U okviru Queer Zagreb Sezone, novi rad, jedan od najcjenjenijih europskih koreografa Raimunda Hoghea moći će se vidjeti 10. veljače u 20 sati u dvorani F22 Akademije dramske umjetnosti, u Frankopanskoj 22.

Biografije i osobnosti plesača iz Japana, Francuske, Italije i Njemačke u fokusu su ovog djela – zajedno s glazbenom lepezom iz različitih perioda i država. Gudački kvartet Franza Schuberta Der Tod und das Mädchen i Sarabande Georga Friedricha Händela ovdje imaju posebnu ulogu, kombinirani s talijanskim kanconama, japanskim hitovima i songovima iz američkih mjuzikla. Time ovaj “kvartet” publiku vodi na putovanje kroz različita razdoblja i kulture, predstavljajući ljudske razlike i sličnosti i progovara o smrti dok istovremeno slavi život.

Ulaznice po cijeni od 50 i 30 kuna za studente možete rezervirati putem elektroničke pošte. 

Knjiga Une Bauer Priđite bliže: o kazalištu i drugim radostima upravo je izašla iz tiska, a predstavlja 20 žanrovski različitih tekstova: od kazališnih kritika, preko putopisa, do esejističkih refleksija o svakodnevici. Bauer tako piše o radu suvremenih izvedbih skupina BADco., Societas Raffaello Sanzio i Goat Island, potom o suvremenom plesu i radu Marjane Krajač, filmovima Larsa Von Triera, Davida Finchera i Michaela Hanekea, a tema jednog od eseja je i inspektorica Sarah Lund, protagonistkinja danske kriminalističke serije Forbrydelsen. Tu su putopisi iz Turske, Gruzije, Azerbajdžana, Srbije, Kosova, Albanije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Engleske, kao i različiti kraći zapisi o naoko prozaičnim, svakodnevnim stvarima poput goblena, kruha, vrtnih patuljaka, vožnji biciklom i motorom. Zaključni dio knjige posvećen je koreografu i plesaču Raimundu Hogheu čijim se radom autorica bavila u doktorskoj disertaciji. 

“U prvom planu autoričina interesa su različite strategije proizvodnje značenja. Tekst manje govori o životu, više o načinima predstavljanja života. Posrijedi je knjiga silne vedrine i radoznalosti. Autoričine analize često su obilježene diskretnom ironijom, nerijetko i na vlastiti račun”, ističe izdavač knjige, Udruga za kulturu Novi Gordogan.

Una Bauer rođena je 1978. u Zagrebu gdje je po završetku studija komparativne književnosti i filozofije nekoliko godina radila u Centru za dramsku umjetnost kao asistent za kazališni program te objavljivala tekstove o kazalištu i plesu u raznim publikacijama. Na Queen Mary University of London doktorirala je s tezom o ideji neutralnosti u suvremenom plesnom kazalištu. Po povratku u Zagreb počela je predavati na Odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramskih umjetnosti. Zanimaju je, ističe se, i sljedeće nepovezane teme kojima se nasumično bavi: eksperimentalne plesne i kazališne prakse, filozofija društvenosti online i offline, povijest (ženskog) biciklizma, afekti, planinarstvo, putopisi kao izvedeni žanr, kriminalistički romani te politička filozofija u kontekstu kazališta i izvedbe. Tekstove najčešće objavljuje na portalu kulturpunkt.hr ili u časopisu Gordogan jer, kako sama kaže, podržava temeljito razumijevanje kulture i umjetnosti koje zastupaju. 

Urednik knjige Priđite bliže: o kazalištu i drugim radostima je Branko Matan. 

Udruga Domino, koja se bavi propitivanjem tradicionalnih i radom na transformaciji opresivnih normi u tranzicijskom društvu, tijekom veljače zagrebačkoj će publici predstaviti niz izvedbi. 

Kvartet Raimunda Hogha, na programu je 10. veljače u Dvorani F22 (Frankopanska 22). Cijenjeni njemački koreograf Raimund Hoghe u svojem najnovijem radu publiku vodi na putovanje kroz različite kulture: suradnjom s plesačima iz Japana, Francuske, Italije i Njemačke uz šarolik izbor glazbe od Schuberta do talijanskih serenada, japanskih hitova – sve do songova iz američkih mjuzikla. Predstavljajući tako kulturološke razlike, ali i sličnosti, Hogheov “Kvartet” progovara o temama smrti i slavljenja života. Kvartet je tu u navodnicima ne samo kao naslov, budući da uz četvero njemu najdražih plesača koje će prepoznati pratitelji njegovog rada (Ornella Balestra, Marion Ballester, Emmanuel Eggermont i Takashi Ueno), i Hoghe dijeli plesni pod sa svojim najbliskijim umjetničkim suradnikom Lucom Giacomom Schulteom.

