Možemo se prisjetiti izložbe Vojin Bakić, 2007., koja se zbog vrijednosti izloženih umjetničkih radova mogla pogledati iza zatvorenih vrata, kroz staklene zidove, a publika je pristupila bliže tek u vrijeme vodstva. Neadekvatnost prostora se nadišla izložbom Retrospektiva po dogovoru, 2015. Davida Maljkovića koja je osim Galerije Nova zauzela galeriju Hrvatskog dizajnerskog društva, studio Davida Maljkovića i jednovečernji program kina Tuškanac. Ta se praksa nastavila i sa serijom izložbi posvećenih Mladenu Stilinoviću Janje moje malo – Sve što vidimo moglo bi biti i drugačije, 2017., prilikom kojih je ostvarena suradnja sa više privatnih i javnih kulturnih aktera. U okviru serije se također istaknulo pitanje političnosti, reprezentacije te značenja prostora. No, ovaj put nije moguće premostiti ograničenja prostora jer ona prelaze njegove materijalne premise i zbog toga je posljednja izložba u Galeriji Nova dobila još jednu, iako neizgovorenu, dimenziju interpretiranja.

Viva La Transicion! naslov je inspiriran radom umjetnika Bojana Stojčića koji je ostvario ispisivanjem te krilatice na jednom sarajevskom tramvaju. Odabrani tramvaj bio je vremenski i prostorno izmješten, budući da je izrađen u Čehoslovačkoj, kupljen od Jugoslavije, i svejedno je među zadnjim tramvajima kupljenim u Bosni i Hercegovini. Evocirajući poklič Viva la Revolucion , umjetnik promišlja tranziciju, post-konfliktno društvo i periferni identitet. Naslov Viva La Transicion! s jedne strane poziva na akciju, s druge ostaje u kalupu inercije. Izložba postavljena u Galeriji Nova preuzima naslov s namjerom promišljanja ekonomskih i političkih aspekata tranzicije te popratne erozije društvenih vrijednosti. Kroz radove Sanje Iveković, Rajkamal Kahlon, Gala Kirna i Fokus Grupe, Davida Maljkovića te Bojana Stojčića izložba se osvrće na politike pamćenja, nestanak i smanjenje zajedničkih resursa, ugrožavanje radničkih i reproduktivnih prava, dostupnost javnog prostora, ideološka previranja, i gubitak društvenih vrijednosti temeljenih na solidarnosti.

Ponos, 2004., dočekat će nas već s ulice, u izlogu Galerije Nova. Neonski natpis Sanje Iveković replika je natpisa koji je u vrijeme Jugoslavije stajao nad trgovinom tekstila u Zagrebu. Uslijed tranzicijskih procesa devedesetih na mjesto Ponosa je došao brand Terranova, a umjetnica preko jezične razine upućuje na smjenu ne samo ekonomskih već i ideoloških vrijednosti. Pri ulazu u galeriju, na crvenoj polici izložene fotografije dokumentiraju izgled pročelja trgovina Terranova, Core i Gas. S njima upareni dijapozitivi bilježe stanje prije, a da bismo vidjeli natpise Ponos, Solidarnost, Sloboda potrebno ih je osvijetliti pritiskom gumba. Ponos u izlogu galerije, u jeku recentnih događanja, možemo shvatiti kao označitelj društvenih vrijednosti koje je reprezentirala Galerija Nova. Izgube li se u pretvorbi, bojim se da će nadolazeće vrijednosti i novu svrhu prostora diktirati tržište. 

