Treba li uopće nešto posebno predstavljati ovu seriju? Koliko ima smisla da ja sad ovdje pišem o čemu je BoJack Horseman i kakva je to serija kad… pa, gle: koliko uopće ima ljudi koji običavaju čitati tekstove o serijama na kulturnjačkim sajtovima, a da ne gledaju već BoJack Horseman? Nula? Jedan? Možda čak i dvoje? Ne znam je li ijedna današnja serija lijevo od mainstreama toliko obožavana kao BoJack Horseman.

No dobro, ajmo mi ipak početi s osnovnim informacijama za tih dvoje-troje ljudi koji su kliknuli na ovaj tekst a da nekim čudnim čudom nisu nikada gledali BoJacka jer, štajaznam, “ne gledaju crtiće” ili koja im je već izlika? Naslovni lik, BoJack Horseman, holivudski je glumac (tojest holivuski, pošto se jednom toliko napio da je iz zajebancije otuđio “D” iz ikoničkog znaka s losanđeleskog brda i otada tvornicu snova svi u seriji nazivaju – Hollywoo) koji se proslavio glavnom ulogom u fiktivnom popularnom sitcomu Horsin’ Around u devedesetima. I otada mu je karijera krenula nizbrdo, mada si i dalje može priuštiti život u fensi vili i beskrajne količine alkohola i droge.

BoJack Horseman je ujedno i konj, u prenesenome smislu (popriličan je šupak), ali i – doslovno. Serija se, naime, odvija u svijetu posve nalik našem, uz razliku da su u ovome ljudi u najnormalnijem suživotu s antropomorfnim životinjama: od glavnih likova poput BoJacka i njegovog prijatelja-glumačkog rivala, labradora Mr. Peanutbuttera, preko sporednih likova poput urednika izdavačke kuće Penguin koji je i sam – naravno – pingvin, pa sve do jednokratnih pojavljivanja inih humanoidnih životinja u establishing shotovima.

BoJack je pun takvih gegova i detalja koje lako propustite ako samo trepnete; toliko je nakrcan njima, štoviše, da ćete kroz ponovna gledanje stalno nalijetati na fore koje su vam na prvu promakle (ja tako, recimo, isprva nisam uočio naručene natpise na rođendanskim proslavama: “SRETAN ROĐENDAN DIANE I STAVITE TO U NEKOM ZGODNOM FONTU”, “SRETAN ROĐENDAN MR. PEANUT BUTTER, PEANUT BUTTER JE JEDNA RIJEČ”). Ta pogledajte samo ovaj popis nominacija za Oscare u jednoj epizodi iz treće sezone – popis koji se tek nakratko vidio na ploči iza Mr. Peanutbuttera. Čitam, evo, opet i u-mi-rem: “Tom Hardy (Who Is a Cat)”! “Spotlight Bling (Theme from Spotlight)” Kompletna kategorija filmova na stranom jeziku!

Osim što je jako smiješna, BoJack Horseman je i jako pametna serija u kojoj dijalozi znaju biti poput sažetih mini-eseja. Evo, naprimjer, monologa u kojem se jedna od glavnih junakinja osvrće na jednu pop-zvijezdu: “Ha, čuj, nije da ti ja nešto puno razmišljam o njoj. Naravno da volim njene ranije radove, u kojima je istovremeno i satirički obradila i iskreno slavila opsjednutost kulture mladih seksom. Mada opet, kao feministkinja trećeg vala se pitam mogu li uopće žene ‘prisvojiti’ natrag svoju seksualnost u ovako duboko patrijarhalnom društvu, ili je to samo laž koju si ponavljamo kako bi si umirili savjest dok povlađujemo muškom oku? S druge strane, brine me što ona biva diskreditirana kao puka lutka na koncima industrije koja, kao takva, nije u stanju ni sudjelovati u ovakvim raspravama – sâm taj čin infantilizacije je produkt duboko mizoginog društva u kojem živimo… Ali kao što rekoh, nije da sad baš nešto puno razmišljam o njoj u životu!”

I povrh svega toga, BoJack Horseman je istodobno i jedna izuzetno – turobna serija. A za razliku od drugih izdanaka suvremenog žanra tzv. humorističnih serija koje često uopće ni ne teže tome da budu smiješne, BoJack humor i dramu ne drži u zasebnim ladicama, nego smiješno i sumorno stalno minglaju i rijetko su više od koje minute udaljeni jedno od drugog, a da pritom niti humor drami oduzima težinu, niti drama guši humor.

