemske koja je u sklopu mirovnih snaga UN-a od 1992. do 1995. godine bila odgovorna za sigurnost zaštićene zone Srebrenica. Jedan od grafita koje je Samarah zabilježio (NO TEETH…? A MUSTACHE…? SMEL LIKE SHIT…? BOSNIAN GIRL!) Kamerić je iskoristila za svoj rad, stavivši u pozadinu natpisa svoj lik. Rad još uvijek izaziva kontroverzne reakcije i rasprave “što je bosanska žena”, ali i reflektira spektar nepravdi koje su posebno žene pretrpjele tijekom rata, od najbrutalnijih oblika fizičkog nasilja izazvanih šovinističkim percepcijama nacionalnih prava, do kolonijalnog pristupa međunarodnih institucija.

Kao i Kamerićin Bosnian Girl, rad Smirne Kulenović danas ponovno izaziva različite reakcije. Pokušaj prezentacije rada u Beogradu najbolji je pokazatelj ukopanosti nacionalističkih pozicija. Umjetnica ističe kako su dva mjeseca kontaktirali različite beogradske institucije koje su zahtjeve za objavljivanjem rada ignorirale ili im izravno odgovorile kako se u Srbiji spremaju izbori te da oni moraju ostati neutralni. Na kraju su rad 7. veljače ove godine u beogradskoj ulici Kneza Mihajla izložili aktivisti organizacije Inicijativa mladih za ljudska prava, no brzo je nestao. Rad također preispituje “novo tijelo bosanske žene”, jer je za razliku od ženstvenog lika Šejle Kamerić, Kulenović prikazana androgino i dječački, što se, kaže umjetnica, pokazalo kao možda najveći problem u njenoj zajednici.

Godinu dana nakon objave rada Bosnian Girl na međunarodnom sudu donesena je prva presuda za genocid, a prošle godine Ratko Mladić nepravomoćno je osuđen za zločine počinjene u Srebrenici. Unatoč presudama, nacionalne politike zaraćenih strana ne dozvoljavaju prihvaćanje krivnje i suočavanje s prošlošću, a odugovlačenje s procesima dodatno je pojačalo nepovjerenje prema međunarodnim institucijama. Na pitanje dolaze li njen i Šejlin rad iz prkosa ili bespomoćnosti, Kulenović odgovara kako prkos proizlazi iz bespomoćnosti koja se kod nje gomilala godinama. Cilj njenog rada zato je potaknuti javnu raspravu o nemogućnosti da se na istinit način suoči s nasilnom prošlošću koja svakodnevno oblikuje živote ljudi, kao i o mogućnosti da se nametnuti ideali lažnog i eksternog “pomirenja” sagledaju kritički.

“Zemlja je nestala u rečima. Postali smo ‘mi’, ‘oni’…” rečenica je kojom započinje posljednje ‘zbogom’ Mirjane Karanović upućeno Jugoslaviji, u predstavit Rođeni u YU sarajevskog redatelja Dine Mustafića, sa srpskim glumcima iz Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Zagrebačka publika, prepunivši ZeKaeM, došla je mahnuti brodu koji je već odnio putnike daleko, daleko i otpjevati mu elegično Hej, Slaveni…

Označitelj je promijenjen i sada smo, umjesto Jugoslavena, Hrvati, Srbi, Albanci, Bosanci. No, ova predstava se ne bavi označiteljima, već označenima. Pojedincima koji čine narod(e). Jedninama u množini. Bavi se glumcima ko-autorima predstave koji na pozornicu izlaze kao skup jedinstvenih matičnih brojeva građana sa činovničkog obrasca, a odlaze sa ‘zasluženim’ pravom da se, ponudivši nam vlastite narative, povuku s iste s punim imenom i prezimenom. 

Bavi se publikom koja se, u velikoj većini, kao i glumci, krčkala u istom jugo-sosu spravljenom od Partije, čempresa, tri-dana-do-mora vozom, Paula Newmana i crvenih pionirskih marama. Bavi se identitetskim i geografskim graničnim prijelazima koje su dugo, sa puškama u ruci, čuvali semantika, politika i jedna drugačija petoljetka, natopljena krvlju, užasom i mržnjom, u kojoj se, umjesto planiranja ekonomskog poslovanja države planiralo ekonomično eliminiranje neprijatelja.

