Dan kasnije, u utorak ujutro, jedna od organizacija koje se u posljednje vrijeme redovito nalaze na meti napada s političke desnice, Inicijativa mladih za ljudska prava (YIHR), evakuira svoj ured na zagrebačkoj Trešnjevci. U kuverti otvorenoj na radnom stolu nalazi se bijeli prah i poruka “neurotoksin”. Slijedi poziv policiji, očevid, potom i uključivanje postrojbe za nuklearno-biološko-kemijsku obranu. Ubrzo se utvrđuje da je riječ o bezopasnoj tvari, izbjeljivaču brašna. No važnije od same supstance jest poruka koju ona nosi, kao čin zastrašivanja upućen organizaciji koja se bavi ljudskim pravima i suočavanjem s nasljeđem ratova devedesetih.

Treći čin dolazi već u četvrtak. Na adresu Inicijative, koja je samo dva dana ranije bila meta prijetnje, stiže novi napad, ovog puta iz samog vrha vlasti. Ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved javno proziva organizaciju zbog Erasmus+ programa koji provodi pod nazivom Kad kažeš Oluja, zamišljenog kao prostor susreta mladih iz Hrvatske i Srbije i razmjene različitih iskustava i sjećanja na rat. Dok ga YIHR predstavlja kao “prvi primjer strukturiranog dijaloga o ratu među mladima iz poslijeratne generacije”, u priopćenju Ministarstva program se opisuje kao pokušaj “izgradnje lažnog narativa” koji “vrijeđa dostojanstvo hrvatskih branitelja i svih stradalnika iz Domovinskog rata”, uz kategoričko odbacivanje ideje da Operacija Oluja može biti promišljana i kao iskustvo koje uključuje dimenziju stradanja i traume srpskih civila.

Tako smo u par koraka stigli do prepoznatljivog obrasca obračuna s neistomišljenicima koji pratimo već neko vrijeme, a koji kreće s delegitimiranjem svake kritike, potom se prelijeva u anonimno zastrašivanje, da bi završio institucionalnim discipliniranjem. Možda bi i vladajući prepoznali da svojim napadima potvrđuju ono na što upozoravaju izvještaji o rapidnom rasapu demokratskih standarda, da nisu zalijepljeni (p)ocrnjenom Hrvatskom. 

Na tu razinu političke instrumentalizacije institucija pažnju su skrenuli i članovi Inicijative, ukazujući u svom odgovoru ministru Medvedu na činjenicu da je reakcija Ministarstva, gotovo od riječi do riječi, u isto vrijeme objavljena i na kanalima Mladeži HDZ-a. Takva podudarnost, kažu, briše granicu između javne institucije i političke stranke, pretvarajući ministarstvo iz tijela koje bi trebalo pružati podršku građanima u instrument političkog obračuna. Istaknuli su pritom i ulogu ministra “koji, u ozračju prijetnje i pritisaka na organizaciju civilnog društva, dodaje ulje na vatru i čini situaciju još manje sigurnom.”

U nastavku odgovora razgrađuju ključne teze Ministarstva, prije svega optužbu o “lažnom narativu”, koja se u konkretnom slučaju odnosi na tvrdnju da njihov program izjednačava agresora i žrtvu te zanemaruje hrvatske žrtve. Takvu interpretaciju odbacuju, podsjećajući na dugogodišnji rad na mjestima stradanja i brojne programe koji uključuju komemorativne prakse i učenje o ratnim zločinima, uz naglasak na priznavanju svih žrtava i odgovornosti, bez obzira na njihov nacionalni predznak. 

Ministar se, naravno, mogao i izravno informirati o programu i radu Inicijative, no ne iznenađuje što to nije učinio, s obzirom na to da se činjenice o djelovanju civilnog društva sve češće podređuju političkom pozicioniranju na desnici. U tom smislu Inicijativa jasno prepoznaje politički okvir u kojem se ovaj napad odvija, pokazujući kako se rasprava o Oluji i njezinim posljedicama u javnom prostoru koristi za proizvodnju podjela: “Vidimo da nastojite prebaciti odgovornost s HDZ-a na hrvatske ratne veterane i na taj ih način iskoristiti za pranje obraza stranke. Kod nas, a ni kod hrvatske javnosti, to vam neće proći.”

Da neće biti taoci jedne istine i jedne interpretacije povijesti, poručuju i iz inicijative Za Hrvatsku slobode u reakciji na istup Ministarstva hrvatskih branitelja. Upozoravaju pritom da ovakvo djelovanje državne institucije predstavlja pritisak na civilno društvo i pokušaj sužavanja prostora za javnu raspravu, pri čemu se Ministarstvo pozicionira kao svojevrsni “arbitar povijesti”. Umjesto poticanja dijaloga, ističu, ovakve reakcije dodatno produbljuju društvene podjele i učvršćuju dominantni narativ u kojem se svako odstupanje proglašava neprihvatljivim. U takvom okviru, upozoravaju, svaka rasprava o odgovornosti ili civilnim žrtvama riskira biti označena kao “lažni narativ”, čime se sužava prostor za kritičko suočavanje s prošlošću.

Kad je riječ o kritičkom promišljanju nedavne prošlosti, vrijedi se vratiti i samom programu koji je bio povod napada: Kad kažeš Oluja, kako ističu iz Inicijative, rezultat je suradnje mladih i stručnjaka iz Hrvatske i Srbije te uključuje različite perspektive – od institucionalnih do osobnih – s ciljem da sudionicima omogući bolje razumijevanje složenosti događaja i njihovih posljedica. Prijave za sudjelovanje otvorene su do 8. travnja za one koji su zainteresirani za slojevito sagledavanje prošlosti i formiranje vlastitih stavova.

Kroz kinetičke tekstilne instalacije, Buryanyk istražuje ekološke posljedice ratnih sukoba, s posebnim fokusom na dugoročne štete koje vojna agresija ostavlja na okoliš. Propituje sustavno uništavanje ekosustava i neodgovornost međunarodne zajednice u zaštiti okoliša tijekom ratnih operacija, ukazujući na kompleksne veze između čovjeka, prirode i konflikta.

Buryanyk (1985.) diplomirala je dizajn i umjetnički tekstil u Uzhhorodu i Lavovu, a u svom radu koristi tekstil kao metaforu za ranjivost i otpornost. Njezina umjetnička praksa uključuje rad s miješanim vlaknima i eksperimentiranje s promjenjivim formama, čime otvara prostor za promišljanje akutnih ekoloških i društvenih problema. Dobitnica je niza nagrada te je sudjelovala u međunarodnim rezidencijama u Turskoj, Ukrajini, Njemačkoj, Poljskoj, Slovačkoj i Francuskoj.

