Porto. Saco. Extraigo. Cargo. Desplaço. Busco. Glagoli tereta. Jezik me dočekuje u crvenom cirkuskom šatoru tijekom Festivala neobičnih obitelji, na početku predstave Runa katalonsko-sirijskog autora Amera Kabbanija. Čitljiv na papiriću i opipljiv u vibracijama razglasa. Katalonski, engleski, arapski. Mjestimično razumljiv. Amer Kabbani ponavljanjem transformira svoje ime iz europeizirane verzije koja se umanjuje u svojoj prilagodbi romanskim jezicima u onu izvornu, zamišljenu na arapskom. Težina koju autor nosi počinje već u samom imenu, zapakiranom u okvirima koje diktira neki drugi jezik od onog koji ga je zamislio.

Svaka osoba u publici dobiva jedan kamen koji ubrzo postaje više od neuobičajenog suvenira. Izvođač, dajući potpuno odriješene ruke svim članovima publike tijekom narednih 50 minuta, usputno upozorava na posljedice koje mogu proizaći iz te slobode (jer ipak svaki drugi gledatelj i gledateljica imaju kamen uz sebe). Time Kabbani već u prvom koraku mijenja očekivane pretpostavke onoga što bi nadolazeće zajedničko vrijeme mogli biti, stavljajući naglasak na potpunu slobodu u participativnosti, ali i transformirajući način na koji vidimo druge osobe pod ovim cirkularnim krovom. Međutim, lako je zapaziti da je svaki dani kamen malo drugačiji; razlikuju se po veličini i po mogućnosti da postanu nešto osim kamena, bilo alat za izgradnju ili oružje. Stoga izvođačeva insinuacija o pravednosti slobodne “igre” koju predlaže na početku izvedbe, u kojoj svatko ima iste uvjete za uspjeh, ciljano može biti uspoređena jedino s neozbiljnim životnim pričama o meritokraciji koje pretpostavljaju da postoji jednaka mogućnost za uspjeh Europljana koji žive u miru i Sirijke zakopane pod ruševinama.

Jedan od definirajućih elemenata izvedbe je metoda autofikcije koja je prvo razvijena unutar književne kritike. Koncept je osmislio francuski književnik Julien Serge Doubrovsky koji, čak i u literarnom kontekstu, vidi njegovo postojanje kao mise-en-scène, odnosno metodu “kroz koju se prepričavamo, kao da pričamo o izmišljenom liku, kako bi komunicirali svoj vlastiti život”. Kabbani predstavlja svoje iskustvo rasijaliziranog Europljanina, čiji se mjehurić sigurnosti, razvijen kroz život u europskom blagostanju mira, razbija u Siriji gdje rat, najčešće diktiran izvana, postaje brutalna svakodnevnica. Njegov dvostruki identitet postaje most za razumijevanje realnosti rata i posljedica koje ostavlja, uključujući i na one koji mu “samo” svjedoče. 

Iako je autor prisutan na sceni, njegove priče, sjećanja i traume otvaraju prostor za jednog drugog, nevidljivog pripovjedača, čiju ulogu interpretira gledateljica. Na samom kraju, Kabbani nam otkriva kako je njegova sugovornica osoba koju nije uspio spasiti. Njihov intimni razgovor pokretač je niza scena kroz koje prostor i vrijeme neprestano bježe, sugerirajući ne samo autorove transformacije zbog svjedočenja nasilju i smrti, već i gašenje jednog života pred Kabbanijevim očima. Cirkuska je tehnika potpuno podređena njihovom odnosu što je vidljivo i kroz način na koji autor interpretira manipulaciju objektima, naglašavajući kako koristi opus znanja akrobatske baze. Stoga tepih, zvučnik kroz koji se čuje molitva na arapskom i daska koju ponekad balansira, ali i koja ponekad balansira njega, postaju akrobatski partneri koji prenose tragove jednog susreta u razne dijelove Kabbanijeva života.

