Predstava se nadovezuje na porijeklo autorice i razmišljanja o obitelji koja za vrijeme rata i dalje živi u Ukrajini. Autori su u projektu povezali intimne, rodbinske i emotivne uvide s teorijskim pristupom, govoreći o ideji rata s određenom distancom od direktnog političkog agitiranja. U predstavi, rodbinske veze s Ukrajinom postaju okvir tematiziranja širih pitanja o prirodi ljudske egzistencije u svijetu u kojemu je ratno stanje permanentno, stoji u najavnom tekstu.

Više informacija o izvedbi pronađite ovdje.

Predstava se nadovezuje na porijeklo autorice i razmišljanja o obitelji koja za vrijeme rata i dalje živi u Ukrajini. Autori su u projektu povezali intimne, rodbinske i emotivne uvide s teorijskim pristupom, govoreći o ideji rata s određenom distancom od direktnog političkog agitiranja. U predstavi, rodbinske veze s Ukrajinom postaju okvir tematiziranja širih pitanja o prirodi ljudske egzistencije u svijetu u kojemu je ratno stanje permanentno, stoji u najavnom tekstu.

Više informacija o izvedbi pronađite ovdje.

Iste je godine Motovun film festival odaslao snažnu političko-društvenu poruku o kršenju ljudskih prava formiranjem “žirija u egzilu”, sastavljenog od redatelja koji su zbog svog aktivizma ili političkih uvjerenja u svojim matičnim državama bili izloženi različitim političkim pritiscima ili pak tretirani kao izopćenici. Tako je za predsjednika žirija imenovan iranski redatelj Jafar Panahi, koji se tada nalazio u kućnom pritvoru zbog “djelovanja i propagande protiv vladajućeg sustava”. Uz Panahija, ostali članovi žirija – Inna Ševčenko, članica ukrajinske feminističke grupe Femen; bjeloruski redatelj i pisac Nikolaj Kalezin te redateljica i producentica Natalia Kaliada, kojima je zbog kritiziranja Lukašenkove diktature zabranjeno djelovanje u Bjelorusiji, te američka studentica Alaa Basatneh koja je pomagala maloj skupini aktivista u borbi protiv diktatorskog režima u rodnom Damasku – o pobjedniku festivala odlučivali su virtualno. Oleh Sencov, jedini član koji nije mogao sudjelovati u žiriranju, u tom se trenutku nalazio u ruskom zatvoru.

Još od početka ukrajinskog društveno-političkog pokreta Euromajdan, Sencov se isticao kao ukrajinski aktivist, a kasnije i kao žestoki protivnik ruske aneksije Krima, pomažući u dostavljanju hrane ukrajinskim vojnicima zarobljenim u svojim bazama na poluotoku. Ruski agenti oteli su ga 2014. na ulici Simferopolja, a nakon pet godina provedenih u ruskim i zapadno sibirskim zatvorima, izložen mučenjima i štrajkajući glađu, oslobođen je prilikom rusko-ukrajinske razmjene zarobljenika. Sve godine zatočeništva, Europska filmska akademija i organizacije za zaštitu ljudskih prava ljudskih prava poput Human Rights Watcha, pokrenule su niz apela s ciljem oslobađanja Sencova, dok su filmski djelatnici, među kojima Agnieszka Holland, Bela Tarr, Ken Loach, Mike Leigh, Pedro Almodóvar, slali otvorena pisma ruskom predsjedniku Putinu. Tadašnji predsjednik Europskog parlamenta Antonio Tajani izjavio je da je Sencsov “simbol slobode političkih zatvorenika u Rusiji i u svijetu”, a isti mu je 2018. godine dodijelio Nagradu Saharov za ljudska prava i slobodu duha.

Nakon uspjeha ostvarenog debitantskim filmom Gamer (2011.), tijekom boravka u zatvoru Sencov je na daljinu surežirao film Brojevi (Numera, 2020.), distopijsku parabolu o zatvoreništvu, u kojoj koristeći elemente teatra apsurda donosi sirovu i brutalnu osudu totalitarnog sustava. Po oslobođenju redatelj se vratio realizaciji dugo očekivanog dugometražnog filma Nosorog (Rhino, 2021.), premijerno prikazanog na Venecijanskom filmskom festivalu. Riječ je o kriminalističkoj drami s elementima gangsterskog filma, u kojoj otkrivamo životnu priču mladog delikventa upletenog u mrežu kriminala u Ukrajini devedesetih godina. Siromaštvo i svakodnevno ulično nasilje prisutno već u prvim kadrovima filma oslikavaju kontekst malog ukrajinskog mjesta koje se suočava s posljedicama tranzicije nakon raspada sovjetskog bloka i u kojem odrasta Vova, glavni lik filma. U uvodnom nizu kadar sekvenci, naglašenih eliptičnim prijelazima, sažeto je Vovino burno odrastanje, s nizom prijelomnih trenutaka poput odlaska i povratka starijeg brata iz vojske, njegova iznenadna smrt, zaljubljivanje te uplitanje u prve ulične tučnjave, u kojima će i zaraditi nadimak “nosorog” zbog izraženih modrica na licu. Krađe, premlaćivanja i iznude uskoro prerastaju u sve ozbiljnije zločine te Vovu na koncu odvode do kriminalnog podzemlja kojim upravljaju mafijaški klanovi. Kada mu žena i kći poginu u prometnoj nesreći, uvjeren da je riječ o planiranom ubojstvu, Vova započinje osobni osvetnički rat s vođama suparničke bande. 