Dok se Sanja Iveković dotaknula ekonomskih pretvorbi devedesetih, umjetnica Rajkmal Kahlon obračunala se s etničkim konfliktima i ratom koji su procese pretvorbe redovito potiskivali u drugi plan. Serijom crteža Dear Yugoslavia, I Regret to Inform You…, 2018., umjetnica vizualizira ratne užase koji su obilježili razdoblje od 1991. do 2001. Koristeći izvorne ilustracije umjetnika Vladimira Kirina, otisnute u seriji publikacija Narodne nošnje Jugoslavije iz 1960., preko njih iscrtava motive poput krvave sjekire, mačeva, tenkova, maskiranih vojnika, ljudskih organa, krvi… Na naslovnicu svakog od pet izdanja crta ruke koje u plavim zaštitnim rukavicama pomiču kosti upućujući na neizbježne posljedice dehumanizirajućeg nasilja. Umjetnica kroz uprizorenje prisilnih i nasilnih oblika moći preispituje povezanost kolonijalnog, fašističkog i patrijarhalnog nasilja koje smatra temeljnim za shvaćanje povijesti, ali i naše sadašnjosti, kao i prisutnost stalne krize. 

O ideološko obojenim politikama sjećanja govori Mapa revizionističkih spomenika istraživača i filozofa Gala Kirna i Fokus Grupe u okviru koje su izložena četiri slučaja profašističkih spomenika u Sloveniji, Hrvatskoj, Mađarskoj i Ukrajini. Riječ je tek o isječku šireg istraživačkog projekta koji  prikuplja podatke o revizionističkim spomenicima. Projekt ujedno poziva istraživače, aktiviste i umjetnike da svojim znanjem doprinesu procesu mapiranja, ali i formulaciji kritike povijesnog revizionizma. Repozitorij studija slučaja ujedno klasificira revizionističke strategije korištene u tim spomenicima, a izbor do sad mapiranih spomenika klasificiran je kao “otvorena rehabilitacija fašizma i kolaboracionizma”. Rad u okviru izložbe govori o aspektu tranzicije koji se obračunava s komunističkom ili socijalističkom prošlošću kroz glorifikaciju i afirmaciju profašističkih stremljenja.

Nasuprot Mape revizionističkih spomenika izložen je video Hope Hotel Phantom, 2023., Bojana Stojčića. U prvom planu je Daytonski mirovni sporazum kojim je 1995. godine okončan rat u Bosni i Hercegovini, ali je učvrstio etničku podjelu zemlje i građana. Umjetnik je video snimio u SAD-u kao jedini gost Hope hotela u kojem su tijekom potpisivanja sporazuma odsjeli tadašnji pregovarači. Njegov boravak je zabilježen kroz rutinske aktivnosti poput brijanja, kupanja, glačanja, odlaska u teretanu. Lutanje praznim hodnicima ofucanog hotela prekinuto je tek kojim komentarom osoblja u prolazu. Pažljivim komponiranjem arhivskih snimki sa vlastitim iskustvom umjetnik u narativ o Daytonskom sporazumu unosi i svjedočenja osoblja hotela kao nevidljivih svjedoka povijesnog događaja. 

Izmještanjem prostora i vremena uz pomoć filmskog medija približava se konceptu beskrajnog međuvremena daytonske Bosne i Hercegovine o kojoj govori antropolog Stef Jansen. Kako ističe, grabežljiva privatizacija i stranačko-politički klijentelizam je zarobio ono što je ostalo od naslijeđa jugoslavenskog socijalizma. U razdoblju obilježenom previranjima i nadzorom stranaca, Daytonska BiH se našla između rata koji nije završio i neprestano odgađanog “puta u Europu”. „Kada” i „gdje” stoga funkcionira kao iskliznuće, a to zorno prikazuje film Bojana Stojčića u kojem umjetnik gotovo da boravi u ne-prostoru i ne-vremenu zapuštenog hotela na periferiji. Ondje odlazi kao građanin na čiji je život spomenuti sporazum imao direktne posljedice, i naposljetku, kada bi mogao javno izraziti svoju kritiku, u praznim prostorijama hotela Hope ne nalazi adresat. Pokraj videa, izloženog na tapeti s uzorkom, uokvirenog s dvije biljke i dva naslonjača za gledatelje_ice, na zidu je izložen i evakuacijski plan iz hotela Hope. Naslućujemo da je razrađenom planu evakuacije u slučaju katastrofa poput tornada ili požara trebalo dodati i plan evakuacije u slučaju rata.