Implicitna naznaka kompleksa prepreka na koje u ratnom kontekstu nailaze žene vidljiva je u izboru osobe koja predstavlja nevidljivu pripovjedačicu i u molitvi koju vodi ženski glas. Međutim, ova tematika ostaje na aluzijama, možda i s pravom s obzirom na autofikcijski karakter predstave u kojoj autor, kao rasijalizirani Europljanin, ali i muškarac, ne može protumačiti iskustva žena u Siriji iako može biti svjestan njihova postojanja. Opisujući važnost predstave, autor navodi: “Usred ruševina svijeta u plamenu, Runa se na sceni pojavljuje kao svjedočanstvo potrebnog procesa osobne i kolektivne rekonstrukcije.” Ovaj transformirajući cilj, zajedno s tragičnim elementom na samom kraju, podsjeća na katarzu antičkog grčkog teatra, no Kabbani se za ostvarenje transformacije koristi suvremenim scenskim alatima. Kroz intenzivnu prisutnost i direktni kontakt očima, Kabbani otkriva vlastitu ranjivost u nadi da će ona dovesti do transformacije, a bol, tuga, bijes i žaljenje koje proživljava tijekom izvedbe postaju svojevrsna umjetnikova žrtva. 

Na samom kraju, autor poziva gledatelje, koje bi bilo bolje opisati sudionicima, da svojim kamenom dodaju teret na gredu koju balansira na glavi. ​​Većina onih koji se usuđuju ustati prate autorov poticaj da kamen stave na gredu, dodajući mu teret, omogućujući njegovu žrtvu za publiku. Dovoljno milosrdni da uravnoteže gredu, ali i dalje prilagodljivi očekivanjima, autora ili ostatka publike, da postupe kako je rečeno. Izlazak iz očekivanih obrazaca ponašanja nosi rizik u odnosu na to kako nas drugi u publici vide, ali polaganje kamena ispred autora umjesto na njegovu glavu donosi mi trenutak nepovratne pažnje, kontakt očima koji na nekoliko sekundi nudi potpunu posvećenost, koji u sebi nosi težinu značajniju od one dočarane kamenjem na glavi.

U konačnici, individualna transformacija kroz emocije s kojima se poistovjećujemo nije strana suvremenim cirkuskim formama. Međutim, Runa se izdvaja upravo kolektivnim aspektom transformacije u čijoj je srži povjerenje koje tijekom izvedbe kroje i izvođač i sudionici. Povjerenje postaje zajednički jezik koji nadilazi granice cirkuskog šatora. Njegova važnost leži u razumijevanju odgovornosti koju nosi spoznaja o vlastitom blagostanju, a teret koji umjetnik nosi za nas dobiva smisao upravo kroz izgradnju tog pravednijeg svijeta koji trenutno nije dostupan svima. 

Pisati o Rožavi u bilo kojem smislu iz pozicije internetske informiranosti tjeskoban je zadatak – isuviše kompleksnim, isuviše važnim čini se ono što je moguće razabrati kao rasplet događaja na sjeveroistoku Sirije, teritoriju koji obuhvaća gotovo trećinu te devastirane zemlje i čije ime na kurdskom jeziku označava jednu drugačije određenu pripadnost: onu području Kurdistana, doslovno njegov “Zapad“. Autonomna uprava sjeverne i istočne Sirije formalni je naziv teritorija koji je usred sirijske klaonice izrastao u njezinu fascinantnu negaciju – demokratski društveni eksperiment baziran, kako možemo čitati u nizu izvora, na kolektivnom, direktnodemokratskom odlučivanju, egalitarizmu, emancipaciji žena, sekularizmu i srodnim progresivnim idejama.

Kako za Novosti piše Jerko Bakotin, koautor za pojmove današnjeg HRT-a upravo nevjerojatnog serijala Kurdi, “područje u pitanju većim je dijelom naseljeno sirijskim Kurdima koji su od 2013. uživali de facto samostalnost, a od kraja 2014. i potporu SAD-a” u borbi protiv tzv. Islamske države, koju su kao ključna komponenta Sirijskih demokratskih snaga (SDF) – javni je konsenzus – iznijeli na svojim plećima. No usprkos toj ključnoj ulozi u trenutnom porazu ubilačkog “Kalifata”, kurdska je pozicija od samih početaka bila obilježena sjenom izvjesne tragedije. Jer globalnu političku tempiranu bombu – izbjegličku krizu – u svojim rukama u velikoj mjeri drži Turska, odnosno njezin autoritarni predsjednik Recep Tayyip Erdoğan, koji je kao nadziratelj kopnenih izbjegličkih ruta prema Europi u poziciji da beskrupulozno ucjenjuje kompromitirane europske vođe. Turski je nasilni odnos prema kurdskom pitanju i Kurdistanskoj radničkoj partiji poznat – PKK, a time i njezini sirijski produžeci, Stranka demokratskog jedinstva (PYD) i YPG za Ankaru su terorističke organizacije. Iz te perspektive autonomni teritorij Rožave predstavlja jedinstvenu prijetnju, prijetnju koju višestruko potencira njegov demokratski, egalitarni i multietnički karakter.