Rođeni u YU nije predstava koja bježi od povijesti. Dapače, ona poput dvoje ljudi na klackalici balansira na točki gdje partikularno susreće opće, kao kada Marko Baćović duhovito govori o svom prvom seksualnom iskustvu na Titovom mimohodu kao “prvom ogromnom erotskom osećanju, a kasnije su mu objasnili da se to zove orgazam”. 

Taj se susret s kronološkim napredovanjem memorije glumaca pretvara u točku gdje jedinka drhti od groze, a radi se, naravno, o vremenu s početka devedesetih. Tu je zanimljiva scena kada mladi Radovan Vujović priča o vlastitom posjetu Zagrebu gdje na nekoj kućnoj zabavi uspije zbariti Zagrepčanku, a scena njihovog seksualnog odnosa u jednom trenutku retrogradno postaje scena ratnog silovanja, i to redateljskim postupcima kao što su promjena osvjetljenja, uvođenje prijeteće glazbe i okupljanjem glumaca oko para uz unisono skandiranje “Ubi Šiptara da Turčin nema sina / Ubi Hrvata da Šiptar nema brata / Ubi Srbina da Šiptar nema sina”. Ovakva fragmentirana i kronološki nelinearna, ali jasna struktura predstave, te autobiografski i dokumentaristički pristup redateljski su koncept Dina Mustafića kojeg je razvio uz suradnju devetero glumaca i šestero (!) dramaturga. Naime, brojne crtice koje glumci iznose na pozornici dijelovi su njihovih autobiografija za koje im redatelj ‘predaje’ pozornicu u ruke kao svojevrsnu ispovjedaonicu. Te crtice događaju se kod kuće u Srbiji uz televiziju, ležeći na plaži u Dubrovniku, u Vukovaru, pijano raspravljajući u kavani s prijateljem iz vojske, a promjena naratora, uz eventualno navođenje novog mjesta i vremena radnje, jedina je oznaka da počinje nova osobna priča. Naime, dobna razlika između najstarije glumice, Branke Petrić, rođene u doba Kraljevine Jugoslavije, i najmlađeg glumca, Radovana Vujovića, gotovo je 50 godina. Glumci ponekad ‘izlaze’ iz vlastitih autobiografija i postaju Organ Reda, Intelektualac, Nacionalist, Pevaljka, Birokrat, ukratko, tipski likovi. Redatelj katkada narative glumaca pretvara i u vizualne metafore, kao u slučaju kada Slobodan Beštić naglas čita dugačak popis ulica promijenjenih naziva, a ostatak glumaca u dezorijentiranom grču pokušava naći svoje sjedaće mjesto na pozornici. 

U takvoj atmosferi sukobljavanja osobnog i nacionalnog, krhkosti privatnih života i bešćutnost, neranjivosti vojno-birokratske mašinerije, jedno od kritičkih oruđa i mehanizama nošenja sa stvarnošću koje pojedinac može uposliti su humor i groteska. Bilo da Predrag Ejdus komentira kako bi na Svjetskom nogometnom prvenstvu 1992. godine Jugoslavija sigurno pobijedila Argentinu da njene bivše članice nisu međusobno ratovale, bilo da svi glumci, kao fini građanski zbor s notnim zapisom i tekstom u ruci, pjevaju stravičan tekst “Bit će ju-hu kada oči tvog sina / tebi u juhu ja sipam – milina!”, bilo da kao osnovnoškolci dižu dva entuzijastična osnovnoškolska prsta u zrak koji simbolički postaju prkosni srednji prst kao vizualni znak otpora. 