Uz izložbu, umjetnica će u Prostoru voditi dvije besplatne radionice prenamjene tekstila – 26. veljače na engleskom i 27. veljače na ukrajinskom jeziku. Radionice pružaju priliku za eksperimentiranje s kombinacijom tkanina i recikliranih materijala te razvijanje autorskog pristupa tekstilnom dizajnu. Sudjelovanje je besplatno, no broj mjesta je ograničen, a prijave se primaju na info@culturehubcroatia.hr.

Izložba ostaje otvorena do 21. ožujka.

Radovi nastali tijekom rezidencije u Galeriji bit će izloženi u sklopu triptih izložbe Crno Sunce ili o autoritetu pandemije, granica i štambilja, sa serijom razglednica Dana Perjovschkog i video radom Ivana Meseka i Zefreyja Throwella Woodland concertina, a čije će otvorenje biti u subotu, 25. ožujka u 12 sati.

U sklopu otvorenja izložbe Suzana Marjanić, teoretičarka umjetnosti performansa, održat će kratko izlaganje o autoritetu pandemije, štambilja i granica te razgovor s umjetnicima Ivanom Mesekom i Darkom Brajkovićem Đepetom Njapom. 

Triptih-izložba kroz seriju razglednica Dana Perjovschkog u doba pandemije, privremenu autonomnu zonu koju je postavio Darko Brajković sa svojim Uredom za nebirokraciju te kratki film Woodland Concertina Ivana Meseka i Zefreyja Throwella dokumentira fragment širenja pandemije straha, tematizirajući pritom kako živjeti u svijetu koji je loš, u okolnostima koje su teške i kako umjetnost postaje izraz otpora i kritike. Kustosice izložbe su Petra Dolanjski Harni i Suzana Marjanić, dok je autor postava Hrvoje Đukez.

Više o izložbi i umjetnicima pronađite na poveznici.

Fotografija je snimljena na središnjem zagrebačkom trgu, u jednoj od gradskih kavana; godina bi mogla biti bilo koja od ranih devedesetih. O njemu znam samo da je bio u Legiji stranaca, a sad nosi uniformu naše vojske. Good guy. Slika je loše kadrirana i mutna, svijet prije mobitela. Osim mene, nepotrebno velikog komada bijelog stola kavane i njegovog raskrečenog uniformiranog profila, ne razaznaje se tko je još u društvu, pa je i taj fragment ratne povijesti nepovratno izgubljen. A sebe jedva prepoznajem; obrijane glave, nelagodno zgrbljena u stolcu, u grču trkača na startu. Ranih devedesetih po Gričkom topu znali ste ne samo koliko je sati, nego i tko je odakle – dotepenci iz okupiranih područja kao jedan su se, točno u podne, bacali u zaklon. Otporniji i ponosniji progutali bi trzaj tijela: ne sramoti se, proći će. Od te kave još se samo sjećam da mu je smisao za humor bio brutalan, i to mi je bilo blisko; u to vrijeme crni humor bio mi je ključna slamka spasa – iz puberteta, i rata. Mnogo godina poslije njegovo lice naći će se na Interpolovoj tjeralici zbog ubojstava, silovanja i pljački nad civilima u Bosni i Hercegovini. A simpatičan tip, stvarno. Mogla bih se zakleti da je tog dana svima platio kavu.

Sjajni štit Jasmile Žbanić

Tko god je svjedočio ratu na teritoriju pok. Jugoslavije, po mogućnosti iz prve ruke, zna da u njemu nije bilo ničega “neljudskoga” – ljudi koji su klali, silovali, pljačkali bili su ljudi koje smo prije objave rata vjerojatno poznavali – simpatični susjedi, šaljivdžije, momci iz kvarta, obični ljudi, muževi, očevi, sinovi. Kako uskladiti ovakve kognitivne disonance, kako utišati tu kakofoniju užasa? Kako se, dižući je za oktavu, suočiti s genocidom? Kako se zagledati u ljudsku povijest prepunu najstrašnijeg nasilja; nepregledni bezdan naličja ljudskosti, a da nam ne prokrvare oči i ne rasprsnu se bubnjići od užasa?

Odgovarajući na to pitanje, teoretičar i povjesničar filma Siegfried Kracauer poseže za mitom o Meduzi. Atenin savjet Perzeju da ne gleda izravno u stravično lice Gorgone, već u njezin odraz u ulaštenom štitu, on tumači kao “našu nemoć da se suočimo sa stvarnim užasima jer nas paraliziraju zasljepljujućim strahom; a njihov izgled možemo upoznati samo gledanjem prizora koji ih reproduciraju.” Kinematografija, tako, služi kao zrcalo prirode stravične poput zmijskih Meduzinih kovrča; prirode u kojoj se događaju stvari koje bi nas, kad bismo se s njima suočili u pravom životu, skamenile. Filmsko platno, zaključuje Kracauer, Atenin je ulašteni štit.

Jasmila Žbanić ovaj štit nosi od početka svoje autorske karijere, isprva kroz kratku formu, a igranim dugometražnim prvijencem Grbavicom (2006) definitivno zakucava svoju poziciju arheologinje stravičnih, potisnutih priča, nepriznatih i kolektivistički amputiranih mrakova. Strpljivo poput Wendy Darling, svakim filmskim ubodom Žbanić infantilnom i arogantnom prezentu uporno iznova prišiva sjenu prošlosti, pozivajući društveno tijelo (“muško”/patrijarhalno) da odraste. Glasovi iz sjene kojima Žbanić svojim filmovima daje megafon u pravilu su ženski, i višestruko traumatizirani. Prvo nasiljem, a potom poricanjem, brisanjem i tišinom. Pored Grbavice, kojom podastire mučno kompleksne posljedice ratnog silovanja u dvije generacije žena, sličnom se temom bavi i u filmu Za one koji ne mogu da govore (2013), ovdje kroz vizuru strankinje, ljubiteljice Andrića, koja posve slučajno otkriva užase sistemskih ratnih silovanja iza romantičnih kulisa živopisnog gradića na Drini. Oba filma zasnovana su na istinitim događajima i konkretnim dokumentiranim iskustvima, a za takvim tipom narativne podloge Žbanić poseže i u filmu Quo Vadis, Aida? – gdje je naslovni lik Aide Selmanagić nadahnut stvarnim iskustvom UN-ovog srebreničkog prevoditelja Hasana Nuhanovića.