Ne čudi stoga da je odmah po nedavnoj objavi Trumpove odluke o povlačenju SAD-ovih kopnenih snaga iz pograničnog područja na sjeveru Sirije, koje se prostire uz sirijsko-tursku granicu, Turska 9. listopada krenula u invaziju s navodnim ciljem uspostavljanja “sigurnosne zone” između dviju zemalja. Pritisnut slabljenjem unutarnje podrške, koje je rezultiralo i neugodnim porazima na lokalnim izborima sredinom godine, Erdoğan je također najavio preseljenje golemog broja sirijskih izbjeglica trenutno smještenih u Turskoj u “oslobođeno” područje, za što Bakotin procjenjuje da bi “teško prošlo bez masovnog etničkog čišćenja”. Dovedeni u bezizlaznu situaciju i suočeni s jednom od najvećih svjetskih vojnih sila, Kurdi su konačno prisiljeni obratiti se Assadovom režimu i ruskom pokroviteljstvu kako bi osnažili svoju poziciju, što Bakotina navodi da posljedice invazije u citiranom tekstu nazove Krajem sna o Rožavi.

Dok se potvrda Bakotinove teze još uvijek traži u maglovitim geopolitičkim rošadama koje su vojne operacije trenutno gurnule u drugi plan scene trgovine Rožavom, neki prizori iz tog sna doprli su do zagrebačke javnosti posredstvom suradnje grčke kustosice iLiane Fokianaki i kustoskog kolektiva WHW. U četvrtak, 24. listopada u zagrebačkoj Galeriji Nova otvorena je izložba Oblici slobode, posvećena Filmskoj komuni Rožava – kolektivu filmskih umjetnica i umjetnika, studentica i studenata, koji “potiče lokalnu filmsku kulturu proizvodnjom novih filmova, obrazovanjem novih generacija filmaša te organiziranjem filmskih projekcija i razgovora o ulozi filma u suvremenom društvu” – ukratko, koji radi na životu filma kao dijela revolucionarnog konteksta Rožave. Izložba predstavlja nekolicinu kolektivno proizvedenih filmova u zajedničkoj selekciji Fokianaki i članica i članova Komune, “s ciljem predstavljanja metodologija, procesa mišljenja i radikalnih zamisli kolektiva”.

Ponajprije, dakle, izložba postavlja pitanje o sebi kao izložbi u najširem smislu: zašto i kako prezentirati filmski materijal na ovaj, filmu suštinski neprilagođen način? Što se takvim formatom dobiva, što ovim vrijednim djelima oduzima? Sasvim sigurno im oduzima punu posjetiteljevu pažnju – nemoguće je u okviru prosječnog posjeta galeriji odgledati sve filmove, pa i njihov veći dio. No što to znači iz perspektive poznavanja Filmske komune, iz perspektive poznavanja Rožave? Što bi nam format filmskog ciklusa – strpljivog, recepcijski uredno segmentiranog – otkrio o cjelini predmeta ove izložbe? Simultanizam izložbe, centrifugalnost pažnje, borba s vremenom da njezin sadržaj nekako obuhvatimo čine se neobično primjerenima neuhvatljivosti izvornog konteksta ovih filmova, efemernosti Rožave koja nam je dostupna samo kao buka medijskih tragova njezinog postojanja – dijelom i prezentirana na izložbi kroz printove novinarskih izvještaja o ratu u Siriji i kurdskom društvenom eksperimentu, postavljene na zidove galerije.