Jednu od osnovnih stilskih odrednica filma predstavlja kamera iz ruke, kojom Sencov kružnim i ponekad vrtoglavim pokretima gledatelju razotkriva zakutke ukrajinskih domova ili ga pak naglim pokretima suočava s razvojem krvavih obračuna. Kao jednu od slabijih točaka filma valja naglasiti tzv. pokajanje, točnije niz scena u kojima Vova kao odrasla osoba sjedi u automobilu i razgovara s neidentificiranim čovjekom, gotovo sablasnim entitetom koji bi mogao predstavljati njegovu savjest, osvješćujući pritom niz monstruoznosti koje je počinio te tražeći priliku za iskupljenje. Ipak, životna priča o mladom kriminalcu, ispričana u obliku dugačkog flashbacka, okončava krvavim obračunom u kojem na naplatu dolazi čitav niz ubojstava koja je tijekom života počinio.

Dugo očekivani povratak ukrajinskog redatelja na velika platna na koncu rezultira jednom suhoparnom režijom, temeljenom na pomalo stereotipnoj priči u pozadini: onoj o nesretnom pojedincu, obilježenom teškim odrastanjem u siromašnoj sredini, koji se od najranijih dana našao u vrtlogu najgoreg kriminala i pretvorio u brutalnog nasilnika. Namjera redatelja da Nosorogom javnosti približi sliku o nasilnoj prošlosti Ukrajine i destruktivnom vrtlogu u kojem se zemlja zatekla nakon pada komunističkog bloka, tijekom devedesetih pa sve do danas, privukla je pažnju brojnih svjetskih filmskih festivala. Nakon niza premijera u 2021. godini, film je uvršten i u program ovogodišnjeg Motovun film festivala. No kao ni prije osam godina, kada se nalazio u ruskom zatvoru, Sencov nažalost ni ovoga puta neće prisustvovati festivalu. Razlog je naravno rat u Ukrajini, zbog kojeg se od prvih dana nalazi u Donbasu, na prvoj liniji ukrajinske obrambene fronte.

S iste fronte Sencov nije propustio priliku poslati javni apel filmskoj zajednici, pozivajući na javni bojkot ruske kinematografije na svim razinama, uključujući filmsku suradnju, točnije koprodukciju te distribuciju ruskih filmova i njihovo prikazivanje na festivalima. Premda objašnjava kako je glavni razlog poziva na bojkot činjenica da se filmovi u Rusiji u ovom trenutku snimaju “režimskim novcem”, Sencov gotovo da zaboravlja na lekcije povijesti (koje nas očito nisu ničemu naučile), odnosno da sankcije ovakve vrste doprinose isključivo dugoročnom potpirivanju mržnje te osnaživanju kulture brisanja. Pozivu na bojkot ruske kinematografije pridružila se i Europska filmska akademija, a isti je val zahvatio i niz kulturnih i umjetničkih institucija u svijetu. Jedan od rijetkih hrabrih glasova razuma u filmskoj industriji čini se da ostaje onaj Sergeja Loznice, ukrajinskog redatelja koji je upozorio na opasne posljedice takve vrste cenzure kao i na apsurdno diskreditiranje svih ruskih autora, među kojima su ujedno i oni koji se protive Putinovom režimu.

Sencovljev novi film, premda ne govori o ratu, već o godinama kriminala i podjela unutar ukrajinskog društva, poziva na sagledavanje povijesti u jednom širem kontekstu. Tranzicija u kojoj se zemlja našla nakon raspada Sovjetskog Saveza – kojoj u filmu u velikoj mjeri svjedočimo – izazvala je teške ekonomske i socijalne poremećaje, donoseći korupciju, masovno osiromašenje te nastanak novih parapolitičkih struktura koje su u odsutnosti demokracije i uređenog pravnog sustava stekle bogatstvo i moć, otvarajući pritom vrata svemu što će se događati u dvijetisućitima.

Temeljen na stvarnim događajima i osobnom iskustvu redateljevih vršnjaka, Nosorog otkriva priču o Ukrajini u ranim devedesetima, kada kontrolu nad zemljom preuzimaju organizirani kriminal, a nasilje postaje osnovno sredstvo za stjecanje moći i bogatstva. Premda namjera redatelja nije bila uspostaviti direktnu poveznicu s današnjim kontekstom, kao niti vlastito zatvoreništvo poistovjetiti s iskustvima glavnog lika, nakon ovog filma nameće se pitanje je li tranzicija u kojoj se zemlja našla u devedestima samo jedan oblik autoritarizma i što očekuje poslijeratno ukrajinsko društvo nakon ruske invazije. 