Za razliku od zločina i traume koja se u prethodno spomenutim filmovima dogodila u prošlosti i čijom se ekskavacijom iz tišine protagonistkinje bave, zločin se u Aidi odvija u stvarnom vremenu, pred gledateljskim očima. Bivša učiteljica Aida prevoditeljica je za UN-ove mirovne snage koje čuvaju “zaštićenu zonu” Srebrenice, uoči genocidnog masakra iz srpnja 1995. koji su počinile srpske snage na čelu s Ratkom Mladićem. Tragedija u Srebrenici globalno je poznata i neizbježna činjenica, pa je dramski “zaplet” ovdje lociran u pokušaju protagonistkinje da spasi muža Nihada, te dvojicu odraslih sinova, Hamdiju i Seju, skrivajući ih u UN-ovoj vojarni, gdje je bošnjačko stanovništvo potražilo utočište pred srpskom vojskom koja je zauzela Srebrenicu. Aida je razapeta između osobne i kolektivne tragedije, i svim silama pokušava iznaći jezik kojim će od stranaca, profesionalnih zaštitnika, isprositi pomoć i spas. Dok vojska neumoljivo gazi grad, simbol civilizacije, civiliziranosti, (su)života.

I baš kao što Atenin štit refleksijom smekšava izravni udarac vidljivog užasa – Žbanić stravu srebreničkog genocida posreduje prikazom banalnosti zla birokracije, i jezika. Jezik, kao ključni alat međuljudske komunikacije i izgradnje povjerenja i veza, ovdje je osovina zla oko koje se protagonistkinja, i gledatelji, bespomoćno vrte. Neuvijeno prikazujući jednostavnost proizvodnje medijskih falsifikata, pa lažnih obećanja i prijetvornih pregovora na „našem“ jeziku, koje valja prevesti strancima, čija su obećanja jednako prazna, nepouzdana i lažna itd., Žbanić nam izmiče tlo pod nogama, i sve ono što pod njim stoji kao temelj – povjerenje u jezičnu komunikaciju i njezinu pouzdanost kao preduvjet za opstanak ljudskog društva i civilizacije. U tom smislu dimenzije užasa srebreničke tragedije izlaze daleko izvan okvira (osobne ili kolektivne) priče o genocidnom “incidentu” postjugoslavenskog rata, i postaju svjedočanstvo o laži u srži koncepta ljudskosti.

Nadalje, po Ateninom i Kracauerovom naputku, konkretne prizore ubijanja Žbanić ostavlja izvan kadra i propušta ih u gledateljski horizont periferno, kroz zvukove i glasove. Ovim manevrom redateljica nam izoštrava zapostavljena čula i imaginaciju, i intenzivira našu reakciju na neviđeno, pristupajući mu kao neprikazivom, nepodnošljivom. Otupjeli na medijski eksplicitne prikaze nesreća, zločina i ljudi-kao-brojki, slušajući zvuk zločina privedeni smo u bliski i empatijski odnos s tragedijom jer je moramo aktivno nadopuniti sobom, bez disocijacije koja je redovita reakcija pri susretu s traumatskim i traumatizirajućim događajima.

U svom višegodišnjem istraživanju pod nazivom Un-war prostor, o isprepletenosti ratnih i un-war prostora, Armina Pilav “predstavlja performativnu arhivu u obliku kompaktnog, posebno dizajniranog izložbenog uređaja kroz koji sada – dvadesetak godina kasnije, u doba koje definiraju ‘planetarni građanski rat’, masovne migracije i sve veće nejednakosti – možemo na nov način promatrati, slušati i čitati o ratu u Sarajevu, te u konačnici o ratu sami i govoriti”, kako stoji u najavi izložbe. 

Arhiva uključuje brojne video i zvučne dokumente, fotografije, arhitektonske crteže i Un-war leksikon, a namjerno je nezavršena kako bi mogla primati nova svjedočenja, kao i politički zagovarati neophodnost kolektivnog, ponovnog promišljanja rata u Sarajevu, ili bilo kojeg drugog sukoba na svijetu. 

Instalacija Un-war Space zajednički je rad grupe autorica i autora, Ane Dane Beroš, Rafaele Dražić, Miodraga Gladovića, Matije Kralja i Maura Sirotnjaka, pod vodstvom arhitektice i istraživačice Armine Pilav. Izložbeni uređaj Un-war prostor je dio istoimene online otvorene arhive.

Dio postava čini i nedavno tiskani Un-war Lexicon, koji posjetitelji izložbe mogu i kupiti.

Izložba je otvorena do 1. studenog.

Kampanjom su u vrlo kratkom roku prikupljena željena sredstva, no vjerojatno više od financijske potpore, pridonijela je medijskoj vidljivosti, ali i osjećaju “pripadanja” muzeja zajednici. “Našem pozivu odazvali su se ljudi različitih godina, financijskih mogućnosti, pa čak i ljudi iz različitih zemalja. Dakle, mnogi su zainteresirani da muzej otvori svoja vrata čim prije i jako nam je drago da smo sa svojom antiratnom porukom doprli dalje nego što smo očekivali. Činjenica da su mnogi sudjelovali u izgradnji ovog muzeja demokratizira naša nastojanja i svakako im daje dodatni legitimitet. Naši podupiratelji postali su kroz kampanju i suosnivači muzeja. Njihova imena čak će se nalaziti na zidovima muzeja – vjerujem da će im to biti samo dodatni motiv i poticaj da muzej smatraju i pomalo “svojim”, a jednako je i s pojedincima čije će priče i fotografije biti dio naše prve izložbe”, ističe inicijator projekta.

Vidljivosti muzeja i prije njegovog otvaranja pridonijela je i paralelna kampanja Gdje si bio 91 (#GdjeSiBio91) kojom se građane poziva da doniraju svoje fotografije iz doba rata koje će s profesionalnim ratnim fotografijama zajedno biti predstavljene na prvoj izložbi kojom se muzej otvara. “Vjerujemo da je rat potrebno sagledati iz više perspektiva da bismo shvatili njegovu destruktivnost. Neki od nas su bili dobrovoljci, neki od nas su bili djeca, neki od nas su bili u inozemstvu, neki od nas su bili na fronti, neki od nas daleko od nje. Ali na sve nas je rat utjecao – želja nam je da se konačno ispriča ta naša zajednička priča”, stoji u najavi projekta. Osim financijskih sredstava, građani su tako pozvani donirati i svoja sjećanja na ratno razdoblje, “kako bi ovaj muzej zaista postao mjesto u kojem čuvamo uspomene na prošlost, ali se okrećemo budućnosti”, dodaje Gregović.