U videu Davida Maljkovića These Days, 2005., atmosfera bez-prostora i bez-vremena slična je atmosferi Hope hotela. Mladi ljudi, uhvaćeni u automobilima ispred nekadašnjeg talijanskog paviljona unutar Zagrebačkog velesajma istovremeno i odlaze i ostaju. Talijanski paviljon, koji je najbolje dane doživio u vrijeme ekonomskog procvata Jugoslavije, sada je relikt modernizma. U trenutku snimanja filma, paviljon je iscrpljeno mjesto, jednako kao što su iscrpljeni i mladi protagonisti koji poput mantre, izmjenjujući se ponavljaju banalne rečenice iz priručnika za učenje engleskog jezika Easy English. Engleski za ovu umornu generaciju predstavlja mogućnost za odlazak van Hrvatske ne bi li konačno dočekali bolje sutra. Ipak, njihovi automobili su onesposobljeni, okovani neobičnom strukturom koja onemogućava kretanje.

Kao što je u publikaciji Almost There, 2007., zapisao kustos i pisac Anselm Franke: “Dok eksplicitni tekst i obećanja modernističkih utopija još uvijek odzvanjaju hodnicima povijesti, oni nam više ne govore. Zatečeni smo u modernističkom ne-mjestu, paralizirani neizrecivošću povijesti spektralnih razočaranja koje je modernizam ostavio za sobom.”

Izložbu Viva La Transicion! kurirale su Ana Dević i Ana Kovačić kao dio šireg izložbeno-diskurzivnog programa Nova 2.0. osmišljenog povodom dvadesete obljetnice WHW-ovog vođenja Galerije Nova. Upravo zato su neki od radova dio povijesti WHW izložaba. 

Primjerice, rad Sanje Iveković prvi put predstavljen je u okviru izložbe Ponavljanje: Ponos i predrasude u Galeriji Nova 2004. Video Davida Maljkovića jedna je od prvih produkcija kolektiva WHW nastala za izložbu These Days 2006. Rajkmal Kahlon je pak svoju seriju crteža prvi put producirala za 2. Bijenale industrijske umjetnosti u Labinu koji je 2018. kurirao WHW. Vrijedi spomenuti da je nakon izložbe Viva La Transicion! trebao uslijediti drugi dio izložbenog programa u vidu izložbe What art can do? Nothing, something, everything. No, već najavljena izložba otkazana je do daljnjega, zahvaljujući tome što je WHW primoran izaći iz prostora odmah po završetku ove izložbe.

Uostalom, nedavno smo u okviru programa Nova 2.0. pratili seriju od tri razgovora o nezavisnim prostorima i umjetničkim inicijativama Meandriranja. Razgovori su kronološki podastrli problematiku samoorganiziranja, udruživanja i kolektivnog djelovanja na nezavisnoj umjetničkoj sceni od osamdesetih do danas i jedino što im je nedostajalo je povijest Galerije Nova. Tako je u okviru Meandriranja, a bome i na izložbi Viva La Transicion! Galerija Nova postala poput slona u sobi. Ne bavimo se direktno problematikom nacionalizirane imovine, neriješenih vlasničkih odnosa, nejasne budućnosti, a svima je jasno da su ti procesi povezani s tranzicijom naslovljenoj i u okviru izložbe i razgovora. Prisjetimo se, WHW je već i desetu obljetnicu vođenja galerije obilježio publikacijom Galerija Nova: Kronologija 1975 -2014. u kojoj su javno upozorili na nestabilnu situaciju, a u tiskanom smo podsjetniku mogli pročitati apel za “adekvatno i trajno rješenje” za budućnost Galerije Nova. Izgleda da je budućnost stigla, a adekvatno i trajno rješenje tek treba pronaći. 