No i ono što jest moguće razabrati iz odgledanih radova i njihovih segmenata uspijeva ocrtati itekako zanimljivu sliku života filma u okviru Komune. Provodne su teme, dakako, borba, otpor, zajedništvo i napose mučeništvo boraca i borkinja protiv Islamske države, ali i očuvanje i konstrukcija identiteta i tradicija koje preživljavaju usprkos stoljetnoj represiji. Tako prvi film koji se uočava pri ulasku u galeriju, Osamljena stabla (2017.), govori o usmenoj tradiciji, ponajprije napjevima iz regije Eufrata, nudeći neku drugu vremensku, prostornu i kulturološku percepciju tih prostora onkraj trenutnih događanja. Nažalost, fantastični su zvučni zapisi napjeva dijelom podvrgnuti produkcijskim intervencijama koje u zvučnu sliku unose element kičaste estetizacije i deformiraju vrijednu etnomuzikološku građu, no film usprkos tomu vrlo suvislo sudjeluje u strukturi izložbe.

Ostatak je filmova uglavnom usmjeren ili na svakodnevicu –  osobito žensku – života u Rožavi, ili na tragedije i herojstva pojedinih gradova, ili na vojnike i vojnikinje kurdskih postrojbi i njihove žrtve, opet uz naglasak na borkinje YPJ-a, ženskih sestrinskih postrojbi miješanog YPG-a. Priče o uništenim gradovima iz 2016. godine kombinacijom dokumentarnog i igranog pristupa pripovjeda tri priče iz Kobanea, Sindžara i Džaze, gradova posebno pogođenih ratom. Dokumentarnog se pristupa pak drži Sjena kurdske planine (2017.), koji naslovom upućuje na svojeg protagonista, grad Afrin, još jedno od mjesta koje je pretrpjelo velike žrtve i razaranja u ratu, uključujući i turska bombardiranja tijekom 2018. godine. Film bilježi svjedočanstva njegovih stanovnika i izbjeglica i ocrtava sliku jedne populacije i grada u uvjetima iznimne patnje i stradanja. Ništa manje potresan nije Mako je hladan, kratkometražni film o čovjeku koji ukrašava lijesove palih kurdskih borkinja, pravih protagonistica. Film uokviruje susret s jednom takvom vojnikinjom i njezin ispraćaj nakon pogibije, dojmljiva posveta ulozi žena u “snu o Rožavi”.

Oblici slobode otvaraju uvid u jedan drugačiji život filma, život koji je sastavni dio jednog demokratskog eskperimenta nastalog u nezamislivim uvjetima. U trenutku kada je budućnost tog eksperimenta po svoj prilici dokinuta u globalnoj geopolitičkoj križaljci, važno je da cirkuliraju putokazi njegovih mogućnosti. Usprkos ne uvijek spretnom formatu prezentacije, ili možda upravo zbog njega, izložba u Galeriji Nova je vrijedan doprinos toj cirkulaciji.

Glazba je često vrsta apstraktnog vezivnog tkiva koje s vrlo realnim posljedicama spaja nacije, rase, religije i generacije. Izbjeglička kriza uzrokovana ratnim sukobima na području Iraka i Sirije otvorila je ponor u kojem svi ispisujemo svoje priznanje u sudjelovanju u zločinu; zločinu koji moguće nismo mi sami počinili, ali u kojem šutnjom i ignoriranjem igramo određenu ulogu. Na mjesto otvorenih vrata, stiska ruke i skloništa od nevremena, mnoga su društva – od koji neka imaju svježa sjećanje na željezne zavjese i ratove – podigla zidove i žice; umjesto skloništa, ljudima koji bježe od užasa rata ponudila su demagoški prezir i rasno profiliranje. Rat u Siriji divljački ulazi u šestu godinu i njemu je život izgubilo približno pola milijuna ljudi, dok je više od 6 milijuna, prema procjenama UN-a, izbjeglo i raseljeno diljem svijeta, najviše u Turskoj, Libanonu i Jordanu.

Ono što je prije samo pet godina bio Sirijski nacionalni orkestar za arapsku glazbu danas više ne postoji. Članovi orkestra – sastavljenog od klasične europske gudačke sekcije i tradicionalnih arapskih instrumenata poput duhačkog neja, žičanog kanuna i uda i udaraljki dafa, dumbeka i dohola – dijele sudbinu većine svojih sunarodnjaka i raštrkani su diljem svijeta; tek ih je izvanredan napor u borbi s poslovično ciničnim birokracijama različitih državnih aparata uspio okupiti na jednom mjestu, barem neke od njih. Na inicijativu Damona Albarna i muzičkog kolektiva Africa Express, sredinom 2016. godine pod imenom The Orchestra of Syrian Musicians & Guests njih pedesetak nastupilo je u Londonu, Kopenhagenu, Amsterdamu i Istanbulu.