Inicijator projekta također ističe kako započinju s ratom u Hrvatskoj jer je on obilježio jednu epohu i ostavio duboke rane koje niti dan danas nisu zacijelile, a rat se u našim medijima i javnosti često trivijalizira i instrumentalizira. Trenutne su želje da pored izlagačke funkcije, muzej postane i mjesto dijaloga. Gregović najavljuje kako će sve izložbe imati edukativnu misiju te se nadaju organizirati i dodatni programi i aktivnosti koji će pratiti misiju muzeja, a to je podizanje svijesti o razornim posljedicama rata i važnosti održavanja mira. U tom duhu, postotak od svake prodane ulaznice, u suradnji s udrugom Are you Syrious, proslijedit će se direktno osobama koje su stradale u nedavnim ratovima i koje rat prati čak i kada napuste svoje zemlje.

Iako je inicijatoru muzeja važno naglasiti kako je ovo inicijativa neovisna od ikakvih ideoloških ili političkih opcija, postavlja se pitanje može li tako doći do opasne trivijalizacije rata, pošto je svaki rat posljedica određene ideologije. Gregović na to odgovara kako je cijeli tim koji radi na pokretanju muzeja svjestan osjetljivosti teme. “Postavljanju izložbe pristupili smo s iznimnim oprezom, a jednako tako planiramo pristupiti i daljnjim izložbama i aktivnostima jer smo svjesni da ova tema to zahtjeva. Za kustosicu prve izložbe izabrao sam Sandru Vitaljić s Akademije dramskih umjetnosti upravo zbog njenog iskustva u postavljanju tematski sličnih izložbi i širokog poznavanja suvremene ratne fotografije. Zahvaljujući osobnim pričama građana, ali i fotografa, rat će biti prikazan iz niza različitih perspektiva. Fotografije priču o ratu pričaju na univerzalno razumljiv način, a pri kreiranju pratećeg teksta nastojali smo ostati maksimalno objektivni i informativni” dodaje Gregović.

Muzej će biti realiziran u suradnji s Muzejom ratne fotografije iz Dubrovnika te drugim sličnim institucijama kao što su Memorijalni centar Domovinskog rata u Vukovaru, Memorijalni muzej u Jasenovcu, Muzej vojne i ratne povijesti Pakrac, Galerija 11/07/95 u Sarajevu, Memorijalni muzej Srebrenica – Potočari te Muzej ratnog djetinjstva u Sarajevu. Već je najavljena i priprema druge izložbe koja će se predstaviti u muzeju, a tematizirat će djecu vojnike.

“Kao što svi znamo, rat ima stravično destruktivan utjecaj na društvo u cjelini, a njegovim posljedicama bave se generacije nakon što je mir odavno već sklopljen. Balkanski poluotok posebno je osjetljiv na ratna zbivanja jer se ovdje ratovalo češće i dulje nego igdje drugdje u Europi. Kad pogledamo nekoliko generacija unazad, čini se da je svaka od njih živjela između dva rata. Ratne fotografije prikazuju esenciju tragedije rata. To su fotografije očaja, bijesa, neizvjesnosti, ali ima među njima i fotografija nade, empatije i milosti. Smatram da su takve fotografije dovoljno snažne da utječu na pojedince – baš kao što su utjecale i na mene u odluci da pokrenem ovaj muzej”, zaključuje Gregović.

Kolektivna trauma nastala u europskoj memoriji nakon II. svjetskog rata, rezultira je podizanjem nebrojenih spomenika diljem cijele Europe u spomen na događaje i bitke te na civilne i vojne žrtve. U razdoblju od skoro 45 godina, kako na području onoga što je u poslijeratnoj podjeli Europe naziva Zapadnim blokom, tako i na području Istočnog bloka i (nesvrstane) Jugoslavije, podizana su brojna spomen-obilježja. Za razliku od dominantnog mišljenja kako su spomen-obilježja podizana na području Istočnog bloka i Jugoslavije rađeni isključivo u duhu soc-realizma te da su podizani po nalogu države, oni se pokazuju kao tipološki i stilski heterogen skup, a podizale su ih jednako i država i lokalna zajednica. 

Padom komunizma i uvođenjem tržišne ekonomije i višestranačja, dolazi do bitnih promjena kako na institucionalno-pravnoj razini, tako i na onoj simboličnoj. Unutar pravnog okvira mijenja se funkcioniranje institucija i državnih službi postsocijalističkih država te zakonska regulativa, dok na simboličkoj razini dolazi do odbacivanja nositelja simboličkog kapitala bivšeg sustava.

Uzimajući u obzir opseg ove baštine, ulaganje u ponovno otkrivanje, očuvanje i konzervatorski tretman spomen-obilježja zahtijeva velika financijska sredstva. No prije nego se postavi pitanje financiranja, nužno se pitati: treba li se ta osporena baština restaurirati i za koga to činiti? Na koje je načine promjena političke paradigme ove spomenike učinila nepoželjnima u novonastalim postsocijalističkim državama? Jesu li procesi nijekanja i potiskivanja doprinijeli poništenju izvorno upisanog ideološkog naboja tih namjernih spomenika? Ako jesu, možemo li i smijemo li ih danas tretirati isključivo kao nositelje estetskih vrijednosti, čak i kada su očuvani kao fragmenti? Mogu li se ovi spomenici kao relikti jedne zanjekane prošlosti početi promišljati kao dio turističke industrije? Mogu li se i trebaju li se oštećeni ili razoreni spomenici vratiti u stanje izvorne cjelovitosti ili je u konzervatorskom tretiranju potrebno komemorirati i razdoblje nijekanja, potiskivanja i oštećivanja? Kakva je uloga baštinskih zajednica u odnosu na preživljavanje i oživljavanje te baštine?

Na konferenciji bit će predstavljeno 23 predavanja istraživača s područja Europe i SAD-a.  Službeni jezik konferencije je engleski.

Konferenciju organizira udruga SF:ius – Socijalni rub: zanimljive neispričane priče iz Zagreba u suradnji s ICOMOS-om Hrvatska. Konferencija se održava u sklopu međunarodnog programa (NE)PRIMJERENI SPOMENICI. Detaljan program konferencije potražite ovdje.