Naslovljena prema radu Bojana Stojčića, Viva La Transicion! razmatra eroziju društvenih vrijednosti kao izravne učinke ekonomske i političke tranzicije. Polazeći od lokalnog konteksta, izložba je fokusirana na pitanja individualnih i kolektivnih identiteta koji se razmatraju kroz prizmu gubitaka. To se odnosi na nestanak i smanjenje zajedničkih resursa, dostupnost javnog prostora, deindustrijalizaciju, gubitak radnih i reproduktivnih prava te društvenih vrijednosti koje se temelje na solidarnosti. Većina radova s ove izložbe bavi se postjugoslavenskim kontekstom u kojem je ekonomska i ideološka tranzicija bila prožeta ratom 1990-ih.

Predstavljen na izložbi Ponavljanje: ponos i predrasude u Galeriji Nova 2004., PONOS Sanje Iveković je dio umjetničinog projekta Second Hand Utopia Shop koji bilježi proces privatizacije i globalizacije poduzeća i trgovima iz razdoblja socijalizma. Video Davida Maljkovića These Days (2005.) jedna je od prvih produkcija kolektiva WHW nastala za izložbu u Galeriji Nova 2006. godine. Sniman u nekadašnjem talijanskom paviljonu unutar Zagrebačkog velesajma, jednom od simbola ekonomskog razvoja Jugoslavije važnog i za Pokret nesvrstanih, These Days na duhovit i potresan način portretira generaciju tada mladih ljudi: umjetnika i umjetnica, arhitekata i kulturnih radnika – umornih od beskonačnog čekanja na bolju budućnost.

U radu Dear Yugoslavia, I Regret to Inform You … (2018.) Rajkamal Kahlon intervenirala je u izvorne ilustracije umjetnika Vladimira Kirina (1894.–1963.) otisnute u seriji publikacija Narodne nošnje Jugoslavije iz 1960. godine te je dekonstruirala romantizirane prikaze naroda i narodnosti Jugoslavije koristeći se objektima i simbolima koji predstavljaju zločine i nasilje počinjeno tijekom rata u Jugoslaviji. Hope Hotel Phantom (2023.) je video instalacija Bojana Stojčića, jednog od umjetnika četvrte generacije WHW Akademije kojom se problematizira Daytonski mirovni sporazum dogovoren u zračnoj bazi Wright-Patterson u blizini Daytona, kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini. Mapa revizionističkih spomenika istraživački je projekt istraživača i filozofa Gala Kirna i Fokus Grupe pokrenut kao odgovor na javni poziv za podizanje Spomen obilježja žrtvama totalitarizma u Bruxellesu kojim se izjednačavaju komunizam i fašizam u “središtu Europe”.

Izložba ostaje otvorena do 6. lipnja 2023. i može se razgledati u radno vrijeme Galerije Nova.

Rajkamal Kahlon američka je umjetnica s berlinskom adresom koja će u Zagrebu, pored susreta s polaznicima Akademije, u predavanju za širu publiku predstaviti svoj rad, s fokusom na promišljanje uloge traume u stvaranju otpora, ali i novih mogućonosti za suradnju na temelju posljednja tri projekta: Did You Kiss the Dead Body?, Staying with Trouble i Dear Yugoslavia, I regret to inform you… 

Projekt Draga Jugoslavijo, žao mi je što vas moram obavijestiti… okuplja medijske zapise vezane za suđenja na Haškom sudu za zločine počinjene u ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Projekt ponovo zamišlja etničke portrete i standardne prikaze narodnih nošnji u bivšoj Jugoslaviji kroz leću ratova, a na temelju ilustracija hrvatskog ilustratora Vladimira Kirina (1894.– 1963.).

Program je i dio predstavljanja 2. Bijenala industrijske umjetnosti (20/07 – 28/10/2018.) pod nazivom Na leđima palih divova, čije su kustosice kolektiv Što, kako i za koga / WHW. 