Kako piše Homa Khaleeli u Guardianu, bježeči od prislinog novačenja svirač uda Maher Mahmud izbjegao je 2012. godine u Jordan, a kolege iz orkestra – od kojih su neki bili oteti i ranjeni, a većina ih je izgubila članove obitelji i prijatelje – ponovno je susreo u Kopenhagenu, gdje je zatražio azil. “Najgore od svega mi je bilo to što sam morao ostaviti roditelje, braću i prijatelje. Imao sam dobar posao, dobar život”, rekao je Mahmud, “Izazov je bio naučiti živjeti bez ičega; ljudsko biće nije samo osoba već i odnosi koje ima”. Glazba ga je, dok je u izbjegličkom centru svakodnevno s učiteljem preko Skypea vježbao, spasila od ludila.

Snimke spomenutih koncerata diskografsko su utjelovljenje dobile u albumu naslovljenom jednostavno Africa Express Presents… The Orchestra of Syrian Musicians & Guests na kojem su, uz virtouzne instrumentalne izvedbe čitavog orkestra, zapažene solističke uloge ostvarili Faia Youna, Mounir Troudi, Bassekou Kouyate i Seckou Keita, Noura Mint Seymali, Rachid Taha te Paul Weller, Julia Holter i već spomenuti Damon Albarn. Uz aranžmanske rekoncepcije popularnih pjesama grupa Blur (Out of Time) i The Beatles (Blackbird), te Feel You Julie Holter, pjesme koja otvara njen hvaljeni album Have You in My Wilderness iz 2015. godine, ostatak albuma čine uglavnom suvremene interpretacije sirijskih folklornih pjesama (Yah Mahla El Fus’ha). Vrhunac albuma svakako predstavlja poletna zborska energija pjesme Oghneyat Men Baladi koja, bez obzira na lingvističku barijeru, jezikom glazbe u uši slušatelja nesumnjivo ulijeva nadu i optimizam svijeta boljeg od onog koji ovakve poduhvate čine ekscesom, a ne praksom.

Pogrešno bi projekt ove snage čitati u ključu žanrovskog relativizma world musica. David Byrne je prije gotovo dva desetljeća pozvao na stvaranje “muzičke utopije” koja bi svaku glazbu tretirala jednako, bez obzira na geografsko izvorište i unatoč korporacijskoj logici etiketiranja svega u odnosu na konvencionalne euroameričke žanrovske formacije. Analogno, nešto bismo iz tog zahtjeva mogli naučiti i o potrebi rušenja distopije koja više nije tek jedna od mogućih žanrova fikcije. Glazba je, unatoč svim mogućim romantizacijama, ipak proizvod ljudskih ruku; njezin potencijal da ljude spaja i dalje je ograničen željom, voljom i naporom ljudi da vide i rade dalje od svojih navika, predrasuda i naučenih obrazaca. Album The Orchestra of Syrian Musicians & Guests  – kao i napori Barenboima i Saida – podsjetnik je upravo na tu borbu. Ostaje tek zalog da će budućnost imati neku čvršću zgradu da ih u nju skloni. Glazba može biti tek jedan od alata kojim bi ona bila izgrađena.

Na Fakultetu političkih znanosti održana je rasprava u organizaciji Centra za mirovne studije i Kluba studenata Fakulteta političkih znanosti (KSFPZG), Slučaj Sirije – posljedice vojne intervencije i prilike za izgradnju mira. U raspravi koju su moderirali aktivisti CMS-a i Inicijative Dobrodošli!, Emina Bužinkić i Gordan Bosanac, sudjelovali su novinar Hrvoje Ivančić i mirovni aktivist i osnivač CMS-a Goran Božičević. 