Simboličko je bilo i ustajanje publike na Hej, Slaveni na otvaranju ovogodišnjeg, 56. Sterijinog pozorja u Novom Sadu, u danu kada je uhapšen Ratko Mladić. Kao i zagrebačko ostajanje u sjedalima, uz poneki pljesak i smijuljenje. Vjerojatno je i pozornica, impresivna žičana konstrukcija scenografa Dragutina Broza koja se u formi ljevkastog tunela otvara prema publici, nešto htjela poručiti. Možda izlaz na svjetlo dana iz one platonovske pećine u kojoj čovjek vidi samo sjene stvari? Moguće je, pa se možda zato na pozornici nalazi samo devetero glumaca i devet običnih crvenih stolica, a sve kako bismo bez distrakcija mogli doprijeti do ‘običnih’ ljudi i njihovih mjesta na ovome svijetu. Ovakav pristup čovjeku kao pojedincu, a ne članu kolektiva istodobno je vrlo human, ali i vrlo dvojben s teorijskog i praktičnog stajališta jer ostavlja neodgovorenima mnoga pitanja kao što su: postoje li loši narodi ili samo “dobri i loši pojedinci” ( kao što je govorio svekar Branke Petrić), postoji li kolektivna krivnja, može li se i nečinjenjem činiti loše, tko je činio strahote, a tko se treba ispričati obiteljima žrtava? Na ta pitanja, nažalost, i dalje ne znam odgovor, no ima jedna zanimljiva priča. Naime, Anita Mančić u jednom trenutku u predstavi kaže “To nikad neću zaboraviti. Ako vetar može da zvuči zastrašujuće, onda je to Vukovar. Ako sutra hoćeš da vodiš rat na bilo kom mestu na planeti, idi u Vukovar. Vidi to, oslušni zvuk tog vetra, namiriši taj užas. Onda se vrati kući i razmisli da li ćeš to da radiš ili ne.” Kada je to izgovorila na otvaranju ovogodišnjeg Sterijinog pozorja u Novom Sadu, dvoranom se prolomio pljesak. S druge strane, taj isti pljesak je u Zagrebu izostao, a rečenica na koju su Hrvati ostali suzdržani izgovara žena kojoj srpske vlasti nisu odobrile vizu za Hrvatsku kako bi preminuloj sestri otišla na pogreb.

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa ‘Kultura 2007-2013’ Europske Komisije.
Ova publikacija se financira uz podršku sredstava Europske komisije.
Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost organizatora projekta Criticize This! i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske Unije.

Mjesto radnje: obiteljska idila ispred malog ekrana u vašem dnevnom boravku. Vrijeme radnje: nedjeljna večer. Hugo Boss Tarik hladan kao špricer čita vidno nervoznom natjecatelju pitanje za prelazak prvog praga: Pseudonim Radovana Karadžića je : a) Dragan Dabić b) Ljubo Babić c) Krsto Papić ili možda pod d) Zdravko Mamić. Odmah potom oglasi se nejako čeljade koje je tek prije neki dan krenulo u školu: Tata, a tko je uopće Radovan Karadžić? Iako vam je nabrži prst jamačno srednji i rado biste ga pokazali idiotima zbog kojih vam se sad znoji čelo, ipak uspijete procijediti kroz zube: Pjesnik, oko moje, pjesnik.

Na stranu sad nastranu šalu. Budimo pošteni, nešto slično se dogodilo samo jednom kad se onomad Branimir Glavaš skrio u jednom od Kviskotekinih anagrama. Slažete se da osobe kojima se sudi za ratne zločine imaju pravo na svojih pet minuta isključivo u nacionalnom dnevniku ili eventualno sat i pol u nekom dokumentarcu koji njihova (ne)djela stavlja u odgovarajući kontekst, ali da je to sve. Da? E, drago mi je. Onda nas je barem dvoje. Ostatak naše kifle očito ne dijeli taj stav. Kako drugačije objasniti medijsku eksploataciju Umjetnika Nekad Poznatog Kao Radovan u raznim Explozivima, Exkluzivima, Kurtzima i Paltzima. Idem ipak pokušati. Pri tome moram početi od Karadžićeve gore prošlosti.