Prigoda za ovo podsjećanje leži u jednoj maloj crnoj knjižici, prvi puta na hrvatskom objavljenoj davne 1952. godine. Hirošima Johna Herseyja, jedan od ključnih novinsko-reportažnih tekstova 20. stoljeća, izašla je tada u izdanju Društva novinara NR Hrvatske i u prijevodu Ljudevita Stantića, šest godina otkako je rasprostirući na preko 30 tisuća riječi – i zauzevši glavninu tog izdanja – objavljena u časopisu New Yorker. Danas je – kao dobar podsjetnik da se nekim tekstovima uvijek vrijedi vraćati – pred nama u zajedničkom izdanju nakladničke kuće Sandorf i Hrvatskog novinarskog društva. U trenutku kada izlazi, Herseyjeva reportaža otvara novi front u izvještavanju o posljedicama nuklearne kataklizme u Hirošimi i Nagasakiju. Iako vijesti o broju mrtvih, stanju devastacije gradske infrastrukture i površinskih priča o tome kako se život pomalo vraća u rutinu nije nedostajalo na svim stranama svijeta, Hersey je otišao korak dalje: svoju je priču prepustio ljudima koji su preživjeli. Američka okupacijska uprava strogo je kontrolirala informacije koje bi cirkulirale na japanskim otocima, kao i one koje bi izlazile iz Japana, bilo da se radilo o tehničkim podacima o svojstvima atomske bombe ili bilo kakvom filmskom i fotografskom materijalu koji bi nedvosmisleno prikazao razmjere katastrofe.

“Doktor Sasaki radio je bez plana pomažući prvo onima najbližima. Ubrzo je primijetio da se hodnik sve više puni ljudima. Uz ogrebotine i razderotine od kojih je patila većina ljudi u bolnici, susretao se sa sve više strašnih opekotina. Tada je shvatio da su unesrećeni nahrupili izvana. Bilo ih je toliko mnogo da je počeo propuštati lakše ozlijeđene; odlučio je da se može samo nadati da takvi neće na smrt iskrvariti. Nedugo zatim pacijenti su ležali sklupčani na podovima bolničkih soba i laboratorija, ali i svih ostalih prostorija – ležali su po hodnicima, na stepenicama, u predvorju, ispod trijema, na prednjim kamenim stubama, na kolnom prilazu, na dvorištu i duž obiju strana ulice. Ozlijeđeni su pomagali osakaćenima, obitelji izobličenih ljudi su se spojile. Mnogi su ljudi povraćali.”

Ovo i ovako napisano nije nešto što su novinske agencije 1946. godine odašiljale u svijet i o čemu su čitatelji diljem svijeta, a kamoli u Japanu, mogli čitati. Obični su ljudi, pogotovo oni koji su imali nesreću naći se u neposrednoj blizini točke udara, govorili o tom da to što ih je snašlo uopće nije bila klasična bomba već da je iznad Hirošime raspršen magnezijev prah koji je potom u dodiru sa strujnim vodovima eksplodirao; vjerovali su da je nad gradom raspršena neka visokozapaljiva tekućina ili plin koje je detonacija pretvorila u vatrenu stihiju; nitko od njih nije mogao pojmiti, a bili su, pogotovo u tim zadnjim danima rata, navikli na brujanje bombardera, da bi samo jedan udar mogao ubiti i osakatiti tolike mnoge i sravniti gotovo čitav jedan grad sa zemljom.

U Hirošimi John Hersey je dao glas upravo onima koje se, pogotovo u mjesecima neposredno nakon bombardiranja, nije mogao čuti. Glas osakaćenih, opečenih, ozračenih; glas onih (ne)sretnika koji su tumarali ulicama Hirošime zbunjeni smrću, razaranjem, vatrom koja nije prestajala gorjeti, vlastima koje nisu znale kako reagirati, samim sobom kako su uopće uspjeli izgmizati iz ruševina i nekako preživjeti. Službenica Tošiko Sasaki, udovica Hatsujo Nakamura, pastor Kijoši Tanimoto, svećenik Wilhelm Kleinsorge i liječnici Masakazu Fujii i Terufumi Sasaki nisu naprosto mogli znati što ih je snašlo tog 6. kolovoza 1946. u 8.15 kad je “nečujni bljesak” rasvijetlio nebo nad Hirošimom. Tošiko je tek pristigla na radno mjesto u tvornicu kositra, Hatsujo je kroz prozor gledala susjeda kako ruši kuću da bi napravio mjesta za požarni put, Kijoši je gurao dvokolicu punu stvari želeći ih sačuvati od očekivanog bombardiranja, Wilhelm je u donjem rublju ležao na krevetu i čitao, Masakazu se na trijemu svoje bolnice spremao čitati jutarnje novosti, a Terufumi je u ruci držao uzorak krvi spremajući se testirati ga na sifilis.

“Nije se čuo zvuk aviona. Jutro je bilo mirno, mjesto je bilo hladno i ugodno. A onda je golemi bljesak proparao nebo.”

Svjedoci, barem tako navodi Hersey u knjizi, uopće nisu čuli nikakvu eksploziju; većina ih pamti tek nevjerojatan bljesak, snažan poput Sunca, bez ikakve ideje o tome da najgore tek predstoji. Priče ovih šest ljudi Hersey dokumentira zastrašujućim intenzitetom: ono što poimamo kao postkataklizmičku fikciju – s ljudima kojima oči ključaju u dupljama, koža im se ljušti na dodir, otvorene rane ne zacjeljuju, umiru unatoč tome što vidljivih ozljeda nemaju i istovremeno panično traže preživjelu djecu, članove obitelju, kolege, susjede – oblikovano je u reportažnu formu, izvještaj iz srca tame koji, opisujući detalje uništenja ljudskog tijela i duha, čitatelja ostavlja zbunjenog i posramljenog.

Ono što je historijski relevantno u Herseyjevoj reportaži jest činjenica da je taj tekst prvi puta javnosti predočio razmjere uništenja: da je, zapravo, eksploziju atomske bombe već nekako moguće preživjeti, ali da su njezine neposredne biološke posljedice – radijacijska bolest – uistinu okrutne i dalekosežne. Dajući glas ljudima poput nas – krojačici i službenici, svećeniku i pastoru, liječniku opće prakse i mladom kirurgu – Hersey je u ruševinama i ranama Hirošime pronašao – senzibilizirajući pogotovo američko čitateljstvo, ukotvljeno u službenu propagandu mržnje i nasilja prema kojoj je japanski narod dobio što je i zaslužio – tračak izgubljene ljudskosti. Hirošima je već u studenom 1946. godine izašla u književnom formatu, a ubrzo su uslijedili i brojni prijevodi na svjetske jezike, no ne i na japanski. Američka okupacijska uprava na čelu s generalom Douglasom MacArthurom strogo je, kako je već istaknuto, kontrolirala cirkulaciju svih izvještaja o posljedicama bombardiranja, i to ne samo o Hirošimi i Nagasakiju. Herseyjeva Hirošima na japanskom je izdana tek završetkom okupacije, 1949. godine u prijevodu jednog od protagonista članka i knjige, Kijošija Tanimota.

“Stotine tisuća ljudi ubijeno je atomskom bombom. Preživjeli se pitaju zašto su oni ostali živi kada je toliko drugih poginulo.”