Art must be beautiful…artist must be beautiful  naslov je kultnog rada Marine Abramović izveden 1975. godine. Ina Sladić jedina je dobila dozvolu rekreirati taj rad. Međutim, ovo nije prvi put da je Sladić povezana sa svjetski poznatom umjetnicom jer njihova suradnja traje još od 2012. godine. Izvedba je na programu 13. veljače u Muzeju suvremene umjetnosti.

U Muzeju suvremene umjetnosti, 13. i 14. veljače bit će izvedena i plesna predstava Nečastive autora i koreografa Brune Isakovića nastala je u suradnji Studija za suvremeni ples i Domina. Nečastive se u ovom proširenom izdanju za veliki ansambl nastavljaju na metodu i principe scenskog pokreta koje je Bruno Isaković razvio tijekom produkcije istoimene samostalne izvedbe, a koju je od premijere u rujnu 2013. godine do danas izvodio tridesetak puta širom svijeta – od Europe, Azije do Sjeverne i Južne Amerike. 

Udruga Domino također je organizator Queer Zagreb Sezone u okviru koje je najavljena serija performansa kojima će Domino kontinuirano tijekom mandata ministra Zlatka Hasanbegovića govoriti o kulturi “koju on ne poznaje, o kulturi koja nije tek mono-kultura”, stoji u najavi Zvonimira Dobrovića, umjetničkog direktora Queer Zagreb Sezone.

“Kultura zahtijeva dubinu razumijevanja okolnosti u kojima se stvara. Ministarstvo kulture jedna je od garancija da granice kulturnog prostora neće biti ograničene dnevnom politikom, jer kultura tu politiku nadilazi.

Ministar kulture Zlatko Hasanbegović, svojim životopisom i svojim dosadašnjim nepostojećim radom u kulturnom sektoru nije pokazao ikakvu sklonost tome, niti da o ikakvoj kulturi mimo ideološke, isključive, vrijednosno zastarjele i neodržive išta zna ili želi znati. Kao takav, ministar za nas postaje predmet umjetničkog istraživanja, a njegovo sjedište izvedbeni prostor. No, mi nećemo biti publika koja će šutke samo promatrati ovaj premijerni kulturno-umjetnički spektakl ministriranja Hasanbegovića. Upravo suprotno”, piše na služebenoj stranici Queer Zagreb Sezone.

Performans započinje markiranjem zgrade Ministarstva kulture Hasanbegovićevom izjavom “antifašizam je floskula”, a ne zna se točno koliko će trajati, jer će završiti ministrovim zadnjim radnim danom, najavljuje Dobrović.

Raimund Hoghe, bivši pisac i novinar, proveo je svoju ranu karijeru pišući seriju portreta pojedinaca od onih na rubu društva do slavnih osoba iz kulture za njemački list Die Zeit, koji su kasnije sastavljeni u nekoliko knjiga. 1979., Hoghe je napisao tekst o koreografkinji Pini Bausch za kazališni časopis, koji je doveo do desetogodišnje suradnje, gdje Hoghe radi kao dramaturg za Bauschin renomirani Tanztheater Wuppertal. 1989. godine Hoghe je počeo je s vlastitim radom, stvarajući kazališna djela za niz glumaca i plesača. 1992. godine započela je njegova dugogodišnja suradnja s minimalističkim umjetnikom Lucom Giacomom Schulteom, s kojim i danas usko surađuje. 

Predstava će biti izvedena u Zagrebačkom kazalištu mladih u ponedjeljak 28. travnja, s početkom u 20 sati.

Queer New York International Arts Festival (QNYIA) stvoren je kako bi proširio parametre čitanja svega što queer umjetnost može biti i značiti. Koncept predlaže novoizmišljenu definiciju queera koja može poslužiti kao šira platforma za izvrsnost u umjetnosti, koja je sposobna za praćenje, otkrivanje i tumačenje novih trendova. Osim što preispituje društvene norme i umjetničke prakse, festival repozicionira različitost predstavljajući umjetnike čiji se rad bavi ne samo spolom i identitetom (očekivanim queer pitanjima), već i širim rasponom osobnih, društvenih i estetskih fenomena unutar ovog novog kontejnera drugosti.