Kroz prizmu situacija koje se oblikuju u napetim međuprostorima legalnoga i ilegalnoga, rata i primirja, zakona i upotrebe sile, ovi radovi razotkrivaju dinamiku izmjenjivanja izvanrednih stanja i njihovih prividnih normalizacija.

Izložba preuzima naslov projekta Tvoja zemlja ne postoji koji su umjetnici Libia Castro (rođena 1970., živi u Berlinu) i Ólafur Ólafsson (rođen 1973., živi u Berlinu) u obliku javne kampanje počeli 2003. u Istanbulu, u godini koju su od početka obilježili globalni antiratni protesti protiv invazije na Irak od strane SAD-a i njezinih saveznika. Od tada projekt prenosi poruku “Tvoja zemlja ne postoji”; na različitim jezicima, poruku koja se odnosi na različita mjesta, kontekste, trenutke i povijesti. Kampanju čine novinski oglasi, naslovnice časopisa, billboardi, plakati, radijska i televizijska priopćenja, poštanske marke, majice, pića u limenkama, akcije, glazbeni performansi, neonski grafiti, video radovi, crteži na zidovima… 

Jeste li poljubili mrtvo tijelo? (2012.) Rajkamal Kahlon (rođena 1974., živi u Berlinu) projekt je koji naslovom referira na zadnji stih pjesme Smrt Harolda Pintera, koju je autor pročitao 2005. kao dio svoga govora prigodom primanja Nobelove nagrade. Njegov govor obilježila je duboka kritičnost prema američkoj vanjskoj politici te prema prirodi istine, jezika i moći. Rezidencijalni umjetnički boravak Rajkamal Kahlon pri American Civil Liberties Union (Američka unija za građanska prava) u okviru National Security Project (NSP) u New Yorku počeo je 11. rujna 2012. NSP je zakonski prozvao zloupotrebu moći od strane Busheve i Obamine vlade, a u nju se ubrajaju provođenje mučenja, nezakonska zatvaranja, ciljana ubojstva dronovima, otmice i izručenja obavještajnoj službi CIA. Jeste li poljubili mrtvo tijelo? nastaje promišljanjem naravi i društvenih implikacija koje sa sobom nose izvještaji o autopsiji i smrtovnice koje dolaze iz američkih vojnih baza i zatvora u Iraku i Afganistanu, dokumenti koji su prvi put izašli u javnost na internetskoj stranici ACLU-a 2004. temeljem Zakona o slobodi informacija. Prisvajajući i subvertirajući imaginarije moći niz anatomskih crteža Jeste li poljubili mrtvo tijelo, oslikanih na pozadini izvještaja, može se gledati i kao čin žalovanja kojim zatvaranja ljudi i njihove smrti dobivaju veću važnost u kulturnom pamćenju.

Serija fotografija Ane Opalić (rođena 1972., živi u Zagrebu) Dom (2010. –2013.) nastala je tijekom njenog rada kao snimateljice na projektu Osobna sjećanja na rat i druge oblike političkog nasilja koji je inicirala Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću koji istražuje posljedice rata 1991. – 1995. i poslijeratna zbivanja na području Hrvatske. Putujući po čitavoj Hrvatskoj Ana Opalić imala je privilegiju upoznavati ljude koji su bili voljni podijeliti svoje potresne priče o etničkom čišćenju, iskustvu izmještenosti, progonu i povratcima što su se odvijali na području Hrvatske. Umjetnicu su upravo njihovi domovi potakli da ovom serijom tematizira scenografiju doma kao utočišta i pripadnosti, ali i mjesta prijetnje i gubitka čija skromna ili siromašna uređenja često rječito progovaraju o teškim okolnostima ne tako davne prošlosti. Serija posredno bilježi kako dom od mjesta sigurnosti i pripadnosti u ratu postaje i razlogom stradanja i gubitka jer ljudi ne žele otići sa svoje zemlje, ne mogu povjerovati da moraju napustiti sve što imaju ili jednostavno nemaju kamo otići. Tako naizgled nevažni, istrošeni predmeti postaju značajni rekviziti nečije sudbine.