Danas, kada se teško probijati kroz nevjerojatan šum koji proizvode mediji u rasponu od tiskanih dnevnika do digitalnih društvenih mreža, čini se nevjerojatnim da bi jedan novinski tekst, koliko god da je i formalno i sadržajno impresivan, mogao utjecati na našu neposrednu stvarnost kao što je bio slučaj s Hirošimom. “Nemoguće je reći kakvi su užasi usađeni u umove djece koja su preživjela bombardiranje Hirošime. U mjesecima nakon katastrofe površno su se sjećali samo pustolovine od koje čovjeku zastaje dah. Toshio Nakamura, koji je u vrijeme bombardiranja imao deset godina, vrlo je brzo bio u stanju slobodno, čak i vedro, govoriti o svom iskustvu. Nekoliko tjedana prije obljetnice u svojoj je Osnovnoj školi Nobori-cho napisao školski sastavak u kojem piše: ‘Dan prije bombe otišao sam plivati. Toga sam jutra jeo kikiriki. Vidio sam svjetlo. Nešto me odgurnulo do mjesta gdje je spavala moja mlađa sestra. Kada smo spašeni, mogao sam vidjeti samo do tramvaja. Moja majka i ja počeli smo pakirati naše stvari. Susjedi su hodali uokolo opečeni i krvavi. Hataya-san mi je rekla da pobjegnem s njom. Ja sam rekao da želim čekati majku. Otišli smo do parka. Došao je vrtlog. Te je noći gorjela cisterna za plin i vidio sam odraz u rijeci. Ostali smo u parku jednu noć. Sljedećeg dana sam otišao do mosta Taiko i sastao se sa svojim prijateljicama Kikuki i Murakami. Tražile su svoje majke. Međutim, Kikukina majka je bila ranjena, a Murakamina majka je, nažalost, bila mrtva.’”

Zamijenimo sada ime grada u prvoj rečenici ovoga citata s gradom čije ime posljednjih nekoliko godina često čujemo u vijestima. Zamijenimo ga imenom Alep i vidjet ćemo da, nažalost, nismo naučili mnogo.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Piše: Luka Antonina

Što je to migrant? Migrant je riječ kojoj je potrebno povratiti značenjsku dimenziju ljudskosti. No, da bismo je uopće pokušali povratiti, potrebno je pronaći ishodište njezinog gubitka. 

Jednom smo u Caritasu dobili punu torbu slatkiša i teglili je prema Črnomercu u tramvaju prepunom ljudi. Dotjerana gospođa u našim kolima rekla je kolegici da to izbjeglice rade gužvu jer se po cele dane vozaju sim tam. Pogledala sam je i nasmiješila se jer sam znala da smo mi prognanici, a da su izbjeglice iz Bosne.

Ovako ide jedna epizoda iz prognaničkog iskustva Ivane Simić Bodrožić kao djevojčice, zabilježenog u njezinom romanu Hotel Zagorje. Ono što je zanimljivo jest ironični obrat kojim se potvrđuje ono što Freud naziva narcizmom malih razlika, dakle osnovni princip isključenja unutar konstruirane moralno-vrijednosne hijerarhije pojmova, baš poput one prognanik-izbjeglica-migrant, a koji se odigravao tijekom prošlog ljeta, kad su se lomila koplja oko toga koji je izraz prikladniji za skupine ljudi koji prelaze europske granice u bijegu od bijede i rata. Tako je UN-ova agencija za izbjeglice izdala proglas o poželjnoj upotrebi termina izbjeglica, no ne i migrant kako to prenosi Centar za mirovne studije: 

Za razliku od termina izbjeglica koji podrazumijeva ljude koji su zbog ratnih sukoba protjerani iz svoje države, pojam migranti odnosi se na osobe koje su se odlučile preseliti na neko drugo područje zbog želje za boljim životom”, nadalje prenoseći odredbu Vijeća UN-a, “Azil se neće i ne može odobriti na temelju ekonomskih razloga već isključivo političkih. (…) Izbjeglice imaju pravo tražiti azil, dok migranti nemaju”.

Kako takva jedna, naoko očita i jednostavna ideja kao ta da su svi ljudi jednaki, u svakodnevnoj praksi odjednom postaje veoma subverzivnom? Odgovor se ovdje logički nameće – pa to je zato što nisu svi ljudi jednaki. Kao što poznata Orwellova opomena kaže – “neke su (životinje) jednakije”.

Jednakije životinje vrše diskurzivno nasilje nad jednakim životinjama, posredstvom tautologije – upravo onog jezika koji instalira “režim istine” i posredstvom kojeg se on legitimira. Ljudi ne mogu biti jednaki (za sebe), međusobno i bez principa iznimke, već u odnosu na jednakije. Jednakiji su suvereni, a jednaki (po sebi) – to su ostali, nesuvereni – narod, izbjeglice i migranti. Potonji su nejednako jednaki i u odnosu na jednake, odnosno narcisoidnim jezikom suverena i beživotnim jezikom spektakla oni mogu biti označeni tek kao – jednako inferiorni, možda i jednako zli, a možda i jednako nedostojni življenja.

Žilet-žica i država-nacija

U povijesnom trenutku u kojemu povijesno provizorne konture susjednih nam država-nacija iscrtavaju kilometri žilet-žice, iscrtavaju se i konture ne tako provizorne naravi suvremenog europskog režima. Da povijest nije učiteljica života, kako su nas to učili u školama, jer nitko nikad i ništa od povijesti, kako se čini, nije naučio, potvrđuje i slučaj suvremene Mađarske. 

U svibnju 1989. Mađarska je vlada, unatoč izravnom protivljenju sovjetskih vlasti, započela s demontažom bodljikave žice duž granice s Austrijom. To je, kako piše Olivier Razac u knjizi Politička povijest bodljikave žice, značilo otvaranje pukotine u željeznoj zavjesi za slobodan protok ljudi i početak kraja dotadašnje blokovske podjele svijeta. Tom je prigodom Gyula Horn, tadašnji mađarski ministar vanjskih poslova, zajedno sa svojim austrijskim kolegom simbolički presjekao žicu između dviju zemalja izjavivši: “Ni u kojem se slučaju nećemo vraćati na stare metode”. Svega dvadeset i pet godina kasnije svjedočimo restauraciji režima žice ne samo na jugoistočnim granicama susjedne nam Austrije, Slovenije i Mađarske, dakle na granicama šengenske zone, već i na prostorno rastućoj skali.