Već prve godine festival je bio medijski prepoznat u publikacijama New York Times, Time Out, Financial Times, rasprostranjen na desetak lokacija diljem Manhattana i Brooklyna, od New York Live Artsa, La MaMe, Abrons Arts Centra do The New School, uz gostovanje umjetnika iz Hrvatske, ali i mnogih drugih zemalja.  

Na programu drugog izdanja festivala neki su od najzanimljivijih umjetnika mlađe generacije, ali i neka od dobro znanih imena sa svjetskih pozornica. 

Prvi tjedan publika očekuje nastupe bugarskog izvedbenog umjetnika Ive Dimcheva, talijanskog umjetničkog kolektiva Sineglossa, njujorških performerskih zvijezda Shane Shane i Heather Litteer, njujorškog vizualnog umjetnika CHOKRA, performanse američkog pisca Dana Fishbacka, njemačke koreografkinje Antonie Baehr, poljskog umjetničkog kolektiva SUKA OFF, brazilske performerice i vizualne umjetnice Gabriele Mureb, vizualnog i izvedbenog umjetnika Antonia Karwowskog iz Poljske, te koreografa i izvođača Raimunda Hoghea iz Njemačke.

Drugi festivalski tjedan uključuje i imena iz Hrvatske i regije. Na rasporedu su, između ostalih, nastupi plesnog umjetnika Brune Isakovića iz Hrvatske, hrvatskog eksperimentalnog cirkuskog dvojca Room 100 te umjetnice Bojane Radulović iz Crne Gore. Festival uključuje i glazbeni program Queer Art New Music Series, s nastupima M Lamara, Maxa Steelea, Enid Ellen i Nath Ann Carrare, filmsku projekciju i razgovor s Davidom Weissmanom te niz rasprava i drugih javnih programa.

QNYIA 2013 nastaje u partnerstvu s Abrons Arts Center, a posvećen je uspomeni na Andréa von Aha (20. ožujka 1987. – 11. rujna 2013.), suosnivača i kustosa Queer New York International Arts Festivala.

Izvor: Domino / Fotografija: Bojana Radulović, Air doll

Hoghe je bio dugogodišnji dramaturg za Tanztheater Wuppertal legendarne Pine Bausch, njegov rad je predstavljan u cijeloj Europi, Japanu, Australiji i Sjedinjenim Američkim Državama. S umjetnikom Lucom Giacomom Schulteom surađuje još od 1992. godine. Hogheove predstave naveliko su hvaljene te su osvojile brojne nagrade poput Prix  de la Critique.

Predstavu Pas de Deux možete pogledati 20. svibnja u 20 sati u Zagrebačkom kazalištu mladih. Razgovor s umjetnikom naslova Bacati tijelo u borbu zakazan je za 21. svibnja u 18 i 30 sati u Zagrebačkom plesnom centru.

U četvrtak, 16. svibnja, od 18.30 sati u Zagrebačkom plesnom centru predavanje pod nazivom The Show Must Go On održat će kustosica Nathalie Boseul Shin. Karijeru je započela s posebnim interesom prema odnosu između umjetnosti i tehnologije i usredotočila se na pitanje interaktivnosti, iako su nedavni projekti bili širokih razmjera. To uključuje njen rad na izložbi Media City Seoul 2004, kuriranje projekta On-difference Project #2 , pri Württembergischer Kunstverein, u Stuttgartu 2005, i suradnju na seriji kustoskih projekata pod imenom forbidden fruit, koja je u tijeku od 2000. Živi i radi u Južnoj Koreji. U Zagrebu će predstaviti suvremenu likovnu izvedbenu korejsku scenu s naglaskom na pitanja roda i elemente queera.

U sklopu Queer Zagreb Sezone Raimund Hoghe izvest će predstavu Pas de Deux, 20. svibnja u 20 sati u ZKM-u. U utorak, 21. svibnja, u Zagrebačkom plesnom centru u 18.30 sati organiziran je razgovor s ovim legendarnim umjetnikom, nekadašnjim autorom njemačkog lista Die Zeit i dugogodišnjim dramaturgom u Tanztheater Wuppertal. Njegov je rad predstavljan u cijeloj Europi, Japanu, Australiji i Sjedinjenim Američkim Državama. Od 1992. surađuje s umjetnikom Lucom Giacomom Schulteom, a Hogheove predstave uživaju veliku hvalu kritike i zaprimaju nagrade poput Prix de la Critique (2006).