Video Obična mjesta (2014. – 2015.) Mykole Ridnyog (rođen 1985., živi u Harkivu) prikazuje pet mjesta u centru Harkiva, grada na istoku Ukrajine, koji je bio na rubu rata. Vidimo ljude koji idu na posao, hodaju s djecom ili voze bicikle. Bez poznavanja konteksta gotovo je nemoguće zamisliti tučnjave između aktivista Maidana i AntiMaidana u kojima su se koristile dimne bombe i bejzbolske palice, javna kažnjavanja i poniženja, koja su se događala baš na tim mjestima nekoliko mjeseci ranije. Pokušavajući spasiti normalnost vlastite svakodnevice, ljudi se sada trude izbrisati sjećanje na nedavne sukobe i distancirati se od onih koji i dalje traje u susjednim regijama. No dokazi iz dokumentarnih videa na YouTubeu, ili oni koji se prenose privatnim pričama, izrazit će fantomsku bol koja dovodi do pitanja o ranjivosti društva kojim vladaju afekti. Norme i pravila svakodnevnog života postaju upitne nakon pojave logike nasilja i zakona sile. Eho tog nasilja pohranjen je u memoriji mjesta, podsjeća na konvencije građanskih normi i na to što se događa kada građani odbijaju pregovore i bivaju potpuno zaokupljeni traženjem neprijatelja u vlastitim redovima.

Serija kolaža, slika i objekata Mladena Stilinovića (rođen 1947., živi u Zagrebu) Original je danas onaj koji je prvi ukrao, Karl Kraus, 1908 (2014. – 2015.) istražuje načine kako se ideološka represija očituje u politici, ekonomiji, religiji, obrazovanju, umjetnosti i svakodnevici. Izbor ovih radova dio je autorovog ciklusa Vrijeđanje anarhije. To je svojevrsni vizualni dnevnik koji sučeljava slogane političke propagande i komercijalni marketing s frazeologijom arbitrarnih ekonomskih politika, referencama na manipulaciju javnog mišljenja kroz medije, upliv crkve na svakodnevni život, nezasitni konzumerizam, porast socijalne nesigurnosti praćen strahom i prezirom prema siromašnima i "neuspješnima" te manipulaciju aparatom demokratskih izbora. Ciklus obuhvaća radove političkog sadržaja, ali i apstraktne slike i kolaže realizirane isključivo vizualnim jezikom i autorefencama bez figurativnih ili jezičnih referencija.

Kustosku koncepciju izložbe potpisuje WHW, a izložba ostaje otvorena do 12. lipnja. Galerija Otok Art radionice Lazareti otvorena je radnim danom od 11 do 20 sati. 

Program otvorenja održat će se u galeriji Nova 20. i 21. rujna izložbom na kojoj sudjeluju Filipa César, Iman Issa, Rajkamal Kahlon, Maha Maamoun i  Jumana Manna. Predavanje-performans izvest će Filipa César, dok će Maha Maamoun predstaviti program projekcija. Diskusiju o feminističkim praksama priprema Tina Tešija, a u Zagrebačkom plesnom centru će se održati performans Sanje Iveković Zašto umjetnica/umjetnik ne može predstavljati državu-naciju. Projekt će se nastaviti kroz 2013. i 2014. godinu izložbama u Antverpenu, Beču, Bejrutu, Hong-Kongu, Kairu i Moskvi. 

Odnedavno su na službenim stranicama kolektiva dostupne i neke od publikacija WHW-a među kojima je nekoliko zbirki eseja, zbornik uz izložbu Što, kako i za koga, povodom 152. godišnjice Komunističkog manifesta (2001), Umjetnost uvijek ima posljedice (2010) kao i neki od brojeva novina Galerija Nova. 

Izvor: WHW / Na fotografiji: Basim Magdy, A film about the way things are, 2010. (prikazano na Meeting Points 6)