Do sada je u Siriji živote izgubilo oko 400 000 osoba, a više od 11 milijuna izbjeglica napustilo je svoje domove. Uspostavljanje primirja koje je mnogima donijelo privremeni mir (neki upozoravaju kako je ono samo put prema novom sukobu i još većim podjelama unutar sirijskoga društva), te kompleksnost društveno-političke i ratne situacije u Siriji nameću brojna pitanja o mogućnosti uspostavljanja trajnog mira u zemlji. Raspravom se u fokus nastojalo staviti pitanja mogućnosti pružanja otpora militarizaciji, kao i pitanja oblika etične podrške koju možemo pružiti sirijskom društvu, temeljem iskustva izgradnje mira u post-ratnoj Hrvatskoj i post-jugoslavenskim zemljama.

Izlaganjem Hrvoja Ivančića koji se nedavno vratio iz Sirije te je – koliko je to uopće moguće – upoznat sa socio-političkim odnosima različitih skupina u toj zemlji, zaključeno je kako najveću prijetnju miru i sigurnosti predstavlja upravo režimska vojska. Ivančić kaže kako je općenito teško doći do točnih i potpunih informacija jer ratnih grupacija ima mnogo, a savezi se stalno mijenjaju. Osim toga, na području koje kontrolira režim građani su izrazito oprezni i teško je od njih dobiti iskren odgovor, za razliku od izbjeglica u kampovima izvan zemlje koji su u svojim odgovorima puno konkretniji. Možda najbolju sliku sirijskog sukoba dao je upravo čovjek u izbjegličkom kampu: u njegovom selu počeli su prosvjedi protiv Asada, a među prosvjednicima iznenadno su se pojavili naoružani ljudi. Režimska vojska na to je brutalno reagirala, nakon čega su mladići iz sela organizirali svoju “vojsku” koju je kasnije zbog sofisticiranijeg oružja i bolje organizacije u svoje redove vrbovala Islamska država (IS, ili Daesh). “Protiv IS-a bi se navodno trebali boriti svi no opeće je poznato”, kaže Ivančić, “da na terenu lokalne militarističke grupacije i s njima stvaraju saveze”. Ipak, čini se kako moć IS-a sve više kopni, a u svakom je slučaju “prenapuhana” u medijima. Putevi nafte kojima je financiran IS zatvaraju se, a sirijska vojska sve više napreduje. 

Ivančić je smatrao važnim podsjetiti kako je oružje korišteno u Siriji kupovano i u Hrvatskoj, a raspravi se pridružio i stručnjak za vojna pitanja Ivan Tabak. On je objasnio da se plasiranjem jugoslavenskog oružja koje ima drugačiji kalibar od “blokovskog” oružja željelo kontrolirati njegovu upotrebu na bojišnici. Samo iz Zagreba za Jordan je u aranžmanu Saudijske Arabije i SAD-a poletjelo sedamdeset teretnih aviona s oružjem. Politika “kontroliranja” oružja pokazala se promašenom idejom, jer je sudeći prema snimkama i fotografijama, ono završilo u rukama svih vojski.

Na raspravi je puštena i snimka razgovora s jednom sirijskom aktivistkinjom koja je još uvijek u zemlji. Razgovor koji je u realnom vremenu, zbog stalnog nestajanja struje i pucanja veze, trajao puno dulje od same snimke vodila je Tea Vidović iz CMS-a. Zbog sigurnosti nije navedeno ime aktivistkinje, a u razgovoru je ispričala kako u Siriji žive u konstantnom strahu od režima te upozorila na daljnje raseljavanje i stradanja koja će se događati ako dođe do jednostranog mira. Pozvala je na prekid rata, a vjeruje da je to moguće jedino suradnjom svih političkih opcija i civilnog društva.

Raspravu je zaključio Goran Božičević kratkim izlaganjem o mogućnostima izgradnje mira na temelju svog dugogodišnjeg iskustva, ali i sada već široko prihvaćenog mišljenja kako će se mir teško postići oružjem. “Preduvjet mirovnom radu je prestanak opasnosti, kada se ljudi više ne boje za svoje živote, no čak i prije nego se postigne primirje možemo se za njega početi spremati, prvenstveno edukacijom”, kaže Božičević. Na pitanje zašto bi se baš Hrvatska u to trebala uključiti, odgovara kako ne treba zanemariti prednost djelovanja s odmakom, odnosno rješavanja problema za koje nismo osobno i emotivno vezani, a osim toga, naša je specifičnost i to što možemo govoriti o vlastitim naučenim greškama. 