U srijedu, 22. svibnja, u Zagrebačkom plesnom centru bit će održan razgovor s Matthewom Morrisom pod nazivom Djelatno tijelo. Morris je slobodni plesni umjetnik koji djeluje u suradnji s trupama i na projektima diljem Europe, Australije i New Yorka s različitim koreografima i redateljima na području izvedbenih umjetnosti, filma, performansa, lutkarstva, obrazovanja i site specific radova. Od 2010. Morris je razvio svoju vlastitu koreografsku praksu na temelju suvremenog performansa, pripovijedanja ili izražavanja ideja kroz jezik pokreta i riječi. Prošle je godine bio na rezidenciji Hrvatskog instituta za pokret i ples u Zagrebačkom plesnom centru. Razgovor počinje u 18. 30 sati.

Dosljedno koncipiran izvedbeni program (koji je ipak okosnica festivala kojeg čine još filmski i tzv. “clubbing” program te konferencijski dio posvećen stanju prava LGBT populacije na Kavkazu, Balkanu i Bliskom Istoku) prikazao je poetički standard onoga što danas svrstavamo pod izvedbenu umjetnost: proklamirani interkulturalizam izvedbenih praksi te konstruktivizam i relativizam (tijela, identiteta, prostora izvedbe) kao temeljni okvir i paradigmu u umjetničkoj proizvodnji, ali i u samim studijama izvedbe posljednje dvije decenije tj. od  institucionalnog etabliranja ove discipline. U suštini dominantno plesni program ovogodišnjeg Queer Zagreba bit će zapamćen sigurno po stalno isticanom završnom činu desetog izdanja, ali i desetogodišnje tradicije zagrebačkog Queera – “plesnom ritualu” Raimunda Hoghea u MSU-u koji nije samo dramaturška “točka na i” desetogodišnje prisutnosti u festivalskoj, izvedbenoj, ali i aktivističkoj “ponudi grada” nego i hommage nezaobilaznim koreografskim i općenito estetičkim uzorima: Pini Bausch i Hervéu Guibertu. Od ostatka plesnog programa – dramaturšku konzistentnost i nepretencioznost  bez velikog koreografskog “viška” pokazao je rad La Danse de Pièze autora Héle Fattoumi i Erica Lamoureuxa u izvedbi Mustaphe Ziana i Hafiza Dhaoua – naglasak je stavljen upravo na dijalektiku pokreta arapskog plesnog dvojca sa svim, prije svega emocionalnim, a onda i kulturnim kompleksnostima i implikacijama uspostavljenog odnosa ovisnosti i (homo)senzualnosti. 

Dodatni lajtmotiv festivala je i djelo već spomenutog francuskog autora Guiberta čiji je tekt Les Chiens u režiji Bojana Đorđeva izveo Stipe Kostanić. Ova je izvedba bila jedini domaći ulog u ovogodišnjem izvedbenom programu, koji je koncipiran upravo na ideji geografske i kulturne pa onda i poetičke raznolikosti, što je često promovirana ideja vodilja institucionaliziranih izvedbenih studija koja je znala zaći u ćorsokake olakog mahanja zastavama multi/inter/transkulturalnosti bez dubljeg propitivanja odnosa moći u onome što možemo nazvati “svjetski sistem” izvedbenih umjetnosti. Naravno, festivalska platforma ovog tipa, jasnih estetičkih i političkih okvira, ne ostavlja mogućnost aktualiziranja i propitivanja temelja sada već fiksirane ladice u kunstihistoričarskim sortiranjima suvremene umjetnosti ili pak područja na presjecištima humanističkih disciplina, ali zasigurno potvrđuje određene tendencije u izvedbenim produkcijama posljednjih decenija. S druge strane, otvaranju festivalskog programa različitim praksama iz različitih “poetičkih”, institucionalnih i sistemskih okvira nema se što zamjeriti, kao i do sada otvorenim pitanjima zagrebačkog Queera u njegovoj desetogodišnjoj povijesti konzistentnog združivanja političkog angažmana i izvedbenog potencijala kroz sam umjetnički program ili popratne konferencijske forme. Eventualne zamjerke koje sam načeo gore su pitanja koja se ne tiču specifičnog slučaja zagrebačkog Queera nego festivalske forme kao takve, a onda i kulturne politike, ali i “politike” izvedbenih studija (i umjetnosti) te javnih politika općenito. Ne mislim se zadržavati na dodjeljivanju zasluženih lovorika jednoj deceniji, kako se to voli prigodničarski reći, obogaćivanja zagrebačke kulturne scene jer je i ovaj – posljednji Queer – ostavio publici, tj. javnosti, ali i službenoj kulturi i politici nekoliko otvorenih pitanja koja se tiču upravo spomenute “kulturne scene” i materijalnih uvjeta njene egzistencije. Jasno je da odluka o samogašenju Queera u ovoj festivalskoj formi nije tek “autorska” odluka o povlačenju na vrhuncu karijere (kako se službeno naglašavalo) i rezultat straha od “urastanja” Queera u kulturnu i izvedbenu (u širem smislu) ponudu grada. Ona je i rezultat kulturne politike i posljedične “istrošenosti” (u doslovnom značenju) i nedostataka festivalske forme  na duže staze s ovakvim emancipatorskim potencijalima koje queer (kao pojam) postavlja. 