A drame itekako ima, i to teške drame. I ima je od samih početaka, kada je to još bila relativno nepoznata serija kojoj su gledatelji pristupali bez ikakvog predznanja i tako na prvih nekoliko epizoda pomislili “ha, vidi kako je ovo sve simpatično i vrckasto”, da bi ih onda u drugoj polovici prve sezone dočekao zaokret u neke dublje, mračnije vode pa su na kraju ostali paf, uz pomisao: “Čekaj, je li to mene upravo serija o konju koji priča… ubila u pojam?!?”

Da, jest! Jer nije riječ o bilo kakvom konju koji priča, nego jednome koji želi biti dobra osoba, ali se stalno spotiče preko svoje sebičnosti i manjka samopoštovanja, pa kad god pomisli da je došao na zelenu granu, samo opet napravi neko sranje nakon kojeg opet još više mrzi samoga sebe i tako u krug, iznova i iznova… BoJack jest urnebesno šašav animirani sitcom, ali je i bolno sirova serija o depresiji u kojoj se može prepoznati svatko tko je ikada mrzio sebe i nije uvijek mogao pobjeći od svojih slabosti i demona. Dakle, svatko.

Koliko dugo, međutim, serija o takvome liku može zadržati svježinu? U petak je na Netflixu izašla peta sezona, u kojoj BoJack – još jednom – ostvaruje pozitivne pomake i na poslovnom i na osobnom planu, samo da bi ih potom sabotirao svojom sklonošću autodestruktivnosti. Kako je moguće da je to i dalje gledljivo?

Pa moguće je zahvaljujući onome s čime je BoJack Horseman, između ostalog, zavrijedio mjesto u panteonu najvećih – sposobnošću da iznenađuje čak i u ovako poodmaklom stadiju. Bilo da je riječ o poigravanju formatom (poput epizode u kojoj kroz paralelne scene iz četiri proslave Noći vještica pratimo različite vremenske periode ljubavnog života Mr. Peanutbuttera), ili o razvoju odnosa između BoJacka i Diane, njegove prijateljice i sada već bivše žene Mr. Peanutbuttera… Kad smo već kod toga, ne mogu odoljeti a da ne citiram jedan od najdražih mi momenata iz prethodnih sezona, onaj kada se Mr. Peanutbutter boji da BoJack muti nešto s Diane, a ovaj ga uvjerava da nema razloga biti ljubomoran: “Ma, daj, šta ti je… Mislim, okej, je li mi ona privlačna? Naravno da jest. Osjećam li se bolje svaki put kada je u mojoj blizini? Svakako. Da li me ona razumije više od ijedne druge žene? Definitivno. Da li maštam o njoj? Da, ali samo u dvije poze. Mislim, gle, jesam li ja tip frajera koji bi probao nekome ukrasti curu? Naravno da jesam. A sad, da li mi se ona sviđa? Odgovor je – ne. Nemaš se što brinuti.”

A ako nam BoJackova priča možda i jest već predobro poznata, ima zato drugih likova čije priče nisu još do kraja ispričane – poput, naprimjer, Diane koja u odličnoj drugoj epizodi nove sezone pokušava doći u dodir sa svojim korijenima u Vijetnamu. A i stare priče se, uostalom, mogu uvijek ispričati i na nove načine – kao, recimo, u još odličnijoj šestoj epizodi koja se gleda u dahu unatoč tome što u njoj BoJack cijelo vrijeme… ha, dobro, neću sad spojlati!

Uglavnom, BoJack Horseman traje već pet sezona i toliko nas je razmazio da se osjećamo pomalo razočarano kada nova sezona ne bude još briljantnija od prethodne nego samo, ono, briljantna? Neki to kažu za ovu petu, dok je po meni stagnirao u četvrtoj: ovu sam doživio kao ponovni uzlet i živo me zanima dokle će Raphael Bob-Waksberg skupa sa svojim timom scenarista i animatora uspijevati držati sve skupa na tako konstantno visokoj razini. Ali imam već dosta dobar predosjećaj za šestu sezonu.