Bodljikava žica, odnosno sadašnja ponešto sofisticiranija varijanta iste – žilet-žica, povijesno se javlja 1874. kao masovni industrijski proizvod na sjevernoameričkom kontinentu tijekom procesa europske kolonizacije širokih prerijskih prostranstava, kao rudimentarno tehničko oruđe koje je za osnovnu funkciju imalo dvostruko razgraničenje privatnog vlasništva američkih farmera, odnosno poljoprivrednih površina u njihovom vlasništvu s jedne te ograničenje kretanja stoke u vlasništvu američkih stočara s druge strane. 

No, ona je istovremeno označavala i konačnu demarkacijsku liniju između teritorija “civilizacije” (naravno, civilizacije zapadnoeuropskih kolonizatora) i “divljine”, odnosno teritorija namijenjenih rezervatima i lovnim područjima indijanskog naroda, kao svojevrsna odgoda i najava neminovnog uništenja društvene organizacije indijanskih zajednica i njihovog masovnog istrebljenja. Osim u europskim kolonijalističkim ekspedicijama, vrlo korisnim oruđem pokazala se i u međueuropskom imperijalističkom ratovanju – do početka Prvog svjetskog rata, bodljikava žica prešla je u masovnu upotrebu na teritoriju Europe kao vojna tehnika komplementarna izgradnji rovova i fortifikacija na prvim crtama bojišnice, a da bi se njezine stravične implikacije potpuno ispoljile u fenomenu nacističkog koncentracijskog logora. U nešto kasnijem dijelu 20. stoljeća, baš kao i kapitalizam ili država-nacija, žica postaje i vrlo uspješnim europskim izvoznim proizvodom namijenjenim ostatku svijeta, neprestano se manifestirajući kao univerzalni epifenomen moderne političke tiranije, i to bez obzira tko, i s koje strane žice, u datom historijskom trenutku trpi ulogu homo sacera: bio on sjevernoamerički Indijanac, irački “terorist”, francuski vojnik, katalonski anarhist, bila ona romska ili čečenska žena, europski Židov, sirijski mladić ili palestinsko dijete.

Današnja žilet-žica na sjeverozapadnim granicama naše zemlje manifestira se na potpuno isti način – ne kao uzrok već kao posljedica političkog nasilja. Jer, kao što kaže gore spomenuti autor – simbolička snaga bodljikave žice teži izvrnuti odnose između simbola i fenomena. Više se ne radi o tome da “ondje gdje postoji bodljikava žica postoji brutalnost moći”, nego ćemo “po prisutnosti bodljikave žice ili sličnih dispozitiva prepoznati brutalnu primjenu moći”.

Završna scena kultnog antiratnog filma Jeana Renoira Velika iluzija iz 1937., sasvim ozbiljno, a opet sasvim nadrealno tretira ovaj, sasvim ozbiljan i sasvim nadrealan fenomen granice. Naime, njemačka vojna patrola puca za francuskim bjeguncima koji preko Alpa bježe prema neutralnoj Švicarskoj, no kada se dvojica Francuza probiju preko snježne doline, njemački oficir naređuje obustavu paljbe jer, kako smatra, sada se bjegunci nalaze u Švicarskoj. “Naivnoj” svijesti gledatelja izmiče ta apstraktna međudržavna granica negdje u snijegu, no u svijesti njemačkog oficira ona je potpuno realna i, kao takva, realno obvezujuća. 

No, nije li šengenska zona, doduše u jednom vrlo skučenom smislu, predstavljala upravo realnu mogućnost nadilaženja simboličke i realne prostorne raspodjele po principu državnih granica? Ako jest, utoliko postaje jasnijom neuroza suvremene države-nacije oko problematičnog joj fenomena migranta. Čini se da, jednom kada zakažu daleko sofisticiranije,  biopolitičke regulatorne tehnologije i tehnike, država-nacija poseže za konačnom, veberijanskom odstupnicom – monopolom na legitimno fizičko nasilje na geografskom području koje podliježe njezinoj administraciji – za žicom i za vojskom. 

Da granice država-nacija egzistiraju tek kao predmet kolektivne imaginacije ljudi, no da su, kao takve, sasvim realne u svojim ubojitim posljedicama, svjedoči i fenomen ekocida kao nusprodukta režima žice. Naime, dok su se otvaranjem političkih granica koncem 20. stoljeća oporavile i populacije europskih divljih životinjskih vrsta, razgraničenjem ionako premalih populacija domaće divljači (primjerice, medvjeda, vukova, risova i jelena), dolazi do nemogućnosti pronalaska udaljenih partnera za parenje, što onemogućuje održavanje genetske raznovrsnosti i, posljedično, umanjuje izglede otpornosti i zdravlja jedinki te, u konačnici, opstanka vrste, ističu u tekstu Fences put up to stop refugees in Europe are killing animals Andy Coghlan i Mićo Tatalović.

Iako u svijesti životinja predmeti i simboli ljudske geopolitičke imaginacije ne znače ništa, one postaju njezinim najranjivijim subjektima – kao neljudski subjekti neinicirani u jezik bilo koje društvene zajednice, zajedno s neeuropskim migrantskim stanovništvom, neiniciranim, ili pak samo polovično iniciranim u kulturni jezik ekonomsko-političkog europskog imperija.

Proizvodnja viška vrijednosti kao proizvodnja ljudskog viška

Temeljno licemjerje zapadnog civilizacijskog kruga spram stanovništva Afrike i Bliskog istoka očituje se u prisilnom ekonomskom uključivanju ovih područja u globalnu mrežu kapitala (korporativnom ekstrakcijom prirodnih resursa iz okoliša lokalnih zajednica i njihovim izvozom, a posredstvom najamnoga rada najširih slojeva istih tih zajednica, uz svesrdnu podršku korumpiranih lokalnih elita, ili pak izravnom imperijalističkom okupacijom teritorija od ekonomskog interesa), uz istovremeno prisilno ekonomsko isključenje lokalnog stanovništva koje je, u ovom globalnom procesu istiskivanja viška vrijednosti, ostavljeno na društveno-ekonomskoj margini preživljavanja.

Ovaj ljudski otpad naličje je historijskog procesa kapitalističke modernizacije, istog onog procesa koji “kod kuće”, u Europi, posebice na njezinoj periferiji i poluperiferiji, istim sredstvima ekonomskog isključenja proizvodi unutrašnju migraciju – lokalni ljudski otpad – obespravljene radnice i radnike, nezaposlene i ekstremno siromašne. 

Proces “ekstrakcije” ljudskih resursa, odnosno simultani proces proizvodnje ljudskoga viška manifestira se i prostorno, kako u vidu zatvorenih i poluzatvorenih azila i izbjegličkih logora, tako i u vidu urbanih geta i logora beskućnika. 