Festivalizacija nezavisne kulture nije tek slučajan izbor forme tranzicijske vaninstitucionalne produkcije nego upravo odgovor na nezavidne okvire, tj. materijalne uvjete, u kojima se taj odjeljak našao u prvoj deceniji tzv. “druge tranzicije”. Kako primjećuje Tomislav Medak u zadnjem broju Frakcije – časopisa za izvedbene umjetnosti: “Festivali su time postali supstitut za odsutnost promjena unutar kulturnog sistema” koje su najavljivane u zenitu Vujićeva mandata (2000 – 2003) i kroz Strategiju kulturne politike Hrvatske autorskog dvojca Cvjetičanin/Katunarić još iz 2001. Konkretne i dugoročne poteze nove Kukuriku administracije u Runjaninovoj 2 u ovom sektoru još čekamo (novi modeli financiranja i raspodjele proračunskog novca su najavljeni za 2013. godinu), a poteze gradskog Ureda smo dočekali u vidu jasnog financijskog udara na nezavisnu scenu i misterioznih putova javnog novca namijenjenog za istu. 

Dugo umišljana ideja da kulturna produkcija, kao i “nematerijalni” rad u kulturi egzistiraju autonomno i nezavisno od historijskih i proizvodnih uvjeta, brže (s obzirom na ekonomsku krizu i poteze Vlade) nego smo očekivali pobijena je na proizvodnji u kulturi i javnim politikama prema kulturi u situaciji tzv. mjera štednje na lokalnoj, državnoj, ali i razini “evropske porodice naroda” kojoj smo nedavno ponosno pristupili. Kao svojevrstan supstitut za istrošenu i ugašenu formu festivala po medijima je istican, a i od samog direktora festivala Zvonimira Dobrovića – na festivalskoj pressici ponovljen – rezidencijalni program za umjetnike čija će onda eventualna queer destinacija biti i Zagreb. Iza spomenutog koncepta sve više proklamiranog i podupiranog od evropskih institucija krije se, kako i jedan od autora s ovogodišnjeg Queera – Bojan Đorđev primjećuje: “jeftina političko-ekonomska pogodba” kojom kulturni radnik zbog deteritorijalizirajućeg  karaktera koncepta suvremenog umjetnika i prekarnog radnog (ne-)mjesta gubi “političke sfere, sfere pritiska” dok “praksa postaje posredovana i gubi interventnost”. Kriza festivalske forme nije prije svega formalno pitanje i ne bi trebala nalaziti svoj odgovor u zamjenskim programima koji su osmišljeni prema matrici vladajućih javnih neoliberalnih politika u domeni radnog prava koje su vrlo laku primjenu našle upravo u suvremenom “umjetničkom radu” s gore istaknutim atributima koje proizlaze iz specifičnosti umjetničke proizvodnje i institucionalnih uvjeta. Jasno je da odabir, tj. prisila na uvjete, ima i direktne implikacije na samo autorsko djelo te njegove političke implikacije ovisno o festivalskim ili rezidencijalnim ograničenjima. 