Za stvaranje slobodnih radikala odgovorne su, između ostalog, loše životne navike, UV- zračenje i očito, velikosrpska ideja. A kad ona napadne, neka vam bog pomogne jer nijedan antioksidans neće. Koncizno rečeno, zbog nje je na određenom prostoru jedini poželjni etnik -; četnik. Za razradu teorije se u susjednoj zemlji pobrinuo Radovan Karadžić dok je praksu prepustio Ratku Mladiću. I tako je Radovan superactive očistio dio Bosne učinkovitije nego Ariel (Sharon) Gazu pri temperaturi nižoj od 40º C. Srebrenica i Sarajevo platili su tisućama života. Iako je, prema vlastitom priznanju, izmajmunisao velike igrače i dobio željeni entitet, došlo je vrijeme da objasni tijela na kojima je on sagrađen. Nakon toga mu se gubi svaki trag sve do prije nekoliko tjedana. Jasno da jasnije ne može biti -; radi se o zločincu najvećeg kalibra i to treba ponavljati; ako ne zbog prijeke potrebe, onda bar zbog pristojnosti prema traumama koje će ostati i dugo nakon što njihov uzrok nestane s lica zemlje.

Za takav su se pristup slučaju odlučile samo televizije s troslovnim kraticama koje Balkancima ne znače puno; CNN, BBC i njima slične. O čemu smo mi slušali? Ovako napamet, o Petru Glumcu koji je Karadžića nadahnuo za ulogu života. O dr. Dabiću koji je tavorio po Indiji pa sadašnji izgled duguje valjda njihovoj konoplji i ayurvedskim medikamentima. I nije bilo baš simpatično gledati iskvarcana lica naših voditelj(ic)a koja su se razvukla u jokerovsku pozu dok su prenosila nove detalje o tom dovitljivom Srbinu koji se smijao u lice svojim progoniteljima. Doslovno smijao u lice. Lako je zamisliva situacija u kojoj na vrata ordinacije dr. Dabića, renomiranog homeopata koji riješava seksualne probleme, pokuca organ reda i zatraži pomoć jer mu nešto nije u redu s organom tamo dolje. Onda mu se, kako to obično biva kod doktora, ispovijedi i prizna da je anksiozan jer ima problema na poslu. Šef ga pritišće, a Karadžiću nema pa nema, ni traga ni glasa. Dr. Dabić na mjestu dijagnosticira uzrok problema, nasmije se, he he, i savjetuje pacijentu da se opusti jer, bre, nikad ne znaš gdje bi se Radovan mogao ukazati. Smiješno -; možda. Žalosno -; sigurno.

Mi pričamo samo o Draganu Dabiću -; ludom iscjelitelju, a zaboravljamo na Radovana Karadžića -; ludog zločinca. Njegov lik i djelo iskrsnu tek u nekoj fusnoti, između priča o nevjerojatnom makeoveru dr. Dabića koji je šugavog Modnog Mačka izbacio s naslovnica. Pitamo se na kojoj je on protein free dijeti bio da mu je pošlo za trbuhom skinuti više kila od Oprah i Jacquesa zajedno, a istodobno sveudilj tamaniti palačinke s Nutellom koje sad ponosno nose njegovo ime. Otkriva se njegova prisutnost u registru gostiju privatnog smještaja, a domoroci na Čiovu redom se javljaju tvrdeći da su vidjeli čovjeka, pače, rukovali se s njim, a oni ekstrovertiraniji čak i kavu popili. Opasno je to, posebno za generacije rođene od druge polovice 90-ih koje obrazuju isključivo masovni mediji. Nastavi li se debilizacija ovom progresijom, za 20 godina u nekom povampirenom izdanju Milijunaša natjecatelj će priznati olinjalom Tariku da je već čuo za tog Majstora Radovana, ali eto, ni nakon jokera pola -; pola ne može odlučiti je li ovaj zaslužan za: a) granatiranje Sarajeva ili b) portal trogirske katedrale.

Zarazi li romantiziranje njegovog lika i druge neće proći dugo prije nego holivudski moguli posegnu za ekranizacijom čudnog slučaja dr. Dabića i gospodina Karadžića. Spielberg će režirati, Michael Douglas će dobiti glavnu ulogu, a još nepoznati domaći izdajnik mora biti netko poput Jude Lawa. A koga ćemo proglasiti odgovornim? Ne možemo baš ni u koga uperiti prst. Najlakše je, a bojim se i natočnije, okriviti globalno zatupljenje, jednako intelektualno i emocionalno.

Zbog toga sve ovo na momente podsjeća na jednu bolesnu igru. Pa igrajmo se još malo. Vratite se na naslov ovog teksta i promiješajte slova u njemu. Vidjet ćete da on možda skriva jednu iluziju, ali otkriva ono što leži za nje.