Božičević također zaključuje kako bi prije bilo kakvog djelovanja trebali priznati da ne znamo točno kako graditi mir u Siriji, te upravo zato u proces trebamo uključiti mlade, neiskusne i kreativne.

Stoga, program Mirovnih studija Centra za mirovne studije i Klub Studenata Fakulteta političkih znanosti organiziraju raspravu Slučaj Sirije – posljedice vojne intervencije i prilike za izgradnju mira. Rasprava će se održati na Fakultetu političkih znanosti, Lepušićeva 6 (Dvorana A), u utorak, 15. ožujka, od 19 do 21 sat.

U raspravi sudjeluju Hrvoje Ivančić, novinar s nedavnim iskustvom boravka u Siriji, Nader Wahech, prevoditelj u tranzitnom izbjegličkom kampu u Slavonskom Brodu, sirijski aktivist/kinja koji/a radi na izgradnji civilnog društva u post-ratnoj Siriji (ime će biti potvrđeno naknadno), te Goran Božičević, mirovni aktivist i osnivač Centra za mirovne studije.

Raspravu će moderirati Emina Bužinkić i Gordan Bosanac, aktivisti Centra za mirovne studije i Inicijative Dobrodošli.

Više potražite ovdje.

“Cesta (The Road) je o putovanju, u svim svojim manifestacijama, jednako psihološkim i fizičkim. Za nekoga tko pokušava pobjeći iz ratne zone kao što je Sirija, putovanje često nema određen smjer ni destinaciju, ali ima beskrajne putanje i brojne nepredvidive prepreke na putu”, kaže sirijski umjetnik Tammam Azzam za Art Radar. Azzamova izložba The Road predstavljena je u galeriji Ayyam u Dubaiju, a obuhvaća umjetnikov rad u posljednje četiri godine, od kada je bio prisiljen s obitelji napustiti rodni Damask.

Azzam je diplomirao slikarstvo na Damaskom sveučilištu i radio je u tom mediju sve do 2012. godine i preseljenja u Dubai. U novom gradu, zemlji, u posve novim životnim okolnostima, umjesto slikarstvom, svoje frustracije i opažanja ratnih razaranja u Siriji počeo je prezentirati pomoću grafičkog dizajna i digitalnih medija. Kako bi naglasio destrukciju sirijskih gradova, ali i života u toj zemlji općenito, 2013. godine počeo je digitalno projicirati poznate slike svjetske umjetnosti, kao što je Leonardova Mona Lisa, ili Goyin 3. svibnja, na fotografije razrušenih sirijskih građevina, a proslavila ga je upravo takva projekcija Klimtovog Poljupca, Freedom Graffiti, koja se brzo proširila internetom.

Izložba The Road također tematizira razaranje, ali ovaj put u mračnijem i tmurnijem tonu, propitujući teme izbjeglištva i identiteta. Obrađujući novinske fotografije Azzam naglašava tišinu, alijenaciju i jezivu prazninu napuštenih gradova, te nepoznatu sudbinu njihovih stanovnika. Velika instalacija od razasutog građevinskog otpada predstavlja nesiguran put koji su milijuni Sirijaca bili primorani poduzeti, istovremeno vrlo doslovno ilustrirajući kako je takav put započeo. 

Svojim radom Azzam implicira impotenciju međunarodne zajednice u sprječavanju masakra, loše postupanje s izbjeglicama, te iskrivljeno prikazivanje i dehumanizaciju svojih sugrađana. “Ljudi u Siriji samo žele da borbe prestanu i da mogu nastaviti živjeti”, rekao je u intervjuu za Toute la Culture, istaknuvši kako vjeruje da se umjetnici mogu približiti mladima i pozvati na mir. “U Siriji se već pet godina stanje samo pogoršava, a Europa odbija pomoći izbjeglicama na šokantan način. Vjerujem da su ISIS i režim, čak i policija u Njemačkoj i zapadnoj Europi koja puca na izbjeglice, jednaka opasnost”, kaže Azzam zaključujući “jedina poruka koju mogu dati je nastavljajući svoj rad, koliko mogu, s malo s čim imam. Trebamo se nastaviti truditi”.