Umjetnički rad je ekonomsko, a onda političko i estetičko pitanje koje tek sada u momentu osvještavanja proizvodnih odnosa u društvu koje je trasiralo put ka ekonomskoj depresiji, nailazi na artikulaciju u praktičnom izvedbenom smislu. Ili u nekim novim rukavcima u teoriji, tj. studijima izvedbe, ili sukusom oba ekspresivna (i analitička) aparata što je u suštini prvotno zamišljenog i dugo promoviranog koncepta izvedbenog polja. Jasno je, dakle, da umjetnik, bez obzira na učestale sakralizacije njegovog ili njenog genija, nije izolirana stvaralačka individua nego je uvelike uvučena u birokratske i ekonomske sheme stalno smanjujućih raspodjela javnih resursa, kao i postojećih politika fleksibilizacije i stigmatizacije rada te pauperizacije radnika i nezavisne kulturne produkcije. Dugo vremena dominirajuće prakse rastvaranja identitetske kompleksnosti i mnoštvenosti u izvedbenim praksama i teorijama (općenito), napokon imaju potrebu razgoliti i materijalne uvjete vlastitoga rada. Pomak ka tome nije samo vidljiv u uskim krugovima domaće izvedbenostudijske produkcije (posljedni broj časopisa Frakcija, te sedamnaesti i dvadeseti broj beogradskog časopisa TkH) posvećene umjetničkom radu, nego i u širem zapažanju pomaka u paradigmama ili njihovim pojedinačnim artikulacijama posljednjih godinu dana i u okvirima feminizma. Pogotovo ako u obzir uzmemo intervjue i tekstove Ankice Čakardić, Mate Ćosića, Đurđe Knežević i Nade Ler Sofronić te prijevode, a onda i aktualizacije tekstova poput Feminizam, kapitalizam i lukavstvo historije Nancy Fraser iz 2008. godine, koji upućuje na povijesne greške i feminizma i ljevice u kontekstu pozicioniranja neoliberalne agende i felsibilizacije rada: “pažnja spram političke ekonomije” potisnuta je, a “kulturni element odvojen ne samo od ekonomskog, već i od kritike kapitalizma”. 

Iako izazvan i razbuktan tzv. “kulturnim ratovima”, najpoznatiji slučaj u američkoj kulturnoj politici vezan je upravo uz ekonomski i politički čin uskraćivanja javnih sredstava Nacionalne zaklade za umjetnost izvedbenim umjetnicima početkom devedesetih i to zbog vrijeđanja vladajućeg američkog konzervativnog moral(izm)a seksualno izričitim djelima. To je u konačnici rezultiralo i odlukom Kongresa o ukidanju financiranja “slobodnih” umjetnika. Jon McKenzie u knjizi Izvedi ili snosi posljedice, za izvedbene studije ključnom djelu, ovaj slučaj uzima kao trenutak početka opsade umjetnosti performansa misleći, naravno, na cenzorsku opsadu kulturne desnice i društvenog normativizma čemu  dodajem i očitu ekonomsku opsadu, tj. uskraćivanje javnih sredstava nužnih za opstanak ovakvih vaninstitucionalnih izvedbenih projekata. Već viđena i do danas opstala slika kulturnog konzervativizma sa barjakom slobodnog tržišta u desnici. Iako možda ne toliko jasno i nedvosmisleno kao u prethodnom primjeru,  estetičko je ćudoređe bilo na umu i “dodjeljivačima” sredstava  iz zagrebačkog Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport, što se vidi u računicama za različita društva podvedena pod (po)etičku egidu “očuvanja nacionalne i lokalne tradicije i baštine” dok je dio (često angažirane) nezavisne kulture ostao bez očekivanih dotacija. Time je otvorena mogućnost konačne artikulacije pitanja vlastite materijalne egzistencije kao momenat eventualne solidarnosti i s drugim sektorima i općenitim socijalnim nezadovoljstvom. Otvaranje “klasnog pitanja” u izvedbi, ali i njegova aktualizacija u feminizmu ili rodnim studijima, predstavljaju nezanemariv kontekst queer izvedbene prakse, ali i emancipatorne politike LGBT populacije općenito. 