Globalna podjela rada svodi čitave skupine ljudi na funkciju najamnoga radništva. Tržište rada tako postaje, nešto manje primjetno u Europi, a u potpunosti primjetno izvan nje, temeljnim biopolitičkim principom razmeđe između života i smrti pojedinog čovjeka i čitavih skupina ljudi. Žilet-žica, u tom pogledu, tek je “element [tog univerzalnog] dispozitiva isključenja i uključenja”.

“Dokument kulture uvijek je ujedno i dokument barbarstva. I kao što on nije lišen barbarstva, tako nije ni proces prenošenja kojim prelazi od jednoga drugome”, rekao je Walter Benjamin. Kulturnim transmutacijama – od bodljikave žice preko Vijeća UN-a pa do žilet-žice – uviđamo proces ovog prenošenja naše kulture u barbarstvo i barbarstva kao naše kulture. I kao što je logor temeljno moderan fenomen (čemu je možda najdosljedniji svjedok Agambenov Homo sacer), tako je žilet-žica koja ga omeđuje artefakt moderne kulture par excellence, budući da u temeljima i jednoga i drugoga leži jedinstveni princip isključenja.

Diskurzivno odvajanje izbjeglica od azilanata, a potom obje ove kategorije od migranata, a potonjih eventualno još i od ilegalnih imigranata, prijelomna je točka u kojoj se ogledaju zabrinjavajući aspekti (neo)liberalne vizije svijeta i odnosa moći u njemu, prema kojoj izbjeglice kao žrtve lokalnog etničko-religijskog nasilja imaju pravo na (bolji) život i slobodu, dok ekonomske izbjeglice, koje su to postale prvenstveno kao žrtve globalnog ekonomskog modela prinude, pravo na bolji život i slobodu od postojećeg, prema tome, očito nemaju. Dakle, pravo na život i slobodu kao ideal eventualno se tolerira, sve dok se to odnosi isključivo na pravo na život slobodan od progona i nasilja na temelju identitetskih odrednica pripadnosti, no nikako ne i na život slobodan od tiranije objektivnih ekonomskih, to jest klasnih odrednica pripadnosti pojedinog čovjeka i naroda.

Osnovni biopolitički, odnosno thanatopolitički princip već je sadržan u takvoj vrsti diskursa. U konačnici, baš kao što simbol kolabira u fenomen, a fenomen biva ekstrapoliran u simbol, diskurzivno odvajanje ljudi od ljudi samo prethodi fizičkom odvajanju ljudi od ljudi, bilo vojnim kordonom ili žilet-žicom. 

Lekcija je ovdje jasna – ona domena gdje je (post)moderni čovjek prestao biti čovjekom je upravo domena ekonomije i rada. Čak i ako uspije nadići nacionalne horizonte, opći horizont očekivanja i domet socijalne imaginacije postmodernog čovjeka ostaje kapitalističko tržište i sve implikacije po društveni život koje ono može imati. Globalna tržišna mreža financija, trgovine i rada tako predstavlja ultimativnu i sad već globalnu regulatornu instancu nad ljudskim životom i smrću i, sve dok se taj odnos ne obrne u korist života, nije za očekivati nestanak žilet-žice kao opominjućeg utjelovljenja biopolitičkog raskola društvenog života na one jednake i one jednakije ili na, kako to kaže Agamben, na Narod kao suverena i narod kao goli život.

Isti korijeni toga nalaze se i u sustavnom odbijanju da se shvati temeljna društvena narav problema, čiji korijeni dubinski sežu u strukture globalne ekonomske podjele rada, odnosno raspodjele profita od tog globalnog rada. Tako se klasni problemi uvijek iznova odbijaju razumjeti kao takvi, kako bi ih se prevelo u građanima daleko razumljiviju, pa možda i njima prihvatljiviju, iako nepotpuno definiranu kulturološku problematiku, dodatnu iskrivljujući sliku povijesnim naslagama rasnih stereotipa i reducirajući zbilju na teološke predodžbe o zbilji. I stvarno, tako se odjednom čini plauzibilni(ji)m razloge imperijalizmu, terorizmu i šovinističkom nasilju tražiti u religijskim kodeksima Kurana iz Arabije 7. stoljeća, no ne i u globalno sveprisutnoj, ekonomsko-političkoj svakodnevici.

(Neo)liberalni imaginarij koji je u potpunosti politički obesmišljen za djelovanje onkraj granica humanitarne pomoći te koji migrante ne uspijeva pojmiti kao subjekte unutar realnih okvira njihove društvene egzistencije, već isključivo kao objekte humanitarnog rada, svodi ove ljude na jednodimenzionalnu sliku intrinzično plemenite osobe, kultivirane po pravilima europske, dakle kolonijalne “uljudbe” neeuropskih subjekata te, shodno tome, ostaje potpuno zatečen pred slikom Drugog koji ne odgovara parametrima “uljuđenog divljaka”. 

U direktnoj inverziji ovog politički impotentnog modela svijesti, postojeća diskrepancija, između beživotne slike Drugog i traumatičnog susreta s realnim Drugim, djeluje samo kao pospješujući agens za rasplamsavanje reakcionarnog imaginarija kolektivne stigmatizacije i ksenofobnih projekcija, kako bi se i današnjem liberalu učinila snošljivijom sutrašnja represija, diskriminacija i nasilje nad tim istim, do tragičnog apsurda obesmišljenim ljudima.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Plener je u arhivima istraživao veliku katastrofu ranog 20. stoljeća – Prvi svjetski rat 1914.-1918., koji ne samo da se snažno odrazio u medijima već se vodio i pomoću ondašnjih novih medija. Rat, propaganda i cenzura ovdje se izravno i uzajamno isprepliću. Kao i drugi sudionici Prvog svjetskog rata, K.u.k. uprava osnovala je posebnu agenturu (K.u.k. Kriegspressequartier) koja je pokrivala mnoge agende medija i propagande: književnost, fotografiju, film, likovnu umjetnost, kao i cenzuru i odnose s javnošću. Rezultat je bio razrađen medijski aparat, po svojoj strukturi još uvijek aktualan. Ratni mediji su funkcionirali prema vlastitoj dinamici koju Plener opisuje, potpomažuci se Karlom Krausom, kao “tehnološku pustolovinu”. Tijekom predavanja bit će prikazani ponovo iskrsli arhivski materijal u vidu fotografija i filmskih zapisa, a nakon predavanja slijedi i kratka diskusija.

Predavanje organizira Austrijska knjižnica Zagreb, uvodničar je Stephan Kurz, a financijski podržavatelj Austrijski kulturni forum.