Tekst je objavljen u okviru projekta Kinemaskop i uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra.

Cilj je izložbe skrenuti pozornost javnosti na situaciju u Ukrajini – zemlji koja se nalazi na samo 600 kilometara od Hrvatske. Organizatori izložbe u Republici Hrvatskoj su Veleposlanstvo Ukrajine u RH i udruženje Ukrajinska inicijativa u Hrvatskoj. S ukrajinske strane izložba je organizirana uz potporu opunomoćene predstavnice Predsjednika Ukrajine za mirovno reguliranje situacije na istoku Ukrajine – zastupnice u parlamentu Ukrajine Iryne Geraščenko te Nacionalnog društva novinara Ukrajine.

Postav se sastoji od 60 fotografija različitih autora koji su u razdoblju između 2014. i 2016. godine snimali najdramatičnije trenutke života u uvjetima rata na istoku Ukrajine. Autori slika nisu samo profesionalni fotografi i novinari, nego i obični ljudi – branitelji, volonteri, lokalni stanovnici.

Prizori na slikama odražavaju aktualnu svakodnevnicu na istoku Ukrajine, gdje je tijekom ratnih zbivanja od početka agresije u veljači 2014. godine poginulo više od 9000 državljanina Ukrajine, među kojima je više od 7000 civila i više od 2600 vojnika, ne nabrajajući ranjene. Svoje domove napustilo je 1,5 milijuna stanovnika Ukrajine, a samo tijekom zadnja dva mjeseca ove godine, i to za trajanja Minskog sporazuma, ukrajinske pozicije bile su gađane više od 2500 puta.

Nakon svečanog otvaranja organizatori iz Ukrajine ispričat će posjetiteljima kratke priče o povijesti pojedinih slika i sudbinama ljudi koji su prikazani na njima. Izložbu prati kratki dokumentarni film o spomenutim događajima. 

Alisa u ratnoj zoni jedan je od filmova Posebnog programa ZagrebDoxa – Rusi dolaze. Film redateljica Alise Kovalenko i Lubov Durakove prikaz je ratnih sukoba na istoku Ukrajine koji su izbili nakon Ukrajinske revolucije i takozvanog Euromaidan pokreta. Kovalenko, tada studentica novinarstva, protuvladine je prosvjede počela bilježiti kamerom kao svoj vid doprinosa revoluciji, a nakon ostavke predsjednika Janukoviča i političkih sukoba s Rusijom koji su uslijedili, odlazi na istok zemlje kako bi snimila proruske prosvjede u pokrajini Donbas. Posve suprotna situacija gdje su podržavatelji revolucije smatrani fašistima i euro-američkim plaćenicima te sve užarenija atmosfera na ulicama i zveckanje oružjem, potaknuli su je na odlazak na bojište kako bi pokušala razumjeti rat.

Film je vrlo osoban prikaz rata koji gledamo kroz Alisine oči, dok istovremeno njeno emocionalno stanje i promjene pratimo iz perspektive njene prijateljice Durakove. Ona je snimke napravila u sklopu vlastitog projekta, no kasnije je odlučeno da će svi materijali biti sklopljeni u jedan film. Možda najzanimljiviji dio filma upravo je ta razlika između boravka na bojišnici gdje unatoč granatama koje padaju uokolo, vlada solidarnost, prijateljstvo i optimizam, i povratka u stvarni život. Tamo se suočava s obitelji i partnerom koji se boje za njenu sigurnost i nepovjerenjem društva prema njenom radu. Kada se jednom prijatelju požali kako njen partner ne podržava sve aspekte njenog rada, on joj odgovara da bi se trebala posvetiti rađanju djece umjesto ratu. Istovremeno, vojnike koje je snimala počela je doživljavati kao vlastitu obitelj jer “u ratu se stvaraju drugačiji odnosi, vrijeme je puno dublje. Kada s nekim provedete dvanaest sati nakon što su uokolo padale granate, imate osjećaj kao da se poznajete cijeli život”, kaže redateljica.

Upravo zbog jednostranosti prikaza film nam ne daje puni uvid u događaje u Ukrajini, već samo jednu perspektivu. No, slike rata koje film prikazuje – maskirne uniforme, ruševne građevine, rupe od metaka – neobično su poznate, posebno hrvatskim gledateljima. Najavljujući Alisu u ratnoj zoni redateljica je rekla da ima tremu jer je film važan za nju, ali i za njenu zemlju. Unatoč tome film još uvijek nije prikazan u Ukrajini, a Kovalenko i Durakova snimile su ga bez financijske pomoći. Također, film je montiran u poljskoj produkciji zato što, prema riječima redateljice, “Ukrajina nema novca za takve projekte”. 

Politička situacija u zemlji i dalje je nestabilna, a zbog “suradnje” s ukrajinskom vojskom dolazak u separatističke pokrajine za redateljicu je opasan i gotovo nemoguć. Trenutno radi na drugom projektu i kaže kako bi joj bilo previše teško i dalje se baviti ratnim temama.