Uzimajući to u obzir, nikako se ne bih služio s izraženim historijskim redukcionizmom gosta ovogodišnjeg festivala, američkog queer teoretičara Davida M. Halperina, koji postojeće historijske uvjete neoliberalizma, u intervjuu za beogradski Centar za kvir studije, određuje sintagmom proizvodnje sreće tj. nesreće oko koje “ne trebamo zvučati previše negativno”. Bojim se da takvim stavom, bez obzira dolazi li od akademske teorije ili s pozicije aktivističke prakse, ponavljamo greške na koje je upozorila upravo Nancy Fraser apostrofirajući problem sistema koji bi “više volio da se sukobi sa zahtjevima za priznanje nego sa zahtjevima za preraspodjelu”. Upravo je na to nasjeo ili u to svjesno ušao i civilni sektor na Zapadu započevši reformističku bitku koja traje dan danas. S različitim odmakom u različitim kontekstima, negdje rezultirajući progresivističkim zaokretima u klimaksu predsjedničkih mandata kao najava početka predizborne kampanje i drenaže elektorata, negdje – malo južnije – uvođenjem najnaprednije zakonske regulative u domeni rodnog identiteta i pripadajućih rješenja u pravnom i zdravstvenom sustavu. Ono što ostaje kao upozorenje svim lobističkim i aktivističkim nastojanjima kao i akademskim elaboracijama stanja prava i egzistencije LGBT populacije jeste njihovo socio-ekonomsko stanje – posebno danas. 

Hrvatska društvena znanost i statistika se ne može pohvaliti istraživanjima siromaštva među rodnim manjinama, ali zato nam kao upozoravajuća referenca mogu poslužiti podaci iz SAD-a koji su ponovno aktualizirali pitanje klasne svijesti unutar aktivističkih, tj. lobističkih stuktura američkog “pokreta” za ravnopravnost čija apelativnost teško da doseže do svih pripadnika LGBT populacije. Može se reći da je kao i u ostatku ljudsko-pravaškog diskursa prevladala borba za politička i građanska prava koja su zbog hladnoratovskih odnosa i intenziviranja neoliberalnog udara na radništvo istisnula socijalna i ekonomska prava iz agenda civilnog društva. S druge strane, akademska queer teorija koja je bila svojevrstan produkt političkih gibanja 1960-ih i 1970-ih već odavno je “raskrstila” sa spomenutim agendama “pokreta” što zbog epistemološke što političke neadekvatnosti pitanja oko kojih se pokret organizirao, no opet ne otvarajući klasno pitanje koje je olako stavljeno po strani još osamdesetih. John D’Emilio u svom antologijskom tekstu Capitalism and Gay Identity, svjestan stava kojeg je zauzela katedra, ali i reformizma pokreta koji je začet kao aktivistički i pobunjenički a stasao u lobistički, upozorava na historijske i ekonomske uvjete “nastanka” gej i lezbijskog identiteta koji je često ili dehistoriziran pa i esencijaliziran, a samim time i na potlačenost unutar sistema koji je, paradoksalno, omogućio stvaranje gej i lezbijskog identiteta razvojem slobodnog tržišta rada i ukidanjem samoodrživosti i materijalne autonomije obitelji. U tim je uvjetima onda i nastala društveno stereotipizirana podjela rada u kojoj je gej umjetnik postao opće mjesto različitih estetičkih tendencija početka stoljeća, a onda i kasnije. S druge strane gej radnik kao sintagma je opstajala tek u pojedinačnim pokušajima solidariziranja britanske gej ljevice sa sindikatima i proletarijatom prilikom tačerističkog udara osamdesetih pa sve do nedavno – kad sam uočio javni prijedlog za transparent za ovogodišnji Zagreb Pride: “I pederi su radnici!”. On u datim okolnostima zvuči doista queer ali i upućuje na određene promjene koje trenutno zahvaćaju cijelu Europe (a i svijet). 

Danas je, stoga, queer čin skidanja vela sakralnosti i specifičnosti estetskog kao i tobožnje autonomije od historijskih i proizvodnih uvjeta u kojima nastaje kao određenje  i načina na koje se perpetuiralo u umjetničkoj i akademskoj proizvodnji, ali i svakodnevnici. Queer je, u konačnici, i toliko potiskivana i sankcionirana solidarnost podčinjenih društvenih aktera u postojećem kapitalističkom sistemu i homofobnom društvu koje još nije apsolviralo temeljnu snošljivost kao koncept, a kamo li nešto više. U momentu kada gledamo slike institucionalnog i uličnog fašizma i drugu godinu zaredom, moramo biti svjesni da je riječ o proizvodu sistemskih odnosa i institucija hegemonije koje su takve odnose omogućili, zacementirali i održali, a nikako o esencijalizaciji, urođenosti fašizma ili fašističkog mentaliteta koje se rađa s onu stranu brda. Solidarne, progresivne, lijeve snage (manje ili više formalizirane) su, nadajmo se naučile iz povijesnih grešaka pokreta na koje se referiraju u cilju prevazilaženja postojećih uvjeta što, naravno ne isključuje i najavljivani zakonski reformizam u domeni ljudskih prava, ali ni artikulirani otpor prema političkim odlukama u domeni socijalne i ekonomske politike kojih, kao što smo vidjeli, nitko nije lišen.

Dok će s izvedbom Raimunda Hoghea, i njegovim najvećim projektom do sada koji se prikazuje u MSU-u, 30. travnja biti zatvoren festival, njegovo otvorenje odvija se 23. travnja u Zagrebačkom plesnom centru, gdje u proslavi svoje desete obljetnice Queer Zagreb predstavlja prve Afrikanke na festivalu, Kettly Noël i Nelisiwe Xaba. Na Queer Zagreb se vraća i Tadasu Takamine, japanski  umjetnik koji propituje uvriježene ideje performativne umjetnosti te vizualnih i artističkih praksi općenito a ovaj put se bavi s japanskim i univerzalnim tabuom osobama s invaliditetom. No, deseti se festival bavi i osnaživanjem lokalne produkcije – Bojan Đorđev, srbijanski kazališni redatelj suosnivač je i član uredničkog odbora TkH, a donosi kazališnu adaptaciju djela Psi Hervéa Guiberta uz hrvatskog glumca Stipu Kostanića koji će na pozornicu donijeti svoja propitkivanja i sukob s kolektivnim vlasništvom i praksama post-drame u suvremenom performansu.   

Sveukupno, Queer Zagreb 2012. predstavit će radove iz niza zemalja sa sve četiri strane globusa u preko deset izvedbi koje će nam dati prikaz što je svjetska queer performativna scena radila posljednjih godina. Istovremeno, festival će redefinirati situacije i iskustva koje nose queer prefiks, no festival također ispunjava svoje aktivističke aspiracije organizirajući konferenciju sa sudionicima iz preko deset arapskih, mediteranskih i kavkaških država na kojoj će se raspravljati o početcima i kraju Queera u kontekstu arapskog proljeća i prezentacijskih formi samog Queer Zagreba. Deset godina djelovanja će dodatno biti obilježeno proslavom i domjenkom u nedjelju, 29. travnja  u HNK-u, uz prisutnost brojnih izvođača te imena s područja nezavisne kao i institucionalne kulture.

Dodatno, filmski program festivala sadrži neka od najboljih queer igranih i dokumentarnih otvarenja koji su obilježili scenu bilo svojim suvremenim pristupom temama identiteta do problema s kojima se nose neki queer a ponekad i straight individualci, a tijekom čitavog će trajanja festivala svaku večer na rsaporedu biti zakazana zabava – uz noćni program festivala. 

Više informacija i program potražite ovdje.

Izdavanje knjiga je još jedna od glavnih aktivnosti organizacije. Queer prosječno izdaje četiri do pet naslova godišnje, od domaćih, regionalnih do međunarodnih autora. Jedna od najvažnijih izdanih knjiga je Usmena povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj 1945. – 1990.

U partnerstvu s drugim organizacijama Queer vodi kampanje protiv homofobije, organizira istraživanja koja se bave različitim temama koje se tiču LGBTIQ zajednice. U 2010. godini lansiran je online queer portal, Queer.hr, koji je ubrzo postao najposjećeniji queer portal u Hrvatskoj i regiji. Sveukupno, aktivnosti organizacije Queer Zagreb dosežu nekoliko desetaka tisuća ljudi – njeno ime stoji iza kvalitete i jednakosti, a naša snaga leži u kreativnosti naših programa.

Ovogodišnji program festivala Queer – koji se održava od 23. do 30. travnja – predstavit će Hélu Fattoumia i Erica Lamoureuxa, Kettly Noël i Nelisiwe Xaba, les gens d’Uterpan, Anat Rachel Cederbaum i Gila Kerera, Raimunda Hoghea, Martu Soares, Tadasua Takaminea, Marlene Freitas, Angela Madureiru, Bojana Djordjeva, Željka Zoricu, Gabrielu Mureb, Isabel Ramil, Raquel Versieux te grupe Holcombe Waller i PUSSYFAGGOT!. 

Detaljnije informacije o programu bit će dostupne uskoro. 

Izvor: Queer.hr / Na fotografiji: Raimund Hoghe